PRVO INTERNO PA GLOBALNO

Autor: Nihad Krupić
U principu mnoga današnja društva po karakteru i odrazu su na prelazu izmedju robovlasništva i feudalizma..Kapitalizam je brutalan, socijalizam je slabašan a, komunizam je prvo bio humana ideja pa na kraju postao korumpiran, izopačen i uništen od svoje avangarde. Društvo uglavnom kreiraju historijski fakti i pojedinci koji manipuliraju sa masama....

Tačno je da je islamofobija prisutna u Sjevernoj Americi, tačno je da ovdašnji mediji kreiraju stavove pojedinca..Ovo nije nepoznato ni nama jer imamo iskustva  kako je srpska televizija devedesetih manipulirala sa mržnjom prema svemu što je nesrpsko...Recimo u tom vremenu je SANU i Srpska Pravoslavna Crkva preko TV kreirala pranje mozgova običnom srpskom čovjeku. Milošević je imao svog historičara i mentora Dobricu Ćosića (kojeg istina nije volio previše). Tudjman je bio historičar ali je opet imao svog dvorskog historičara Ivana Aralicu. Ovaj Ivan je jednom prilikom rekao "Sukob izmedju Hrvata i Srba je trenutačni i Srbi nam nisu stalni neprijatelji, naši vječni neprijatelji su Muslimani iz Bosne...

Pitate se kakve veze ima ondašnja srbijanska propaganda sa sadašnjom američkom? Ima, ali samo u ovaj prvoj postavci..kreiranje straha zbog sopstvene ignorancije drugačijeg pravo na različit pristup životu. Akademsko društvo i većina vjerskih zajednica u Sjevernoj Americi ne podržava i otvoreno se protivi Islamofobiji. Pojedini glumci i druge javne ličnosti u emisijama govore da su amerikanci ignorati i puni neznanja prema drugim narodima, zemljama i njihovoj tradiciji i običajima. Amerika i Kanada su prije svega zemlje zakona, uredjene do te mjere da je prosto neprihvatljiva predpostavka da bi neko zbog ubistva mogao izbjeći teške kazne...Američki zakoni svakodnevno izriču dugogodišnje kazne. Uprkos negativnom sentimentu muslimanskog svijeta prema Americi i dalje je najpoželjnija destinacija velikog broja emigranata iz Islamskog Svijeta...

U principu mnoga današnja društva po karakteru i odrazu su na prelazu izmedju robovlasništva i feudalizma..Kapitalizam je brutalan, socijalizam je slabašan a, komunizam je prvo bio humana ideja pa na kraju postao korumpiran, izopačen i uništen od svoje avangarde. Društvo uglavnom kreiraju historijski fakti i pojedinci koji manipuliraju sa masama...Bosna i Hercegovina sa ovakvom političkom platformom je stavila sebi štrik oko vrata....Bošnjačka elita nikad nije bila gora u svojoj historiji od ove današnje. Nažalosnije je da nema alternative..Je inače živim dostojanstven i častan život u Kanadi. Dobar i poštovan sam član kanadskog društva. Moja djeca i ja volimo Bosnu onakva kakva je dobra svakome. Ova današnja dejtonska mi izaziva loš osjećaj i politički je ne prihvatam...Iako sam se trudio da u 28 godina ODSUSTVA budem njen kontinuirani pravni stanovnik, od dokumenata do glasanja, Bosna me se skoro odrekla, ona mene ne pita ništa a ja ću je uvijek voliti kao ideju, kao domovinu i kao svoj rodni prag...I tako mi je dobro jer se nikad do kraja neću razočarati u nju.

 Osim Bosne volim  Kanadu jer me je prihvatila kada mi je bilo najteže. Sa svim mojim odlikama i bez ičeg materijalnog. U nju sam došao što se kaže gologuz. Nisam stanovnik drugog reda u Kanadi, u njoj sam naučio dosta dobrog, dvoje djece su mi rodjena u Vankuveru i mogu birati sa kim ću sjesti, družiti se i prijateljovati. I još nešto, ona mržnja kakva je bila na Balkanu 90-tih nikad neće biti u zemljama zapadnog svijeta..Oni mogu da ne vole, da ne prihvataju, da ne znaju... ali nikad neće mrziti onako kako je većina Srba  mrzila  Bošnjake i Albance...Ta mržnja ne poznaje ni granice , ni generacije, ni društvena uredjenja. Ona je postala nesreća Bošnjacima i donekle Albancima ali zla kob Srbima. Nesreća je uglavnom trenutna ali zla kob se oduži i može biti vječna. Niko ne može prekinuti i preusmjeriti tu mržnju u nešto drugo do samih Srba... I do njih je, nije do nas...

Na kraju nije moje da o tome puno govorim, mogu  istaknuti u svom razmišljanju i ostaviti  da se oni sami pobrinu za to. Naravno, nisam idiot da kažem 100 posto srpskog naroda mrzi Bošnjake jer znam sa koliko hrabrosti su časni srpski pojedinci i javno izlazili onda a i sada. Takvi, poput generala Jovana Divjaka su izloženi još većoj srpskoj mržnji nego mi sami. Uglavnom, časnim primjerima srpskog naroda uvijek dajem javno poštovanje  i podršku. I na kraju da kažem; Ja vjerujem da je Amerika toliko moćna i snažna da u ime osnovnih postavki svoje konstitucije SLOBODA, PRAVDA I DEMOKRATIJA, prevaziđe krizu stereotipa straha od drugog i drugačijeg i nađe načina da ne gleda nikog sa visine i sa pozicije sile...To je u stvari jedina dobra budućnost ove zemlje i vjerujem da će je američki građani što prije prihvatiti. Prvo interno pa onda i globalno...

ILIJAZ

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada
Mart 2020.

Naseobina pod imenom Dubica i kasnije Bosanska Dubica se prvi put spominje od 970. godine. Uglavnom uz Unu.Desetak kilometara prije uliva najljepše rijeka na svijetu u Savu. Prvo veće naselje izvan grada je bilo Krivdića Brdo. Kilometar i po udaljenosti od centra čaršije. U spisima Krivdića stoji da su tri brata sa familijama davno, davno,doselili negdje iz okoline Varcar Vakufa i postali prvi stanovnici tog brdašca poviše Dubice, na putu prema Prijedoru. I sve ove godine opstajali jer su bili posebni. Nisu dali na sebe i svoje…Da su bili romantičari i ljubavnici kao Binjačari ili Leptihorci, Dubički Francuzi, vjerovatno bi davno izumrli. Izvan zaštite gradskih zidina. Ostavljeni da se brane kako znaju i umiju.

"Drvo koje hoda" Honolulu, Hawaii  2020

Ispočetka su Krivdići bili jedino prezime na tom brdu. Jedan korijen i jedno stablo..Sa dosta grana…I onda više korijena, još više drva i pogotovo grana. Nedavno sam u jednom parku na Havajima vidio drvo sa stotine odvojenih korijenja čije grane se u zraku sjedinjuju i formiraju ogromnu krošnju..Saznao sam da se zove “Drvo koje hoda”. Donešeno iz Indije da pravi štit od sunca a i od kiše i oluje stanovnike ovog rajskog otoka. To me i podsjetilo na Krivdića Brdo i Brđane…Oni su baš poput tog drveta.

Krivdići su se ženili  iz Puhala, sa Prijedorske ceste, manje iz Leptihora i ostalih dijelova čaršije, koja ih i nije fino gledala, a najviše iz Orahove, Kozarca, Sane, Prijedora, Novog…Dolaskom novih nevjesta iz tih čaršija, pođoše za njima doseljavati i rodbina im. Puniti sokake. Lijevo i desno.. 

Prije svake prodaje placeva ili zemlje na samom Brdu je postojalo pravilo. Moralo se dati na znanje kome se prodaje . I onda zasjedalo vijeće staraca. I odobravali ili branili da se zemlja proda onom koji nije ispunjavao njihove zakone, običaje, tradiciju, vjeru i kulturu. Taman se i kapara morala vratiti. To je i bio razlog što na Krivdića Brdu nije bilo nemuslimanskih familija. Takav je kod njih bio red stotinama godina unazad. Od drugih prezimena i familija je formiran najveći sokak od Makelića, Murćehajića, kasnije pridošlih i Kaltaka. Ovaj sokak je bio centar dobrih fudbalera, vrijednih poljoprivrednika i zanatlija. Na kraju je jedna čitava generacija našla posao u Hrvatskoj, i sedamdesetih počela graditi velike i divne kuće, na mjestima starih ognjišta.
 

U centru Brda je bila familija Ćelam, kao i u podnožju pored Hašića, nizastranu prema gradu. Bili mirni, radni i strpljivi…U samom centru Brda, na raskršću za Vrnješevac je kamenom zidana česma. Preko puta mezarluci.. U stotinama godina postojanja ovih nevelikih mezarluka se i dan danas  u njima ukopavaju merhumi.

Od ovog centra je put uzbrdo prema Vrnješevcu…V, pa, R, pa, NJ, u početku imena naselja.. Može li zapetljanije? Da li znate ijedan naziv na kugli zemaljskoj koji počinje sa ova 3 slova zajedno? Ali kako god je naziv zagonetan i reklo bi se ružan, na taj Vrnješevac, od 60tih u nerodnim i zapuštenim krčevinama kako su lokalci voljeli reći njive na kojima samo bujad i korova raste, se počeli doseljavati oni koji su izgleda selili iz još gorih pustara oko Sane, Krupe.. Pravili male riglovane kuće, usput  jačajući natalitet, da je djece bilo za jednu osnovnu školu. Nakon protjerivanja 90tih i povratkom 20tih ta djeca su sazidali velike i lijepe kuće odakle je bio najljepši pogleda na moj rodni grad..Sa Vrnješevca je pogledati lijepo..Baš tako, po onoj staroj sevdalinki “Sa Igmana pogledati je lijepo”…

Ilijaz Krivdić a nije bio Krivdić

Ilijaz Krivdić , je slučajno rođen na Krivdića Brdu. Koju godinu pred Drugi Veliki Svjetski Rat. Na kraju Brda, gdje se put spuštao prema Horozovcu. Od oca Muharema Muhe, partizana iz onog rata, i majke Mine. Najstariji od 4 djece. Otac mu rano umro.On preuzeo brigu oko majke, koja je u svojih 90 godina nadživjela supruga i dva sina. Iljaza i Ferida.

Možda malo i pretjerujem kada kažem slučajno, ali po svim osobinama Ilijaz je odudarao od prosječnog Brdjanina, ili Grka, kako su ih zvali širom moje rodne čaršije.  Pokušao sam više puta da dokučim zašto su ih zvali Grci, i nakon desetina verzija koju sam čuo, ostao još više zbunjen. Rastezao se od starosti kao Grčka, umijeće filozofiranja, politike, mešetarenja, opstojnosti, naduravanja, pa sve do ostati dužan nekome. Ili propao kao Grčka, a to nikako nije dolazilo u obzir jer Krivdićani nisu ostajali nikome dužni. Na kraju sam odustao od traženja motiva, godina, i tačnog razloga zašto su ih zvali Grci. I dan danas u čudu ostao, kako se Ilijaz mogao roditi i živjeti u sredini koja je bila sve što on nije. Oštra, na dijelu i jeziku. U sočnoj psovci. U tuči, U ljutnji, ružnoj riječi i prijetnji. A niko za života od Ilijaza Krivdića nije čuo ružnu riječ, psovku i prijetnju.

Poslije tog Velikog rata, u kojem Brđani nisu bili nikako fašisti, ali nisu ni Bog zna kakvi antifašisti, uglavnom im je ideologija služila za umijeće preživljivanja svih svjetskih poredaka. Oni su čak bili i muslimani koliko je to potrebno. Ništa preko mjere. Ilijaz Krivdić je možda među prvima sa Brda krenuo školovanje dalje od Osnovne Škole..Tada, početkom 60 tih…Tih, nenametljiv, učtiv, opšte obrazovan, više je slušao nego pričao; su bile osobine koje su jednostavno nepoznate na Krivdiću Brdu. Među Grcima, Ilijazove generacije. Tamo se vrijednovala snaga, brzina nogu i zamah šake. U sekundi na kvadrat. Ko jači, taj kobači..Ko obara druge, on je poglavica i drugi ga slušaju sve do onog momenta dok ne dođe onaj koji će ga sa trona smaknuti dobrim krošejem ili brzinom hvatanja divljeg zeca..

Tako je vas cijeli svijet u gradu i okolini znao da je brži od divljeg zeca bio Mušaga. Ne Krivdić, nego Ćehajić. Njegov brat Safet Čokun uzgajao najbolje lovačke pse u pet okolnih gradova. Najjačeg udarca Kemal Krivdić, najorganizovaniji Sulejman Krivdić, dugogodišnji službenik dubičke poste a najposlovniji i najprogresivniji Ejub Krivdić. Stravstveni lovac.

Najbolji poznavalac rasne stoke; konja, krava, bikova i ovaca Idriz Krivdić. Kada se sjetim dida Idriza, neumornog pješaka, kupca dobre stoke iz sela podno Kozare, čovjeka oštrog uma i duha, jednog oka bijelog bez vida u njemu, na um mi padne tekst stare sevdalinke “Kraj pendžera Jusuf Stari”. 

Kraj pendžera Jusuf stari

kahvu srče, čibuk žari
gleda šeher grad
i sjeća se davnih dana
onog vakta i zemana
kad je bio mlad

K'o jelen je nekad bio
konje jah'o, vino pio
Jusuf soko siv
s djevojkama sevdisao
uz sargiju pjevat znao
kao niko živ

O mladosti, zlatni dani
đulistane poharani
divna li si, haj
džul-beharu ime slatko
Zehro, Suhro, Lejlo Hatko
vaj, sevdahu, vaj

Šta je život, dva koraka
od avlije do sokaka
kratak kaljav put
šapće Jusuf mutna cela
a niz bradu mu suza vrela
kanu na dlan žut

Ovi ljudi su bili vrhovi tih kristala društvene lještvice na Brdu. Gdje se niko previše nije miješao u posao drugog. Rakija se pila lagano, mezilo još lakše, a Ramazanom sve stajalo. Postilo se, išlo na teravije i iftare. Milina i meleci su tada titrali više Brda. U svakoj generaciji je bio neko ko je dobro svirao harmoniku i još bolje pjevao. A i neko ko je znao uzviknuti, da ga je i istočno Albašića Brdo čulo. Na Brdu se hijerarhija poštivala. Ništa preko kimeta. Sve što se može podnijeti. Na Brdu je bilo i narodnih pjesnika. Tokom gladne 50 te godine did Adema Atka i Ibrahima Kulija, Jusuf Krivdić  je ispjevao i jednu šaljivu pjesmu:

Kad se ženi pirmič pilav
Hošaf agin sin
On uzima halvu pitu
Baklavinu kći
Kum bijaše omač aga
Hošaf agin sin
A kumica hurmičica
Baklavina kći

Brdjane je najviše žestila prijetnja. Osim Allaha se nikoga nisu bojali. Ni vremena, ni vojske , ni sistema. Početkom septembra 1992. godine su nakon iznenadnog noćnog napada srpskih vojnika na dio grada koji se zove Polje, paljenja kuća i protjerivanje nevinog civilnog stanovništva, primili na desetine familija, koje dubička čaršija uglavnom nije htjela pomoći. To su Brdjani učinili pod prijetnjom da će i oni biti bombardovani. Ali kao što napisah ranije, njih prijetnjom samo možeš naljutiti.

Kemal Krivdić

Momci su bili lijepi. Stas uspravan, duguljastih lica, bijelih zuba, ramena širokih, glasa razgonetnog. Sa dobrom psovkom ili bez nje..Nešto poput Ivon Hoa ili Robina Hooda. Zaštitnika siromašnih. Pravednika onog svijeta. Za njih je haos i gužva bila domaća radinost. Kada se braća ili amidžici dobro pomarišu, zbog međe ili ženinih podmetanja, ne rastavljaj ih, jer će se svi okrenuti protiv tebe. Tuča je donosila belaj trenutno a i dolazak mirnijeg perioda na duže vrijeme. Tada su majke, nane i didovi postajali Plavi Šljemovi ili Štrumfovi, kako se kolokvijalno kod nas kaže…Ženama onih koji su učestvovali u tuči nisu dali blizu prići. Nakon hiljade popijenih fildžana kahve i ispušen vagon Drave bez filtera, strane su se mirile. I opet po starom. Po ženidbi su se mladoženje opuštale i uslijed težeg rada i grubostima koji su bili izloženi, rano starili i preko noći gubili sve one vanjske osobine po kojima su bili poznati.

Djevojke im, obraza rumenih, zdravih…Kod kuće vrijedne, Brzinom munje, kuća cakum pakum. U sekundi utegnuta. Ćilimi i ponjave rukom tkane su ukrašavali svaku kuću. Pendžeri puni cvijeća. Avlije široke i čiste. Po njima nisu ni kokoši nerede pravili. Svakog proljeća se vas cijela kuća iznutra krečila. Nije bilo izuzetka. Ženskinje to radile. Sve imalo svoje. Brđanke su imale poseban način hoda. Pogotovo kada su dubičkim korzom špancirale. Kao da su pod brenzom usporene, ali dugog koraka. Ne naviknuti na neku preveliku ljubaznost, kompliment. Uvijek u gardu. Ako im je neko zviznuo na korzu, ni sekunda nije prošla da ne odvrate “Zvizni svojoj materi”. A momci iz ostalih erija Dubice kapak. Ni riječi više. Kasnije udajom bile čestite i lojalne žene svojim muževima. Odlične majke, čija djeca se ih se nikad nisu postidjela. 

“Došle” sa Prijedorske ceste.

Moj otac, sa svojom majkom, sestrom i najmlađim bratom, se 1957. godine doselio u podnožje Krivdića Brda…Na Prijedorsku cestu…Vangrad, se tada zvalo. Samo što je došao iz one Jugoslovenske Narodne Armije, i posjetom sestri Fatimi, udatoj Kaltak, mu je ponuđeno da kupi imanje odmah pored. Kapara u trenu pala. Kupljeno od nekog Radiše, a ovaj opet nedugo prije od Eminagić udovice, koja je imala toliko miraza da je prodavala plac za placom…Poniže moje kuće, prema gradu je živjela familija Eminagića,  čija nane je bila veleposjednik. U ta vremena.

Te godine nisu bile lake za novodošle. Puna raznih iskušenja. Mentalna se nisu bendala. Tada nije bilo trauma od ružnih riječi i prijetnji. Moja nane Nura je bila udovica Ibrahima Bega, kapetan one stare jugoslovenske vojske koji je sa svojom jedinicom zadnji kapitulirao i vratio se u svoju banjalučku magazu. Mog djeda ni jedan unuk nije upoznao. Nestao 1945. godine, istog dana kada je Banjaluka oslobođena. Do nane Nure došao vaz da se skrasio negdje u Kanadi i ona poslije svakog namaza učila dovu za svog Ibrahima. Dida mog, negdje u Kanadi, po njenom uvjerenju…Ibrahim je bio za Nuru živ do zadnjeg njenog daha. Rahmet mu nikad za života nije predala… I naravno, Ibrahim se nikad nije pojavio. Dolaskom u Kanadu, 20 godina od preseljenja moje nane sam našao dva stara imigranta imenom Ibrahim Krupić. Nijedan od njih nije bio moj djed.

Nane Nura se dobro snašla preseljenjem iz Sane..Prihvatile je komšinice, iako je bila drugačija od njih. Nije tračala, ogovarala, lagala, izmišljala i podmetala. Uvijek dobro preporučivala. Klanjala svaki vakat namaza. Niko nije upamtio da je nane Nura izgovorila ružnu riječ, psovku i kletvu. Nikada. Bila je melek na ovom dunjaluku.

Na drugoj strani, otac Mehmed, je počeo bekrijati..Visok, mlad, lijep… Na pogled svakoj curi. I naravno, u onamo kaubojskom vremenu u Bosni, našao sebi u startu novog života problem. Pročulo se za njegov kratak fitilj. Riječ mu je bila brza a šaka još brza…Ovo sa šakama je usavršio u Zenici, u lokalnom bokserskom klubu, pedesetih. Najstariji brat Esad, kao 15. godišnjaka poveo sa rodne Glavice pored Kamengrad, da radi u zeničkom rudniku. A Zenica bila centar svog mangupluka u Bosni. Gdje je preživljivanje bilo snagom i brzinom. Nogu i ruku.Mozak je bio sporedan.

Tako je moj otac Mehmed, radio naporno čitav dan u lokalnom građevinskom preduzeću “Put”, poslije posla nije išao direktno kući nego u kafanama častio dubičance i poslije mrkih pogleda ili ružnih riječi, od koje je smatrao najružnijom “Došlo” bacao na kafanske prljave podove lokalne momke. Prvim, a neke i drugim udarcima šake.Dubičanci su bili istrajne meraklije. Znalo se gdje ko sjedi. U koji vakat i u kojoj kafani. Od starijih vremena ostala i neka navika dubičanaca da su bili majstori u izbjegavanju plaćanja ceha na kraju jače pijanke. Tu su se “Došle” jače isticale. U nekom manikijalnom traženju svog mjesta u dubičkim kafanskim kružocima, časteći ne samo sve goste u kafanama, nego i konobare.  

Ta opasna očeva kafanska odiseja je trajala i dvije godine dok nije upoznao moju majku. I dan danas spominje da je njegovu ženidbu odlučio majčin šamar koji mu je lice zapalio, nakon što ju je sjedeći pored Binjačke, uhvatio za nogu. Blizu kuće poznatog dubičkog trgovca Miralema Lađarevića. Ako je tako bilo, onda raniji zagrljaji lokanim curama su morali prolaziti bez protivljenja. I nećkanja. Nešto mislim.

Kako je majka brzo došla u posjetu svojoj sestri Hafi iz Bihaća, još brze se udala.. Miralem im bio vjenčani kum. I ostala u Bosanskoj Dubici, gdje sam se ja , opet slučajno, rodio kao drugo dijete. Nakon smrti starijeg brata Denijala. I onda za mnom još četvoro.Troje i danas živo. Hvala Bogu.

Ženidbom se otac umirio, ali ne posve. Dok nije zaglavio u zatvor poslije opšte tuče poviše naše kuće. U vrhu bašte. Koja je završila krvavo. Sa povredama opasnih po život jednog od braće Krivdića koji su ga napali. Bilo kako bilo, reputacija mog oca je bila dobra za jake i one koji su cijenili njegove bokserske sposobnosti ali sve lošija u familiji, dok nane Nura nije rekla : “Sine, dosta je, imaš familiju.. Mijenjaj život…Neću da doživim da nekoga ubiješ ili da te neko ubije. I tako je bilo. Otac nikad svojoj majci nije rekao NE.



Moj otac Mehmed na kranu, Izgradnja spomenika na Kozari 1972 godine

Otišao je u Zagreb, našao posao na građevini. Postao terenac. Iz Zagreba ili drugog hrvatskog grada gdje je radio kao rukovodilac visokih kranova, kući dolazio sedmično, a ponekad i mjesečno. Na divnom engleskom motoru Trimuph. Kožne jakne, visokog šopa, cipela špicoki, ručno napravljenih na Ilici. Kada danas pomislim na taj period života, oca nije bilo a kao da je bio sa nama. Sve smo imali…

Vinetu i Komandant Mark

Na barama, udolini između Krivdića Brda i manjeg brda prema Parnicama, gdje su stoljećima živjeli Mikezi, stara dubička katolička familija, su bila dva ratna poligona za treniranje gerilskih osobina mladih brđana…Prvi poligon je bila velika njiva omeđena vrbama, presječena po sredini potokom. Drugi na brdašcu poviše, Ejubov Gaj… Na pašnjaku je bila bitka Indijanaca i Kaubojaca..A u Ejubovom Gaju je bila bitka Ontarijskih trapera protiv Engleza.

Nakon trube, od vrbove kore ili one plastične sa vašera, na barama se okupljala skupina ratnika.Naoružani lakim oružjem..Većinom strijelama i kopljima. Dvojica najjačih su birali svoje vojske.Ko nije znao, pa bahno slučajno u ovaj ritual, mogao je samo pomisliti da je na djelu snimanje novog filma “Orlovi Rano Lete” ili “Ko to tamo peva”. Da je ikad vidio ratnike brđane, Branko Ćopić ne bi mogao odoljeti a da ne napiše bar još jedan roman. Nadimke nije mora izmišljati, na Krivdića Brdu ga dobiješ čim prohodaš. Kasnije u ovim ratovima u ovisnosti jesi li indijanac ili kaubojac imaš novo ime “Oblak”, "Pataljon" ili “ Pogača , Žuki”. Ako se bitka proširi i na Ejubov Gaj, Komandant Mark je bio Kuli. Ibrahim Krivdić, visoki, žgoljavi, ne toliko snažan, na prvi pogled, ali super vješt brđanin..Brzo izrastao, nadvisio svoju generaciju, hrabar svugdje, ali u školi nesiguran..

Kuli je samo mogao biti Komandant Mark u Ejubovom Gaju a Vinetu na barama.  Ostali neka biraju. Skoro niko nije htio biti “Žalosna Sova”. Kada ovo pišem, ne mogu a da prešutim kako nije bilo borbe između partizana i švaba. Najomiljenijih bitaka ex YU dječaka. Ni do dan danas mi nije jasno zašto Brđani nisu voljeli Joju. A kupovali romane Mirko i Slavko. I uzvikivali “Mirko , pazi Metak”..”Hvala Slavko”.

I ta dječija borba je imala svoja pravila. Sa generacije na generaciju. Komandanti su odlazili ženidbom, dolazili novi sa dokazanim vještinama. Ostaje upamćeno da je u jednoj borbi omaleni Bilajac ostao bez oka… Pogođen strijelom koja je na vrhu imala metalni šiljak. Mladji Brđani nisu bili gostoljubivi i rado puštali kroz njihove mahale dječake iz drugih čaršijskih dijelova…Kako je u dolini radila strijela, tako je u mahali zatezana praćka.. Dobiješ kamen u leđa a ne znaš iz kojeg je pravca došao…Đaci pješaci iz okolnih srpskih sela Novoselci i Aginaca su preko Brda imali najkraću distancu do škole. Ali je uglavnom nisu koristili , bojeći se za svoja leđa ili nešto još gore. Ne daj Bože.

Rastući u takvoj sredini, nalazio sam način da ne budem mimo svijet, iako potpuno različit od tih brđanskih heroja. Nisam učestvovao u borbama, ali jesam u fudbalskim turnirima na toj bari..I svoje učešće mogu zahvaliti Hazimu Haku, možda u tom vremenu i najjačim i najvišim medju djecom, ali ne tako spretnim i brzim kao Kuli. Hazimu nije išla škola i počesto sam mu pomagao na licu mjesta, pišući mu zadaće prije samog časa.…Pogotovo iz srpsko-hrvatskog kod nastavnice Cvite. Ova Cvita je bila zrno. Najniži nastavnik u Osnovnoj Skoli “Fadil Šerić”. Kada je dolazila do Hazima i ispitivala ga, Hazim je po običaju skakao na noge, duplo nadvisio nastavnicu, koja se u strahu vraćala za tablu.

I tako sam lagano preko Hazima i izbjegao da me jako stisne za ruku. Uživao je u tome. Prvo merhaba , pa stisne jezik zubima i svojom šaketinom te tako jako stisne da ne mereš nigdje. Politički sam lagano kupio Haka i niko me nije smio mrko pogledati.Hazim je i dalje ostao jak i visok i naravno bez srkleta za školu. Zastao na, čini mi se 5. razredu Osnovne,  dok je dosta kasnije njegov sin bez problema završio mašinski fakultet u Banjaluci i sa svojih 210 cm visine možda bio i najviši student ikada na banjalučkom univerzitetu.

U kompletnom trajanju osnovne skole, ja sam u razredu imao jednu trećinu brđana. Osim mog školskog Mirsada Miće Krivdića i starijih generacija, komšije Muharema Murćehajića poviše i Safeta Varcara poniže, dobitnika one zlatne značke, što znači da u Osnovnoj školi osim petica nijednu drugu ocjenu nije dobio; skoro da i ne pamtim odlikaše…Bila je to intelektualna skala od upozorenja nastavniku biologiju tokom ispita o  Darwinovoj teoriji evolucije, da njegov babo nikako nije mogao nastati od majmuna, do briljantnih odgovora u težim predmetima od fizičkog, likovnog i domaćinstva.

Sa Brđanina u školi nikad nije bilo dosadno. Voljeli su muzičko i naročito pjevanje u horu. Puštali snažne glasove da je nastavnik muzičkog Muhamed Talić ili dubički Klerk Gable  morao zaustavljati pjesmu i upozoravati momčiće sa brda da nisu na bari..”Ovdje se horski pjeva”; naglašavao je Muhamed jedan od najomiljenih ljudi u mom gradu. …

Opet, u 5 i 6 razredu, 73’ i 74’ godine,  razrednik nam bio Zaim Čejvan…Voljeli ga svi..Bio lijep, iz Hatipovića mahale, fino odgojen i iškolovan. Pjevao ko’ Zaim Imamović. Volio Unu i ribolov iznad svega…Zaim je znao šta se očekuje od djevojčica sa Brda, Vrnješevca, Leptihora kada dođe proljeće. Prvim visibabama i ljubičicama, i toplijim zrakama sunca, kuća ide na potpunu dezinfekciju..Krečenje. Dvije ruke. Pranje stepeništa, ponjava, ćilima, zareva. Da sija ko' sunce. Jer tada se u kućama dugim zimama i sijelima, za tablićem ili žandarom, natjecalo ko može više cigara popušiti u sat vremena. I naravno niko nije čuo za neke viruse ili bakterije. Poput ove sadašnje korone. U školi se pojave sa vremena na vrijeme one gnjide i uši.. Dođe bolnički Reno 4 sa dva bijela mantila, iznesu one dugačke puhe, zapraše sve odreda u razredu. I koje je imo i ko nemo baji u glavi. I Bog te veselio. Ideš kući ko’ mlinar iz vatrenog mlina. 

Kada su se počele ljubičice stidljivo promaljati, ko je bio hrabriji i imao skim, išao ih brati na 2. kilometar. A moj razred poluprazan. Hava, Nura, Fatima, Zijada, Hanifa, Ramiza, Esma…Kreče kuće…Sedam dana ih škola ne vidi.

Ovako je taj scenarij bio: Nema Have čitavu sedmicu u školi. Došao razredni čas. Pita razrednik Zaim gdje je bila.                                                          “Druže nastavniče, uređivala kuću, krečila, prala ponjave, stepenište, store. Dolaze nam pohađani”

Zaim je imao neobičan osmijeh.Gledao u Havu i ona u njega.Hava imala krupne oči koje skoro da nije zatvarala.                                                                “Pa šta ćemo sada Hava, znam da su pohađani ozbiljna stvar. Opravdano ili neopravdano”.                                                                                     “Opravdano, druže razredniče”                                                                          “A jesi li dobro okrečila i uredila kuću?”

“Jesam Allaha mi razredniče”.                                                                    
Svi mi prasnuli u smijeh. I Zaim, moj razrednik.                                                                                               
“Dobro, kada je tako, nije šala se Allahom kunuti, opravdano Hava“.               To je bio moj razred.Bez Brđana nije bilo ni šale, a ni sevdaha.                
Još od malih nogu.

Sve se ovo izmijenilo kada nam je u 7. razredu za razrednika određen Vujanović, nastavnik matematike. Dosta onih što su imali proljećno krečenje nisu dosegli 7. razred. A i da jesu bilo bi im neopravdano jer Vujanović nije poznavao tu vrstu tradicije Bosanskih muslimana. Bio je visok, nastranu zalizane kose, u plavom mantilu, nekih buljavih očiju, sa kiselim polu-osmijehom. Tih, organizovan, dobar predavač, ali bez ikakvih značajnih osobina da bi ga čovjek baš upamtio. Niti je smrdio, niti mirisao. Što se kod nas kaže. Tada. Kasnije, je postao direktor škole koji je naziv “Bratstvo Jedinstvo” pretvorio u “Sveti Sava”. Maja 1992. godine sproveo direktivu “Srpskog Kriznog Štaba Kozarske Dubice“, preimenovanog grada, i iz škole istjerao sve nastavnike i učitelje Ne Srbe. Medju njima i moju suprugu. Na komadu papira sa pečatom škole u tom fašističkom progonu je pisalo “Nivelisanje Kadrova” i dole potpis tog Vujanovića. Moja supruga i danas čuva taj komad papira.

Ilijaz između Gandhija I Che Gevare

Ilijaz Krivdić je rodjen u svom tom šarenilu rodne sredine i prezimena mu, da bude drugačiji i na mnogo načina obilježi živote generacija rodjenih 60tih. Pogotovo moje. Nakon srednje poljoprivredne škole, jedine škole te vrste u daljoj okolini, otišao je u Učiteljsku školu i postao nastavnik fiskulturnog obrazovanja. Početkom šezdesetih u svim dubičkim osnovnim školama su već bili popunjena mjesta. Ilijaz je dobio posao u Medjuvodju, pitomom mjestu između Bosanske Dubice i Prijedora. Na obližnjoj livadi  sletio prvi partizanski avion sa narodnim herojem Rudi Čajevcem kao pilotom. I dan danas pored puta stoji maketa tog aviona.. Obnovljena 90tih i kasnije oštećena. Ali opet na svom mjestu.

I danas živi generacija kojoj je bio učitelj Ilijaz. Nikad niko ružno  rekao o njemu kao čovjeku i pedagogu, iako je njegovo učiteljevanje trajalo samo koju godinu.Nakon jedne teške nahlade pluća, Ilijaz je završio u bolnici sa dijagnozom možda i tuberkuloze.To je bio kraj rada sa djecom.Više nikad nije dobio posao u školi. I nikad o tome nije pričao. Bolest ga je i fizički izmijenila. Od krupnog i razvijenog čovjeka, ostavila polovinu. Ali ljudski još više ojačala i nije uništila Ilijazov divan način hodanja. Uzdignute glave, ravnog postura, sa osmijehom na usnama prilikom svakog susreta.

U mojim kasnim osmoškolskim danima smo počeli omladinsko organizovanja u našem dijelu grada. Ilijaz je počeo volonterski okupljati omladinu i organizovati čišćenje ulica, potoka i izvora na Horozovcu, malom udubljenju iza Krivdića Brda , prema Novoselcima. I sa nama dijeliti san o sportskom centru pored tog izvora.. Tih godina, smo čak počeli da skidamo zemlju sa okolne brine, za ravniju plohu, koja bi poslužila kao sportski teren za mali fudbal i košarku.Naravno, narod, ko narod mu se kradom podsmijavao. I nikad ozbiljno prihvatio. Od bande nestašnih brđanskih i podbrđanskih dječaka i finih kućanskih  djevojčica, je Ilijaz  napravio odličnu generaciju omladine koja je iza sebe ostavila dosta projekata od koristi našem gradu.

Počele su lokalne radne akcije.Kopao se kanal u mojoj ulici za novi vodovod i kanalizaciju. Organizovali se pješačenja na vrh Kozare, Mrakovicu. Kampovanja, Moštanica, Pašini Konaci…Ilijaza su počeli pratiti u drugim dijelovima grada, i od lokalnih akcija se došlo do formiranje prve Omladinske Radne Brigade “Franjo Kluz”. 1975 godine krenulo na  ORA Niš ‘75…Bez Ilijaza je to bilo nezamislivo, iako je gradsko partijsko rukovodstvo dalo vođenje brigade budućim socijalističkim kadrovima Miri Batosu i Mirsadu Kalabiću. Dvojici momaka koji su svojom vedrinom nama akcijašima učinili ORA NIŠ ‘75 jednim od najljepših iskustava u životu. Ilijaz je bio najstariji akcijaš, energije mladića.

Bio je primjer svima nama. Nikad umoran, njegovo mršavo lice je bilo, ako ne u širokom osmijehu , onda u polu-osmijehu.Činio je to stidljivim manirima kao da se je izvinjavao za nekad i brezobraznije riječi od ostalih akcijaša. Mi, akcijaši iz čitave Jugoslavije smo, živjeli život iz sna. Nove djevojke, momci.Sve se nekako spajalo, ali Ilijaz je ostajao sam.Kao da se je pomirio sa takvim načinom života. Nikad se nije ženio. I nije mu smetalo. On je bio jedan od ljudi  koji je svoj život uglavnom dao drugima…

Nakon dvije savezne omladinske akcije, i masovnog odaziva omladine na sva okupljanja, velikom broju fudbalera u gradu je bio malo jedan fudbalski klub “Borac”. Teško se je bilo izboriti za mjesto u prvom timu. Majstori su igrali u Borcu. Postojala su još dva kluba u okolnim mjestima. “Ravan” iz Draksenića i “Sloga” iz Suvaje.Nekad aktivni a nekad i ne. 1979. godine Ilijaz skupa sa još jednim aktivistom Sulejmanom Krivdićem organizuje formiranje Fudbalskog Kluba “Krivdića Brdo”. Uz Ilijaza, Sulejmana i Muharema Murćehajića u startu je organizator bio  Hazim Eminagić, koga su svi znali kao “Hazim na kolicima”. Hazim je napadom šećera izgubio obe noge u kasnim tridesetim. I njegovo kretanje gradom je bilo u jednoj modernoj trokolici motoru, koju je specijalno naručivao odnekuda.

FK "Krivdića Brdo" 
Sulejman Krivdić predsjednik
Muharem Murćehajić, sekretar
Ilijaz Krivdić, trener

Ubrzo su se počeli organizovati i druge sredine. U okolinim selima je nastalo 6 novih fudbalskih klubova. Formirala Opštinska Fudbalska Liga i počela nova faza u historiji dubičkog sporta. Ilijaz Krivdić je što posredno, što neposredno čitav grad uveo u najljepše doba njegove historije.Na hiljade omladine se bavilo raznim sportovima. Organizovali se susreti bratskih gradova: Svetozarevo, Bela Palanka, Podravska Slatina… Išlo na radne akcije…Prve godine opštinske lige je “Krivdića Brdo” je osvojilo prvo mjesto. Kao 18. godišnjak sam odigrao tu sezonu. Ilijaz je bio i trener, oružar, i onaj koji nosi i pere dresove. Čovjek za sve…Prepoznali su to i opštinski službenici i napokon mu nakon 15 i više godina bez posla dali i radno mjesto u omladinskom komitetu. Ilijaz je sve te godine živio od penzije svoje majke i njene bašče, nikad se ne žaleći na vlast.

Mi djeca, smo uvijek vjerovali Ilijazu. I dijelili sa njim san, da će se na Horozovcu jednog dana napraviti Omladinski Sportski centar. Taj san su ostvarili nova djeca Krivdića Brda…Povratkom iz progona 20tih. Unučadi i praunučadi od Ejuba, Idriza, Kemala…I drugih Krivdića iz ove moje priče. 40 godina od prvih akcija ravnanja brina na Horozovcu. Nakon što nas je većina protjerana širom svijeta. Ilijaz je to dočekao u staračkom domu u Sanskom Mostu.. Napadnut gubitkom memorije…Boraveći u domu sa svojom majkom Minom, koja ga je na kraju i nadživjela.Tiho je otišao sa ovog svijeta. Skoro se iskrao od nas. Kao što je i hodao po njemu. Nakon njegove smrti je na Horozovcu postavljena ploča sa natpisom "Idejni tvorac omladinskog centra Krivdić Ilijaz".

Njegovo Krivdića Brdo, Bosanska Dubica, narod, djeca sada žive neki drugi život. Bez strasti koju smo mi nekada imali. Vodeći računa o drugim temama. Ne čineći dovoljno za sebe, okolinu, svoju ulicu, grad. Volonterski. Od sebe. Za nove generacije.

Ništa više nije kao prije. Ni mi nismo isti. I ne trebamo biti isti. Valjda je to naša sudbina. Ali sjećanja i uspomene!? Njih čuvamo kao nešto najvrednije. Ilijaz Krivdić je bio sa neke druge planete, nadrastao svoje Krivdića Brdo, grad, nas i vrijeme. Nemoguća kombinacija Gandija i Che Gevare.     Narodni tribun i junak mog vremena.

FRANCUSKI MANTIL

Autor: Nihad Krupić 

September 21, 2019

Poslije ovog dogadjaj niko me ne može uvjeriti da i onom koji je u komi mozak ne radi makar 5 posto…Nema tu nauke, to Bog odredjuje..Ako neko i misli da  Ga nema , neka mi objasni ono što sam video i doživio ovdje u Kanadi, da ljudi koji su oboljeli od Alzemira zaborave i djecu i ženu i jezik, engleski, a dove Kuran i pjevaju pjesme sevdalinke.. Baš ovdje, 10 hiljada kilometara od domovine.

“E, to su bila dobra stara vremena”…Naslušali smo se ove rečenice pitaj Boga koliko puta. Izrečena u nekoj teškoj apatiji, samosažaljenju, razočaranosti… Dolazila i odlazila. Bila izreka, falsh. Značila ili ne značila ništa. A nikad do kraja razumili. Zašto ova rečenica opstaje i ne nestaje? Pitali se hiljadu puta. A dalje ponavljali.. Voljeli je ili ne, i mi je djahkad izgovorimo…Uvijek isponova?..Možda više kao protest pa tek onda i razočarenje. A i zbog dobrih uspomena. Njih čuvamo kao blago.

Ljudi su prije, u ta vremena, se emotivno vezali jedni za druge, danas se emotivno vežu za predmet i hajvane više nego za insane, ljude, živa bića… I to se zove moderna era. Paradoks..Renesansa u bijedi i gladi, a zatupljenost eto kao u izobilju danas. Niko gladan. Svi siti. Ili lažu. Kada ništa nije daleko i svako na Balkanu zna kakve gaće ima JK..Ili nema..U ovisnosti iz kojeg ugla se slika. Pohota.

Divim se pjesnicima da mogu i trun duše i emocije naći i pretvoriti u stih. Ja ne mogu pjesme pisati..Sada. A prije jesam. Mnoge mi nekako liče na žalopojke.. A ne volim se žaliti i da me neko žali. Poezije ko' tiho cviljenje. Da mi halale pjesnici.

Vrijeme nije isto ali ni ljudi

Je li ova rečenica uticala na pisce da se kane plačipičkaste romantike ili poezije i okrenu ka pisanju uglavnom materije!? Najvjerovatnije da jest. Na mnoge.. A znam dobro kada pisci počnu pisati  jezikom politike, trauma i opasne strasti istog momenta prestaju biti pisci…

Jer šta je pisac ako piše ono što svako more vidjeti, osjetiti i dodirnuti! Ovo dodirnuti i možda, ali dobar pisac se igra sa glupostima, ismijava ih, ali nikad sa emocijom… U Bosni je opet dosta toga zamršeno…Kada je počelo vrijeme Miloševićeve nacifašističke ere počele su i parole…Na jednom betonskom zidu u Bosni osvanu kredom bijelom ispisano:” Ovo je Srbija”. Ne prodje ni dan a ispod ovog slogana izroni “Ovo je zid, budalo”. E, sada ima dosta teorija. Šta je ovo prvo prije svega?;  Emotivni, materijalni, politički, fašistički, nacionalistički, četnički krik…  ?! I unedogled raznih sumnji, onaj koji razmišlja dolazi do samo jednog zaključka..Prva parola je materijalna..Onaj ko je napisao želi da taj betonski zid bude u Srbiji. I Srbija ispod i iznad..A druga parola je emotivna. Onaj ko je napisao njemu taj beton i ne znači ništa ali znači zemlja na kojem zid stoje..a to je u Bosni, a Bosna je njemu u srcu..On bi taj beton bez problema dao onom što je napisao “Ovo je Srbija”, da ga odnese preko Drine, ali ne i one zakone i zastave preko Drine dotrekelja ovdje…I to je ta filozofija emocije… Nikad onaj ne može napisati parola “Ovo je Srbija”, koliko ovaj drugi može napisati odgovora. I da nijedan ne bude isti. Ako treba i rimovati. U desetercu.

Pisac i istina

Da li pisac treba uvijek fino pisati o ljudima? Ne znam. Mislim da ne treba pretjerivati. Mediti, kako se kod nas kaže. I ova dilema muči svakog pisca…Najviše, bi svako od njih, volio kada bi negdje oko 50te otišao na spavanje, i da ga probude 5 decenija poslije…Bez jednog živog čovjeka iz prvog vremena…Suvremenika..Kako intelektualci vole reći ..  Opet, ova riječ mi i nije nešto..Suvremenik ti može biti i magarac ako si ga imao kraj sebe. Kad rikne ko’ hajvan a misli da je insan.

Ako pisac napiše ono što je osjetio srcem ili naslutio mozgom a nije bas običnoj raji jasno, e onda nastaje problem. A što si ?..Nisi trebo’!. Nije tako!..Itd…Najgore je kada se piše o karakterima onih koji su tu kraj tebe, sada ili prije živjeli..Valjda se naviklo kod nas da se, na svoju ruku ljudi, kategorišu kao eto takvog i takvog karaktera. Ters. Čudaci.. Ne razmišlja se da su mogli biti podvojene ličnosti, danas definicije biopolara, psihopate, šizofreničari, nasilnici, manijaci, pedofili, alkoholičari teški, ovisnici raznih budalastina..Da skratim, tipični medicinski slučajevi koji su trebali stručnu pomoć psihijatara, psihologa…Da im ovi prepišu svakodnevnu hrpu tablete koje će ubijati silu, djavola, šejtana i zlu kob u njima.

A ko će o tome i misliti, kada je u mom rodnom gradu prvi psihijatar dr. Hazim Oreščanin došao direktno sa fakultete nekih ’80 i počeo raditi uglavnom sa onima koje su lokalne firme slale da se lijeće od alkohola. Uz rijetke pacijente sa slomom živaca.

Kada ovo pišem, ne mogu da ne pomislim, a opet će izazvati buru, kako sam prije neku godinu, sasvim bezazleno, pišući o temi pravljenja od nas Bosanskih muslimana kao neke islamske terororiste ili radikalace, napisao djelić istine o mom komšiji koga sam volio i poštovao. Tipičnog našeg lokalnog muslimana. Evropljanina koji je volio i čašu ali i ono čemu pripada. Na stranu to njegovo, koje je najgore bilo za familiju. Naljutili se. Djeca, brat. Nisi trebao tako, nije to tako. Bio ko' i drugi. Pa onda na socijalnim mrežama nazvali me tzv. pisac… Uglavnom, to nas udaljilo.  Ja se pomirio sa tim.. Poslije ovoga ne mislim ni da je to bilo iskreno komšinstvo. Ili mi imamo razrok par očiju pa ne vidimo isto. Iskreno, mislim da dodje vrijeme svakom od nas da promjeni komšiluk. Barem jednom u životu.. Samo da ga niko ne potjera. Neka to učini pri čistoj…Bez progona i tableta.

A šta sam trebao i napisati?…po njima..Kao istinu. I to njihovu. I moja supruga se nekako složi sa tim..Kaže, moj rahmetli otac je bio alkoholičar ali ne bih voljela da neko o tome piše…Eto..to je to , pisac bi trebao i po ženinoj da ne piše ono što on vidi i osjeća…A koliko je supruga pisca u potpunosti razumjela..Možda ni jedna, ali jeste komandovala. Pa i onim najvećim poput Meše. Papuče navukao i nikad za života  skinuo. A genije pisane riječi..Ja nisam eto, te fele. Volim punu slobodu. A zbog nje istrpim i da me govnima poliju. Izdaleka, jer spreman sam izbliza.I nesvjesni a i oni svjesni a programirani sa svim priljučcima..Ja te zovem freze ljudi. Ono, može uzbrdo, nizbrdo, da kosi, ženje, vozi djubar, telad…Ma sve, a najvažnije džaba dobiveno od donacija.

Hajde, i ovo je dobro. Nauk. Pisac ne treba da piše što svako zna..Dobar pisac piše ono što će se znati kasnije…I zato mu je ovaj svijet pretijesan i kratak. I bilo bi dobro da se vrati nakon pedeset godina . Da ga ne stješnjuju u kalupe poput betonskih blokova.

E sada dolazimo do one prve rečenice :” E, to su bila dobra stara vremena”.. A o kakvim vremenima piše pisac kada fali emocija. O vremenu kada mu je neka materija, predmet, bilo odjevni ili drugi, danas probudila emociju i povukla mnoge stvari o kojima nije prije razmišljao?…Hajde kada je tako, da probam. Povuću hrpu likova..neka mi ne zamjere i halale ako osjete nelagodu. Rizikujem i njihovu huju, ali vjerujem u blaženost i emociju čitaoca. A oni su mi važni. Evo i supruga kaže: “Nemoj tražiti gujci čepa”. Ali emocija me povukla, a materija je samo povod. Ipak sam ja pisac. Stare garde.

NIK je imao najbolja odjela i štof

Tamo nekih 80tih pred kraj, ujesen,  krenem glavnom ulicom prema Nikovoj prodavnici u Bosanskoj Dubici… NIK je bio zagrebački proizvođač luksuznih odjela, košulja a i tkanine…Uz Varteks iz Varaždina vrhunska muška modna kuća te Zapadne Yu..U dubičkoj Nikovoj prodavnici su radili dva prodavača. Jedan je bio gospodin “par exalance”, za nasu čaršiju , Enes Delić a drugi iseljeni dubičanin, pa onda povratnik iz Banjaluke, visok i mršav Uzeir Mujčić Njonjo…Nadimak je bio ružan, ne znam zbog čega…Vjerujem iz djetinjstva, jer se nadimci tad i dobiju. A kod nas, u  bosanskim čaršijama, samo u 5 posto slučajeva nadimak je lijep. Uglavnom za ženske. I ovaj Njonjo je uz Enesa , poslovodju svog, bio par exalance trgovac. Sve pod konac. NIK je imao najljepši izlog..Privlačan..Kada dodje srijeda, pazarni dan, pred izlogom hrpa seljaka..Samo gledali odjela..Snivali. Mujčić je bio besprekorno obučen, svaki dan drugo odjelo. Košulja , kravata. Uskog, blijedog lica, dugačkog nosa, velikih podočnjaka, uredno počešljane kose, dugih prstiju požutjelih od duhana... Ako nije bio mahmuran onda je bio polupijan. Ali na poslu uvijek u pravom gardu. Kada je uzimao mjeru za odijelo ili kosulju, poput iskusnog krojača njegova ruka je prosto lebdjela oko tebe , bez dodira. Za njega se znalo da je imao svoju mjeru u konjacima, a i vinjacima kod Paule..To mu je bila usputna stanica od posla nazad, a nekad i prema... Mjera je bila takva da mu je pri dobrom pijanstvu, samo ubrzavala korak ali ne i stvarala krivine.. Srećom od Pauline gostione na ćošku do njegove kuće, neduga distanca sa puno naslona.  Drvenih direka od ograde, starih fasada… Kada mu dodje gusto znao se uhvatiti za njih da ne bi na trotoar ne daj Bože, nosom zglajzo. Trebalo je sutra raditi. Prodavati ljudima odjela. Većinom na krediti. Onda nije mogao svako za gotovinu uzeti dobro odijelo u NIKovoj  prodavnici u Dubici..Srećom Enes poslovodja, dobar čovjek “over par exelence” gospodin, davao kredite dubičkim gradskim i partijskim rukovodiocima. A i drugoj radničkoj klasi tekstilne, pilane, papirnice, mehanike... A odjela uglavnom obična boranija nosila na svadbama…Enes ispunjavao formulare za kredit a Njonjo birao odjelo, košulju i kravatu, pa onda na licu mjesta držao kurs vezanja kravate. Ovo sa kravatom je volonterski ponavljao, čak i u birtiji.  I kada je bio u blaženom stanju rubinovog vinjaka. Zavezanih očiju znao kravatu učvoriti na najmanje 5 načina. A ini opštinski službenici, znali i poderati odjelo na inim službenim putovanjima a da im se kravata ne odveže. Ne daj Bože, ko će je kasnije zavezati, ako nije Uzeir blizu. Jedino ga je mogao zamijeniti nasmijani i elegantni Ferid Fedja vozač opštinskog crnog mercedesa, koga su znali u drugim čaršijama dosta puta i osloviti druže predsjedniče , prije nego im je on klimnuo glavom da je predsjednik u halabuci izvlačenja iz velike limuzine. Usafuno se sav, Jadnik.

Dodjoh ja pred taj NIK. Pope se na betonski stepenik i udjoh u prodavnicu. Sa vrata me udari zadah alkohola, što je bilo ok u ono vrijeme. Pravi mužjaci u Bosni su pili konjak, vinjak, lozu… a ne fruktalove sokove. Ja sam tada volio karlovačku pivu. Gadio se žestokog…Nisam volio da mi smrde usta. Zato nisam ni pušio. Nikad. Onako blaženo, dvije pive, maksimum, kada pojedem kilu jagnjetine. Kod Raze na stadionu, poslije utakmice ili kod Kalabe u čaršiji. 

Pridje mi nasmješeni Njonjo…Dobar dan”  Ima li gospodin kakvo pitanje”.Njonjo nikad nije prvo rekao.: “Sta želiš”’’ Zagrebačka škola… Ja njemu odgovori hoću mantil da sašijem, treba mi materijal..Dobar, nepromočiv, koji se ne gužva….Svakako, rekao je Njonjo, mantil i jeste za Vas. Visok, a širokih ramena. Ko ‘Belmondo.

Ne znam što pomenu Belmonda, Možda i zbog roda mantila, ako nije talijanski može samo biti francuski. Ja uvijek mislio ko’ Richard Gir..Na mene nalik.Dosta puta  u Americi dobio ovaj kompliment …Znao je Njonjo mene sa igrališta jer je dolazio na Borčeve utakmice ali bez obzira na to, je uglavnom persirao, svakoga...Govorilo se da je bio uspješan trgovac, pa i sef citavog odjela,  tamo, u Banjaluci, ali alkohol učinio svoje..Rasturio i njegovu familiju. Nikad nije pričao o tome.

I tako mi Njonjo uze mjeru,  ovoliko ti platna treba..Ponudi mi nekoliko vrsta štofova..Ja izabra jedan, sivo pepeljaste boje. U to vrijeme baš moderne...Isječe ga. E,sada da izaberemo postavu, mora da bude ko svila sjajna..Poslije izabra i dugmadi.Sve skupa zamota. Ja plati..Njonjo me isprati do vrata…Izadjoh na glavnu ulicu. Napokon uhvatih zraka. Sve mi se zamantalo od njegovog zadaha, ali sretan jer sam dobio ono što sam tražio …Naš Uzeir Mujčić Njonjo, nije mu bilo ravno u usluzi…I to onda kada nisi smio reci prodavačica da ti raspakuje košulju za probu. Može, ako ćeš je kupiti, držeći fildžan u jednoj ruci a cigaru u drugoj. “A kako kupiti sejo ,  ne znam je li mi paše.…Mi smo ti bili izgleda na svijetu jedina zemlja u kojoj su ljudi kupovali odjevne stvari, a  nije bilo dozvoljena proba na licu mjesta. Nego, sve u celofanu. Maleno i veliko, jeftino, skupo.. I hajde ti sada vrati što ti je tijesno ili veliko tamo nekoj jezičari koja ustaje na lijevu nogu svako jutro.

Prijedor, moji školski i Islam Ljubija

         Ljubija je bila jedno pitomo mjesto u kotlini pokraj Prijedora, nakon što prekoračiš Hambarine. ..Ni selo ni grad..A i jedno i drugo… Najtalentovaniji ljudi na kugli zemaljskoj..Skoro svaki drugi mladić ili djevojka su bili vrhunski u nečemu. Nauka, sport, umjetnost...Imali rudnik željeza koji je pravio stotine miliona mjesečno. Od sedamdesetih pa dalje imali i najbolje disko klubove…Dom Kulture, Vatrogasno…Kod njih sam prvi put vidio, a pamćenje me dobro služi,  da disko-džokej ne stavlja šibicu na iglu gramofona i da cure dižu muškarce na ples. Uh, kada se sjetim onih stiskavaca... Pogotovo kada razvali "Selma", "Krivo je more" i "Jedina Moja"...Pa hajde ti ostani doli, ako si muško, u medjuekstremu,bez reakcije. Horoz zapjevo' a zore nigdje. Nema šanse. A rizik. Golem. Prodje glas brzinom munje. Kapak. Nema više stiskavca tu noć. Javno. A kasnije. U mraku iza doma..Ko zna? Tamo idu hrabri. Neću o tome sada.

Ljubija je zaista bila zona “Free woman spirit”, ispred Prijedora i Sane, gradova na pola sata vožnje. U mom rodnom gradu bila neka narodna , više čaršijska budaleština..Ako si muško, za ženske nije važilo, na provod idi u Ljubiju, ali ne i po mladu, a ženiti se moreš bez srkleta, mirne savjesti iz Kozarca, Prijedora, Sane, Novog..Ne i iz Kostajnice..Ne znam zašto… Kada danas razmislim, baš je to bila glupa teorija mojih sugradjana, bosanskodubičana..Isto kao da su oni iz čaršije oženjeni sa Krivdića Brda, svi papučari. Ja znam, da su brdjanke bile opasne, ko im zvizne na korzu ili ne daj Bože rekne;  “Pusti ručnu”, bilo je svašta, pa i ono “Zvizni svojoj materi”. Pa hajde ti stisni, i zvizni. A narod ko’ narod. Voli misterije i zavjere. Niko mu nije ugodio.

Sestra Seka se udala u Ljubiju. Za Zahiroviće..Velika ljubijska familija…U Islamu živjeli…Islam su zvali Donju Ljubiju. Dalje je bila Gornja i ulaz u rudnik…Na obe strane ceste.. Zet Senad imao rodicu Šemsu Zahirović, moju školsku iz srednje Elektrotehničke škole u Prijedoru. Generacija 1976/80..Šemsa je bila avangarda u mom razredu…Sjedili smo u istoj klupi skoro 4 godine.  Negdje oko 185 cm visine, duge smedje kose, širokih očiju, punih usana, uvijek rumenog lica, brza ko’ munja,  odličan učenik, Šemsa je bila djevojka najjače karme ili autoriteta koju sam poznavao…Pošto je bila viša od skoro svih muškaraca u razredu; osime mene, nekog Zorana Manojlovića, Bajre, Munira i još dvojice trojice, uživao sam kada bi neko od onih nižih počeo da joj se udvara ili komplimentiše, a ona direktno, bez zadrške :”Vidi malog, i on bi”..Poslije ovoga kapak..Nema više. Pojela maca jezik. I danas se smijem kada je Enes Džihić, koji je sjedio iza Šemse, pred sami ulazak profesora  u razred ispod pazuha progurao ruku i uhvatio je za lijevu memu, a ona se brzinom munje okrenule i uz povik;;” Pizda ti materina što me prepade”; udari Enesu takvu šamarčinu da su njeni prsti na Enesovom licu čitav dan oslikavali…I dan danas mi nije jasno je li je Enes stvarno prepo, ili je Šemsa tako čuvala svoju čast i dala na upozorenje svakom od nas šta će se desiti ako se krene rukom prema njenom poprsju… To ti je bilo, gledaj ali nema pipanja. Ko one biste narodnih heroja ispred opština. Svi gledali, niko dirao..Dok nisu pobijedili četnici i sklonili mrtve partizane u živim bistama.

A opet, za muškarce dobiti pljugu, nakon hvatanje ženske za neke od G tačaka i nije  bilo Bog zna kako sramota…Šemsa je imala jako tijelo, lijepo uobličeno, dugačko, ali manje i čvrste memice…I opet su one našle mušteriju. Mi svi sanjali o velikim poprsjima. Tada. A ja se smijao . I drugi u razredu, Enes nije, ali je opet bio sretan..Vrijedilo je… Ovo disciplina se zvala tada ispitivanje sifona. Ne znam zbog čega, ali je postala masovna u srednjoškolskom obrazovanju…Jugoslavija je bila dobra zemlja. U njoj nije bilo onog što se sada zove seksualno uznemiravanje. Sve se moglo..Na višoj cijeni bio i učitelj a pogotovo profesor koji je svoje učenice zatvarao u Kabinet. I radio, zna se.

Tako, nakon jednog hvatanje Behije za višepasje, a ispod vrata, od strane mog dubičana Fikreta Mašinovića, sazva se sastanak razrednog vijeća. Ja bio predsjednik. Naša razrednica, mlada profesorica, Jelena,negdje iz Srbije došla u Prijedor, pustila po običaju da vodim sastanak..Krenulo  o svemu, rasprave, diskusije. Ja onako po peesu upita na završnoj tački pod razno, ima li iko da se javi. Diže ruku Behija. Dade joj riječ..I ona , tačno po istini. Neću dušu da griješim..To i to, muškarci postali nasilni, malo okolišila ovo o ispitivanju sifona, a sve navodilo na to, dok ne reče eto i mene je jedan iza razreda uhvatio za grudi. Svi je pogledaše..A ja ono po partijskoj: “Drugarice Behija pred svima reci ko je taj nasilnik…Behija me pogleda u lice, pa onda razrednicu koja je sjedila kraj mene i reče : “Ti…    E je..iga. Ja se ukočio. Kud upita..Razred se počeo smijati.. Nasmiješi se i razrednica..a najviše se smijao Fikro. On fato a ja nahebo. A Fikri nije prvi put, i Anu Horvat je on diro. … Onako u behutu, a kako se i braniti od ove optužbe, izgovorih: Ja se izvinjavam drugarici Behiji. Neću više… Opet se svi nasmijaše…Završi sastanak.  Kasnije  Behiju upitah: “Koje je ono sranje”..Fikret te fato a ti mene sheba… Baš hoću, šta se ti praviš uvijek  važan…Nista. Mirno.Na desno marš. Razguli..                                                   

Behija je bila solidno gradjena , krupnija, većih grudi..Imalo se šta i uhvatiti, ali dješ to. Ne ideš u školu da cure fataš...Fino odgojena, iz dobre staromajdanske familije. Mislim da je bila zaljubljena u mene, a možda se i varam, i to mi napravila, kao iz ljubomore, što ja nisam mario za nju.. Osmjeh u redu, slatke rupice na obrazima, ali zubi puni sedre…što je bilo uobičajeno kod stanovnika koji su živjeli okolo rudnika Ljubija..Voda puna željeza im je uništavala zube..

Onda mi gledali samo trebuške iz medicinske. Bile najbolje. Ovo čiste svijesti izgovaram. Nek mi neda lagati Mahmut, Maho moj, Hergić… Predratna adresa naselje Raškovac, odakle su bili najveći i najbolji prijedorski šaneri i sportisti. Maho, moja generacija, druga škola. Gimnazija.… Maja 1992 njegovi školski drugovi Srbi mu stavili onu bijelu traku, da je niži od njih.  To su bili sljedbenici onog akademskog slogana predsjednika SANU Matije Bećkovića:  “Više volim rusko govno od američke torte” Eto Maho onda traku nosio, a kasnije, skoro 25 godina u Portlandu, State Oregon, USA, uči amerikance bankarstvu. Dok tamo toliko godina onaj kiseli Salkić i veseli Bratić kao neki podpredsjednici te njihove skupštine uvjeravaju ideologe Mahinog progona i poniženja da je ipak bolje jesti američku tortu, nego rusko govno..Uzaludan poso’..Ja nešto kontam, pa svako ima legalno i legitimno pravo, da se pravno izrazim de facto i de jure, jesti govna…I treba ih pustiti. A ne braniti im. Eto šta se neki dan desi; istjeraše iz skupštine Bratića…Opet nešto kontam..Ima razlog za to. Bratić nije znao na engleskom da im objasni da je ipak sladja američka torta od ruskog govneta, a oni nisu razumjeli jezik mu Bosanski, jer ga ne priznaju. I tako ode u helać funkcija. Nikad se ljudi pameti opasati.

Iz Kanade u Sanu sam prvi put došao nakon oslobodjenja 1997. godine. Roditelji mi tamo bili u muhadžerluku.… Maj mjesec. A hladno. Stajao sam sa majkom na Trgu Ljiljana i slušao uživo sa bine muziku povodom Kurban Bajrama koji je dolazio za dva dana. Kasnije sam krenuo kući. Dosta ljudi. Gužva.  Dok sam hodao, skoro iza ledja me za rukav kaputa uhvati neka osoba. Okrenu se i spazih. Lijepa mladja gospodja, kratke moderne frizure. Evropske odjeće…Nasmijala se, puna usta bijelih ko’ biser zuba. Upita; “Nihade, poznaš ti mene”..Kraj nje je stajao mladji, takodje, lijep čovjek..Rekao sam Ne. Ja sam Behija Talundžić, djevojački, nekada tvoja školska. Ovo mi je suprug. Prepoznala sam te tamo na trgu. Uh…Zagrli ja Behiju ko’ nikad. Vid mene..Ustvari prvi put u životu. Kako mi samo bilo drago..Behija je uz Šemsu bila jedina školska drugarica koju sam sreo nakon razlaza mog razreda 1980..Nekoliko dana poslije Titove smrti. Bez maturske večeri i ekskurzije. Mrsko mi bilo tada , a još više danas, što Tito ne izdrži makar do juna, da mi prijedorski maturanti obavimo sve po redu.

         E sada, Enes je bio jedan od najboljih učenika u razredu..On i Fikret Jakupović su sve znali.Enes iz Kozarca a Fikret iz Kamičana.Opet Fikreta šta god si upitao on sa osmjehom odgovarao… Na pismenim ispitima uradi brzinom svjetlosti sva pitanja i onda se sklanjao da onaj iza može prepisivati. Nije šala..Srednja elektrotehnička škola.14 predmeta od toga 8 stručnih. Visoki napon, jaka struja…matematike, fizike, na pretek. A u mene djeca u Kanadi samo 6 predmeta..I kao ne mogu stići. Dosta puta mi  bilo žao Fikreta… Bio je iz skromne radničke familije,  počesto u staroj iznošenoj odjeci. Bez ručka. Ali sa nama stalno..Nisam dao na njega. A mene se slušalo. I onda.

 Najbolje je bilo u klupama sjediti dijagonalno, iza ili ispred onoga koji je sve znao.. A u mom razredu su to bili Enes, Fikro Jakupović, Marjan Romanchuk, Dragan Iveljić, Indira, Šemsa, Šave, Bajro i još dva tri..Ja nisam bio u toj grupi..Solidan ali ne i najbolji. Nisam od nikoga prepisivao. Enes nije dao da se od njega prepisuje...Čuvao je znanje i nije htio da ga dijeli..To i baš nije bilo popularno onda, a i prije. Ko je jači a nije znao udarao je ćuške onima koji znaju a ne daju prepisivati. Ali Enesu to nije smetalo. Iz Kozarca, otišao na fakultet u Sarajevu. Ostao da živi tamo. Stekao familiju, ćerka doktor , sin Mustafa internacionalni plesač. Pleše tango bolje od Argentinaca. Proveo čitav rat u Sarajevu, Magistrirao i doktorirao. Postao i univerzitetski profesor i stručnjak u oblasti energije.Dr. Enes Džihić.Nije šala. Predstavlja našu zemlju na svjetskim naučnim konferencijama…Za svoj naučni rad čak od predsjednika Turske Erdogana dobio priznanje… Sa Enesom , Fikretom, Šemsom i ostali školskim prijateljima smo se rasuli u maju, nekoliko dana poslije Titove smrti. Prije 39 godina.I nikad imali matursko veče i ekskurziju. Ko' svi ostali.I nikad se sastali poslije toga..I velika praznina u mojoj duši je zbog toga..

Moj razred..Drugi red ulijevo Enes viši od Šemse, ali samo kada ona sjedi. Gornji ugao Fikro, pored njega rahmetli Bajro crveni. Ja u sredini stojim

Enesa sam sreo prvi put poslije maja 1980 tek prije tri godine u Sarajevu…36 godina poslije mature..Uh, tek me sada ufati strah…Koliko je to samo godina. Meni ,a i njemu, bilo baš drago..Izgrlili se ko’ najrodjeniji. Sjeli u Sarajevu u  fini kafe „Slatko Slano“, blizu onog Merkatora. A on, ko’ da mi je nešto narastao . Ozbiljan, preozbiljan. A kako i nebi, profesor i doktor. Moderno obučen. Istog hoda kojeg sam zapamtio dok smo igrali košarku..Bio je odličan košarkaš, pun trikova..Kada gledam NBA  bradonju Hardena i onaj korak nazad koji fantastično radi, sjetim se Enesa..On je to radio prije 40 godina. Krene prema košu, ti ono blokadu, a on korak nazad i pošalje te po ćevape.…

Drugi moj školski, Fikro, je u Finskoj. Vidjo ja slike na FB..Sastaje se redovno sa Enesom u Sarajevu..Selame me obojica redovno.Opet osmijeh na Fikri, naočale ima..Izgleda bas svjetski. I on doktorirao..Postao i profesor Fincima. Dva Kozarčana, dva doktora nauka..Moji školski..Ponosan na njih.

Šemsa se nikad nije udala.. Čuo sam da je u Sani..Ima neki privatni biznis. Iz moga prijedorskog razreda su rasuti svagdje. Neki prognani, neki mrtvi, neki uzeli pušku i ubijali po Kozarcu, Rizvanovićima, Tomašici, Ljubiji.. Sead Bajramović, crveni Bajro je kao inžinjer elektrotehnike ubijen u crvenom neboderu…Elitocid je učinjen u Prijedoru. Srpski zločinci izumili i ovu nikad do sada ne primijenjenu disciplinu.  Ubijati visokoobrazovane. Samo u crvenom kadrovskom neboderu u Prijedoru  je ubijeno više od dvadeset visokoobrazovanih prijedorskih muslimana.Neke od njih bacili sa vrha zgrade..Ispod ovog nebodera je bila redakcija „Kozarskog Vjesnika“, sedmičnika koji je bio glas zločina…Vjesnik presude..Svaki tekst u tom ružnom vremenu od nazovi novinara ovog zlobnog glasila  je ubijao i činio nevidjenu patnju nesrpskom stanovništvu Prijedora i okoline.

Šnajderica Hadžera

         Ne prodje ni sedmica od moje posjete NIKu, a ja autom zapuco u Ljubiju. Štof za mantil na zadnjem sjedištu. Ko će drugi napraviti meni francuski mantil do Hadžera, majke mog zeta Senada. Domaćica, djecu sama odgajala, vrsna krojačica, brižna majka i supruga..Sve u jednom.  Nižeg stasa, punijeg struka, vazda osmijehom na licu..Sve je mogla..Vedra ko’ najljepše nebo više Islam Ljubije. A ko ne zna, neka se uvjeri kako je nebo lijepo više Ljubije… Udala Hadžera dvije kćerke i sina Sudu .One otišle iz kuce, Sudo se preselio u Prijedor..Važan posao radio .Senad završio srednju školu u Prijedoru kao i moja sestra Mirsada Seka..Nekako se tu i našli i uzeli. E sada, kada govorimo o vedrini Hadžerinoj, moje rahmetli prije, uvijek sam se pitao koja je to veza bila i radila da se uda za Husniju koji je bio  suprotnost od nje..VKV Mašin bravar, poslovođa radione u Tomašici, velikom rudniku onda a kasnije stratištu  planetarno poznatom. Gdje su srpski zločinci  nekadašnje površinske jame koristili za masovno ubijanje i zatrpavanje nevinih prijedorskih civila, medju njima i mog parnjaka, amidžića Fehima Krupića iz Gomjenice. Husnija je bio sumornog lica, neveselih očiju, dugog povijenog nosa, debelih naočara na pola nosa, bas neuobičajenog izraza, kao u nekom grču, patnji. Nešto ga teško uvijek tištilo. Razmišljao sam o tome dosta puta… Husnija je radio svoj posao pošteno, i vjerujem da se nagledao svašta..Kralo se mahom iz tih Ljubijskih i drugih radiona…Je li Husnija bio pošten?..Sigurno jeste, Da nije, imao bi kuću zidanicu još osamdesetih ko i drugi koji su bili ispod njega…Husnija u redu. Šutljiv, na prvi pogled i ko’ malo ters , ali mekahnog srca, radnici ga voljeli..Plakali na dženazi za svojim poslovodjom. Vidio sam to. Takav bio Husnija Zahirović,  ali njegova Hadžera, e to je melek…

         Jedna proba, drugi put po mantil u Ljubiju. Moj Francuski…Ko’ saliven. Ne može nek nako. I tako ja krenuo sa uživanjem mantila.. Francuskog, Univerzalca. Može i na farmerke a i preko odijela. Kiša mu ništa ne mere…Za snijeg, nije baš.

Dubički hotel 'Park“, kasno, oko ponoći...Mantil i ja desno, Asmir Medjedović, Ismar Mizić i Ostoja Marjanović

Moj francuski mantil nije postao muhadzer ali je vidio smrt

Došla jesen 1992 godine. Rat okolo. Ne i u našem gradu..Grad okupiran.Rampe na ulazu. Srpske zastave na sve strane.Isto tako mrki pogledi komišija Srba. Ne svih, ali većine jest.Svaku noć ili neko mrtav ili minirana muslimanska kuća. A mudžaeeedina, kako su voljeli reći, ni za sjeme. Ritam zločina, Opasan. Džamije se ruše.Konvoji krenuli.. Ja odnio nekoliko torbi garderobe u Crveni Krst..Došlo dosta srpskih prognanika sa Banije Korduna, Pakraca, od Krajine… Neka se siroti narod obuče. Ostali bez svega. Oni dolaze a mi se na put .

 Spremam se i ja sa familijom iz Grada. Nema druge.Krijem, ko i drugi, da idem sljedećim konvojom.… Opet pun ormar garderobe.. Prvoklasna. Volio sam to i nisam žalio para. Ne mogu sve ponijeti. Ima se po njihovom peesu ponijeti jedna torba po osobi i 150 njemačkih maraka… Sve drugo ostaviti. A prije toga poplaćati sve račune. Ja zovnuo Seada Kanurića Stevu da mu dam garderobu…On bio onako, čaršijski momak…Siroče..Mucao, ali dobro pjevao. Radio svakojake poslove. Najvise tovario sljunak na traktore i konjska kola. Spavao gdje stigne. Ja mu i prije davao garderobu.

Pogleda on u ona moja odjela pa onda u mene I mucajući jedva izgovori: Niho, šta će mi ovo…je’’’ll’’’tiiiii miiiisliš da ccce ove budale….iiiiii mmmene ostaviti” Ja sam šutio. I on je . Dobro, uzeeeeću samo ovaj mantil…Njemu je najteze bilo izgovoriti slovo e…Tako Stevo uze moj mantil, i ode…Vidio sam ga još jednom , baš u tom mantilu…On je ostao u gradu. Štitio ga Duje Kotaran, niko ga nije smio pipnuti. Jer sa Dujom nije se smilo silom. Ko planina čovjek, nekadašnja dubička rukometna legenda koji je mogao loptom slomiti stativu. Narod dubički ga volio, a i on narod..Uvijek bio pri svakoj ruci. Kasnije postao vojni policajac, oficir, na kraju kažu i vojvoda. Puno toga, se i priča i nagadja u vezi njegovog učešća u ubistvima muslimana u Kozarcu. Za Dubicu se zna da je samo štitio naše ljude. Priča se i da je bio šef podzemlja i trgovine bijelim robljem poslije rata. Znam da je dolazio pred Sanu da vidi naše. Čak i uveo krišom u grad jednog našeg čaršijskog...Ovaj snimao pa kasnije vidjeli širom svijeta prve snimke grada poslije rata. Dušan Duje Kotaran je ubijen decembra 1999. u jednom obračunu u restoranu, kojeg je preuzeo od Envera Šnjace, krojačke dubičke legende a pred rat ugostitelja…

Dujin sin, Goran, dječačić tada, je prisustvovao ubistvu oca i nikad se nije oporavio od toga…Kasnije, odlazi u Švedsku, gdje mu majka živi  i postaje masovni ubojica u svojoj 20 i nekoj. Kažu trojicu ubio, a Švedjani pametni, ne ovdje, ni u zatvoru, nazad u Bosnu te šaljemo, tamo je ubiti svakako normalno. I tako deportovan u Bosnu, Dubicu i 2006. uhapšen nakon  opet trostrukom ubistva. U nekoliko godina ubio 6 ljudi. Medju ubijenim u mom rodnom gradu je bio prijatelj i  štićenik njegovog oca Sead Kanurić Stevo. Zadnji vlasnik mog francuskog mantila. Bacio Stevu u jamu, posuo umjetnim djubrivom i tako ga zatrpao.Ko' u najgorim gangsterskim filmovima. Tijelo potpuno uništeno, kada su inspektori otkrili lokaciju. Goran Kotaran je postao najopasniji i najbolje čuvan zatvorenik ikada u u Bosni i Hercegovini. Blizu dva metra visine, kao i otac, konjske snage..Svako izvodjenje iz zatvorske samice je vezan lancima. Noge i ruke. U zatvoru je u Foči. On sam, odjel. 24 sata pod nadzorom u jednoj sobi…Kažu da će 2022 biti pušten na slobodu. Nazvan je Balkanski Hanibal. Dubica u strahu ...Nema kuda nego tamo. Goran Kotaran, masovni ubica do 24. godine života, slobodan poslije 40te. I ako ne bude drugačije, ni pola godine neće provesti van zatvora,  na slobodi, i ponovo će  biti ubica. Pričao mi naš čovjek doktor-psihijatar u najvećem zatvoru u Arizoni..Amerikanci imaju lijeka za ovakve..Ako su masovne ubice i nisu dobili smrtnu kaznu nego doživotnu, nakon prvog velikog belaja kojeg naprave u zatvoru, stave ga na operacijski sto i blokiraju mu stranu mozga gdje je manija i agresija. I poslije toga zatvorenik manijak i psihopata ko' jagnje, do kraja života. Ja onako u čudu pito'; Je li to protiv zakona..On se nasmijao i rekao: Kod amerikanaca kada si u zatvoru osudjen za masovnu ubistvo sve mogu od tebe uraditi.Za te više ne važe nikakvi humani zakoni.

Hadžera mi se nasmijala, a u komi bila

Moja prija i vedra ljubijska šnajderica Hadžera je sa djecom prognana u Švedsku. Husnija je umro prije toga. 1989 godine. Ukopan na mezarje  poniže njihove kuće. Bio sam na dženazi. U Švedskoj je Hadžeri zdravlje slabilo. Počeli i moždani udari 2004 godine…Bolnica i na kraju dom…24 sahata nadzor..U komi , pa izadje iz nje.. 2005 godine došao u Švedsku da posjetim brata i sestru. Nismo se vidjeli 13 godina. Sjedili mi kod sestre u gradu Skara. Kažem zetu, volio bih vidjeti tvoju majku..Ne znam, reče on. Fino od tebe, ali je ona baš ovih dana izvan sebe, ne prepoznaje nikoga. Ipak, digli smo se i otišli. Švedski dom za ostarjela lica. Ko hotel..Sve cine da nema bolničke atmosfere. Ja ne volim bolnice. Mirise lijekova i infuzija.. A starim, i trebam se navikavati i na to.. Što kaže onaj veseli sarajevski doktor Solaković, posipati se pjeskom, da se navikavam na onaj svit.   
                            

Ušli smo u sobu. Srećom, nije bilo bijelih čaršafa…Ne volim ni to. Ko ćefini su.… Hadžera ležala, otvorenih očiju…Steglo me. Hvatao sam joj pogled. Nije išlo..Moj zet Senad a njen mladji sin počeo govoriti, ko' došao..Glasno, po običaju. Pomene joj i onaj mantil. Hadžera nije reagovala…Mahnuo sam rukom Senadu da stane.. Prišao krevetu..Uhvatio  je za ruku, približio licu i tiho rekao…”Ako si me prepoznala i cujes me, stisni mi ruku”…

Čekao sam…Učinilo mi se kao godina..Hadžera mi je stisnula ruku..Njen pogled je i dalje bio prazan, uperen u plafon.  Iz jednog oka joj je krenula suza.

         Poslije ovog dogadjaj niko me ne može uvjeriti da i onom koji je u komi mozak ne radi makar 5 posto…Nema tu nauke, to Bog odredjuje..Ako neko i misli da Ga nema, neka objasni ono što sam video i doživio ovdje u Kanadi, da ljudi koji su oboljeli od Alzemira zaborave i djecu i ženu i jezik engleski, a dove Kuran i pjevaju pjesme sevdalinke.. Baš ovdje, 10 hiljada kilometara od domovine.

         Hadžera je preselila 23. decembra 2007 godine u Švedskoj.Istog datuma kada i njen Husnija, samo 18 godina kasnije , u tudjoj zemlji. Djeca je dovezla U Ljubiju i ukopali kraj supruga Husnije, a njihovog abe. U mezarju poniže kuće. Kao i svagdje u Bosni, mrtvi su nedaleko od živih. Gdje je život, tu je i smrt. Gdje je mladost, tu je i starost. Vazda u Bosni bilo.

Kasnije na brdašcu Islam Ljubije, gdje je bila nekad riglovana kuća Husnije Zahirovića, njegov sin, a moj zet Senad i sestra Mirsada Seka, napravili divnu kuću sa pogledom na sav Islam, mezarluke , džamiju, očev i majkin mezar. Ljubija nije kao što je nekad bila, ali opet ima najdivnije nebo što sam ikada vidio. U to sam se ponovo uvjerio sjedeći na balkonu zetove i sestrine kuće. Prošle godine.

I tako se i završava priča o mom francuskom mantilu. 
                                                                                                                Nije da se hvalim, opet, neka ljudi kažu, nosio sam ga bolje od Jan Pol Belmonda i Alena Delona, a možda slabije od Klerka Gebla…