DOMOVINA, REFERENDUM I MI

Ja vjerujem da se ništa ne dešava bez razloga i da ulazimo u period kada će dosta toga prepuknuti u zemlji Bosni, a rezultat će biti na kraju stabilizacija prilika i okretanje boljem životu. Ako ja kao ljubitelj i poštovalac takvog života javno kažem da nikad ne gubim nadu da će moja domovina ponovo biti ono što je bila stoljećima, prihvatam na sebe i rizik da budem na meti (verbalnoj i onoj opasnijoj puščanoj) od onih koji takvu Bosnu ne žele. U stvari od onih koji su i dalje na liniji politike Radovana Karadžića i ne-djela Ratka Mladića, najvećih zločinaca što ih je Bosna vidjela i doživila. Politika Radovana Karadžića je stvorila plan i program genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog silovanja..itd. Ne-djela krvnika Ratka Mladića su masovne grobnice širom Bosne i Hercegovine.

Ovo je politička i pravna činjenica koja je poznata svakom stanovniku svijeta koji ima TV u kući. Na prestižnim univerzitetima širom svijeta se izučava ovaj proces i već imamo doktorantne koji znaju šta se sve desilo i u najmanjem zaseoku u BiH. Taj isti svijet se divi Bošnjačkom narodu koji je kao žrtva srpskog zločina ostao priseban i što još uvijek vjeruje da pravda mora doći u njegovu domovinu. I to divljenje sam osobno doživio putujući od Amerike, Sjeverne, Centralne i Južne do Indije, Japana, Novog Zelanda. I o tome mi je teško pričati sa nekim ko nije vidio ni šta je iza brda u njegovom kraju. A pravda je otklanjanje uzroka i posljedica tog zločina. Uzrok je srpski osjećaj da ako ne može biti dominantan u sredini gdje živi (taman bio i ispod 5%) automatski je ugrožen a posljedica je postojanje Republike Srpske koja je genocidna tvorevina i još uvijek živi ratni plijen , duboko vjerujem, zadnje velikosrpske zločinačke bune na području Balkana. Da se vratim ovom danu. Jučerašnji referendum je pokazao dvije stvari. Jednu negativnu a drugu pozitivnu. Negativna je da su oni Srbi koji su glasali i za datum početka svoje nesreće rekli da ih ne interesuje njihova propast. I ekonomska i politička. I da stoje na tekovinama genocida i svega onog što je učinjeno Ne Srbima u BiH. Pozitivna strana referenduma je ta koja je pokazala da se po prvi put od 1988 desilo procentualno da pola srpskog stanovništva nije čoporativno sledilo svog vodju u njegovom samoubilačkom pohodu. I to daje nadu.

Oni koji su glasali ZA , su protiv svih vrijednosti suvremenog gradjanskog koncepta življenja i svoj izbor će braniti svim i svačim. I to nema budućnosti. Zato se batrgaju na sve moguće načine. I danas na društvenim mrežama ističu na sva usta kako je 99.98 % glasalo ZA, a namjerno u stranu stavljaju ono važnije da je taj procenat od 50% (vjerujem i manje) onih koji su imali pravo glasa i izašli na izbore. I da je upravo tih 50% a i manje glasalo ZA. Ovaj refrendum je sigurno lažiran i pravno je ništavan. Ali sve je to prolazno samo je Bosna i Hercegovina vječna. I u njoj ne može prevladati zlo i mržnja jer je zamišljena drugačije

POVODOM 5 GODINA OD SMRTI NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA

A KO MOŽE I BITI PISAC POSLIJE NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA?!

“Intelektualac je čovjek koji je nabrao znanje, to je kompilator, sakupljač knjiga, sakupljač znanja iz knjiga, ali sve njegovo znanje ne garantuje da će on biti pravedan i pošten. Velika intelektualna moć nije nikakva garancija da će on biti vrlovit. Mene ne zanima kao pisca i čovjeka ništa drugo nego ravan etike. Mene ne zanima samo UM, ili samo intelektualna visprenost. Nikad se nisam osjećao komotno u tom pojmu intelektualac, da sam se osjeća komotno u tom pojmu ja bih bio intelektualac. Ja nisam intelektualac”                        Nedžad   Ibrišimović (N.I.citat)

Teško pišem a lako čitam

Po onom što sam u ovih 25 godina napisao, spadam nekako automatski po ovdašnjim standardima u kategoriju pisca i publiciste. Ako ostavimo talenat i ostalo po strani, sve je to bilo na volonterskoj i amaterskoj osnovi. Inspiracija je više bila ruhani ili duševna (pojam koji je dobro obradio književnik Nedžad Ibrišimović) a šejtanska samo onda kada sam šejtane okolo sebe prepoznavao i razotkrivao na vrijeme ne dopuštajući im da me obore na ledja. Volonter sam jer pišem samoincijativno, a amater jer ne živim od pisanja (hvala Bogu) i nikad nisam bio plaćen za ono što sam napisao. I tu leži moja snaga i puna sloboda, jer pišem kako mislim i osjećam, a ne kako to neko drugi , želi, misli i naredjuje. A ja neizmjerno volim svoju slobodu.

Objavio sam, ono što sam objavio. Čitaoci i drugi pisci kažu da je dobro. Čitaocima vjerujem a drugim piscima ne vjerujem do kraja, jer sam se mnogo puta uvjerio da oni uglavnom ne čitaju. To su oni pisci koji pišu recenzije i promoviraju knjige svojih kolega a da ih nisu dobro ni prelistali a kamoli pročitali. To mi se desilo 2005 godine u Švedskoj. Kada je jedan, nazovi kolega po pisanju, a uz to i zemljak po dijelu Bosne iz koje dolazim, počeo pričati o mojoj knjizi “Ram Za Sliku Moje Bosne” odmah sam shvatio da je nije pročitao. Htio sam ga prekinuti ali me bilo sramota naroda ispred sebe. Kasnije je taj postao ne samo “pisac” nego i “politički analitičar” i “društveno angažovana osoba” i ,da mi Bog oprosti rečeno, “intelektualac”. A ovo društveno angažovana osoba danas u Bosni znači uglavnom boraviti ispod nečijeg repa, svojevoljno zbog osobnih interesa ili iz egzistencijalnih razloga, jer familiju valja prehraniti. Zbog nje se nekad i ponos gazi.

To je i razlog što nisam još objavio dvije knjige koje mi stoje u rukopisu više od pet godina.Prva knjiga je zbirka tekstova, eseja i analiza koje sam napisao od 1995 do 2008 pod radnim nazivom “Moja Zemlja Je Srebrena”, a druga je putopisna reportaža iz Evrope, Amerike, Brazila, Novog Zelanda, Kube, Kariba, Japana, Indije… Mjesta koje sam gledao svojim očima, dodirivao svojim rukama i stajao svojim nogama. Poslastica za čitanje, ali eto stoji i dalje u mojem hard drive  možda i iz razloga što me drže dvije sramote. Prva, kada vidim ko sve piše i izdaje knjige. A druga, kada vidim ko sve ne piše , a riječ  mu zlata vrijede. Došli divlji, otjerali pitome, vrijedi i u književnosti. 

“Na stotine je književnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za čitaoce. Dobar čitaoc je rijedak kao i dobar pisac” (N.I. citat)

Kada god  sjedam da nešto napišem ne znam kako će to sve na kraju ispasti. Pišem, prepravljam, brišem, mučim se i  uglavnom ne budem do kraja zadovoljan sa onim što sam napisao. Mislim da mogu bolje. U stvari osjećam da najbolje od mene tek predstoji, u hladu moje Une ljepotice. Jednog dana. A opet Alah najbolje zna koliko će mi vremena dati, i šta je najbolje za mene. Sada, ovog momenta, u lijepom , prozračnom prostoru mog dnevnog boravka, širom otvorenih balkonskih vrata, znam šta želim napisati i koju poruku poslati. A hoću li biti zadovoljan, još uvijek ne znam, jer ovaj tekst ne pišem kao pisac nego kao čitalac koji priča o onome što je pročitao. A sebi kao čitaocu ne mogu ništa zamjeriti. Kada bih dijelio nagrade za čitanje, prvo bih je sebi dao, jer sa sigurnošću mogu reći da sam veoma zahvalan čitalac.

„Kada bismo istinski dograbili stvari koje treba popraviti ili napraviti, pa makar da nam svima zajedno ne podje za rukom, siguran sam da bi nas ozarilo sve ono što ima lijepo ime, ali to vama nije na kraj pameti...“ (N.I. citat)

16. jula ove godine poslije odlične tribine Kongresa Bošnjaka Svijeta i promocije knjige „Pregled Historije Bosne“ u Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, prišao mi je mlad, naočit čovjek sa knjigom u ruci. Rekao je da se zove Oro Ibrišimović, sin rahmetli pisca Nedžada Ibrišimovića. U uvodu predstavljanja mi je rekao da su on i brat Zlatan osnovali fondaciju kako bi do kraja mogli predstaviti umjetničku riznicu svog oca. Poklonio mi je i knjigu „Ruhani i šejtani Inspiracija“. To je zbirka eseja, članaka, zapisa i intervija koje je Nedžad napisao od 1990 do 2004..Ima tu još jedna riječ u podnaslovu koja mi nije bliska a zove se reminiscencija.. Pokušavam da je shvatim ali ne ide...Pitao sam se onda a i sada, je li Oro meni poklonio knjigu iz razloga što sam bio moderator te tribine i svidjelo mu se šta sam govorio ili što živim vani i knjiga iz Bosne je dragocjen poklon onim u dijaspori, ili jednostavno što je u meni vidio tu silnu ljubav prema Bosni i onom zbog čega mi oči vlaže od silne radosti što pripadam svom narodu i domovinu, ili od silne tuge i straha da mi se iz ruku otima vrijeme a pravda u Bosni još uvijek nedostižna i rane do pola zacijeljene?! Baš kako se osjećao i njegov otac. Bilo kako bilo, tek prije neki momenat, kad sam zatvorio zadnji list ove knjige, znam veličinu poklona Ore Ibrišimovića, sina Nedžada Ibrišimovića. I od srca mu zahvaljujem.

„Moje povjerenje u sopstvenu rečenicu je veliko, moja rečenica je mehlem za moju bol, moja rečenica je odgovor na sva moja pitanja. Ja mogu misliti da je vukodlak ono o čemu mislim, ali rečenica mi uzvraća da je život nešto više i obuhvatnije i od nje i od vukodlaka. Zato u nju imam puno povjerenje. Sve mi daje i nadaje a jedino što od mene ište je potpuna usredsrijedjenost; i tu nema imena, ni mojih čitatelja, ali u tom kolopletu, u toj mreži blista dar koji me odozdo zapahnjuje sjajem, diže glavu i moje ushićenje dugo struji mojim žilama“ (N.I. citat)

Na današnji dan prije pet godina u svojoj 71. godini je preselio na ahiret Nedžad Ibrišimović; pisac, književnik, skluptor, vajar, slikar, dramaturg, scenarista... umjetnik u pravom smislu. Fizički preselio a duhovno ostao i dalje sa nama.Jer pisac umire samo ako nema ko čitati njegove tekstove. Na poledjini knjige koju sam dobio na poklon od njegovog sina Ore ima nekoliko recenzija. Prof. Dr. Senadin Lavić, predsjednik „Preporoda“ piše ;“ ...Priziva nas na čitanje , razumjevanje, interpretaciju...U Ibrišimivićeve svjetove kamenih lavova, pismena i promičućih sjena... Prof. Dr. Ferid Muhić piše; „Nedžad Ibrišimović, čovjek vječnik ,našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru izmedju dvije kapije...“ Akademik Abdulah Sidran je kratko i jasno napisao; „Nedžad je bio najveći umjetnik ikada rodjen u Bosni i Hercegovini“.

Danas je objavljen tekst Nedžadovog sina Ore u kojem piše da je odrastao čekavši da mu otac konačno otkrije tajnu u kojem dijelu avlije u Žepču je sakrio pune ćupove zlata.

 „Od toga prođe mnogo godina, a Vječnik je bio pri kraju, spreman za objavu, spreman da dođe u ruke čitalaca. Molio sam Nedžada da mi budemo izdavači i da taj cijeloživotni projekt iznesemo u javnost bez posrednika, ali nije se smjelo eksperimentisati sa tolikim godinama truda, pa ta čast pripade gosp. Enveru Žigi i izdavačkoj kući Svjetlost.

Dok su se prvi primjerci štampali, mi smo šetali gradom prema čaršiji, ponosni, sa osmijehom na licu, pozdravljali se i razgovarali sa drugim šetačima, poznanicima, prijateljima (od tržnice do Sebilja nekih sat vremena). Nedžad u jednom trenutku reče: "Vječnik je naše bogatstvo, naši ćupovi zlata!"; napisao je Oro u svom tekstu.

  Za čitaoce koji ne znaju, a kadri su da spoznaju, nekoliko kratkih podataka iz njegove kasne biografije. Nakon izlaska romana „Vječnik“ 2005 godine, društvo pisaca BiH ga je kandidovalo za Nobelovu nagradu za književnost. Ovaj roman je oborio sve rekorde prodaje u izdavačkoj kući „Svjetlost“ iz Sarajeva, uključujući i roman Meše Selimovića „Derviš i Smrt“. A mnogo, mnogo prije toga Nedžad je počeo pisati kao dijete i objavljivati sa trinaest godina. 1969 je dobio šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za roman „Ugursuz“...

„Rušenjem starog mosta u Mostaru srušen je i mit o hrvatskoj kulutri, srpskim masakriranjem djece po Bosni srušen je i mit o srpsko junaštvu, crnogorskim zločinima po Bosni i Hercegovini srušen je i mit o crnogorskom čojstvu (čovjekoljublju), ostaje još mit o bosanskoj gluposti“         (N.I citat)
         Bosanska glupost je naučna disciplina u kojem onaj sa najvišom titulom ne mora da bude do kraja glup. Recimo kada Božidar Vučurević, trebinjski četnički vodja, kaže da će nakon što sruše Dubrovnik ga napraviti još starijim, on je apsolvirao glupost ali i doktorirao srpsku mit da je zid stariji od same cigle, a Srbija možda i od Kine. Takvu vrstu gluposti je Nedžad dobro znao i nije ga se ticala onda, u onom sistemu, ali je odredjivalo njegovo buntovničko duhovno stanje sa kojim se pomirio tek početkom devedesetih. On je sebe tek tada otkrio. A imao je već napisana tri velika romana , islikana mnoga platna, izvajana mnoga lica. Je li ih volio, malo piše o tome, jesu li mu bila teška, opet malo piše o tome. Je li se u njima ogledao, malo piše o tome. Kada se napokon našao u predvorju Božije kuće, sa radošću i ponekad stidom dosta piše o tome. Njegovi mitovi su se u susretu sa Bogom razbježali, njegova prsa su se u susretu sa ratnom uniformom Armije Republike Bosne i Hercegovine širom otvorila. Njegovo srce je počelo da slobodno i radosno kuca damarom islama, stremljenjem za pravdom, čežnjom, za pravednočću i samilošću. Gledao je sebe, na druge se nije osvrtao. I kažu da je sve rekao u romanu „Vječnik“ kojeg je pisao skoro pola stoljeća.

„To što sam Bošnjak je dar mojih predaka i mog naroda. To što sam Bosanac to je dar moje zemlje, a što sam musliman to je dar Allaha Uzvišenog i sve troje sam na neki način u sebi zatekao. Inspiracija kojom se nadahnjujem dolazi od tih tamo začaranih dubina, nevidljiva je, samo bljesne i iz tih tamo dubokih bunarova mogu ja, dakle, iznositi samo ona dva nevidljiva bića. Kako u tom kratkom bljesku prepoznati darove koje nudi šejtan“ (N.I. citat)
         Nedžad Ibrišimović je bio bošnjački i muslimanski pisac. I on od toga nije bježao. Čak je isticao da je i pitanje da li može biti dovoljno dobar bošnjački i muslimanski pisac. Na pitanje o Nobelovoj nagradi za koju je bio predložen, odgovorio je: „Ako je Nobelovu nagradu mogao dobiti musliman Nagib Mahfuy iz Egipta (1988) ili mnoštvo književnih nagrada Salman Ruždi, za ružno pisanje o Islamu, zašto ne bi mogao dobiti i Nobelovu i ostale medjunarodne nagrade i Nedžad Ibrišimović za lijepo pisanje o Islamu. I to ga je umirivalo bez obzira što je prije svega želio bio bošnjački i muslimanski pisac. Nedžad je bio radostan u svom sarajevskom i BiH prostoru a tužan kada je vidio mnoge svoje kolege iz umjetničke branše koji su bili stješnjeni u njemu.

Kada su ga njegove kolege izabrale za predsjednika Udruženja pisaca BiH ratne 1993 godine, rekao je da u udruženju ima 49 članova, Bošnjaka 28, Srba 12, Hrvata 7, 1 Albanac i 1 Crnogorac (Marko Vešović op. N.K.) koji mu je najdraži. Za neke pisce je rekao da ne zna ni kao predsjednik odkud tamo i šta su napisali. Za Envera Kazaza je rekao da je sam sebi smrtni neprijatelj. Opet cijenio je svoje kolege i onda kada se nije nipošto slagao sa njima. Volio je možda i najviše Abdulaha Sidrana, a opet je bio otvoren prema njemu i napisao je da Abdulah stoji na dva kamena. Kamenu ruhani inspiracije i kamenu šejtan inspiracije.Kada stoji na kamenu ruhani inspiracije napiše pjesmu „Čovjek hulja“ a kada stoji na kamenu šejtan inspiracije napiše dramu čiji tekst je razočaran sadržajem  nakon čitanja je ostavio da prenoći u zahodu njegovog stana prije nego ga je odmah iznio iz svoje kuće, da ne zagadjuje prostor.

Za knjigu Branka Ćopića „Bašta sljezove boje“ kaže da je jedna od najboljih i najinspirativnijih knjiga koja je napisana ikad na prostoru Balkana. Isto tako kaže da je roman Meše Selimovića „Derviš i smrt“ antimuslimanski, antiislamski i samim tim antibosanski. Za Ivu Andrića kaže da je dobar pisac ali je svoj spisateljski talenat trošio da o svojim komšijama muslimanima piše kroz oči stranog konzula. Kada je preselio, bilo je dosta govora o njemu. Puno više nego za života. Valjda, kada čovjek njegovog faha ode, nekima je dobro šta im nije više na smetnji, nekima svejedno, a neki tek onda dobiju želju da ga upoznaju. Sjećanje o njemu su napisali mnogi ali niko tako dobro i sa oduševljenjem kao Miljenko Jergović. A Miljenko je dobar pisac. I nije musliman, ali jeste Bosanac i zna da je to isto i Nedžad. A zar se i bošnjaštvo i Islam ikad moglo odvojiti od bosanstva i hrišćanstva ili kršćanstva u Bosni?!. Miljenkov osvrt na Nedžada je toliko dubok i pun ushićenja da se naprosto osjeti koliko mu je značio Nedžad kao potpuni i istinski umjetnik.

„No, možda je Ibrišimović zaista bio jedan od onih pisaca, koji su veći i od svoga najvrjednijeg djela, a kakvih katkad biva u malenim, skučenim, izvana i iznutra zatvorenim kulturama. Takav književni fanatizam i takvu snagu, a opet i toliko pomaknuće i iščašenost, teško bi mogle podnijeti, a onda i motivirati, i veće književnosti od bošnjačke i bosanske, pa i one birvaktilske jugoslavenske”. (Miljenko Jergović citat)

Resume
„Nedžad Ibrišimović je napisao ? knjiga, imao ? izložbi, napisao ? drama, ? igrokaza...Dobio ? nagrada. I zbog toga bio jedan od najplodnijih BiH pisaca.I opet za sebe kaže da nije intelektualac. Oprostite mi drage kolege čitaoci, ovdje namjerno ne želim da nabrojim broj i naslove knjiga, priča, skluptura, slika koje je Nedžad Ibrišimović napisao i uradio jer može se desiti da ćete ovaj podatak pročitati i odmah zaboraviti. A mogu se i prevariti. Što bi volio.

Dajem Vam zadatak, onaj dobar čitalački, kupite i pročitajte jednu od knjiga Nedžada Ibrišimovića. Upoznajte ga, selamite se sa njim, izvinite mu se što ste ga prije zaobilazili,  halalite mu na svemu i recite mu

„ I naša koža je omedjena granicom Bosne i Hercegovine“.
I biće mu milo.
A Nedžad je živ samo onaj ko ga nije čitao još to ne zna.

Nihad Krupić, čitalac
Vancouver, Canada
15. septembar, 2016

Ljetopis 2007 SUNCE ZALAZI IZA MOJE KUĆE U BOSNI

III  dio

“LIJEPO JE IMAT’ SVOJU ČARŠIJU“

Daleka istorija ovog kraja je begovska i esnafska, novija antifašistička, nedavna srpsko nacionalistička a današnja u pokušaju betoniranja stanja republike im stečenog u krvi komšijske. Nijedna do kraja uspjela ovaj grad potpuno izmjeniti, pa nadati se je da će tako biti i ovog puta. Evropa je isuviše bliza i privlačna da bi se mogla vidjeti obećana šumadijska brdašca.A zemlja se ne može iščupati i nakalemiti na nešto što je već suho. San Velike Srbije je mrtvo truplo bez soka na kojem su svi kalemi izumrli, a oni koji su ih postavili već upisani kao najsmrdljiviji talog balkanske i evropske kanalizacije.

Autor: Nihad Krupić

Ja sam se sasvim slučajno rodio u Bosanskoj Dubici 25 februara 1961 godine u 10:30 ujutro, u gradskoj bolnici pod nadzorom babice Katice. Ova žena iz susjedne preko Une,Hrvatske Dubice, svima znana kao Kaja, je porodila na hiljade djece i postala jedna vrsta porodiljske institucije, spominjana i dan danas širom svijeta gdje god je dubičana. Nekoliko godina prije mog rođenja  u ljeto 1958 godine moja majka je došla iz Bihaća u Bosansku Dubicu u posjeti svojoj sestri Hafi. I onda upoznala mog oca , rodom iz Kamengrada kod Sanskog Mosta koji je isto tako došao na kratko obići svoju sestru, samo kojih stotinu metara dalje. Ašik po ašik, rodila se ljubav i odluka da nastave zajednički život u gradu gdje su se i zavoljeli. Majčinim oštrim i ponosnim krajiškim porijeklom i očevim poštenjem i brigom za familiju, te uticajem prijatnosti dubičkog života, formirao se moj karakter. Stari dubičanci su mirni, gostoljubivi, dobre zanatlija, pomalo spori i ne baš poletni ljudi, koji su znali podobro uživati u životu. Nisu rado prihvatali novonaseljene. „Došle“ ,kako su ih zvali, su se morali godinama dokazivati dok ih je čaršija prihvatila.

Ovaj posljednji bosanski grad na rijeci Uni je uvijek bio na raskršću velikih imperija. I danas postoji legenda kad horoz zapjeva u Leptihoru, starom dubičkom naselju, u tri carstva se čuje. Tolika je nekad bila blizina utaborenih vojski. Stanovništvo koje je znalo u jednom danu promjeniti više vladara, izgradilo je  način privikavanja na sve sisteme i društva i bez velikih poteškoća se provlačilo kroz otomansko, austrougarsko i doba svih pet Jugoslavija. Daleka istorija ovog kraja je begovska i esnafska, novija antifašistička, nedavna srpsko nacionalistička a današnja u pokušaju betoniranja stanja republike im stečenog u krvi komšijske. Nijedna do kraja uspjela ovaj grad potpuno izmjeniti, pa nadati se je da će tako biti i ovog puta. Evropa je isuviše bliza i privlačna da bi se mogla vidjeti obećana šumadijska brdašca. A zemlja se ne može iščupati i nakalemiti na nešto što je već suho. San Velike Srbije je mrtvo truplo bez soka na kojem su svi kalemi izumrli, a oni koji su ih postavili već upisani kao najsmrdljiviji talog balkanske i evropske kanalizacije.

Obične građane nije interesovala politika. Lijepo su živjeli, osjećali se u pravom smislu evropljanima i bez neke silne ljubavi za bilo kojim političkim pravcem nastavljali tradiciju svojih predaka u nadživljavanju svih vladara, vojski i sistema koje su dolazile bukom topova i jurišem pješadije i konjice a odlazile skidanjem izbledjelih zastavi sa jarbola. Sjećam se momenta kada je srpska vlast postavila, oko 10 metara ganjc novu srpsku trobojnicu sa velikim 4S ,1991 godine ispred opštine a malo manje na svim ulaznim punktovima u grad. Jedna je došla samo kojih stotinu metara od moje kuće na prijedorskoj cesti. Gledao sam danima tu zastavu pokušavajući da proniknem u dio srpskog mentalnog sklopa gdje stoji šta uraditi kada se digne ta zastava i šta će se desiti kada se skine. Prošlo je od tog dana 15 godina i ovog ljeta dok sam sjedio ispred svoje kuće i gledao izblijedelu i otrcanu trobojnicu bez ikakvih simbola, na momenat sam poželio ostaviti tu zastavu da visi dok god je grada, Neka svjedoči o nasramnijem dijelu srpske historije u kojem je prvo grad preimenovan u Kozarsku Dubicu, izmjenjena imena svih ulica i institucija koja nisu nosila srpska imena. Čak i ime moje ulice, 8 mart je promjenjeno.Iz politike, privrede, policije, teritorijalne odbrane  odstranjeni svi kadrovi nesrpske nacionalnosti. I poslije toga više nije bilo grada, nego poligon za ispitivanje srpskog nacionalizma i šovinizma u ubijanju, pljačkanju, zastršivanju, prebijanju, odvođenju u logor, rušenju džamija i katoličke crkve i na kraju progonu nesrpskog stanovništvo. A onda su gurnuli svoju mladež na ratišta širom Bosne i Hercegovine odakle se vraćala u kovčezima i punila dubička groblja.

U tim godinama je potisnuta potpuno slavna antifašistička prošlost kozarske epopeje i  borbe golorukog naroda Potkozarja protiv njemačkih nacista i njihovih sluga. Od prve ustaničke puške srpsko seosko stanovništvo je bilo potpuno predano partizanskoj tradiciji sve do dana dok se nisu početkom rata u Hrvatskoj 1991 preko noći pojavili nepoznati šuberaši sa sjajnim kokordama, opasani mitraljeskim redenicima i dugim bajonetama na kojima bi ima pozavidjela i glumačka ekipa našeg najgledanijeg filma svih vremena „Bitka na Neretvi“. Nekoliko mjeseci prije samog napada na Sarajevo i početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, i zrak je postao težak za udisati. Pogledi komšija su prestali biti prijateljski. I kako god je sa ratišta Gradačca ili Bihaća, gdje je bila raspoređena dubička srpska vojska, dolazila vijest o gubicima tako je omča oko našeg vrata stezana jače. Sva ta histerija srpskog šovinizma nije zahvatila kompletnu masu dubičkih Srba . Grad je relativno pošteđen velikih razaranja i genocida koji se desio samo tridesetak kilometara dalje u Prijedoru i Kozarcu.

U smirivanju krvožednih srpskih komadanata ovog kraja pozitivnu i časnu ulogu je odigrao tadašnji načelnik opštine prof. Nikola Karan, koji je samo  godinu po izbijanju rata umro kod kuće u 44. godini pod veoma sumnjivim okolnostima. Njegovu javnu izjavu da će prije stati isred poštenog muslimanskog gradjanina ovog grada nego pokvarenog Srbina mu je najvjerovatnije došla glave.

U skoro dvije godine trajanja egzodusa, nesrpsko stanovništvo Bosanske Dubice je protjerano u više od 15 konvoja. Oko 800 je ostalo i tek od 2000 godine su se Bošnjaci počeli vraćati. Najviše iz Sanskog Mosta i Bihaća. Moji roditelji su poslije skoro 8 godina muhadžerskog života u izbjegličkom centru Pontižela kod Pule, Bihaću i Sanskom Mostu, napokon u prvom masovnom povratku došli našoj kući. Interesantno je da nisu htjeli ostati u svojim rodnim gradovima Bihaću i Sanskom Mostu, gdje su godinama bili muhadžeri, nego su se vratili u Bosansku Dubicu. To dovoljno govori koliko je ovaj grad u srcu ljudi koji su rođeni ili živjeli duže u njemu.

Moja čaršija danas izgleda puno bolje nego tih mračnih  dana i noći devedestih godina. Moja prva šetnja gradom je protekle u određenoj tremi. Još od vremena kada sam marta 1993 objavio prvi tekst na dvije srednje strane  tadašnjeg evropskog izdanja Oslobođenja, praćeno je šta pišem. Dobivao sam i prijetnje da me čeka nož ili metak. Kako mi se ne može garantovati bezbjednost, i da se svako može vratiti u Bosansku Dubicu osim mene. Od početka pisanja izašao sam otvoreno imenom i prezimenom , spreman na sve. Istina je bila jača od mogućnosti da šutim i prihvatim nametnutu mi sudbinu.  Progovorio sam i na taj način prenio istinu i olakšao svoju dušu i potrebu da se ne osjećam poraženim i poniženim. Zločinci imaju svoja imena i prezimena, žrtve takođe, a budućnost samo može biti svijetlija ako se mrak do kraja rasvijetli.  O ovome sam razmišljao koračajući po divnim mermernim pločama dubičkog centra grada. A tamo sam ugledao lica nekih novih građana, uz stare , već vremenom načete i ne baš u udarnoj odori i sjaju u očima. Nisu me prepoznavali, tako da sam bez problema stigao u policijsku stanicu da prijavim dolazak. Dok je jedan policajac ispunjavao formular, druga dva su me gledali, pušili  i pričali na ulaznim stepenica. Osjetio sam da je razgovor vezan za mene. Očekivali su moj dolazak. U malom gradu se sve zna. Onda sam pogled sa njih skrenuo prema  ulazu u podrum koji je bio mučionica mojih sugrađana. Dovedeni nalozima zloglasnih inspektora Ljubana Medića, Vlade Karana i Mirka Kasabašića, vječitih gradskih autsajdera. Dočekavši svoj momenat tokom rata privodili su, zatvarali i ako nisu lično tukli onda su gaseći svijetla u mraku dovodili sa ratišta mlade momke koji su se iživljavali na zavezanim ljudima. Nikad neću zaboraviti kako su izgledala ledja mog prijatelja Mirze Ćehajica Kine, jednog od najačih momaka koje je čaršija ikad imala, poslije noći kada su ga četvorica momaka tukla u policijskoj stanici dok je bio vezan objema rukama za neki radijator.

 Pogledavao sam srpski grb  na kratkom rukavu milicionera ne vjerujući svojim očima da sam ponovo tako blizu tog simbola zločina. Odjednom, uz radosni pozdrav približio mi se jedan od zapovjednika stanice, dugogodišnji prijatelj mog brata iz onog boljeg vremena, srdačno me pozdravio i poželio prijatan boravak u našem gradu uz obaveznu opasku , ako šta trebam da se obratim njemu. Ponovo sam izgleda dobio privilegije kao nekad dok sam igrajući nogomet bio “razmaženo gradsko čedo”. Pomislih , gdje ste bili onda, kada nam je svima trebalo samo reci:” Žao mi je što vam se ovo dešava”. Makar na uho da niko ne čuje. Danas meni njihove “dušebrižničke” riječi ne znače ništa. Ponovo je proradilo srpsko lukavstvo pomjeranje svojih odbramenih linija do momenat kada se traži rehabilitacija njihovih nečasnih dijela, od nas koji smo bile žrtve istih.

Naravno, podosta Bošnjaka pada na ovo misleći da trebamo sve zaboraviti kako bismo ponovo živjeli skupa i dobro. Za mene rehabilitacija zločinca ne postoji. A pogotovo zaborav zločina, Postoji rehabilitacija onih koji su bili zaneseni politikom ali pri tom nisu ubijali , silovali, palili, rušili i progonili. I oni trebaju prvo tražiti rehabilitaciju kod pripadnika svog naroda koji nije učestvovao u  genocidu, agresiji i progonu nad Bošnjacima. I koji je šikaniran od tog istog društva jedva preživljavao i čistog obraza i dan danas ostao uspravan i pošten . Njih ima i mi znamo ko su oni . Oni su u stvari jedina nada kompletnom srpskom narodu da se odreknu ideje o dijelenju onog što se ne može podijeliti. Nije Banjaluka lonac graha da ga kreneš jesti u Bosni, a završiš negdje iza Kalamegdana. Oni koji misle da mogu tako već su davno pokupovali vile na Dedinju. Što god to prije njihova raja spozna prije će se riješiti zabluda. Dodikovi su doselili prije koje stoljeće iz Vlaške kao ovčari i kulaci i opet će nazad. Tu nema spora.

       

Danas su trgovi i ulice Bosanske Dubice  uredne. Osjeća se određena živost i optimizam ljudi. Centrom gradom dominira predivna plaza novog Zepter centra gdje se smjestilo nekoliko luksuznih lokala, banka, a u pozadini, na mjestu starog hotela i zidovi novog u gradnji. Zgrada Opštine se renovira nafinjim mermerom i proširuje u samom ulazu da bi se ubrzala procedura vađenja dokumeta.Službenici su veoma ljubazni i efikasni. Izvadio sam sva osobna dokumeta za čitavu familiju u rekordnom roku. Čak i novu BiH vozačku dozvolu. Pripremajući se i zvanično za glasanje sljedeće godine. Tih dana je temperature dostizala 40 stepeni. Ljudi su jedva čekali da se domognu hladovine i rijeke Une. Grad je bio pun dubičanaca iz čitavog svijeta. Radilo se na obnovi kuća, pravljenju novih, uređenju dvorišta. Grad je buknuo u privrednom smislu, prilivom stranih valuta. Naravno, radi se o malim servisnim uslugama, dok su nekadašnji dubički privredni nosioci, zatvoreni ili rade sa manje od 10 posto kapaciteta. Naravno ključ razvoja ovog kraja leži u zapadnom tržištu, koje je na dohvat ruke. Iz tog razloga ovaj kraj može u budućnosti  računati na idelan položaj i blizinu važnih saobraćajnica. Ali opet sve je lakše promjeniti osim navika ljudi. Beznađe je tako zarazno i namjerno utiskivano ideologijom u ljude, tako da imam osjećaj da se srpskim turbonacionalizmom želi i mlada generacija zaraziti do te mjere da može čekati i sto godina da se mi odreknemo svog grada. A to neće nikada biti. Ono što me je razočaralo kod mojih prognanih sugrađana ili onih koji su se vratili , je nedostatak ili nestabilnost institucija koje će učvrstiti potrebu prvo za političkim prisustvom, pa onda za svakim drugim. Tako se ovog ljeta sve svelo na druženje na Uni, bez značajnije kulturne manifestacije. To je upravo ono što i te kako odgovara sadašnjim dubičkim vlastodršcima. Idite vi u džamije, kupajte se, veselite po kafićima, trošite pare za građevinski materijal kod nas, uživajte u dobrom bureku kod Kulija na Brdu, dođite da obavite vjenčanja ovdje (a mi ćemo vam napraviti i video kasete i uzeti podobre pare za to) i kada dođe septembar vratite se u svoje kreditom kupljene stanove i kuće širom svijeta i vrtite do besvijesti slike i DVD’ove sa ljetnim uspomenama.  Naravno, nije ovo slučaj samo sa mojim gradom, slično je i sa mnogo drugih. Opet, tješi me pomisao da nas niko nije mogao nadurati u čekanju, pa vjerovatno neće ni sada. Ali dostojanstveno bi bilo kada bi moji dubičanci već sada krenuli u pripremi sljedećeg ljeta sa mnogo kulturnih sadržaja. Zbog naše djece. Tako će i oni postati jači a mi u funkciji održavanja prave veze sa našim gradom. Iz osobnog iskustva znam koliko mi je važno bilo slanje djece u Bosnu ovih godina. Moj san se ostvario onog momenat kada sam stojao ispred improvizovanog koša i tepiha, na gradskom trgu i gledao kako dva sina Adnan i Sanjin,sa Samirom i Amirom od sestre, te Alenom od brata, u timu Krupić, učestvuju kao prva nesrpska ekipa na tradicionalnom košarkaškom gradskom turniru 3 na 3. Bez ikakvih problema, varnica u utakmicama. To je bio u pravom smislu povratak u moj rodni grad.

Dalje, u funkciji popravljanja i sriječavanja naših sumnji u sve što postoji i kreće se, mi Bošnjaci se moramo oslobodite  navike da nam sve trebaju organizovati Islamska vjerska zajednice i hodže. Čak i folkor i sport i politiku. Prvo, zna se koji je posao hodža. Ako su oni u stanju da od hodža postanu imami i efendije u pravom smislu, onda postoji dobra šansa da se uključe i pomognu i u ostalim sferama naročito povratničkom života. Trenutna snaga Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini je neupitna, ali mi nikada u historiji nismo bili narod koji je institucionalno prihvatao vjeru. Nego je to prvo bilo srcem i dušom, a vjerske službenike po zasluzi. Onoj ljudskoj, nenametljivoj, običnoj, čisto srčanoj. Dakle moji sugrađani, oslobodite se navike i pomisli kako hodža Safet mora biti stožer svih inicijativa i aktivnosti, od vjere, folklora, do sporta i politike.On je mlađahan i ima još dosta da uči. A hoće li uspješno preći dubički čaršijski prag, ostaje da se vidi. Na njemu je. I ovaj put, po običaju otvoreno kažem: folklor djeci, politiku odlučnim i sa kredibilitetom, umjetnost i kulturu istrajnim…i svima će nam biti lakše. Na kraju i ja imam šansu jednog dana da me dubičani dočekaju promocijom mog pisanog dijela i osjete kao nekog ko ima viziju. I ne odriče ih se i odvaja od njih, ali traži  da se oni ne odriču ni njega.

Sam Bog zna da bi volio da nikad nisam doživio izgon i poslije toga napisao ono što sam napisao, ali ako sam na pravdi Boga, poput hiljada mojih sugrađana i drugih Bošnjaka širom naše domovine na najpodliji način ponižen tjeranjem sa onoga što je moje i nikoga drugog, morao sam biti svijedok vremena i napisati da se ne zaboravi. Zbog same istine i pravde. Da znaju sve buduće generacije kako se zločin nikad ne isplati i laž magijom utisnuta u mozgove i tijela vodi samo do smetljišta istorije i civilizacije. Dosta puta sam čuo , čak i od svoje rodbine, pusti to, mi moramo u pomirenje i ponovo nastaviti živjeti skupa.

Od ovoga mi se želudac prevrne. Ako iko treba tražiti pomirenje i oprost onda je to buduća srpska generacija a ne mi. Mi se nismo ni svađali, ni sa kim a ni željeli da se desi ova tragedija. Hvala Bogu da nam ona opet nije uzela i dušu i srce i mozak i jezik, pa se ponovo uzdižemo iz pepela, jači i odlučniji nego ikada. Kada god pomislim na Bosnu i Hercegovinu, prvo mi na um dodje da je

ona domovina naša.Nemamo druge.Kada god pomislim na Bošnjake, prvo mi na um  mi padne da su oni uvijek bili većinsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini.Kada pomislim da nam se  ponovo prijeti , kao nekim nestankom, na um mi padne da je Bošnjaka  danas u Bosni i Hercegovini više nego svih ostalih skupa.Da ne brojim okolo u susjednim drzavama.

I, šta dalje!? Sigurno da nema govora o nekakvom životu koji vodi u nestanak nego u bolji i organizovaniji život u svim segmentima države nam Bosne i Hercegovine. Mi građani drugog reda u jedinoj domovini koju imamo ne možemo biti a nikada nećemo ni gurnuti drugog da budu ispod nas, taman im se procenat brojao ispod jedan. To nama ne dozvoljava ni naša kultura, ni tradicija a pogotovo vjera. Straha nemamo, a ne želimo ni da se neko boji nas. U strahu su oči slijepe,usta nijema, uši gluhe. A šta bi mi behara da ne gledamo, sevdaha da ne pjevamo i ezana da ne čujemo širom naše Bosne i Hercegovine.