CRVENA KUBA I CRNO-BIJELI SVIJET

Svaka, a pogotovo oslobodilačka revolucija je poput lijepe djevojke. Svi je vole i žele dok je mlada i netaknuta. A kada postane stara, puna bora, tužnog pogleda, sve manje je onih koji je sjećanjem žele podmladiti. Zadnja crvena revolucija, ona kubanska, traje više od pedeset godina. U pokušaju zaustavljanja starenja te revolucije, još uvijek živi vođa Fidel Castro, je otišao najdalje. Revolucijom je donio slobodu svom narodu, oslobodio ga terora i gladi, opismenio ga, i onda im je „zaustavio“ vrijeme , izolovao ih od prvih susjeda, donio samoću i na kraju do koljena ponizio. Kubanski akademci danas rade kao sobari, kelneri, čistači bazena i zabavljači po luksuznim hotelima na predivnoj kubanskoj obali čiji vlasnici su bogati Španjolci, Meksikanci, Njemaci i drugi, same ne amerikanci.

Piše: Nihad Krupić, pisac i publicist

Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada

I dio

Odlazak zadnje crvene revolucije

Groznog izgleda lica, široko otvorenih očiju, ispod kojih su se podlivali tamni podočnjaci, umirao je Josif Visarionovič Džugašvili, "Staljin". Sijeda i još uvijek gusta kosa lijepila se za jastuk natopljen znojem koji se slivao sa blijedih obraza. Nekad gusti brkovi su se stisnuli uz nozdrve ostavljajući usne puste i bez zaštite , zauvijek ogoljavajući čovjeka iz čijih usta je tiho i nešumno izašlo na milione smrtnih osuda. Tijelo je bilo pokriveno debelim bijelim pokrivačem do ispod pazuha. Desnom rukom je trgao  otkopčanu kragnu široke ruske noćne košulje, oslobađajući svaku prepreku svježem zraku, dok je lijevom grčevito stezao ruku kćerke Svetlane koja je sjedila uz očevo uzglavlje. Na desnoj strani kreveta su bez riječi u stavu mirno stajali Laventry Berija, zadnji Staljinov osobni izvršilac u ubijanju maršala, generala i drugih visokih oficira ruske vojske, Nikita Hruščov, kasnije prvi čovjek zemlje-predsjednik Politbiroa KP Sovjetskog Saveza i Vječeslav Molotov, ministar vanjskih poslova u vladi Hruščova. Gledali su neprikosnovenog vođu od kojeg se godinama i njima ledila krv u žilama bez ikakve želje da mu pomognu u zadnjem smrtnom hropcu. Na njihovim licima nije bilo emocija. Kao da su jedva čekali da se napokon riješe dugih besanih noći u iščekivanju kada će stati pred cijevi pištolja do juče najboljeg prijatelja, novog Staljinovog izvršioca, ili u redu za sibirski voz bez povratka. 

Na momente bolesnik je želio uspraviti trup i nasloniti uz uzglavlje kreveta, međutim, tijelo je otkazivalo i vraćalo se nazad. Bjelina postelje na širokom krevetu je prizor činila još strašnijim. Staljin se trgao, okretao,gušio,udarao po prsima,čupao kose,psovao,vikao,lomio prste na rukama sve dok mu lice nije preplavilo tamnilo, napunilo oči krvlju i široko otvorilo usta. Odjednom se tijelo potpuno umiri. Disao je tiho, skoro beščujno dok mu oči ponovo ne zasjaše kao nekad. Trojica ljudi kraj kreveta se trgoše.

„Oče“: izusti Svetlana.

Staljin je pogleda. Usne razvuče u skoro zaboravljen osmjeh.

„Djevuško moja“...podiže ruku i pomilova joj kosu. Svetlana je oduvijek željela baš takvog oca. Ali, bilo je kasno. Svi u sobi su znali to. Josif ne izdrža dugo u momentu zadnje roditeljske nježnosti nego se okrenu prema trojici ljudi. Zaustavi pogled na Beriji.

„Još si živ“ reče Staljin.

„Trebao sam ti, nisi me dao ubiti“:, odgovori Berija

„Svinjo židovska“:...Staljin tiho izusti.

Ruke mu klonuše pored tijela. Lice se pretvori u ružnu grimasu. Oči pođoše gubiti sjaj. Ostao je samo nijemi i ukočeni pogled. I on se polako gasio iza kćerkinih leđa na slici njene majke Nadežde Allilujevne,  žene koju je Staljin doveo do sloma. Digla je ruku na sebe jer nije mogla zaustaviti svog čovjeka u krvavom piru ubijanja, čak i bliže familije i najboljih kućnih prijatelji.

Tako je otišao zauvijek strašni čovjek u svojoj 74.godini života. Bilo je to petog marta 1953 godine u 9 sati i 50 minuta naveče.Monstrum Berija je odmah istrčao napolje, znajući da su i njemu dani odbrojani. Molotov i Hruščov su se bez riječi zaputili u veliku kupaonu na kraju hodnika. Nisu žurili. Ovaj momenat su istina priželjkivali, ali im nije donio olakšanje. I dalje su bili tmurni. Hruščov se nagnu na velik porculanski umivaonik, otvori slavinu i pljusnu se hladnom vodom. Podignu lice prema ogledalo.Iza njega je stajao Molotov i gledao mu u zatiljak.

“ Kada ćemo svom narodu reći koliko je Staljin pobio ljudi“? upita Hruščov Molotova

„Nećemo mu reći“ , odgovori Molotov.

„Saznat će sami, i okrenuti se protiv nas. Šta ćemo onda?“ nastavi  Hrušov“

„Historija će reći svoje. Možda je ovom narodu i trebao Staljin ovakav kakav jeste, Nikita“.

„Da je ovaj narod u svojoj historiji imao još dva Staljina ne bi ga više  bilo, odgovori Nikita Hruščov“.

2008 godine, uklanjanje zauvijek Staljina  iz rodnog grada Gori, Gruzija

Osam mjeseci poslije toga je istina došla i do najudaljenijih ruskih stepa, tundri i ledenika. Masovni ubica Josif Visarionovič Džugašvili "Staljin" je u 29 godina strahovlade Sovjetskim Savezom, od 1924 do 1953 godine, naredio ubistva 3 od 5 maršala Sovjetske vojske, 13 od 15 generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 komandanta korpusa, 154 od 186 komadanata divizija,  25 od 28 načelnika generalštaba, svih 16 vrhovnih političkih komesara. Staljin je direktni krivac za smrt oko 20 miliona Rusa, uključujući 14,5 miliona koji su umrli od gladi, više od milion direktno streljanih pod optužbom za izdaju. Devet i po miliona je protjerano za Sibir od čega se pet miliona nikad nije vratilo. Neki čak tvrde da je broj deportovanih dostigao cifru od 28 miliona. Od Staljinove diktatorske ruke je stradalo dvostruko duplo više Rusa nego od Hitlerovih nacističkih trupa. Protiv Hitlera su Rusi umirali kao heroji, a od krvavih ruku svog vođe poput seoskih pasa lutalica. Od blizu deset hiljada najviših političkih predstavnika SSSR, članova Dume, koji su stanovali skupa sa familijama u specijalno napravljenim zgradama preko puta ovog ruskog parlamenta, ostalo je živa samo trećina.

Te martovske noći 1953 godine sa Staljinom je trebala da zagasne i zadnja crvena zvijezda na beretkama revolucionara širom svijeta. Ali nije. Zasjala je punim sjajem na drugoj strani svijeta, u Latinskoj Americi.

***

         Nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti, 26 jula 1953 godine Fidel Alejandro Castro Ruz skupa sa bratom Raulom, je poveo grupu od 135 pobunjenika i napao Moncadu, dobro utvrđenu bazu kubanske vojne hunte generala Fulgencia Batista, brutalnog diktatora koji je drugim dolaskom na vlast 1942 godine širom otvorio vrata kapitalu američke mafije i svoj narod stavio u poziciju sluge na sopstvenoj zemlji.Batista je od radničkog sina postao diktator, dok je jedan od tri sina veleposjedničke familije Castro, visoko obrazovani mladi čovjek imenom Fidel postao revolucionar vođen idejom boljševička revolucije.

Na trgu kubanske revolucije Fidel Castro 9. januara 1959 godine, prvi put govori u slobodnoj Havani, ispred više od milion ljudi.

Fidel je oslobodio svoj narod od tiranije ili kasnije kao neprikosnoveni vladar uveo staljinistički metod kontrole svih društvenih zbivanja. Nakon prvog govora u oslobođenoj Havani 9 januara 1959, na Trgu Revolucije, pred više od milion ljudi Fidel je taj divni otok pretvorio u nešto što ni on sam na kraju vjerovatno nije želio. Sve poslije ovog na Kubi i jeste i nije ličilo na Rusiju i ostalo bi skoro od ostatka svijeta nevažno i ostavljeno po strani da mirni starac Santjago loveći ribu i razmišljajući o životu ne uđe u priču velikog Ernesta Hemingweya i tako Kubu utisnu na kulturnoj mapi svijeta. Roman „Starac i More“ je napunio svjetske biblioteke i donio autoru 1952 godine Pulitzerovu, a dvije godine kasnije i Nobelovu nagradu za književnost. Hemigweyu je Kuba bila inspiracija, a Fidelu prvo opsesija i radost a kasnije i poligon za učenje svakog građanina ove zemlje da im je dovoljno imati samo jednog prijatelja SSSR, da su Lada i Moskvić najbolja vozila i da mogu živjeti bez ijednog susjeda.

Ernest Hemingway je u španjolskom građanskom ratu 1936 godine kao reporter američkih novina osobno vidio sa koliko strasti i ljubavi se narod borio za slobodu i prestanak vojne diktature i na kraju kako su svi slobodarski snovi španjolskog običnog čovjeka ugušeni topovima Frankove kontrarevolucionarne vojske. Kubansku revoluciju je doživio kao konačnu pobjedu španjolske revolucije, Unatoč dočeku revolucionara u Havani, nekoliko mjeseci intezivnog druženja sa vođom revolucije, znao je da će uskoro morati napustiti tu zemlju jer ipak pripada narodu čija matična država SAD nikad neće mirno gledati postojanje jedne komunističke države u svojoj bližoj okolini.

1959 godine je Hemingway zauvijek napustio Kubu i došao kući u Idaho. Tada je rekao reporteru New York Times da je oduševljen rušenjem diktature generala Batiste, kubanskom revolucijom i oslobađanjem Havane u čijoj okolini je u prekidima živio 20 godina. Kastro mu to nikad nije zaboravio. I danas je Ernest Hamingway rijetki Amerikanac o kojem se slobodno i sa oduševljenjem može govoriti u Kubi.

***

         Staljinov sistem vladanja Fidelu vjerovatno nije bio drag, ali je primjenio njegove metode u kontroli svih društvenih zbivanja. Da je poživio još koju deceniju Staljin bi se i te kako divio Fidelu na umjeću zabijanja prsta u oko Americi više od 50 godina. Na samo 140 milja morske razdaljine od najveće supersile jedan komunistički predsjednik je nadživio devet američkih i izbjegao 638 atentata američke centralne obavještajne služba CIA. U priči o Staljinu i Kastru, Hemingway je samo puka slučajnost. Dijelio je sa njima isto vrijeme življenja, prostor, ali i neke navike. Sva trojica su voljeli žestoka pića, kubanske cigare i lijepe žene. Fidel je jedinstven i po nečemu drugom. 1944 godine, kao osamnaestogodišnji sredjoškolac proglašen je najboljim kubanskim školskim atletom. Od tada nije prestao biti okružen između ostalog i sa lijepim ženama. Odnedavno su počele i curiti informacije iz njegovog privatnog života i jedna od njih kaže da je spavao sa više od 35 hiljada žena, po čemu nadmašuje i čuvenog Kazanovu. I po tome će sigurno ući u historiju čovječanstva. Rusi i drugi narodi u državama bivšeg Sovjetskog saveza bi bili sretni da im se nikad nije dogodio Staljin. Sve što podsjeća na njega sklanjaju od očiju generacija koje dolazi. Davno su ga izmjestili iz Lenjinovog mauzoleja, od raspada SSSR skinuli njegovo ime sa svih trgova i stavili u najmračniji dio svoje historije, dok na drugoj strani Staljina i te kako ima danas na Kubi. Smrknuto gleda sa mnogih knjiga izloženih na  starom havanskom trgu ispred Nacionalnog muzeja i eksluzivnog hotela gdje je od 12 do 17 maja 2002 god. odsjeo tada već penzionisani Jimi Carter, jedini američki predsjednik koji je nakon poblede revolucije posjetio ovu zemlju.

Havana 2010
Autor na praznom trgu kubanske revolucije
Dok sam stajao ispred jednog štanda i gledao u stare, izblijedele knjige, poredane na montažnim stalcima i stolovima, imao sam osjećaj da se Kuba teško odvaja od sivog šinjela i beretke. Taj trg knjiga me podsjeti na nekoliko kontejnera pored jedne ljubljanske škole punih portreta maršala Josipa Broza Tita, koje sam ugledao tokom mog prognaničkog života 1993 godine. Stariji podbornici naviknuti da  dobro čuvaju i glancaju ove ikone su neke slike lijepo poredali uz zid škole i ostavili da se stari partijaši i jugonostalgičari besplatno namire i ukrase svoje samačke sobe. I zaista, komunizam je ubijena utopija. U samom teoriji donekle i primjenljiva ali u praksi ipak uništena od lidera oslobodilačkih narodnih revolucija.Komunizam je kasnije od svih njih pretvoren u čisto jednoumlje. Koliko god mi imali pozitivno mišljenje o Maršalu Titu neprikosnovenom jugoslovenskom lideru, on je na Zapadu okvalifikovan kao diktator društva u kojem ipak nije do kraja zaživjela jednakost i sloboda građana koji su živjeli u njemu. Gdje je jedna partija, jedan vođa, jedna ideja to se na kraju završi u moru krvi. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci ove istine u zadnjih 20 godina.

Za razliku od uličnih prodavača, djevojaka u tradicionalnim nošnjama spremnim za fotografisanje, uličnih crtača portreta, lijepo obučenih staraca sa ogromnim cigarama koji su jednastavno gurali turiste da kupe nešto od njih ili se “uslikaju” dobivajući obavezno za tu uslugu jedan konvertabilni pesos, prodavači knjiga su mirno sjedili, bez želje da nametnu prodaju, čak i onima koji su uzimali u ruke knjige i preslistavali ih.

Trg knjiga, Havana 2010

 Skoro da sam dobio želju da i sam uzmem jednu, ali me je muka hvatala od Staljinovog pogleda, tako da sam više gledao knjige na čijoj naslovnoj strani je bila slika mladog revolucionara Che Gevare. 1975 godine na omladinskoj radnoj akciji u Nišu sam platio plavom novčanicom od 5 hilada tadašnjih jugoslovenskih dinara da mi jedan stariji akcijaš prisloni šablon sa vanjskim crtama lica Che Gevare na leđa moje akcijaške tamnozelene bluze i crnim sprejom ostavi čuveni lik ovog omladinskog simbola svijeta. Taj isti lik ogromne veličine se i danas nalazi na na fasadi visokospratnice , tačno preko puta Trga revolucije u Havani, okrenut počasnoj bini sa koje se na Dan revolucije drže neprekidni govori pred milion ljudi, koji su znali na suncu bez hrane i vode stajati čitav dan slušajući satima uvodne govore, dok bi na red došao Kastro.

Ernesto Che Guevara je i dalje najomiljeniji lik u Kubanaca, istinski srcem prihvaćen kao njihov. Čovjek koji nikad nije ostario i obružnio , sa kojim se i dalje veže zanos i ideja kubanske revolucije. U narodnim masama Kube revolucija je i dalje uzvišena, ali Kastro nije. I on to zna. Iz tog razloga je revoluciju za čiju pobjedu je ipak najzaslužniji održao do sadašnjih dana između ostalih Che Guevearinim likovima na svim važnijim trgovima kubanskih gradova i sela. Narod i to zna, ali naravno šuti. A slobodni osjećaji naroda će se pokazati onog momenta kada objave da je Kastro umro. I poslije ovog će Cheguevare biti na svakom koraku u Havani i drugim gradovima. Njegov spomenik niko neće rušiti. Možda i iz tog razloga nisam nigdje vidio Fidelov spomenik. Valjda su svih ovih godina Fidel i Kuba potpuno spojeni i nerazdvojni tako da nema potrebe to i dokazivati Fidelovim bistama. A i Fidel se u pedeset godina svoje vladavine nagledao nabacivanja velikih sajli oko bakarnih i granitnih glava Lenjina, Staljina, Sadama Huseina, Čaušeskua, Enver Hodže, Honeckera i mase koja u transu stoji i čeka da se napokon obali sa trona nekadašnji im vođa kako bi mogli “hrabro” stati cipelom na glavu i najslikovitije pokazati svijetu pod kakvim režimom su živjeli sve godine vladavine takvih.

***

Ernesto Che Guevera je rođen u argentinskom gradu Rosario 14 juna 1928. Kao student medicine je već postao poznat po svojim socijalističkim idejama. U svom prvom obilasku latinskih zemalja, od Argenine,Čilea, Perua , Ekvadora, Kolumbije, Venecuele, Paname, i drugih gdje je vladao teror bogatih nad siromašnim, vojne hunte na vlasti, nakratko je posjetio Majami u Americi, vratio se u Buenos Aries juna 1953, diplomirao i stekao zvanje ljekara, nakon čega se zauvijek oprostio od Argentine i Argentina od njega.

Dvije godine je lutao zemljama Latinske Amerike. U Guatamali je upoznao i oženio 1955 godine svoju prvu ženu Hildu Gadea. 1956 Che sreće u Meksiku Fidela Castra i 2 decembra iste godine, , motornom jahtom “Granma”, punoj oružja i gerilaca prvi put dolazi na Kubu. I ostaje tamo sve do pobjede revolucije, nakon čega je imenovan za ministra industrije. To su bile i godine kada su došli i prvi nesporazumi sa Kastrom. Che Guevara je ideološki bio ubijeđeni marksista, nosilac ideje velike slobode čovjeka u potpunoj vladavini demokratije. Kastro je više težio boljševičkim metodama nacionalizacije zemlje, ateizacije kompletnog društva, jačanje vojne i policijske službe, potpune kontrole života svakog građanina Kube, jer po njemu je Komunistička Partija Kube bila ideološka majka svakog pojedinca. Kastro je više volio tvrdog Brežnjeva nego preko noći smjenjenog  liberalnijeg Hruščova, a Che se nakon posjete Sovjetskom Savezu decembra 1960 uvjerio da je ruski sistem daleko od izvorne ideje komunizma. Che Guevera je postao rado viđen u svim metropolama svijeta, kod lidera i kapitalističkih i komunističkih zemalja. Različiti pogledi na budućnost Kube su kulminirali Kastrovim vezanjem za Sovjetski Savez i postavljanjem sovjetskih raketa dugog dometa, američkom blokadom ruskih brodova koji su vozili vojnu opremu prema Kubi, a zbog kojih je umalo izbio Treći Svjetski Rat. Nakon niza uspjeha u reformama privrede dok je bio na dužnosti ministra, 1 aprila 1965 godine Che je privatnim pismom podnio ostavku na sve funkcije.

U njemu se na početku obraća Kastru riječima:

„Danas sve ima manje dramatičan ton, jer smo sazreli, ali se događaji ponavljaju. Osjećam da sam ispunio moju dužnost koja me je vezala za kubansku revoluciju i teritoriju i zato kažem doviđenja tebi, mojim drugovima, ljudima ove zemlje koji su sada moji...“.

i završava

„Uvijek sam se poistovjećivao sa potrebom i veličinom naše revolucije i tako će i dalje biti. Bilo gdje da se nalazim, osjećam odgovornost mog bitisanja kao kubanskog revolucionara i tako se ponašam. Nije mi žao što ne ostavljam ništa materijalno mojoj ženi i djeci i sretan sam što je tako. Ne tražim ništa za njih, dok im država obezbjeđuje dovoljno za život, pruža šklovanje, medicinsko osiguranje i sve ostalo što daje i drugim ljudima...“

Nekoliko mjeseci od ostavke na sve dužnosti u Kubi, Che Guevara je napustio otok ,otišao u Kongo, borio se na strani lidera gerile Laurent-Desire Kabila, u želji da se oslobodi ova zemlja od tadašnjeg diktatora Patrice Lumumba. Poslije Afrike je boravio najviše u čehoslovačkom glavnom gradu Pragu, kojeg je napustio novembra 1966 uputio se za Boliviju gdje je skupa sa 50 ljudi osnovao Nacionalnu Oslobodilačku Armiju Bolivije sa ciljem da obori bolivijsku vladajuću huntu koja je uz pomoć američke CIA i izdaje lokalnih seljaka uspjela da uhvati ovog revolucinara i strelja ga. Bolivija je tako postala i zadnja revolucionarna destinacija, po američkom časopisu Time, jednog od sto najvećih i najuticajnih ljudi u historiji čovječanstva.

Gledajući lijepo lice Che Guevare na mnogim razglednicima od hotelskih do uličnih štandova nisam mogao potisnuti iz glave onaj drugi lik, polugolog mrtvog čovjeka, razbarušene kose i brade, široko otvorenih očiju koji je ležao na stolu ispred nasmiješenih agenta CIA i policajaca bolivijske vlade neposredno poslije streljanja 9 oktobra 1967. U kuluarima Kube gdje nema u blizini državnih doušnika odavno se priča da u izdaji i smaknuću Che Guevare ima i Fideolovog udjela. Ali, na pravi dogovor se još treba čekati.

Che je sahranjen skupa sa ostalim pobunjenicima u masovnoj grobici u Centralnoj Boliviji i tek 1997, 30 godina od smaknuća njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u centralnu kubansku proviciju Villa Clara, u grad Santa Klaru. Uz najviše državne počasti Che je zauvijek spojen za zemljom za koju se vezao srcem i dušom. Ernestu Che Guevari zasluženo pripada mjesto jednog od najvećih idealista i romantika što je ikada živio na ovoj planeti. Tako ga i doživljavaju ljudi koji znaju prave životne vrijednosti. Legenda o Che Guevari je legenda o narodnim vođama koji nikad nisu izdali i zloupotrebili svoj narod i stavili sebe u povlašten položaj u odnosu na njega. Na drugoj strani Fidel kastro je potvrdio da se dugovječnost opstanka na vlasti ne gradi suvišnim emocijama I na romantizmu i  idealizmu nego upravo na čvrstoj ruci. Paradoks njegove vladavine je da je Kuba postala zemlja najpismenijih ljudi na svijetu ali bez obzira na tu prednost i zemlja sa najmanjim godišnjim dohodkom po glavi stanovnika. .

             Che Guevara Memorialni Centar, Santa Clara, Cuba

              Zadnje počivalište romantičnog revolucionara

LAKŠE JE BILO POBIJEDITI APARTHEID U JUŽNOJ AFRICI NEGO MINDERLUK U BOSNI

LAKŠE JE BILO POBIJEDITI APARTHEID U JUŽNOJ AFRICI NEGO MINDERLUK U BOSNI

Autor: Nihad Krupić,

pisac i publicist

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

19. oktobar 2016

Apartheid je riječ koja dolazi iz jezika nizozemskih Bura, koji su se početkom 17. stoljeća naselili u Južnoj Africi. Minder je riječ uvezena sredinom 15. stoljeća u Bosnu iz Turske. I znači udobnu sjedež, sa jastucima oko bubrega. Da ne puše niodkud. Minderluk je minder skupa sa onima koje sjede na njemu. Apartheid je discriminacija crnih ljudi od strane bijelih, a minderluk je diskriminacija obične raje od minderaša.

Apartheid

Apartheid je rasizam koji je nastao izmedju 1837 i 1846 u Južnoj Africi. Apartheid je poslije nacizma najmračniji dio čovječanstva. Nacizam je izvršio holokaust, najveći zločin jedne ljudske vrste nad drugom. I zločinac i žrtva holokausta su imali bijelu boju lica. U apartheidu su večinski afrički crnci od strane manjinskih  doseljeničkih bijelaca masovno zlostavljani i ubijani više od 130 godina. Na svojoj zemlji u svojim gradovima, ulicama i kućama.Zajedničko za nacizam i apartheid je rodno mjesto ideje. A to je Evropa. Evropljani su od postanka svijeta najkrvoločniji pripadnici ljudske vrste. Evropa je izvor svega ružnog što se desilo u zadnjih 2000 godina i nikad nije imala nekog ko bi mogao biti u ravni sa Nelsonom Mendelom, čovjekom koji je pobijedio apartheid.

Rodjen 1918. a umro 2013, Nelson Mendela je proganjan od vlasti 50 godina. U zatvoru je proveo 29, od 1961 do 1990. kada je oslobodjen. 1989. Na izborima za predsjednika Južne Afrike 1994 godine je pobijedio Frederic Willem de Klerka koji je kao zadnji bijeli predsjednik priveo apartheid kraju i pripremio prve demokratske izbore na kojima je pobijedio Nelson Mendela. Kada je ušao u predsjedničku palatu sa svojim pratiocima našao je bijele službenike uveliko zauzete pakovanjem svojih stvari. Prošao je pored njih, došao u ured predsjednika, sjeo na stolicu i rekao svojoj sekretarici da ih u roku od pola sata okupi u holu palače. Kada mu je javljeno da ga čekaju, ušao je u prostoriju i sa svima se rukovao. Prvo pitanje je bilo zašto se pakuju. Niko nije htio odgovoriti. Mendela je na to rekao: “Ja ću vam reći” Pakujete se jer je došao crni predsjednik, i vi mislite da će on umjesto vas bijelih postaviti crne službenike, ministre, ambasadore itd... E varate se , mi smo izašli iz apartheida bijelih nad crnima i ni na kraju pameti mi nije da se svetim i pokrenem tako apartheid crnih nad bijelima. Molim vas vratite se na svoja radna mjesta. Ova država i narod Vas treba”. Sutradan je Mendela potpisao dokument u kojem naredjuje da čak i obezbjedjenje njegovog predhodnika nastavlja svoj posao, kao i pojedini šefovi policije koji nisu učestvovali u progonima crnog stanovništva. Nelson Mendela je tako u manje od 100 sati po preuzimanju dužnosti predsjednika Južnoafričke Republike za sva vremena uništio apartheid u zemlji u kojoj je rodjen. U svom predsjedničkom mandatu se težeći pravdi i istini riješio korumpiranih političara i čak svoje supruge kada je otkrio da je uključena u ilegalne transakcije državnog novca. Ona ga je čekala 29 godina iz zatvora, ali ni to joj nije pomoglo da bude izuzeta od onih koji su pljačkali državu i narod.Nelson Mendela je jedan od najvećih ličnosti koje je čovječanstvo imalo. Istina i pravda mu je bila draža od svega, čak i od sopstvene slobode, luksuza, privilegija i članova familije.

Minderluk

Dolaskom Otomanske Imperije na Balkan, došao je i socijalni fenomen zvan minderluk. Uprošteno rečeno, minderluk je produžena riječ za midner. Minder može biti samo udoban sjedež a minderluk je minder skupa sa ljudima koji sjede na njemu. On su u broju od dva i više i na njemu uglavnom guzice griju osobe sličnih nadzora. Bilo ideoloških ili krvnih. Na minderu se rijetko ko za vrijeme Otomana sprijeda davio svilenim gajtanom. Uglavnom je to bilo iza ledja, po naredjenju jednog minderluka prema drugom. Minderluk je zatvoreni krug onih koji su vezani interesom. Po staroj Čerčilovoj izreci: “Sve je prolazno samo su interesi vječni”. Minderluk nije samo u Bosni nego širom Balkana. Neko će reći ima minderluka i u Americi.Možda, ali nije primitivan kao u Bosni. Najveća razlika izmedju minderluka u Bosni i Americi, što na minderluk u Americi sjedaju oni koji imaju podebele račune u američkim bankama, a u Bosni sjedaju oni koji će sve učiniti da imaju takve račune ali daleko od Bosne. Politički bošnjački minderluk u Bosni je ušao u zadnjih 10 godina u svoju nabrutalniju fazu. Nedugo prije toga je bio jedan-širok i debeo, da bi se kasnije rasuo na podosta manjih i tanjih. Prije izbora na Facebooku je bila slika jednog od goraždanskog poglavica minderluka na kojem je pisalo”Ako ne budete glasali, ja ću pobijediti”. I tako je i bilo u drugim gradovima. Sanski Most je najbolji primjer. Izašlo 33,5% posto glasača i pobijedila opcija onog za koga se ne može naći ni jedna lijepa riječ u gradu na devet rijeka. Njegov minder ima američke prislušne uredjaje i rusku odmazdu za neposlušne.

Alija Izetbegović je umro na današnji dan 2003. godine. Za života je bio žrtva komunističkog minderluka i svih vrsta političkog apartheida. Bio je protiv i jednog i drugog. Razlika izmedju njega i Mendela je što se Alija umorio i ostavio prilično udoban minderluk za one oko i ispod sebe a Mendela je apartheid zbrisao u nekoliko dana ne štedeći ni svoju suprugu. Sličnost ove dvojice je što su obojica nakon što su postali predsjednici ostavili na visokim državnim funkcijama nekoliko svojih progonitelja. Nisu bili osvetnici. Minderluk ne podnosi humaniste, on slavi pohlepnike. A Mendela i Alija su bili prije svega humanisti. Pohlepa im je bila strana.

Poslije Alije se desilo sve ono što se nije desilo poslije Mendele. Od djelovanja stranke koju je osnovao do članova familije je njegov zavjet ismijan na najgori mogući način. Na drugoj strani članovi Mendeline famillije nisu u politici i na rukovodećim mjestima državnih institucija, dok je Alij iza sebe ostavio sina koji je potpuno izgubio osjećaj za moralne i etičke vrijednosti svog oca i postao zaštitnik visoko pozicionirani članova svije stranke kojima je korupcija , nepotizam i privredni kriminal kućna radinost. Ostaje da se vidi koji bosanski Mendela će pokupiti sve minderluke širom zemlje, zapaliti ih i pepeo odnijeti i prosuti poviše Bosfora, odakle je ova socijalna anomalija i došla.

Moleći Bogu da se minderluk nikad više ne dogodi u Bosni našoj.

VELIKI PORAZ SRPSKE POLITIKE I DIPLOMATIJE

VUK JEREMIĆ NIJE IZABRAN ZA GENERALNOG SEKRETARA UN

Nihad Krupić, pisac i publicist                Bosanska Dubica, RBiH                          Vancouver, Canada                                           6. oktobar, 2016

Priča o Dodikovom referendumu i lokalnim izborima u BiH je potpuno potisnulo jučerašnju važnu vijesti iz sjedišta UN u Njujorku. Vuk Jeremić nije izabran za generalnog sekretara UN, unatoč tome što je srbijanska javnost bila potpuno ubjedjena kako je njegov izbor samo pitanje forme. U diplomatskim krugovima su vijesti vezane za Jeremićevu kandidaturu za novog generalnog sekretara UN dobro išle sve do prije neki dan kada se moglo nezvanično saznati da i ako bude izabran, USA i Velika Britanija će uložiti veto. Desilo se da je to bio jak signal drugim zemljama članicama Savjeta Bezbjednosti UN od kojih ni jedna nije dala glas Vuku Jeremiću. Drugim riječima politika i diplomatija Srbije je dobila 0 glasova, ponajviše iz razloga teških grijehova ove države od 1990 pa do danas.

Generalni sekretar UN se bira na pet godina, sa tim da može imati dva mandata. Sadašnji generalni sekretar ,južnokoreanski diplomata, Ban Ki Moon je izabran 1. januara 2007 godine i mandat mu izlazi 31. decembra 2016. Generalnog sekretara bira Savjet bezbednosti (SB) UN koji broji 15 članica. 5 zemalja su stalni članovi SB; USA, Velika Britanija, Rusija, Kina i Francuska. Ostalih 10 članica su povremene i biraju se svake dvije godine. Trenutno su tih 10 članica: Angola, Egipat, Japan, Malezija, Novi Zeland, Senegal, Španija, Ukrajina, Urugvaj i Venecuela. U ovogodišnjem izboru od 10 početnih  kandidata za novog generalnog sekretara UN krug se sužio na dva; Vuka Jeremića, bivšeg ministra vanjskih poslova Srbije i bivšeg portuglaskog premijera Antonia Guteresa. Juče 5. oktobra 2016 se održalo anonimno glasanje 15 članica SB UN. 13 od njih je dalo glas Portugalcu Andreasu Guteresu, dok su dvije zemlje bile suzdržane. Dakle Vuk Jeremić nije dobio ni jedan glas, čak ni od Rusije, tradicionalnog prijatelja Srbije i rušitelja svih rezolucija UN koje su bile protiv ove zemlje u zadnjih 20 godina. Ova vijest je dosada najveći udarac politici i diplomatiji Srbije, i namjerno je juče zapostavljena u srbijanskim medijima jer je vjerovatno teško i naći novinarskog lažova i manipulatora koji bi ovu vijest mogao ublažiti i po običaju je pretvoriti u novu pobjedu srpske politike i diplomatije.

Neizbor Vuka Jeremića za novog generalnog sekretara UN i nije neko veliko iznenadjenje ali nedobivanje ni jednog glasa od 15 mogućih je pokazatelj da srbijanska politika i diplomatija nema nikakav uticaj u svijetu i da je taj svijet zasićen lažima i obmanama svih ovih godina koje dolaze iz Beograda. Drugim riječima, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić kao lideri srbijanske države imaju veoma nizak politički rejting u svijetu. Njihov najveći problem je Milorad Dodik i ono što on čini u Bosni i Hercegovini. I to nije ništa novo i neviđeno do sada. Lideri Srba u Bosni i Hercegovini su u životu i politici glave došli i Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Koštunici, i Zoranu Djindjiću i Borisu Tadiću i ostaje da se vidi ko će u trenutnom političkom srpskom rastrojstvu doći kome glave, Dodik  Vučiću i Nikoliću ili oni njemu.Gubitnicu su u svakom slučaju srpski narod koji će i dalje drhtati na granicama držeći pasoš Srbije u ruci ili očekivati svaki momenat kada će USA, Njemački, Velikobritanski, Kanadski i drugi specijalci pokucati na vrata njihovih novih domove i svezane ih dovesti na aerodrome i poslati nazad u Srbiju ili Bosnu. Ostali narodi oko Srbije, kako ko. Zna se jedino da se zemlja neće odnijeti nigdje. Ona ostaje tamo gdje jeste. Pogotovo Bosna i Hercegovina.