Nihad
Krupić, autor
Bosanska Dubica,
RBiH
Vancouver, Canada
2. novembar 2016
Nakon
progona moje i bratove familije novembra 1992 godine i dva mjeseca kasnije oca,
majke i najmladje sestre, porodična kuća u Bosanskoj Dubici nije bila prazna ni
sedmicu dana.
Jedna velika i jedna manja kuća, prostrano dvorište i za
grad veliko imanje, na glavnoj cesti za Prijedor, je bilo i te kako pogodno da
se na brzinu usele tri srpske familje…Jedna je bila izbjeglička iz Hrvatske a
druge dvije iz okolnih potkozarskih sela. U 10 godina domaćinskog odsustva,
srpske familije su se mjenjali u našoj kući
ostavljajući iza sebe pustoš. Jedno vrijeme se tu nalazila i srpska
vojna policija. U to vrijeme sam dobio i poruku kako će njihova vojnička čizma
gaziti i dalje moj dnevni boravak a ja i dalje mogu pisati po novinama šta
god hoću.
I svemu
dodje kraj. I onima koji silu i nasilje sprovode. I onima što tudje otimaju. A
pogotovo onima koji se nasele u kuće koje nisu njihove a vlasnik se je nije
odrekao. Nakon blizu deset godina od progona u našu avliju su se vratili otac i
majka. Avlija prazna. Nigdje nikoga. Pokucaše na vrata. Otvori im dječak od
nekih 8 godina. “Gdje su ti roditelji?”: upita ga moj otac. “Majka, sestra i baba su
ovdje a tata je na selu kod naše manje kuće”. “A ovo je tvoja velika kuća?”;
nastavi moj otac. “Da” …”Reci svom ocu da te prestane lagati, ja sam vlasnik ove kuće i uskoro se vraćam”; na kraju je
odgovorio moj otac.
Povratak
roditelja u našu kuću iz sanskog muhadžerluka je trajao nekoliko mjeseci. Uz
prijetnje i podizanje oružja jednog od srpskih stanara, dok napokon nisu
konačno uselili u manju kuću, djeleći dvorište sa dvije familije koje su bile u
većoj kući, više od nekoliko mjeseci. Na kraju su se i ovi odselili i ostavili
iza sebe nemoćnu staricu od preko 80 godina, izbjeglicu iz okoline Sunje. Otac
i majka nisu mogli gledati da se starica pati nego su nastavili da joj unose drva za grijanje i hranu, na čemu je starica bila veoma zahvalna. Pričala je da ima sina koji je
o njoj više vodio računa nego onaj što ju je ostavio i otišao sa familijom. I taj sin obećao da će se vratiti i voditi je njenoj kući.
Nakon
nekoliko mjeseci se i on pojavio i tražio da priča sa mojim roditeljima. Sjeli su svi skupa, baba, sin, moj otac i majka. Babin sin je odmah prešao na stvar i zatražio hiljadu maraka
za kao uslugu da odveze svoju majku i oslobodi kuću. Otac je pogledao staricu, koja je od stida sagnula glavu. ”Baba, je li ti
falilo išta kod mene?..”Nije diko”..” Tvoj sin evo sada trguje sa mnom, hoće da zaradi na tvom transportu”…”Nema
problema , rješićemo to ovako, dobijaš odmah novac, ali ne da odvezeš majku, nego
pošto, da kažem, prodaješ, ja ću je kupiti i ona ostaje kod mene kao moja majka.
Hraniću je i paziti do kraja života, i kada umre finu sahranu pripremiti. Po vašem običaju. I baba će meni kao sinu koji vodi brigu o njoj prepisati svoje imanje u
Hrvatskoj, a ti, i pogotovo tvoj brat ne zaslužujete ništa, jer ne volite ni majku a ni
Hrvatsku, zemlju gdje ste rodjeni i na koju ste pušku dignuli.”U tom momentu prodavač svoje majke je skočio
i izletio napolje. Pojavio se nakon dva dana sa traktorom i prikolicom.Majku je
stavio na traktor, a njenu posteljinu i nekoliko komada starog namještaja na prikolicu i kada se pripremio da krene, otac mu je rekao da ubaci nešto i drva da se mati ne bi smrzavala u drugoj kući.
Povratkom domaćina su kuća i dvorište oživjele i zasjale punim sjajem zahvaljujući ocu i majci koji se je nikad nisu odrekli. Oni su
svojoj djeci i unučadima pripremali dolazak iz dalekih zemalja u koje ih je
dušman protjerao, u još veću i ljepšu kuću u kojoj se bosom nogom po tepihu
hoda. I strana i domaća čizma i cipela se ostavlja pred ulaznim vratima, a mržnja, sebičnost, pohlepa,
oholost, ružna nakana, ružan jezik…sve sve što ne valja, ostavlja još dalje od
ulaznih vrata kuće, na vratima avlije. Moja kuća je imala sreće jer su joj dušu
ponovo vratili domaćini. Mnoge nisu imali tu sreću i leže puste i devastirane
širom Bosne i Hercegovine. A kuća zaista treba više čovjeka nego čovjeku kuća. Ova moja priča
je potaknuta današnjim osvrtom akademika Abdulaha Sidrana na posjetu njegove
kuće u Goraždu. Naslov je istrgnut is Sidranove teksta i govori mnogo o mojoj, Avdinoj
i svim drugim kućama širom svijeta.
Sa
ocem ispred naše porodične kuće
No comments:
Post a Comment