19.SUSRETI
BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE
PORTLAND
U DESET SLIKA
Nema
nevjernika. Nema onog koji se u životu barem jednom nije nadao i osjetio kako
je malen i mekan poput gline, koji drugi valjaju u kalupe, peku, i zidaju u
nešto što se zove moderno čovječanstvo. Svako ljudsko biće teži duhovnom smiraju. Vjernici znaju, gdje je čovjek tu je i Bog. Oni koji traže u
muzama spas imaće istu težnju, ali neće priznati sve dok ih muze ne napuste i
predaju Bogu na spas.
Piše:
Nihad Krupić, autor i publicist
30.
maj 2014
SLIKA I
BEKO
BEKO
je Bošnjačka Prosvjetno Kulturna Organizacija iz Portlanda . http://www.becopdx.com/
Grad
Portland se nalazi u saveznoj državi Oregon, blizu ušća rijeka Willamette i
Kolumbije (Columbia). Prema zadnjem popisu stanovništa iz 2010. godine, u
Portlandu je živjelo 583,776 stanovnika, čineći Portland najvećim gradom u
Oregonu, te trećim po naseljenosti u Pacific Northwestu, tj. sjevero-zapadu
Amerike.
Ne
zna se tačno kad su prvi Bošnjaci došli u Portland, mada se zna da je tokom
1900-ih godina dosta Bošnjaka radilo u rudnicima i na sječi šuma Monatne,
Washingtona, Idaha i Oregona.
Jedan
od tih bošnjačkih pionira je i Šaćir Ovčina, koji je doselio u Ameriku 1907. godine, a umro u
Portlandu 1951. godine, ukopan na lokalnom Greenwood Hill groblju. Nakon
agresije na Bosnu i Hercegovinu, na područje Portlandau dolazi val bošnjačkih
proganika i ostaje tu da živi.
2002.
godine je održana Osnivačka
skupština Islamske zajednice u Portlandu i od tada je džemat počeo
sa radom. Džemat Portland je član Islamske zajednice Bošnjaka u
Sjevernoj Americi , preko koje održava institucialnu, pravnu, i duhovnu
povezanost sa Islamskom zajednicom u BiH. Od 23. do 26. maja 2014 je BECO bio
organizator i domaćin 19. Sureta Bošnjaka Sjeverna Amerike. Tom prilikom je
svečano otvorena i nova džamija.
SLIKA
II
JASMIN I ABDULAH
Abdulah ef. Polovina je imam u BEKO Portlandu
a Jasmin ef. Huskić je predsjednik. Abdulah ef. u svojih desetak godina u
Americi kao glavni imam otvara drugu džamiju. Prvu je otvorio 2011 godine u
Seattlu. Rijetko koji imam se može pohvaliti sa tim. Abdulah ef. je vrijedan,
radan, ništa mu nije teško, cijela familija mu je uključena u rad džemata. Uveo je mnogo novina u
rad imama. Najvrednija je svakako da na svečanostima ne zaboravlja nikoga i za
sve koji su učestvovali u raznim projektima džemata pripremi zahvalnice i
diplome. Abdulah ef. voli šalu pa kaže kako hodže vole mikrofon, aludirajući i
na sebe da oduži dok vazi…Ali vole ga džematlie pa mu i ne zamjere. Jasmin ef.,
predsjednik BEKO i prvi imam u Portlandu, je direktan, brz, ne odugovlači i
uvijek ide putem koji je najbolji za njegovu zajednicu. Jasmin je mlađi čovjek
širokih pogleda koji je svjestan da su Bošnjaci narod višetrukog identiteta i
da je svaka odrednica njihovog bića važna za sopstveni progres i opstanak. Bio
je imam kada je bilo najpotrebnije i danas uz svog kolegu Abdulaha i Bošnjacima
Portlanda uživa u rezultatima zajedničkog rada.
SLIKA III
MAHMUD
Mahmud Maho Hergić je prijedorčanin.
Hergići su velika familija. Ima ih od Hambarina, Rizvanovića, Bišćana do svih
krajeva Prijedora. Hergići su uvijek bili odlični sportisti. Igrali su fudbal u
Prijedoru, Bereku, Rudaru..rukomet u prijedorskoj Bosnamontaži. Mahmud je bio
rukometni golman. A rukometni golmani su nevjerovatno hrabri, spremni da prime
u tijelo udarac lopte koja im se zabija u sve dijelove tijela brzinom do 100 km
na sat. Mahmud je takav i u životu. Kada ima ispred sebe cilj, sve će učiniti
da ga ostvari. Dok Mahmud priča čini se
da svaku riječ doživljava, usmjerava tamo gdje želi, usput, manirom iskusnih prijedorskih
momaka skeniraći okolinu ne propuštajući ništa slučaju. Osobine kakve posjeduje
Mahmud su dušu dale za bankare i upravu je tu izgradio uspješnu karijeru u
Americi. Pošto ljude u dijaspori prvenstveno cijenim po onom što su dali našim
zajednice, Mahmud mi je neobično drag jer nije štedio sebe a i familiju da
dožive dan kada će im vrpcu na otvaranju džamije presjeći i unuk Tarik…Neka nam
Mahmuda, Mahe…
SLIKA IV
TRI IMAMA ZMAJA OD BOSNE
Amir ef. Mahić glavni imam medžlisa
Kozarac, Hadži Merzuk ef. Hadžirušidović glavni imam medžlisa Prijedor i Elvir ef.
Hodžić glavni imam medžlisa Bratunac su na poziv i sponsorstvo Bošnjaka
Portlanda prvi put SE otisnuli preko velike bare i došli direktno da se obrate
svojim prognanim džematlija. Bošnjaci Portlanda su financirali dolazak ovih
imama i to je do sada izniman presedan na Susretima Bošnjaka.. A samo da znate
kako su Amir ef., Merzuk ef i Elvir ef. fino govorili. Iz duše, spontano, snažno.
Svako od njih je ostavio posebnu poruku. Amir ef. ,kozarački imam, je rekao da
se život mora živjeti gdje god da si, a ako si već u Americi školuj sebe i
djecu i tako ćeš biti u stanju da pomogneš i sebi i domovini. Elvir ef. ,bratunački
imam, je rekao da prvo što treba uraditi kada se dođe u Bosnu je izvaditi
dokumenta u mjestima gdje si rođen i živio prije agresije i tako ćeš anulirati
rezultate agresije i genocida. Hadži Merzuk ef. ,prijedorski imam, je rekao da
je Prijedor grad koji živi na kostima njegovih istinskih građana i da nas to
obavezuje da ga ne zaboravimo...Sve trojica imama zmajeva donose selame iz
Bosne ponosne i raduju se da su prisustvovali otvoru džamije tako daleko od
domovine. Bošnjaka neće nestati, znaju oni i poručuju da ljubav prema Bogu i
domovini ide skupa bilo gdje da se nalazimo.
SLIKA V
GLASOVI BOSANSKOG GENOCIDA
Tokom
ovogodišnjih susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike u Portlandu svoju prezentaciju
je pripremila i grupa mladih ljudi iz Seatla koji su odranije formirali
organizaciju pod nazivom „Glasovi Bosanskog Genocida“.. Cilj ove organizacije je podizanju svijesti i
edukaciji javnosti o genocidu koji se desio u Bosni i Hercegovini kao i
efektima koje ima na Bosnu i svijet. Ova grupa je sastavljena od pojedinaca
koji su u svojim studentskim temama ili profesijama vezani za pitanja genocida,
prevenciju istog, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. Veoma je važno
istaknuti da ova grupa ima svoje stalne prezentacije po američkim obrazovnim institucijama što direktno
doprinosi spoznaji američkih studenata i budućih lidera svog društva o onome
što se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992-1995.
Oficijelni
web site ove grupe je www.bosniangenocide.org a
takođe oni koriste i socijalne mreže poput Facebook i Twitter. Ako se želite
aktivno priključiti ovoj grupi i skupa raditi na budućim projektima ispunite
obrazac http://www.bosniangenocide.org/volunteer-application/.
SLIKA VI
RED ZA ĆEVAPE
“Može li jedna za mene, sa lukom i
kajmakom”: upita čovjek srednjovječnih godina, stojeći pored duge linije na
atletskoj stazi stadiona gdje se igrao nogometni turnir. “A
kako se zoveš”: upita ga momak kojem su donosili friško ispečene ćevape sa
nekoliko roštilja iza, a on im dodavao luka i kajmaka i dijelio prvima u redu.
“Djemal”: odgovori ovaj. “U redu Djemo, evo sada ću te zapisati, a ti stani na
začelje”, mangupski odgovori ćevapdžija. Svi se nasmijasmo , a i Djemal. Nije
mu bilo krivo. A kako bi i bilo jer u pola sata čekanja u redu nađeš podosta
sagovornika, Bošnjaka. Iz raznih dijelova Amerike došli sa familijama. Svi
radosni, djeca pogotovo. Ispred mene snažan momak, širokih pleća, lijepog lica,
uredne brade stoji sa suprugom i manjim dijetetom. Prilazi mu starija kćerka
obučena u svilenu folklornu nošnju : “Babo šta misliš trebamo li ovu traku
imati na glavi? “ Šta drugi u fokloru kažu”: odgovori on.”Pa većina voli”,
“Onda i ti kćeri, kao i druge cure”. “Dobro babo, odgovori djevojčica. Okrenu se i otrča do dvorane gdje su
nastupale folklorne skupine bošnjačke omladine iz San Hozea, Atlante, Phoenixa,
Vancouvera, Canada i domaćina Portlanda.Nedelja je bio dan ćevapa, dok su drugi
dani, bili dani svih mogućih bosanskih specijaliteta, od slana do slatka, voća i
povrća. Vrijedni domaćini Portlanda su u 4 dana susreta pripremili i podijelili
gostima nekoliko hiljada obroka.
SLIKA VII
FARUK
Faruk Faćo Nanić je sarajlija koji je
1990 godine otišao iz rodnog grada u bijeli svijet. Kaže mi kako je prije
odlaska iz Sarajeva bio u Beogradu svjedokom demonstracija na kojima je susreo
četnike. Prestravljen ovim prizorom se vratio u Sarajevo, govorio da se ovi ne šale i nakon jedne noći i
strašnog sna odlučio da ode. Živio je u Holandiji pa onda u Francuskoj gdje je
radio sa Bošnjacima –žrtvama tortura u logoru Manjača. Kasnije se pridružio
familiji u Americi, pa onda živio u Novom Želandu, Australiji i ponovo se
vratio u Portland gdje trenutno živi sa majkom. Faruk je svestrani umjetnik:
pisac nekoliko knjiga, ima novi roman u rukopisu, muzičar, vocal i gitara, fotograf.
Nedavno se vratio iz Ekvadora sa više od tri hiljade fotografija…Dok smo
sjedili i razgovarali, gledao je naš narod kako se veseli, pomalo izgubljen u
strahotim navalama emocija. Sutradan mi je poslao poruku. “Prijatelju
inspirisan ovim susretima Bošnjaka u Portlandu napisao sam pjesmu, komponovao
je i stavio na youtube”.” Prehlađen sam ali opet nisam odustao ne želeći da mi
ode inspiracija, a i rijetko kada sam uradio pjesmu na maternjem jeziku.
Vrijeme je da se vratim svojim korijenima”. Poslušajte i vi Farukovu novu
pjesmu CRN GAVRAN , BIJELA NOĆ, kao i druge njegove pjesme.
SLIKA VIII
DR. MIRSAD
Prof. Dr. Mirsad Hadžikadunić je
doktor kompjuterskih nauka, redovni profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline,
direktor Instituta za kompleksne sisteme i incijalni predsjednik Bosansko-
Američke Akademije Nauke i Umjetnosti BHAAAS 2007 godine i jedan od osnivače
BiH Loby grupe u Washingtonu. Mirsad je visok čovjek, lijepih i mladolikih crta
lica, elegantnih pokreta, rodjeni Banjalučanin ljubitelj ekskluzivne i
skupocjene odjeće kojeg sam kao takvog zapazio prije pet, šest godina na jednom
od majskih susreta Bošnjaka. Mirsad je majstor prezentacije, dok govori veoma
je blizu publici, ne drži papire u ruci, ne stoji iza bine, niti se naslanja na
nešto. Stoji uspravno želeći da uđe u svaku poru slušaoca. Taj njegov stil pun samopouzdanje
povlači direktno konstataciju da vjeruje u ono što govori i da je prošao proces u kojem je imao dileme
i predrasude. Takav nastup govornika, a
pogotovo kada se radi o istaknutim Bošnjacima daje publici osjećaj neizmjerne
pažnje i pogotvo ponosa da imamo još uvijek nekog iz elite kojem je stalo do
običnog čovjeka. Nedavni izbor Mirsada za Predsjednika Sabora Islamske
Asocijacije Bošnjaka u Sjevernoj Americi me je malo i zaintegrirao i čekao sam
prvu priliku da ga direktno upitam zašto je prihvatio tu funkciju znajući da
akademski obrazovani ljudi u Bosni i van Bosne ne žele da se vežu za džemate
jer misle da to nije mjesto gdje bi se mogli afirmisati. Osobna afirmacija je ipak
nekako na prvom mjestu kod većine istaknutih Bošnjaka.Iz tog razloga smo došli
u situaciju ekstremne devalvacije ugleda istih kod običnog građanstva. Mirsadu
svakako ne treba nikakva vrsta BH afirmacije jer iza sebe ima američku
afirmaciju koja se samo poželjeti može. I tako negdje poslije ponoći nakon
centralne večere u holu Holiday Inn sretoh se sa Mirsadom i upitah ga “Zašto si
prihvatio da budeš predsjednik bošnjačkim džematima u Sjevernoj Americi”.
Profesor mi je odgovorio “Malo me je i iznenadilo da su me predložili i nisam
očekivao takvo nešto, ali prihvatio sam jer je ipak Islamska Zajednica Bošnjaka
Sjeverne Amerike najorganizovanije organizacija koja ima svoj progres i
kontinuitet a i zbog čestitih i ozbiljnih ljudi koji su me predložili”.
Bio sam zadovoljan tim odgovorom.
Dakle Prof. Dr. Mirsad Hadžikadić stavlja svoju personu, ugled i naučne
reference iza organizacije, što je skoro nezamislivo u zadnjih dvadeset godina
našeg društvenog života. On nije organizacija ali jeste lider koji se stavlja u
službu naroda i domovine svoje. Preporučujem obavezno da pogledate ovaj video
intervju sa Dr. Hadžikadićem kojeg je uradio doajen našeg novinarstva Mufid
Memija
SLIKA IX
HADŽIJE
Hadži Ragib Čekić i Hadži Ismail
Mrkulić su Bošnjaci porijeklom iz plavogusinjskog kraja koji godinama žive u
Njujorku. Hadži Ragib i Hadži Ismail sa svojim hanumama su dragi gosti svih
susreta Bošnjaka, pogotovo kada se džamije otvaraju. Hadžije vole Islam, vole
Bošnjake, vole svoje do te mjere da se nikad nije desilo da nisu bili vrijedni vakifi
na skupovima koje su Bošnjaci Amerike organizovali. Njihove donacije su
trocifrenog broja i oni su
prave hadžije po onoj narodnoj “Ima ko
hadžija” ili po modernijoj sarajevskoj “Pun ko brod”. Hadžijama Bog dao i oni
mu uzvraćaju obilato. 2011 godine u Seattlu na otvoru prelijepe džamije hadži
Ragib ne popušta u podizanju donacije dok se nije skupa sa svojim zemljakom
hadži Kemalom Šarkinovićem dokopao ključeva da otvori džamiju. Prije neki dan u
Portlandu prije otvora džamije poredali se vakifi od bine do ulaznih džamijskih
vrata..Drže listove u ruci na kojima trebaju upisati cifru..Hadži Ismail na
pola linije. Nasmiješen mi pruža list i kaže “Brate , koliko da upišem”. Ja ga
pogledah pun neke miline, znam da ozbiljno misli ali opet prešutih i ostavi ga
da to sam učini. Ove godine im falio i treći hadžija iz Njujorka Kemal
Šarkinović, njihov Plavogusinjanin. Sva trojica su do sada bili
nerazdvojni..Hadži Ragib, brz, oštar i ljut-pravičan, Hadži Ismail lagahan,
miran, uglavnom šutljiv a Kemal najmlađi-uvijek spreman za šalu. 2010-11 hadži
Kemal u Njujorku pravio mihrab za novu džamiju u Seattlu.Njegova donacija. A mihrab
od 25 raznih vrsta drveta, neka donešena
iz rodnog Plava. I kaže mi Kemal, imao sam i problema..kada je došlo da isječem
zvijezdu i polumjesec i postavim u vrhu, nekako uradi polumjesec ali ne ide
zvijezda. Pozva ja jednog mog vrlog ahbaba hadžiju nekada čestitog komunistu da
mi nacrta petokraku ali ne bude fajde.Kaže , bilo je to davno. I osta petokraka
opet na meni..Jedva, uradi i taj dio posla”…I baš mi je ove godine falila
Kemalova šala, ali eto…, tako i Portland ovog maja upozna hadžije sa Istoka…Da
ih Allah nagradi za njihovo dobročinstvo.
SLIKA X BABO,
JA IMAM NOVE PRIJATELJE
Kulturna umjetnička društva “Zlatni Ljiljani” Vancouver,
Canada; “Mladost” San Hoze, Califonia; “Izvor” Pheonix, Arizona; “Bosanski
Zumbuli” Atlanta, Georgia i domaćin “Zlatni Ljiljani” iz Portlanda su nam predstavili
bogato kulturno naslijeđe iz domovine u igri i pjesmi…”Babo, ja imam nove
prijatelje, možemo li mi u Vancouveru organizovati ove susrete, da ih vidim
ponovo”, pitao me je sin Kenan dok smo se vraćali kući. Ove riječi su mi govorile
mnogo više…Bio sam neizmjerno sretan jer nam se ostvaruju želje i namjere. Pade
mi i na um priča od neku noć, Ćamile hanume Omanović iz Pheonixa. “Evo baš
došla sa tehvida…Malo se i nasikirala…u džamiji salavate donosim a sve mi
pogled leti u tašnu na mobilni…čekam text od moje unuke, od mog Rijada mi
kćerke. Igra folklore u našem “Izvoru”. Kaže, majka hoćeš me voditi u Portland.
Hoću ćero i na kraj svijeta samo neka si sa našim. Kad ono dobih još i dvije iz
komšiluka. I tako se brinem o tri naše cure. Sva sreća pa većeras dobih na
vrijeme text poruku od njih. A i neka mi Bog oprosti, morala sam im texati
nazad. Nisam Allaha mi u namazu to radila , nego dok se tehvid učio…Hanuma Ćamila,
rođena mostarka, a krajiškinja po udaje, je naša majka, kojoj ništa nije teško samo
neka je njena čeljad uz nju…Ovi susreti i upoznavanje naše omladine su najveća
radost nama roditeljima i najbolji način da im jednog dana predamo institucije i
organizacije koje smo stvorili ovdje u Americi. Bošnjaci Portlanda su ove
godine po ocjenama mnogih priredili najdostojanstvenije i najsrdačnije Susrete
Bošnjaka Sjeverne Amerike do sada. I na tome im treba od srca čestitati.
