Monday 1 February 2016

POLITIKA BEZ KIČME

VREMEPLOV-15 GODINA UNAZAD
                                            
Nihad Krupić, pisac i publicist
Bosanska Dubica, RBiH                      Vancouver, Canada

Havana, Cuba 2010 
Ovdje je vrijeme odavno stalo i običnom narodu je svejedno, bilo da im njihovi političari istinu govore ili da lažu

Kada je nedavno beogradski NIN objavio podugačak spisak imena srpskih političara školovanih na Zapadu na vidjelo je izašla po jedna velika istina i laž. Istina je da su svi srpski vodeći političari zadnjih dvadeset godina proveli dio života u inostranstvu u nekoj vrsti stručnog usavršavanja a laž je da je boravak u inostranstvu uticao na njihov nagli psiho-politički preobražaj iz zadrtog komuniste u krvavog nacionalistu. Scenarij odlaska bio je isti za sve, sa tim da je više od 80% selektiranih bilo iz reda srpskog naroda. Ostali su se morali zadovoljiti preostalim mjestima iza “dokazanih” jugoslovenskih kadrova, koji su nam kasnije svoju stvarnu namjeru vanjskih izleta izložili u programu stvaranja Velike Srbije.  Dakle, boravak vani je samo neukom pučanstvu izazivao blagonaklon i respekt, dok je stvarni efekat pokazan u dugogodišnjem manipulisanju Zapada da se u bivšoj Jugoslaviji vodi građanski rat a ne agresija bivše zajedničke YU armije na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.
Akademski bijeg iz Bosne
Prvim pucnjem na Bosnu je počela seoba zapadno stvorenih akademaca iz svih njenih napadnutih gradova. Krajnja odredišta su određivana po nacionalnoj i ideološkoj sklonosti tako da su jedni vršili seobe na Istok a drugi na Zapad. U toj silnoj zbrci mnogi bošnjački intelektualci ili su ostajali u Sarajevu i šutili ili su odlazili na Zapad i opet šutilli. Sva tragedija njihove šutnje je izrečena u odgovoru jedne sarajevske glumice na pitanje kojoj naciji pripada. Ona je rekla: "Ja sam glumica". Šutnjom su takvi bošnjački intelektualci dobili titulu  nezavisnih. Konačan odgovor na njihovo nastojanje da malo stave na kantar i bošnjačke krivice, došao je nedavno sa tribune iz Tuzle u formulaciji visokog HDZ zvaničnika Marka Tokića, da je Zlatko, Alijin pijun. Dakle sa tuzlanske tribune je svijesno ili nesvjesno rečeno da nema političke razlike među Bošnjacima. Drugim riječima hrvatski i srpski nacionalisti i dalje svrstavaju Bošnjake u jednu nacionalnu i ideološku kategoriju kao što su to činili 1992 godine. Oni ne ostavljaju ni mirne svoje probosanske patriote nazivajući ih Alijinom ikebanom, a nedavno dolaskom Alijanse na vlast, Sejde Bajramovići.
Čudan odnos se takođe oslikava u kritici politike triju nacionalnih stranaka u pooslijeratnom periodu. Bošnjački nezavisni intelektualci se prosto utrkivaju ko će lošije reći o SDA, dok na drugoj strani srpski i hrvatski “nezavisnjaci” uvijek krešu po svima što je megalomanski u novinski osvrtima nove zvijezde sarajevskog “Oslobođenja” Dr. Slave Kukića. I unatoč ovoj različitosti izmešu bošnjačkih i drugih intelektualaca jedan od najvećih BiH- bošnjačkih intelektualaca današnjice Dr. Nijaz Duraković (nekadašnji alfa i omega SDP) je marginiran od stranke koju je stvorio. Veoma je interesantno da se vidi kakva će biti njegova reakcija na izbor novih ministara u federalnom parlamentu i da li će zanemariv broj Bošnjaka u federalnim ministarstvima konačno biti povod zatvaranja zadnjeg poglavlja njegove knjige PROKLESTVO MUSLIMANA. Uzimajući u obzir sve karakteristike nezavisnih bošnjačkih političara, intelektualaca i akademika, te onih drugih tzv. Zavisnih, primječuje se da Bošnjaci bez obzira kojoj stranačkoj opciji pripadaju nemaju platformu političkog i nacionalnog djelovanja.

SDA, na pola puta od pokreta za oslobođenje do političke partije
U stvaranju tri nacionalne BiH političke partije devedesetih godina izlaze na vidjelo tri istine.
Prva istina: SDS i HDZ su formirali bivši istaknuti komunistički kadrovi, članovi najviših naučnih i političkih institucija bivše Jugoslavije. Dok su SDA formirali skupina nekomunista progonjenih od ovih prvih samo zato što su nacionalnu ravnopravnost vidjeli u vladavini višestranačkog demokratskog uređenja.
Druga istina: SDS je stvoren jugoslovenskim parama, HDZ ustaškim iz dijaspore, a SDA iz bošnjačkog privatnog džepa.
Treća istina: SDS i HDZ su čisto srpske i hrvatske nacionalističke stranke, dok je SDA prije svega bosanska nacionalna stranka.
         Ove tri velike istine su pokazane u daljenjem razvoju događaja nastalim agresijom na Bosnu i Hercegovinu u čijem razaranju učestvuje SDS i HDZ a u odbrani SDA sa izuzetnom snagom u vihoru agresije a začuđujućom slabošću u povjetarcu mira. Za razliku od SDS i HDZ, SDA nije imala dovoljno stručnih kadrova da je približi većini bošnjačkih intelektualaca kao što su ove dvije stranke učinili sa svojim. Raznim mahinacijama lokalnih rukovodioca, SDA je počela da gubi na povjerenju glasača. Unutrašnji nesporazumi postaju sve veći i odlazi nekolicina vašnih ljudi za njenu preobrazbu. Uz to nikad nije stekla simpatije nezavisnih bošnjačkih akademika i intelektualaca sa čijim bi iskustvom u javnoj prezentaciji daleko bolje prošla. Loša kadrovska politika te stranke je oličena u medijima bez kojih se ne može zamisliti političko djelovanje.
         SDA sebe opterećuje obavezama državnih organa u formiranju fondova za stipendiranje studenata i zbrinjavanje šehidskih familija koji su samo po humanom pristupu uspjeh a po političkom katastrofa, što je kasnije dobro pokazano na zadnjim izborima u Zeničkom i Sarajevskom kantonu gdje je SDA dala najviše pomoći i unatoč tome izgubila izbore u tim regionima.
Iz ovog proizlaze zaključci:
1.   SDA je davala novčana sredstva osobama koji su glasali protiv nje.
2.   Školovani stipendisti SDA nisu garanciju ostanka u BiH i djelovanja u njenom privrednom i političkom životu.
3.   SDA se diči humanom pomoći a SDS i HDZ humanim preselenjima I sve tri imaju isti tretman kod međunarodne zajednice I djela nezavisnih medija.
4.   SDA bi konačno završila svoju političku transformaciju da je osnovala fond za stambeno zbrinjavanje univerzitetskih i drugih javnih radnika. Zauzvrat bi od njih dobila mnogo više nego od današnjih studenata.
Spisku treba pridodati i izbor nestručnih diplomatskih predstavnika, slaba kontrola financijskog djelovanja, opterećnost stranke hipotekom vjerskog predznaka, olakim prihvatanjem za političke partnere ratne zločince iz redova SDS I HDZ koji su kasnije završili u Hagu, ne postojanje cjelovite platforme za ubrzan povratak prognanih, zanemarivanje snage dijaspore, dopuštanje jednostrane deložacije i na kraju ekspresno bogaćenje nekih njenih uticajnih članova.
    Sada kada je SDA izgubila vlast, moraju se izvući određene pouke i pripremiti taktika zrelog djelovanja. Situaciju unutar partije će umnogome olakšati odlazak onih kojima je SDA služila samo za osobne ciljeve te skrećanje medijske pozornosti na vladajuću Alijansu. Očito je da ne pije vode neprestano ponavljanje kako su Bošnjaci najugroženija kategorija na djelu BiH koji su oni odbranili. Treba smisliti novu taktiku i do kraja sprovesti transformaciju stranke u modernu evropsku partiju centra.
    I na kraju zadnje episode BiH političke sapunske serije: SDA je postala opozicija, listovi za koje se mislilo da su njoj naklonjeni su postali nezavisni, SDP je napokon osvojila vlast, postaje manje važno ko je bio gazija a ko izdajnik pa se sprema ponovo crveni ćilim Fikretu Babi, deložiraju se branioci iz stanova agresora, Bošnjaci umiru skrivajući se u hladnjačama na putu za Švedsku. Ostaje pitanje hoće li Soroš svoje pare usmjeriti novoj opoziciji ili je ona stara završila zadani projekat. Svi pogledi su uprti u Beograd da se vidi hoće li Srbi zaista uhapsiti Miloševića i tako odbaciti san o Velikoj Srbiji. Nova vlada ima podršku patriotskih snaga izvana i prof. Matić izgleda odlučno za domaća pitanja a Zlatko Lagumdžija za vanjska I tako sve u krug prilično zanimljive bh. Zbilje od koje se nešto mora izroditi.
Tekst objavljen 4. aprila 2001 u BiH-Američkom nezavisnom magazinu “Sabah”,  New York