KAD NAROD BIRA RASISTE, FAŠISTE, PARANOIKE, HIPOKRATE, IZDAJNIKE I BANDITE SVIH VRSTA

Demokratija je vladavina naroda. Dakle narod putem demokratije bira svoje predstavnike u svim oblicima društvenih zajednica, od onih lokalnih do najviših državnih. Platon, grčki filozof, se naročito bavio pojmom demokratije, države, naroda i njihovih lidera. Po njemu, Sokrates je bio jedini istinski političar. I Platonove teorije o vladavini naroda su imale smisla sve dok u realnosti suština demokratije nije pokazana u primjeru da su glasovi dva čobana vrijedniji od glasa ,recimo, velikog Platona.

Piše: Nihad Krupić, pisac i publicist

Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada.

novembar 2016

Glasam iz slabosti

Ovo je bilo onda. A šta danas imamo? Krenuću sa jednim primjerom demokratije to jest kada narod bira..Lokalnog je karaktera ali govori uopšte o psihi glasača i shvaćanju demokratije i biranju lidera. Prije 15 godina u zajednici u kojoj živim se desila džematska izborna skupština. Malo zainteresovanih, malo i članova. Odprilike 24 glasa. Bio sam predložen za člana Upravnog Odbora. Glasanje tajno obavljeno, rezultati javno pročitani. Na kraju ispade, da sam dobio manje glasova od čovjeka koji je hronični alkoholičar i čiji najveći vjerski domet je što ne pije Ramazanom. Naravno, ovaj izabrani je samo posljedica stanja psihe onih koji su glasali ali nije i uzrok. Razmišljao sam o ovoj skupštini danima i došao do zaključka da 30 posto onih koji je glas dalo tom čovjeku a ne meni, je karakterno potpuno drugačije od mene. Škrti su, pohlepni, skloni neetičkim radnjama, ne daju za zajednicu i svojom pojavom sam automatski uvreda za njih. Drugih 30 posto je slična svojim habitima i ovisnostima onom za koga su glasali, dakle opet sam im ja uvreda jer znaju da ne pijem, postim mjesec Ramazana, dajem vitre, sadaku i zekjat i držim familiju u vjerskom duhu. Onih 40 preostalih posto jednostavno zaokružuje po redu i eto slučajno je taj čovjek bio više mene na listi i njega su zaokružili. Ovima 40 posto se život dešava i njima nije važan progres zajednice i društva u kojem žive.

Demokratskim putem se biraju vodje zajednice a glasači skoro da i nisu važni za izučavanje stanje psihe zajednice. Važniji su oni koji nisu glasali jer direkto odredjuju da budu izabrani predsjednici, načelnici ...ljudi koji po svim etičkim pravilima  ne mogu biti vodje. Jedno drugačije iskustvo sam imao prošle godine u Sarajevo, takodje sam bio predložen i biran, i takodje se desilo nešto što mi je dobro jasno ali ne mogu prihvati kao odgovor ni demokratije ni težnje za progresom zajednice u kojoj živim...Na kraju svega sam zaključio ako zajednica ne bira najbolje medju sobom, onda ih ona i ne zaslužuje i neka se ne jada i ne rita nihilističkim parolama na ulicama. Sami su krivi za stanje u kojem se nalaze.

Glasam zbog slabosti

Prije dva dana je u Americi izabran za predsjednika Donald Trump, čovjek koji po sadržaju i poruci američkog ustava, zbog mnogobrojnih rasističkih i diskriminatorskih izjava, nije ni mogao biti na listi kandidata za predsjednika. Amerika je dala glas takvom, što znači, ona je takva ili Amerika je još uvijek zemlja institucija, reda, rada, zakona, slobode, pravde i demokratije, ali to nisu iskoristili svojim glasom oni koji Ameriku vide drugačijom od Donalda Trumpu i svojim ne izlaskom na izbore su glasali automatski za Trumpu...Nešto slično onoj slici bivšeg podrinjsko političara sadašnjeg zatvorenika Ese Radeljaša na Facebooku, ispod koje je pisalo AKO NE IZADJETE NA IZBORE JA ĆU POBIJEDITI. Dok je njegov slogan na izbornim plakatima bio VALA BAŠ-RADELJAŠ JE NAŠ...Simpatično! Catchy , što bi rekli Amerikanci.

Glasam iz ćorluka

Fikret Abdić Babo je izabran za načelnika Velike Kladuše. Ratni zločinac je ovim izborom politički rehabilitovan. Na dodjeli načelničkih certifikata u Sarajevu, krajiški izabrani načelnici iz protesta napustili dvoranu. Zbog poštivanja imena Fikret, prezimena Abdić i naših očeva ili babi, ja ga radije zovem po nadimku Todor. Njegove glasače ne brine što im načelnik Todor neće sjesti sa načelnicima Bihaća, Bužima, Cazina, Bosanske Krupe, gradova sa kojima graniči Velika Kladuša i dogovoriti poslovnu saradnju i krećanje ka ekonomskom progresu. Oni su izabrali Todora zbog ćorluka. Da prevedem ovu krajišku riječ,zbog prkosa. Da bi eto iskoristili svoje demokratsko pravo i preko glasanja pokazali i dalje da ih nije briga za ponovno otvaranje krajiških bratskih rana, za Todorovu izdaju, za okrećanja ledja svih gradova u okruženju. Oni su izabrali izdajnika, fobistu, starca, mrtvog konja kojeg je džaba mamuzati. Najčudnije od svega je što se Todorove pristalice žele igrati na kartu ljudstva, karaktera i etike pa poručuju na socijalnim mrežama„ Ostanimo prijatelji i dalje, nemojte se ljutite, prihvatite naš izbor“. Kao da sama pomisao da neko može biti pristalica Todara i glasati za njega ne izaziva uvredu, svakom čovjeku koji drži do sebe.

Sam Balkan je u zadnjih 30 godina vidio sve najgore scenarije nazovi demokratskih izbora, gdje i danas vladaju oni koji ni po kakvom osnovu ne zaslužuju da budu počastvovani liderskom funkcijom. Iz tog razloga demokratija je preteška riječ za zajednicu koja se mentalno vlada po principu oligarhije i anarhije, a fizički po principu trenutnog političkog trenda. Iz tog razloga na Balkanu i u svijetu imamo političke lidere koji su ili rasisti, ili fašisti, ili paranoci, ili hipokrati, ili izdajnici, ili banditi najgore vrste.

KUĆI JE POTREBNIJI ČOVJEK NEGO ČOVJEKU KUĆA

KUĆI JE POTREBNIJI ČOVJEK NEGO ČOVJEKU KUĆA

Nihad Krupić, autor                

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada                           

2. novembar 2016

Nakon progona moje i bratove familije novembra 1992 godine i dva mjeseca kasnije oca, majke i najmladje sestre, porodična kuća u Bosanskoj Dubici nije bila prazna ni sedmicu dana.

Jedna velika i jedna manja kuća, prostrano dvorište i za grad veliko imanje, na glavnoj cesti za Prijedor, je bilo i te kako pogodno da se na brzinu usele tri srpske familje…Jedna je bila izbjeglička iz Hrvatske a druge dvije iz okolnih potkozarskih sela. U 10 godina domaćinskog odsustva, srpske familije su se mjenjali u našoj kući  ostavljajući iza sebe pustoš. Jedno vrijeme se tu nalazila i srpska vojna policija. U to vrijeme sam dobio i poruku kako će njihova vojnička čizma gaziti i dalje moj dnevni boravak a ja i dalje mogu pisati po novinama šta god hoću.

         I svemu dodje kraj. I onima koji silu i nasilje sprovode. I onima što tudje otimaju. A pogotovo onima koji se nasele u kuće koje nisu njihove a vlasnik se je nije odrekao. Nakon blizu deset godina od progona u našu avliju su se vratili otac i majka. Avlija prazna. Nigdje nikoga. Pokucaše na vrata. Otvori im dječak od nekih 8 godina. “Gdje su ti roditelji?”: upita ga moj otac. “Majka, sestra i baba su ovdje a tata je na selu kod naše manje kuće”. “A ovo je tvoja velika kuća?”; nastavi moj otac. “Da” …”Reci svom ocu da te prestane lagati, ja sam vlasnik ove kuće i uskoro se vraćam”; na kraju je odgovorio moj otac.

         Povratak roditelja u našu kuću iz sanskog muhadžerluka je trajao nekoliko mjeseci. Uz prijetnje i podizanje oružja jednog od srpskih stanara, dok napokon nisu konačno uselili u manju kuću, djeleći dvorište sa dvije familije koje su bile u većoj kući, više od nekoliko mjeseci. Na kraju su se i ovi odselili i ostavili iza sebe nemoćnu staricu od preko 80 godina, izbjeglicu iz okoline Sunje. Otac i majka nisu mogli gledati da se starica pati nego su nastavili da joj unose drva za grijanje i hranu, na čemu je starica bila veoma zahvalna. Pričala je da ima sina koji je o njoj više vodio računa nego onaj što ju je ostavio i otišao sa familijom. I taj sin obećao da će se vratiti i voditi je njenoj kući.

         Nakon nekoliko mjeseci se i on pojavio i tražio da priča sa mojim roditeljima. Sjeli su svi skupa, baba, sin, moj otac i majka. Babin sin je odmah prešao na stvar i zatražio hiljadu maraka za kao uslugu  da odveze svoju majku i oslobodi kuću. Otac je pogledao staricu, koja je od stida sagnula glavu. ”Baba, je li ti falilo išta kod mene?..”Nije diko”..” Tvoj sin evo sada trguje sa mnom, hoće da zaradi na tvom transportu”…”Nema problema , rješićemo to ovako, dobijaš odmah novac, ali ne da odvezeš majku, nego pošto, da kažem, prodaješ, ja ću je kupiti i ona ostaje kod mene kao moja majka. Hraniću je i paziti do kraja života, i kada umre finu sahranu pripremiti. Po vašem običaju. I baba će meni kao sinu koji vodi brigu o njoj prepisati svoje imanje u Hrvatskoj, a ti, i pogotovo tvoj brat ne zaslužujete ništa, jer ne volite ni majku a ni Hrvatsku, zemlju gdje ste rodjeni i na koju ste pušku dignuli.”U tom momentu prodavač svoje majke je skočio i izletio napolje. Pojavio se nakon dva dana sa traktorom i prikolicom.Majku je stavio na traktor, a njenu posteljinu i nekoliko komada starog namještaja na prikolicu i kada se pripremio da krene, otac mu je rekao da ubaci nešto i drva da se mati ne bi smrzavala u drugoj kući. 

     Povratkom domaćina su kuća i dvorište oživjele i zasjale punim sjajem zahvaljujući ocu i majci koji se je nikad nisu odrekli. Oni su svojoj djeci i unučadima pripremali dolazak iz dalekih zemalja u koje ih je dušman protjerao, u još veću i ljepšu kuću u kojoj se bosom nogom po tepihu hoda. I strana i domaća čizma i cipela se ostavlja pred ulaznim vratima, a mržnja, sebičnost, pohlepa, oholost, ružna nakana, ružan jezik…sve sve što ne valja, ostavlja još dalje od ulaznih vrata kuće, na vratima avlije. Moja kuća je imala sreće jer su joj dušu ponovo vratili domaćini. Mnoge nisu imali tu sreću i leže puste i devastirane širom Bosne i Hercegovine. A kuća zaista treba više čovjeka nego čovjeku kuća. Ova moja priča je potaknuta današnjim osvrtom akademika Abdulaha Sidrana na posjetu njegove kuće u Goraždu. Naslov je istrgnut is Sidranove teksta i govori mnogo o mojoj, Avdinoj i svim drugim kućama širom svijeta.

 

Sa ocem ispred naše porodične kuće

CRVENA KUBA I CRNO-BIJELI SVIJET

Svaka, a pogotovo oslobodilačka revolucija je poput lijepe djevojke. Svi je vole i žele dok je mlada i netaknuta. A kada postane stara, puna bora, tužnog pogleda, sve manje je onih koji je sjećanjem žele podmladiti. Zadnja crvena revolucija, ona kubanska, traje više od pedeset godina. U pokušaju zaustavljanja starenja te revolucije, još uvijek živi vođa Fidel Castro, je otišao najdalje. Revolucijom je donio slobodu svom narodu, oslobodio ga terora i gladi, opismenio ga, i onda im je „zaustavio“ vrijeme , izolovao ih od prvih susjeda, donio samoću i na kraju do koljena ponizio. Kubanski akademci danas rade kao sobari, kelneri, čistači bazena i zabavljači po luksuznim hotelima na predivnoj kubanskoj obali čiji vlasnici su bogati Španjolci, Meksikanci, Njemaci i drugi, same ne amerikanci.

Piše: Nihad Krupić, pisac i publicist

Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada

I dio

Odlazak zadnje crvene revolucije

Groznog izgleda lica, široko otvorenih očiju, ispod kojih su se podlivali tamni podočnjaci, umirao je Josif Visarionovič Džugašvili, "Staljin". Sijeda i još uvijek gusta kosa lijepila se za jastuk natopljen znojem koji se slivao sa blijedih obraza. Nekad gusti brkovi su se stisnuli uz nozdrve ostavljajući usne puste i bez zaštite , zauvijek ogoljavajući čovjeka iz čijih usta je tiho i nešumno izašlo na milione smrtnih osuda. Tijelo je bilo pokriveno debelim bijelim pokrivačem do ispod pazuha. Desnom rukom je trgao  otkopčanu kragnu široke ruske noćne košulje, oslobađajući svaku prepreku svježem zraku, dok je lijevom grčevito stezao ruku kćerke Svetlane koja je sjedila uz očevo uzglavlje. Na desnoj strani kreveta su bez riječi u stavu mirno stajali Laventry Berija, zadnji Staljinov osobni izvršilac u ubijanju maršala, generala i drugih visokih oficira ruske vojske, Nikita Hruščov, kasnije prvi čovjek zemlje-predsjednik Politbiroa KP Sovjetskog Saveza i Vječeslav Molotov, ministar vanjskih poslova u vladi Hruščova. Gledali su neprikosnovenog vođu od kojeg se godinama i njima ledila krv u žilama bez ikakve želje da mu pomognu u zadnjem smrtnom hropcu. Na njihovim licima nije bilo emocija. Kao da su jedva čekali da se napokon riješe dugih besanih noći u iščekivanju kada će stati pred cijevi pištolja do juče najboljeg prijatelja, novog Staljinovog izvršioca, ili u redu za sibirski voz bez povratka. 

Na momente bolesnik je želio uspraviti trup i nasloniti uz uzglavlje kreveta, međutim, tijelo je otkazivalo i vraćalo se nazad. Bjelina postelje na širokom krevetu je prizor činila još strašnijim. Staljin se trgao, okretao,gušio,udarao po prsima,čupao kose,psovao,vikao,lomio prste na rukama sve dok mu lice nije preplavilo tamnilo, napunilo oči krvlju i široko otvorilo usta. Odjednom se tijelo potpuno umiri. Disao je tiho, skoro beščujno dok mu oči ponovo ne zasjaše kao nekad. Trojica ljudi kraj kreveta se trgoše.

„Oče“: izusti Svetlana.

Staljin je pogleda. Usne razvuče u skoro zaboravljen osmjeh.

„Djevuško moja“...podiže ruku i pomilova joj kosu. Svetlana je oduvijek željela baš takvog oca. Ali, bilo je kasno. Svi u sobi su znali to. Josif ne izdrža dugo u momentu zadnje roditeljske nježnosti nego se okrenu prema trojici ljudi. Zaustavi pogled na Beriji.

„Još si živ“ reče Staljin.

„Trebao sam ti, nisi me dao ubiti“:, odgovori Berija

„Svinjo židovska“:...Staljin tiho izusti.

Ruke mu klonuše pored tijela. Lice se pretvori u ružnu grimasu. Oči pođoše gubiti sjaj. Ostao je samo nijemi i ukočeni pogled. I on se polako gasio iza kćerkinih leđa na slici njene majke Nadežde Allilujevne,  žene koju je Staljin doveo do sloma. Digla je ruku na sebe jer nije mogla zaustaviti svog čovjeka u krvavom piru ubijanja, čak i bliže familije i najboljih kućnih prijatelji.

Tako je otišao zauvijek strašni čovjek u svojoj 74.godini života. Bilo je to petog marta 1953 godine u 9 sati i 50 minuta naveče.Monstrum Berija je odmah istrčao napolje, znajući da su i njemu dani odbrojani. Molotov i Hruščov su se bez riječi zaputili u veliku kupaonu na kraju hodnika. Nisu žurili. Ovaj momenat su istina priželjkivali, ali im nije donio olakšanje. I dalje su bili tmurni. Hruščov se nagnu na velik porculanski umivaonik, otvori slavinu i pljusnu se hladnom vodom. Podignu lice prema ogledalo.Iza njega je stajao Molotov i gledao mu u zatiljak.

“ Kada ćemo svom narodu reći koliko je Staljin pobio ljudi“? upita Hruščov Molotova

„Nećemo mu reći“ , odgovori Molotov.

„Saznat će sami, i okrenuti se protiv nas. Šta ćemo onda?“ nastavi  Hrušov“

„Historija će reći svoje. Možda je ovom narodu i trebao Staljin ovakav kakav jeste, Nikita“.

„Da je ovaj narod u svojoj historiji imao još dva Staljina ne bi ga više  bilo, odgovori Nikita Hruščov“.

2008 godine, uklanjanje zauvijek Staljina  iz rodnog grada Gori, Gruzija

Osam mjeseci poslije toga je istina došla i do najudaljenijih ruskih stepa, tundri i ledenika. Masovni ubica Josif Visarionovič Džugašvili "Staljin" je u 29 godina strahovlade Sovjetskim Savezom, od 1924 do 1953 godine, naredio ubistva 3 od 5 maršala Sovjetske vojske, 13 od 15 generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 komandanta korpusa, 154 od 186 komadanata divizija,  25 od 28 načelnika generalštaba, svih 16 vrhovnih političkih komesara. Staljin je direktni krivac za smrt oko 20 miliona Rusa, uključujući 14,5 miliona koji su umrli od gladi, više od milion direktno streljanih pod optužbom za izdaju. Devet i po miliona je protjerano za Sibir od čega se pet miliona nikad nije vratilo. Neki čak tvrde da je broj deportovanih dostigao cifru od 28 miliona. Od Staljinove diktatorske ruke je stradalo dvostruko duplo više Rusa nego od Hitlerovih nacističkih trupa. Protiv Hitlera su Rusi umirali kao heroji, a od krvavih ruku svog vođe poput seoskih pasa lutalica. Od blizu deset hiljada najviših političkih predstavnika SSSR, članova Dume, koji su stanovali skupa sa familijama u specijalno napravljenim zgradama preko puta ovog ruskog parlamenta, ostalo je živa samo trećina.

Te martovske noći 1953 godine sa Staljinom je trebala da zagasne i zadnja crvena zvijezda na beretkama revolucionara širom svijeta. Ali nije. Zasjala je punim sjajem na drugoj strani svijeta, u Latinskoj Americi.

***

         Nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti, 26 jula 1953 godine Fidel Alejandro Castro Ruz skupa sa bratom Raulom, je poveo grupu od 135 pobunjenika i napao Moncadu, dobro utvrđenu bazu kubanske vojne hunte generala Fulgencia Batista, brutalnog diktatora koji je drugim dolaskom na vlast 1942 godine širom otvorio vrata kapitalu američke mafije i svoj narod stavio u poziciju sluge na sopstvenoj zemlji.Batista je od radničkog sina postao diktator, dok je jedan od tri sina veleposjedničke familije Castro, visoko obrazovani mladi čovjek imenom Fidel postao revolucionar vođen idejom boljševička revolucije.

Na trgu kubanske revolucije Fidel Castro 9. januara 1959 godine, prvi put govori u slobodnoj Havani, ispred više od milion ljudi.

Fidel je oslobodio svoj narod od tiranije ili kasnije kao neprikosnoveni vladar uveo staljinistički metod kontrole svih društvenih zbivanja. Nakon prvog govora u oslobođenoj Havani 9 januara 1959, na Trgu Revolucije, pred više od milion ljudi Fidel je taj divni otok pretvorio u nešto što ni on sam na kraju vjerovatno nije želio. Sve poslije ovog na Kubi i jeste i nije ličilo na Rusiju i ostalo bi skoro od ostatka svijeta nevažno i ostavljeno po strani da mirni starac Santjago loveći ribu i razmišljajući o životu ne uđe u priču velikog Ernesta Hemingweya i tako Kubu utisnu na kulturnoj mapi svijeta. Roman „Starac i More“ je napunio svjetske biblioteke i donio autoru 1952 godine Pulitzerovu, a dvije godine kasnije i Nobelovu nagradu za književnost. Hemigweyu je Kuba bila inspiracija, a Fidelu prvo opsesija i radost a kasnije i poligon za učenje svakog građanina ove zemlje da im je dovoljno imati samo jednog prijatelja SSSR, da su Lada i Moskvić najbolja vozila i da mogu živjeti bez ijednog susjeda.

Ernest Hemingway je u španjolskom građanskom ratu 1936 godine kao reporter američkih novina osobno vidio sa koliko strasti i ljubavi se narod borio za slobodu i prestanak vojne diktature i na kraju kako su svi slobodarski snovi španjolskog običnog čovjeka ugušeni topovima Frankove kontrarevolucionarne vojske. Kubansku revoluciju je doživio kao konačnu pobjedu španjolske revolucije, Unatoč dočeku revolucionara u Havani, nekoliko mjeseci intezivnog druženja sa vođom revolucije, znao je da će uskoro morati napustiti tu zemlju jer ipak pripada narodu čija matična država SAD nikad neće mirno gledati postojanje jedne komunističke države u svojoj bližoj okolini.

1959 godine je Hemingway zauvijek napustio Kubu i došao kući u Idaho. Tada je rekao reporteru New York Times da je oduševljen rušenjem diktature generala Batiste, kubanskom revolucijom i oslobađanjem Havane u čijoj okolini je u prekidima živio 20 godina. Kastro mu to nikad nije zaboravio. I danas je Ernest Hamingway rijetki Amerikanac o kojem se slobodno i sa oduševljenjem može govoriti u Kubi.

***

         Staljinov sistem vladanja Fidelu vjerovatno nije bio drag, ali je primjenio njegove metode u kontroli svih društvenih zbivanja. Da je poživio još koju deceniju Staljin bi se i te kako divio Fidelu na umjeću zabijanja prsta u oko Americi više od 50 godina. Na samo 140 milja morske razdaljine od najveće supersile jedan komunistički predsjednik je nadživio devet američkih i izbjegao 638 atentata američke centralne obavještajne služba CIA. U priči o Staljinu i Kastru, Hemingway je samo puka slučajnost. Dijelio je sa njima isto vrijeme življenja, prostor, ali i neke navike. Sva trojica su voljeli žestoka pića, kubanske cigare i lijepe žene. Fidel je jedinstven i po nečemu drugom. 1944 godine, kao osamnaestogodišnji sredjoškolac proglašen je najboljim kubanskim školskim atletom. Od tada nije prestao biti okružen između ostalog i sa lijepim ženama. Odnedavno su počele i curiti informacije iz njegovog privatnog života i jedna od njih kaže da je spavao sa više od 35 hiljada žena, po čemu nadmašuje i čuvenog Kazanovu. I po tome će sigurno ući u historiju čovječanstva. Rusi i drugi narodi u državama bivšeg Sovjetskog saveza bi bili sretni da im se nikad nije dogodio Staljin. Sve što podsjeća na njega sklanjaju od očiju generacija koje dolazi. Davno su ga izmjestili iz Lenjinovog mauzoleja, od raspada SSSR skinuli njegovo ime sa svih trgova i stavili u najmračniji dio svoje historije, dok na drugoj strani Staljina i te kako ima danas na Kubi. Smrknuto gleda sa mnogih knjiga izloženih na  starom havanskom trgu ispred Nacionalnog muzeja i eksluzivnog hotela gdje je od 12 do 17 maja 2002 god. odsjeo tada već penzionisani Jimi Carter, jedini američki predsjednik koji je nakon poblede revolucije posjetio ovu zemlju.

Havana 2010
Autor na praznom trgu kubanske revolucije
Dok sam stajao ispred jednog štanda i gledao u stare, izblijedele knjige, poredane na montažnim stalcima i stolovima, imao sam osjećaj da se Kuba teško odvaja od sivog šinjela i beretke. Taj trg knjiga me podsjeti na nekoliko kontejnera pored jedne ljubljanske škole punih portreta maršala Josipa Broza Tita, koje sam ugledao tokom mog prognaničkog života 1993 godine. Stariji podbornici naviknuti da  dobro čuvaju i glancaju ove ikone su neke slike lijepo poredali uz zid škole i ostavili da se stari partijaši i jugonostalgičari besplatno namire i ukrase svoje samačke sobe. I zaista, komunizam je ubijena utopija. U samom teoriji donekle i primjenljiva ali u praksi ipak uništena od lidera oslobodilačkih narodnih revolucija.Komunizam je kasnije od svih njih pretvoren u čisto jednoumlje. Koliko god mi imali pozitivno mišljenje o Maršalu Titu neprikosnovenom jugoslovenskom lideru, on je na Zapadu okvalifikovan kao diktator društva u kojem ipak nije do kraja zaživjela jednakost i sloboda građana koji su živjeli u njemu. Gdje je jedna partija, jedan vođa, jedna ideja to se na kraju završi u moru krvi. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci ove istine u zadnjih 20 godina.

Za razliku od uličnih prodavača, djevojaka u tradicionalnim nošnjama spremnim za fotografisanje, uličnih crtača portreta, lijepo obučenih staraca sa ogromnim cigarama koji su jednastavno gurali turiste da kupe nešto od njih ili se “uslikaju” dobivajući obavezno za tu uslugu jedan konvertabilni pesos, prodavači knjiga su mirno sjedili, bez želje da nametnu prodaju, čak i onima koji su uzimali u ruke knjige i preslistavali ih.

Trg knjiga, Havana 2010

 Skoro da sam dobio želju da i sam uzmem jednu, ali me je muka hvatala od Staljinovog pogleda, tako da sam više gledao knjige na čijoj naslovnoj strani je bila slika mladog revolucionara Che Gevare. 1975 godine na omladinskoj radnoj akciji u Nišu sam platio plavom novčanicom od 5 hilada tadašnjih jugoslovenskih dinara da mi jedan stariji akcijaš prisloni šablon sa vanjskim crtama lica Che Gevare na leđa moje akcijaške tamnozelene bluze i crnim sprejom ostavi čuveni lik ovog omladinskog simbola svijeta. Taj isti lik ogromne veličine se i danas nalazi na na fasadi visokospratnice , tačno preko puta Trga revolucije u Havani, okrenut počasnoj bini sa koje se na Dan revolucije drže neprekidni govori pred milion ljudi, koji su znali na suncu bez hrane i vode stajati čitav dan slušajući satima uvodne govore, dok bi na red došao Kastro.

Ernesto Che Guevara je i dalje najomiljeniji lik u Kubanaca, istinski srcem prihvaćen kao njihov. Čovjek koji nikad nije ostario i obružnio , sa kojim se i dalje veže zanos i ideja kubanske revolucije. U narodnim masama Kube revolucija je i dalje uzvišena, ali Kastro nije. I on to zna. Iz tog razloga je revoluciju za čiju pobjedu je ipak najzaslužniji održao do sadašnjih dana između ostalih Che Guevearinim likovima na svim važnijim trgovima kubanskih gradova i sela. Narod i to zna, ali naravno šuti. A slobodni osjećaji naroda će se pokazati onog momenta kada objave da je Kastro umro. I poslije ovog će Cheguevare biti na svakom koraku u Havani i drugim gradovima. Njegov spomenik niko neće rušiti. Možda i iz tog razloga nisam nigdje vidio Fidelov spomenik. Valjda su svih ovih godina Fidel i Kuba potpuno spojeni i nerazdvojni tako da nema potrebe to i dokazivati Fidelovim bistama. A i Fidel se u pedeset godina svoje vladavine nagledao nabacivanja velikih sajli oko bakarnih i granitnih glava Lenjina, Staljina, Sadama Huseina, Čaušeskua, Enver Hodže, Honeckera i mase koja u transu stoji i čeka da se napokon obali sa trona nekadašnji im vođa kako bi mogli “hrabro” stati cipelom na glavu i najslikovitije pokazati svijetu pod kakvim režimom su živjeli sve godine vladavine takvih.

***

Ernesto Che Guevera je rođen u argentinskom gradu Rosario 14 juna 1928. Kao student medicine je već postao poznat po svojim socijalističkim idejama. U svom prvom obilasku latinskih zemalja, od Argenine,Čilea, Perua , Ekvadora, Kolumbije, Venecuele, Paname, i drugih gdje je vladao teror bogatih nad siromašnim, vojne hunte na vlasti, nakratko je posjetio Majami u Americi, vratio se u Buenos Aries juna 1953, diplomirao i stekao zvanje ljekara, nakon čega se zauvijek oprostio od Argentine i Argentina od njega.

Dvije godine je lutao zemljama Latinske Amerike. U Guatamali je upoznao i oženio 1955 godine svoju prvu ženu Hildu Gadea. 1956 Che sreće u Meksiku Fidela Castra i 2 decembra iste godine, , motornom jahtom “Granma”, punoj oružja i gerilaca prvi put dolazi na Kubu. I ostaje tamo sve do pobjede revolucije, nakon čega je imenovan za ministra industrije. To su bile i godine kada su došli i prvi nesporazumi sa Kastrom. Che Guevara je ideološki bio ubijeđeni marksista, nosilac ideje velike slobode čovjeka u potpunoj vladavini demokratije. Kastro je više težio boljševičkim metodama nacionalizacije zemlje, ateizacije kompletnog društva, jačanje vojne i policijske službe, potpune kontrole života svakog građanina Kube, jer po njemu je Komunistička Partija Kube bila ideološka majka svakog pojedinca. Kastro je više volio tvrdog Brežnjeva nego preko noći smjenjenog  liberalnijeg Hruščova, a Che se nakon posjete Sovjetskom Savezu decembra 1960 uvjerio da je ruski sistem daleko od izvorne ideje komunizma. Che Guevera je postao rado viđen u svim metropolama svijeta, kod lidera i kapitalističkih i komunističkih zemalja. Različiti pogledi na budućnost Kube su kulminirali Kastrovim vezanjem za Sovjetski Savez i postavljanjem sovjetskih raketa dugog dometa, američkom blokadom ruskih brodova koji su vozili vojnu opremu prema Kubi, a zbog kojih je umalo izbio Treći Svjetski Rat. Nakon niza uspjeha u reformama privrede dok je bio na dužnosti ministra, 1 aprila 1965 godine Che je privatnim pismom podnio ostavku na sve funkcije.

U njemu se na početku obraća Kastru riječima:

„Danas sve ima manje dramatičan ton, jer smo sazreli, ali se događaji ponavljaju. Osjećam da sam ispunio moju dužnost koja me je vezala za kubansku revoluciju i teritoriju i zato kažem doviđenja tebi, mojim drugovima, ljudima ove zemlje koji su sada moji...“.

i završava

„Uvijek sam se poistovjećivao sa potrebom i veličinom naše revolucije i tako će i dalje biti. Bilo gdje da se nalazim, osjećam odgovornost mog bitisanja kao kubanskog revolucionara i tako se ponašam. Nije mi žao što ne ostavljam ništa materijalno mojoj ženi i djeci i sretan sam što je tako. Ne tražim ništa za njih, dok im država obezbjeđuje dovoljno za život, pruža šklovanje, medicinsko osiguranje i sve ostalo što daje i drugim ljudima...“

Nekoliko mjeseci od ostavke na sve dužnosti u Kubi, Che Guevara je napustio otok ,otišao u Kongo, borio se na strani lidera gerile Laurent-Desire Kabila, u želji da se oslobodi ova zemlja od tadašnjeg diktatora Patrice Lumumba. Poslije Afrike je boravio najviše u čehoslovačkom glavnom gradu Pragu, kojeg je napustio novembra 1966 uputio se za Boliviju gdje je skupa sa 50 ljudi osnovao Nacionalnu Oslobodilačku Armiju Bolivije sa ciljem da obori bolivijsku vladajuću huntu koja je uz pomoć američke CIA i izdaje lokalnih seljaka uspjela da uhvati ovog revolucinara i strelja ga. Bolivija je tako postala i zadnja revolucionarna destinacija, po američkom časopisu Time, jednog od sto najvećih i najuticajnih ljudi u historiji čovječanstva.

Gledajući lijepo lice Che Guevare na mnogim razglednicima od hotelskih do uličnih štandova nisam mogao potisnuti iz glave onaj drugi lik, polugolog mrtvog čovjeka, razbarušene kose i brade, široko otvorenih očiju koji je ležao na stolu ispred nasmiješenih agenta CIA i policajaca bolivijske vlade neposredno poslije streljanja 9 oktobra 1967. U kuluarima Kube gdje nema u blizini državnih doušnika odavno se priča da u izdaji i smaknuću Che Guevare ima i Fideolovog udjela. Ali, na pravi dogovor se još treba čekati.

Che je sahranjen skupa sa ostalim pobunjenicima u masovnoj grobici u Centralnoj Boliviji i tek 1997, 30 godina od smaknuća njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u centralnu kubansku proviciju Villa Clara, u grad Santa Klaru. Uz najviše državne počasti Che je zauvijek spojen za zemljom za koju se vezao srcem i dušom. Ernestu Che Guevari zasluženo pripada mjesto jednog od najvećih idealista i romantika što je ikada živio na ovoj planeti. Tako ga i doživljavaju ljudi koji znaju prave životne vrijednosti. Legenda o Che Guevari je legenda o narodnim vođama koji nikad nisu izdali i zloupotrebili svoj narod i stavili sebe u povlašten položaj u odnosu na njega. Na drugoj strani Fidel kastro je potvrdio da se dugovječnost opstanka na vlasti ne gradi suvišnim emocijama I na romantizmu i  idealizmu nego upravo na čvrstoj ruci. Paradoks njegove vladavine je da je Kuba postala zemlja najpismenijih ljudi na svijetu ali bez obzira na tu prednost i zemlja sa najmanjim godišnjim dohodkom po glavi stanovnika. .

             Che Guevara Memorialni Centar, Santa Clara, Cuba

              Zadnje počivalište romantičnog revolucionara

LAKŠE JE BILO POBIJEDITI APARTHEID U JUŽNOJ AFRICI NEGO MINDERLUK U BOSNI

LAKŠE JE BILO POBIJEDITI APARTHEID U JUŽNOJ AFRICI NEGO MINDERLUK U BOSNI

Autor: Nihad Krupić,

pisac i publicist

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

19. oktobar 2016

Apartheid je riječ koja dolazi iz jezika nizozemskih Bura, koji su se početkom 17. stoljeća naselili u Južnoj Africi. Minder je riječ uvezena sredinom 15. stoljeća u Bosnu iz Turske. I znači udobnu sjedež, sa jastucima oko bubrega. Da ne puše niodkud. Minderluk je minder skupa sa onima koje sjede na njemu. Apartheid je discriminacija crnih ljudi od strane bijelih, a minderluk je diskriminacija obične raje od minderaša.

Apartheid

Apartheid je rasizam koji je nastao izmedju 1837 i 1846 u Južnoj Africi. Apartheid je poslije nacizma najmračniji dio čovječanstva. Nacizam je izvršio holokaust, najveći zločin jedne ljudske vrste nad drugom. I zločinac i žrtva holokausta su imali bijelu boju lica. U apartheidu su večinski afrički crnci od strane manjinskih  doseljeničkih bijelaca masovno zlostavljani i ubijani više od 130 godina. Na svojoj zemlji u svojim gradovima, ulicama i kućama.Zajedničko za nacizam i apartheid je rodno mjesto ideje. A to je Evropa. Evropljani su od postanka svijeta najkrvoločniji pripadnici ljudske vrste. Evropa je izvor svega ružnog što se desilo u zadnjih 2000 godina i nikad nije imala nekog ko bi mogao biti u ravni sa Nelsonom Mendelom, čovjekom koji je pobijedio apartheid.

Rodjen 1918. a umro 2013, Nelson Mendela je proganjan od vlasti 50 godina. U zatvoru je proveo 29, od 1961 do 1990. kada je oslobodjen. 1989. Na izborima za predsjednika Južne Afrike 1994 godine je pobijedio Frederic Willem de Klerka koji je kao zadnji bijeli predsjednik priveo apartheid kraju i pripremio prve demokratske izbore na kojima je pobijedio Nelson Mendela. Kada je ušao u predsjedničku palatu sa svojim pratiocima našao je bijele službenike uveliko zauzete pakovanjem svojih stvari. Prošao je pored njih, došao u ured predsjednika, sjeo na stolicu i rekao svojoj sekretarici da ih u roku od pola sata okupi u holu palače. Kada mu je javljeno da ga čekaju, ušao je u prostoriju i sa svima se rukovao. Prvo pitanje je bilo zašto se pakuju. Niko nije htio odgovoriti. Mendela je na to rekao: “Ja ću vam reći” Pakujete se jer je došao crni predsjednik, i vi mislite da će on umjesto vas bijelih postaviti crne službenike, ministre, ambasadore itd... E varate se , mi smo izašli iz apartheida bijelih nad crnima i ni na kraju pameti mi nije da se svetim i pokrenem tako apartheid crnih nad bijelima. Molim vas vratite se na svoja radna mjesta. Ova država i narod Vas treba”. Sutradan je Mendela potpisao dokument u kojem naredjuje da čak i obezbjedjenje njegovog predhodnika nastavlja svoj posao, kao i pojedini šefovi policije koji nisu učestvovali u progonima crnog stanovništva. Nelson Mendela je tako u manje od 100 sati po preuzimanju dužnosti predsjednika Južnoafričke Republike za sva vremena uništio apartheid u zemlji u kojoj je rodjen. U svom predsjedničkom mandatu se težeći pravdi i istini riješio korumpiranih političara i čak svoje supruge kada je otkrio da je uključena u ilegalne transakcije državnog novca. Ona ga je čekala 29 godina iz zatvora, ali ni to joj nije pomoglo da bude izuzeta od onih koji su pljačkali državu i narod.Nelson Mendela je jedan od najvećih ličnosti koje je čovječanstvo imalo. Istina i pravda mu je bila draža od svega, čak i od sopstvene slobode, luksuza, privilegija i članova familije.

Minderluk

Dolaskom Otomanske Imperije na Balkan, došao je i socijalni fenomen zvan minderluk. Uprošteno rečeno, minderluk je produžena riječ za midner. Minder može biti samo udoban sjedež a minderluk je minder skupa sa ljudima koji sjede na njemu. On su u broju od dva i više i na njemu uglavnom guzice griju osobe sličnih nadzora. Bilo ideoloških ili krvnih. Na minderu se rijetko ko za vrijeme Otomana sprijeda davio svilenim gajtanom. Uglavnom je to bilo iza ledja, po naredjenju jednog minderluka prema drugom. Minderluk je zatvoreni krug onih koji su vezani interesom. Po staroj Čerčilovoj izreci: “Sve je prolazno samo su interesi vječni”. Minderluk nije samo u Bosni nego širom Balkana. Neko će reći ima minderluka i u Americi.Možda, ali nije primitivan kao u Bosni. Najveća razlika izmedju minderluka u Bosni i Americi, što na minderluk u Americi sjedaju oni koji imaju podebele račune u američkim bankama, a u Bosni sjedaju oni koji će sve učiniti da imaju takve račune ali daleko od Bosne. Politički bošnjački minderluk u Bosni je ušao u zadnjih 10 godina u svoju nabrutalniju fazu. Nedugo prije toga je bio jedan-širok i debeo, da bi se kasnije rasuo na podosta manjih i tanjih. Prije izbora na Facebooku je bila slika jednog od goraždanskog poglavica minderluka na kojem je pisalo”Ako ne budete glasali, ja ću pobijediti”. I tako je i bilo u drugim gradovima. Sanski Most je najbolji primjer. Izašlo 33,5% posto glasača i pobijedila opcija onog za koga se ne može naći ni jedna lijepa riječ u gradu na devet rijeka. Njegov minder ima američke prislušne uredjaje i rusku odmazdu za neposlušne.

Alija Izetbegović je umro na današnji dan 2003. godine. Za života je bio žrtva komunističkog minderluka i svih vrsta političkog apartheida. Bio je protiv i jednog i drugog. Razlika izmedju njega i Mendela je što se Alija umorio i ostavio prilično udoban minderluk za one oko i ispod sebe a Mendela je apartheid zbrisao u nekoliko dana ne štedeći ni svoju suprugu. Sličnost ove dvojice je što su obojica nakon što su postali predsjednici ostavili na visokim državnim funkcijama nekoliko svojih progonitelja. Nisu bili osvetnici. Minderluk ne podnosi humaniste, on slavi pohlepnike. A Mendela i Alija su bili prije svega humanisti. Pohlepa im je bila strana.

Poslije Alije se desilo sve ono što se nije desilo poslije Mendele. Od djelovanja stranke koju je osnovao do članova familije je njegov zavjet ismijan na najgori mogući način. Na drugoj strani članovi Mendeline famillije nisu u politici i na rukovodećim mjestima državnih institucija, dok je Alij iza sebe ostavio sina koji je potpuno izgubio osjećaj za moralne i etičke vrijednosti svog oca i postao zaštitnik visoko pozicionirani članova svije stranke kojima je korupcija , nepotizam i privredni kriminal kućna radinost. Ostaje da se vidi koji bosanski Mendela će pokupiti sve minderluke širom zemlje, zapaliti ih i pepeo odnijeti i prosuti poviše Bosfora, odakle je ova socijalna anomalija i došla.

Moleći Bogu da se minderluk nikad više ne dogodi u Bosni našoj.

VELIKI PORAZ SRPSKE POLITIKE I DIPLOMATIJE

VUK JEREMIĆ NIJE IZABRAN ZA GENERALNOG SEKRETARA UN

Nihad Krupić, pisac i publicist                Bosanska Dubica, RBiH                          Vancouver, Canada                                           6. oktobar, 2016

Priča o Dodikovom referendumu i lokalnim izborima u BiH je potpuno potisnulo jučerašnju važnu vijesti iz sjedišta UN u Njujorku. Vuk Jeremić nije izabran za generalnog sekretara UN, unatoč tome što je srbijanska javnost bila potpuno ubjedjena kako je njegov izbor samo pitanje forme. U diplomatskim krugovima su vijesti vezane za Jeremićevu kandidaturu za novog generalnog sekretara UN dobro išle sve do prije neki dan kada se moglo nezvanično saznati da i ako bude izabran, USA i Velika Britanija će uložiti veto. Desilo se da je to bio jak signal drugim zemljama članicama Savjeta Bezbjednosti UN od kojih ni jedna nije dala glas Vuku Jeremiću. Drugim riječima politika i diplomatija Srbije je dobila 0 glasova, ponajviše iz razloga teških grijehova ove države od 1990 pa do danas.

Generalni sekretar UN se bira na pet godina, sa tim da može imati dva mandata. Sadašnji generalni sekretar ,južnokoreanski diplomata, Ban Ki Moon je izabran 1. januara 2007 godine i mandat mu izlazi 31. decembra 2016. Generalnog sekretara bira Savjet bezbednosti (SB) UN koji broji 15 članica. 5 zemalja su stalni članovi SB; USA, Velika Britanija, Rusija, Kina i Francuska. Ostalih 10 članica su povremene i biraju se svake dvije godine. Trenutno su tih 10 članica: Angola, Egipat, Japan, Malezija, Novi Zeland, Senegal, Španija, Ukrajina, Urugvaj i Venecuela. U ovogodišnjem izboru od 10 početnih  kandidata za novog generalnog sekretara UN krug se sužio na dva; Vuka Jeremića, bivšeg ministra vanjskih poslova Srbije i bivšeg portuglaskog premijera Antonia Guteresa. Juče 5. oktobra 2016 se održalo anonimno glasanje 15 članica SB UN. 13 od njih je dalo glas Portugalcu Andreasu Guteresu, dok su dvije zemlje bile suzdržane. Dakle Vuk Jeremić nije dobio ni jedan glas, čak ni od Rusije, tradicionalnog prijatelja Srbije i rušitelja svih rezolucija UN koje su bile protiv ove zemlje u zadnjih 20 godina. Ova vijest je dosada najveći udarac politici i diplomatiji Srbije, i namjerno je juče zapostavljena u srbijanskim medijima jer je vjerovatno teško i naći novinarskog lažova i manipulatora koji bi ovu vijest mogao ublažiti i po običaju je pretvoriti u novu pobjedu srpske politike i diplomatije.

Neizbor Vuka Jeremića za novog generalnog sekretara UN i nije neko veliko iznenadjenje ali nedobivanje ni jednog glasa od 15 mogućih je pokazatelj da srbijanska politika i diplomatija nema nikakav uticaj u svijetu i da je taj svijet zasićen lažima i obmanama svih ovih godina koje dolaze iz Beograda. Drugim riječima, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić kao lideri srbijanske države imaju veoma nizak politički rejting u svijetu. Njihov najveći problem je Milorad Dodik i ono što on čini u Bosni i Hercegovini. I to nije ništa novo i neviđeno do sada. Lideri Srba u Bosni i Hercegovini su u životu i politici glave došli i Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Koštunici, i Zoranu Djindjiću i Borisu Tadiću i ostaje da se vidi ko će u trenutnom političkom srpskom rastrojstvu doći kome glave, Dodik  Vučiću i Nikoliću ili oni njemu.Gubitnicu su u svakom slučaju srpski narod koji će i dalje drhtati na granicama držeći pasoš Srbije u ruci ili očekivati svaki momenat kada će USA, Njemački, Velikobritanski, Kanadski i drugi specijalci pokucati na vrata njihovih novih domove i svezane ih dovesti na aerodrome i poslati nazad u Srbiju ili Bosnu. Ostali narodi oko Srbije, kako ko. Zna se jedino da se zemlja neće odnijeti nigdje. Ona ostaje tamo gdje jeste. Pogotovo Bosna i Hercegovina.

  

DOMOVINA, REFERENDUM I MI

Ja vjerujem da se ništa ne dešava bez razloga i da ulazimo u period kada će dosta toga prepuknuti u zemlji Bosni, a rezultat će biti na kraju stabilizacija prilika i okretanje boljem životu. Ako ja kao ljubitelj i poštovalac takvog života javno kažem da nikad ne gubim nadu da će moja domovina ponovo biti ono što je bila stoljećima, prihvatam na sebe i rizik da budem na meti (verbalnoj i onoj opasnijoj puščanoj) od onih koji takvu Bosnu ne žele. U stvari od onih koji su i dalje na liniji politike Radovana Karadžića i ne-djela Ratka Mladića, najvećih zločinaca što ih je Bosna vidjela i doživila. Politika Radovana Karadžića je stvorila plan i program genocida, etničkog čišćenja, koncentracionih logora, masovnog silovanja..itd. Ne-djela krvnika Ratka Mladića su masovne grobnice širom Bosne i Hercegovine.

Ovo je politička i pravna činjenica koja je poznata svakom stanovniku svijeta koji ima TV u kući. Na prestižnim univerzitetima širom svijeta se izučava ovaj proces i već imamo doktorantne koji znaju šta se sve desilo i u najmanjem zaseoku u BiH. Taj isti svijet se divi Bošnjačkom narodu koji je kao žrtva srpskog zločina ostao priseban i što još uvijek vjeruje da pravda mora doći u njegovu domovinu. I to divljenje sam osobno doživio putujući od Amerike, Sjeverne, Centralne i Južne do Indije, Japana, Novog Zelanda. I o tome mi je teško pričati sa nekim ko nije vidio ni šta je iza brda u njegovom kraju. A pravda je otklanjanje uzroka i posljedica tog zločina. Uzrok je srpski osjećaj da ako ne može biti dominantan u sredini gdje živi (taman bio i ispod 5%) automatski je ugrožen a posljedica je postojanje Republike Srpske koja je genocidna tvorevina i još uvijek živi ratni plijen , duboko vjerujem, zadnje velikosrpske zločinačke bune na području Balkana. Da se vratim ovom danu. Jučerašnji referendum je pokazao dvije stvari. Jednu negativnu a drugu pozitivnu. Negativna je da su oni Srbi koji su glasali i za datum početka svoje nesreće rekli da ih ne interesuje njihova propast. I ekonomska i politička. I da stoje na tekovinama genocida i svega onog što je učinjeno Ne Srbima u BiH. Pozitivna strana referenduma je ta koja je pokazala da se po prvi put od 1988 desilo procentualno da pola srpskog stanovništva nije čoporativno sledilo svog vodju u njegovom samoubilačkom pohodu. I to daje nadu.

Oni koji su glasali ZA , su protiv svih vrijednosti suvremenog gradjanskog koncepta življenja i svoj izbor će braniti svim i svačim. I to nema budućnosti. Zato se batrgaju na sve moguće načine. I danas na društvenim mrežama ističu na sva usta kako je 99.98 % glasalo ZA, a namjerno u stranu stavljaju ono važnije da je taj procenat od 50% (vjerujem i manje) onih koji su imali pravo glasa i izašli na izbore. I da je upravo tih 50% a i manje glasalo ZA. Ovaj refrendum je sigurno lažiran i pravno je ništavan. Ali sve je to prolazno samo je Bosna i Hercegovina vječna. I u njoj ne može prevladati zlo i mržnja jer je zamišljena drugačije

POVODOM 5 GODINA OD SMRTI NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA

A KO MOŽE I BITI PISAC POSLIJE NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA?!

“Intelektualac je čovjek koji je nabrao znanje, to je kompilator, sakupljač knjiga, sakupljač znanja iz knjiga, ali sve njegovo znanje ne garantuje da će on biti pravedan i pošten. Velika intelektualna moć nije nikakva garancija da će on biti vrlovit. Mene ne zanima kao pisca i čovjeka ništa drugo nego ravan etike. Mene ne zanima samo UM, ili samo intelektualna visprenost. Nikad se nisam osjećao komotno u tom pojmu intelektualac, da sam se osjeća komotno u tom pojmu ja bih bio intelektualac. Ja nisam intelektualac”                        Nedžad   Ibrišimović (N.I.citat)

Teško pišem a lako čitam

Po onom što sam u ovih 25 godina napisao, spadam nekako automatski po ovdašnjim standardima u kategoriju pisca i publiciste. Ako ostavimo talenat i ostalo po strani, sve je to bilo na volonterskoj i amaterskoj osnovi. Inspiracija je više bila ruhani ili duševna (pojam koji je dobro obradio književnik Nedžad Ibrišimović) a šejtanska samo onda kada sam šejtane okolo sebe prepoznavao i razotkrivao na vrijeme ne dopuštajući im da me obore na ledja. Volonter sam jer pišem samoincijativno, a amater jer ne živim od pisanja (hvala Bogu) i nikad nisam bio plaćen za ono što sam napisao. I tu leži moja snaga i puna sloboda, jer pišem kako mislim i osjećam, a ne kako to neko drugi , želi, misli i naredjuje. A ja neizmjerno volim svoju slobodu.

Objavio sam, ono što sam objavio. Čitaoci i drugi pisci kažu da je dobro. Čitaocima vjerujem a drugim piscima ne vjerujem do kraja, jer sam se mnogo puta uvjerio da oni uglavnom ne čitaju. To su oni pisci koji pišu recenzije i promoviraju knjige svojih kolega a da ih nisu dobro ni prelistali a kamoli pročitali. To mi se desilo 2005 godine u Švedskoj. Kada je jedan, nazovi kolega po pisanju, a uz to i zemljak po dijelu Bosne iz koje dolazim, počeo pričati o mojoj knjizi “Ram Za Sliku Moje Bosne” odmah sam shvatio da je nije pročitao. Htio sam ga prekinuti ali me bilo sramota naroda ispred sebe. Kasnije je taj postao ne samo “pisac” nego i “politički analitičar” i “društveno angažovana osoba” i ,da mi Bog oprosti rečeno, “intelektualac”. A ovo društveno angažovana osoba danas u Bosni znači uglavnom boraviti ispod nečijeg repa, svojevoljno zbog osobnih interesa ili iz egzistencijalnih razloga, jer familiju valja prehraniti. Zbog nje se nekad i ponos gazi.

To je i razlog što nisam još objavio dvije knjige koje mi stoje u rukopisu više od pet godina.Prva knjiga je zbirka tekstova, eseja i analiza koje sam napisao od 1995 do 2008 pod radnim nazivom “Moja Zemlja Je Srebrena”, a druga je putopisna reportaža iz Evrope, Amerike, Brazila, Novog Zelanda, Kube, Kariba, Japana, Indije… Mjesta koje sam gledao svojim očima, dodirivao svojim rukama i stajao svojim nogama. Poslastica za čitanje, ali eto stoji i dalje u mojem hard drive  možda i iz razloga što me drže dvije sramote. Prva, kada vidim ko sve piše i izdaje knjige. A druga, kada vidim ko sve ne piše , a riječ  mu zlata vrijede. Došli divlji, otjerali pitome, vrijedi i u književnosti. 

“Na stotine je književnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za čitaoce. Dobar čitaoc je rijedak kao i dobar pisac” (N.I. citat)

Kada god  sjedam da nešto napišem ne znam kako će to sve na kraju ispasti. Pišem, prepravljam, brišem, mučim se i  uglavnom ne budem do kraja zadovoljan sa onim što sam napisao. Mislim da mogu bolje. U stvari osjećam da najbolje od mene tek predstoji, u hladu moje Une ljepotice. Jednog dana. A opet Alah najbolje zna koliko će mi vremena dati, i šta je najbolje za mene. Sada, ovog momenta, u lijepom , prozračnom prostoru mog dnevnog boravka, širom otvorenih balkonskih vrata, znam šta želim napisati i koju poruku poslati. A hoću li biti zadovoljan, još uvijek ne znam, jer ovaj tekst ne pišem kao pisac nego kao čitalac koji priča o onome što je pročitao. A sebi kao čitaocu ne mogu ništa zamjeriti. Kada bih dijelio nagrade za čitanje, prvo bih je sebi dao, jer sa sigurnošću mogu reći da sam veoma zahvalan čitalac.

„Kada bismo istinski dograbili stvari koje treba popraviti ili napraviti, pa makar da nam svima zajedno ne podje za rukom, siguran sam da bi nas ozarilo sve ono što ima lijepo ime, ali to vama nije na kraj pameti...“ (N.I. citat)

16. jula ove godine poslije odlične tribine Kongresa Bošnjaka Svijeta i promocije knjige „Pregled Historije Bosne“ u Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, prišao mi je mlad, naočit čovjek sa knjigom u ruci. Rekao je da se zove Oro Ibrišimović, sin rahmetli pisca Nedžada Ibrišimovića. U uvodu predstavljanja mi je rekao da su on i brat Zlatan osnovali fondaciju kako bi do kraja mogli predstaviti umjetničku riznicu svog oca. Poklonio mi je i knjigu „Ruhani i šejtani Inspiracija“. To je zbirka eseja, članaka, zapisa i intervija koje je Nedžad napisao od 1990 do 2004..Ima tu još jedna riječ u podnaslovu koja mi nije bliska a zove se reminiscencija.. Pokušavam da je shvatim ali ne ide...Pitao sam se onda a i sada, je li Oro meni poklonio knjigu iz razloga što sam bio moderator te tribine i svidjelo mu se šta sam govorio ili što živim vani i knjiga iz Bosne je dragocjen poklon onim u dijaspori, ili jednostavno što je u meni vidio tu silnu ljubav prema Bosni i onom zbog čega mi oči vlaže od silne radosti što pripadam svom narodu i domovinu, ili od silne tuge i straha da mi se iz ruku otima vrijeme a pravda u Bosni još uvijek nedostižna i rane do pola zacijeljene?! Baš kako se osjećao i njegov otac. Bilo kako bilo, tek prije neki momenat, kad sam zatvorio zadnji list ove knjige, znam veličinu poklona Ore Ibrišimovića, sina Nedžada Ibrišimovića. I od srca mu zahvaljujem.

„Moje povjerenje u sopstvenu rečenicu je veliko, moja rečenica je mehlem za moju bol, moja rečenica je odgovor na sva moja pitanja. Ja mogu misliti da je vukodlak ono o čemu mislim, ali rečenica mi uzvraća da je život nešto više i obuhvatnije i od nje i od vukodlaka. Zato u nju imam puno povjerenje. Sve mi daje i nadaje a jedino što od mene ište je potpuna usredsrijedjenost; i tu nema imena, ni mojih čitatelja, ali u tom kolopletu, u toj mreži blista dar koji me odozdo zapahnjuje sjajem, diže glavu i moje ushićenje dugo struji mojim žilama“ (N.I. citat)

Na današnji dan prije pet godina u svojoj 71. godini je preselio na ahiret Nedžad Ibrišimović; pisac, književnik, skluptor, vajar, slikar, dramaturg, scenarista... umjetnik u pravom smislu. Fizički preselio a duhovno ostao i dalje sa nama.Jer pisac umire samo ako nema ko čitati njegove tekstove. Na poledjini knjige koju sam dobio na poklon od njegovog sina Ore ima nekoliko recenzija. Prof. Dr. Senadin Lavić, predsjednik „Preporoda“ piše ;“ ...Priziva nas na čitanje , razumjevanje, interpretaciju...U Ibrišimivićeve svjetove kamenih lavova, pismena i promičućih sjena... Prof. Dr. Ferid Muhić piše; „Nedžad Ibrišimović, čovjek vječnik ,našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru izmedju dvije kapije...“ Akademik Abdulah Sidran je kratko i jasno napisao; „Nedžad je bio najveći umjetnik ikada rodjen u Bosni i Hercegovini“.

Danas je objavljen tekst Nedžadovog sina Ore u kojem piše da je odrastao čekavši da mu otac konačno otkrije tajnu u kojem dijelu avlije u Žepču je sakrio pune ćupove zlata.

 „Od toga prođe mnogo godina, a Vječnik je bio pri kraju, spreman za objavu, spreman da dođe u ruke čitalaca. Molio sam Nedžada da mi budemo izdavači i da taj cijeloživotni projekt iznesemo u javnost bez posrednika, ali nije se smjelo eksperimentisati sa tolikim godinama truda, pa ta čast pripade gosp. Enveru Žigi i izdavačkoj kući Svjetlost.

Dok su se prvi primjerci štampali, mi smo šetali gradom prema čaršiji, ponosni, sa osmijehom na licu, pozdravljali se i razgovarali sa drugim šetačima, poznanicima, prijateljima (od tržnice do Sebilja nekih sat vremena). Nedžad u jednom trenutku reče: "Vječnik je naše bogatstvo, naši ćupovi zlata!"; napisao je Oro u svom tekstu.

  Za čitaoce koji ne znaju, a kadri su da spoznaju, nekoliko kratkih podataka iz njegove kasne biografije. Nakon izlaska romana „Vječnik“ 2005 godine, društvo pisaca BiH ga je kandidovalo za Nobelovu nagradu za književnost. Ovaj roman je oborio sve rekorde prodaje u izdavačkoj kući „Svjetlost“ iz Sarajeva, uključujući i roman Meše Selimovića „Derviš i Smrt“. A mnogo, mnogo prije toga Nedžad je počeo pisati kao dijete i objavljivati sa trinaest godina. 1969 je dobio šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za roman „Ugursuz“...

„Rušenjem starog mosta u Mostaru srušen je i mit o hrvatskoj kulutri, srpskim masakriranjem djece po Bosni srušen je i mit o srpsko junaštvu, crnogorskim zločinima po Bosni i Hercegovini srušen je i mit o crnogorskom čojstvu (čovjekoljublju), ostaje još mit o bosanskoj gluposti“         (N.I citat)
         Bosanska glupost je naučna disciplina u kojem onaj sa najvišom titulom ne mora da bude do kraja glup. Recimo kada Božidar Vučurević, trebinjski četnički vodja, kaže da će nakon što sruše Dubrovnik ga napraviti još starijim, on je apsolvirao glupost ali i doktorirao srpsku mit da je zid stariji od same cigle, a Srbija možda i od Kine. Takvu vrstu gluposti je Nedžad dobro znao i nije ga se ticala onda, u onom sistemu, ali je odredjivalo njegovo buntovničko duhovno stanje sa kojim se pomirio tek početkom devedesetih. On je sebe tek tada otkrio. A imao je već napisana tri velika romana , islikana mnoga platna, izvajana mnoga lica. Je li ih volio, malo piše o tome, jesu li mu bila teška, opet malo piše o tome. Je li se u njima ogledao, malo piše o tome. Kada se napokon našao u predvorju Božije kuće, sa radošću i ponekad stidom dosta piše o tome. Njegovi mitovi su se u susretu sa Bogom razbježali, njegova prsa su se u susretu sa ratnom uniformom Armije Republike Bosne i Hercegovine širom otvorila. Njegovo srce je počelo da slobodno i radosno kuca damarom islama, stremljenjem za pravdom, čežnjom, za pravednočću i samilošću. Gledao je sebe, na druge se nije osvrtao. I kažu da je sve rekao u romanu „Vječnik“ kojeg je pisao skoro pola stoljeća.

„To što sam Bošnjak je dar mojih predaka i mog naroda. To što sam Bosanac to je dar moje zemlje, a što sam musliman to je dar Allaha Uzvišenog i sve troje sam na neki način u sebi zatekao. Inspiracija kojom se nadahnjujem dolazi od tih tamo začaranih dubina, nevidljiva je, samo bljesne i iz tih tamo dubokih bunarova mogu ja, dakle, iznositi samo ona dva nevidljiva bića. Kako u tom kratkom bljesku prepoznati darove koje nudi šejtan“ (N.I. citat)
         Nedžad Ibrišimović je bio bošnjački i muslimanski pisac. I on od toga nije bježao. Čak je isticao da je i pitanje da li može biti dovoljno dobar bošnjački i muslimanski pisac. Na pitanje o Nobelovoj nagradi za koju je bio predložen, odgovorio je: „Ako je Nobelovu nagradu mogao dobiti musliman Nagib Mahfuy iz Egipta (1988) ili mnoštvo književnih nagrada Salman Ruždi, za ružno pisanje o Islamu, zašto ne bi mogao dobiti i Nobelovu i ostale medjunarodne nagrade i Nedžad Ibrišimović za lijepo pisanje o Islamu. I to ga je umirivalo bez obzira što je prije svega želio bio bošnjački i muslimanski pisac. Nedžad je bio radostan u svom sarajevskom i BiH prostoru a tužan kada je vidio mnoge svoje kolege iz umjetničke branše koji su bili stješnjeni u njemu.

Kada su ga njegove kolege izabrale za predsjednika Udruženja pisaca BiH ratne 1993 godine, rekao je da u udruženju ima 49 članova, Bošnjaka 28, Srba 12, Hrvata 7, 1 Albanac i 1 Crnogorac (Marko Vešović op. N.K.) koji mu je najdraži. Za neke pisce je rekao da ne zna ni kao predsjednik odkud tamo i šta su napisali. Za Envera Kazaza je rekao da je sam sebi smrtni neprijatelj. Opet cijenio je svoje kolege i onda kada se nije nipošto slagao sa njima. Volio je možda i najviše Abdulaha Sidrana, a opet je bio otvoren prema njemu i napisao je da Abdulah stoji na dva kamena. Kamenu ruhani inspiracije i kamenu šejtan inspiracije.Kada stoji na kamenu ruhani inspiracije napiše pjesmu „Čovjek hulja“ a kada stoji na kamenu šejtan inspiracije napiše dramu čiji tekst je razočaran sadržajem  nakon čitanja je ostavio da prenoći u zahodu njegovog stana prije nego ga je odmah iznio iz svoje kuće, da ne zagadjuje prostor.

Za knjigu Branka Ćopića „Bašta sljezove boje“ kaže da je jedna od najboljih i najinspirativnijih knjiga koja je napisana ikad na prostoru Balkana. Isto tako kaže da je roman Meše Selimovića „Derviš i smrt“ antimuslimanski, antiislamski i samim tim antibosanski. Za Ivu Andrića kaže da je dobar pisac ali je svoj spisateljski talenat trošio da o svojim komšijama muslimanima piše kroz oči stranog konzula. Kada je preselio, bilo je dosta govora o njemu. Puno više nego za života. Valjda, kada čovjek njegovog faha ode, nekima je dobro šta im nije više na smetnji, nekima svejedno, a neki tek onda dobiju želju da ga upoznaju. Sjećanje o njemu su napisali mnogi ali niko tako dobro i sa oduševljenjem kao Miljenko Jergović. A Miljenko je dobar pisac. I nije musliman, ali jeste Bosanac i zna da je to isto i Nedžad. A zar se i bošnjaštvo i Islam ikad moglo odvojiti od bosanstva i hrišćanstva ili kršćanstva u Bosni?!. Miljenkov osvrt na Nedžada je toliko dubok i pun ushićenja da se naprosto osjeti koliko mu je značio Nedžad kao potpuni i istinski umjetnik.

„No, možda je Ibrišimović zaista bio jedan od onih pisaca, koji su veći i od svoga najvrjednijeg djela, a kakvih katkad biva u malenim, skučenim, izvana i iznutra zatvorenim kulturama. Takav književni fanatizam i takvu snagu, a opet i toliko pomaknuće i iščašenost, teško bi mogle podnijeti, a onda i motivirati, i veće književnosti od bošnjačke i bosanske, pa i one birvaktilske jugoslavenske”. (Miljenko Jergović citat)

Resume
„Nedžad Ibrišimović je napisao ? knjiga, imao ? izložbi, napisao ? drama, ? igrokaza...Dobio ? nagrada. I zbog toga bio jedan od najplodnijih BiH pisaca.I opet za sebe kaže da nije intelektualac. Oprostite mi drage kolege čitaoci, ovdje namjerno ne želim da nabrojim broj i naslove knjiga, priča, skluptura, slika koje je Nedžad Ibrišimović napisao i uradio jer može se desiti da ćete ovaj podatak pročitati i odmah zaboraviti. A mogu se i prevariti. Što bi volio.

Dajem Vam zadatak, onaj dobar čitalački, kupite i pročitajte jednu od knjiga Nedžada Ibrišimovića. Upoznajte ga, selamite se sa njim, izvinite mu se što ste ga prije zaobilazili,  halalite mu na svemu i recite mu

„ I naša koža je omedjena granicom Bosne i Hercegovine“.
I biće mu milo.
A Nedžad je živ samo onaj ko ga nije čitao još to ne zna.

Nihad Krupić, čitalac
Vancouver, Canada
15. septembar, 2016