DA NAM JE JAPANSKOG PONOSA I KUBANSKOG RODOLJUBLJA

DA NAM JE JAPANSKOG PONOSA I KUBANSKOG RODOLJUBLJA

“Kubanski narod je sinonim ponosa na svoje korijene, pameti, obrazovanja, ljepote, poštenja, i nadsve, ljubavi prema svojoj domovini. Oni su  potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Castru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja”

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist ,Vancouver, Canada                                        

Oktobar 2014


Japan je zemlja ponosa 

Početkom februara 2008 godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku,  pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor “No English”. Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, pa se još više sagnu i  reče “sorry, sorry”. Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: “Osim, Osim…” i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara.

Više od 4 godine poslije ovog događaja sam na izlasku sa Marakane u Brazilu, gdje sam gledao utakmicu naše reprezentacije sa Argentinom sreo Japanku u tradicionalnoj nošnji koja je u čast Ivice Osima došla gledati našu reprezentaciju držeći u ruci Željin šal i Osimovu sliku.

Šetajući ulicama Narite sam vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Japanci su izuzetno ljubazni iako uvijek drže distancu, od razgovora pa do redova za gradski prevoz. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, još od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu skoro izjednačili sa Bogom.

Indija je još uvijek zemlja kompleksa

17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, reklo bi se oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platili prevoz vozom od Amristara ( grada “Zlatnog Dvorca “ čuvenog sikskog svetišta) do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre, Uz sve to dali su mi pratioca koji me skoor držao za ruku braaneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene “Crvene tvrđave” pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On  je samo iskezio zube poput hijene  i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički i ekonomski uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji.

Kuba je zemlja rodoljublja

U prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra. O tome sam pisao opširinije, pogledaj link http://www.orbus.be/arhiva/2010/aktua3035.htm

Na ovom praznom trgu Fidel Castro je ispred više od milion ljudi 9. januara 1959 godine prvi put održao govor u oslobođenoj Kubi

Kubanski narod je sinonim ponosa na svoje korijene, pameti, obrazovanja, ljepote, poštenja, i nadsve, ljubavi prema svojoj domovini. Oni su  potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Castru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi,  ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa).

“Ja volim moju zemlju.Ništa mi je ne može zamjenit i ne želim je napustiti. Samo da mogu putovati“. To sam čuo od mnogih na Kubi. Naš vodič po Havani , pedestodvogodišnji profesor F. je bio davno u Rusiji. Nije mu se svidjelo. Želio je doći u Jugoslaviju jer je bila komunistička a slobodna. Gledao je i Tita u bijelom maršalskom odijelu kada je dolazio na skup Nesvrstanih zemalja 1979 godine u Havanu. Fidel Kastro je pripremio konferenciju da bi se prije svega donijela dekalaracija antiimperijalističke alijanse sa Sovjetskim Savezom. Tito je bio jedini orginalni osnivač ovog pokreta prisutan toj konferenciji. Nehru i Naser su već bili davno mrtvi. Tito je bio star i nemoćan da spriječi Kastrovo odvođenje nesvrstanih prema Sovjetskom Savezu. Tokom Kastrovom završnog govora na televizije se moglo vidjeti da je neraspoložen i zabrinut. Nije bio nasmiješen ni kada se na kraju pozdravljao i slikao sa ostalim liderima.To je ujedno bila i zadnja Titovo prisustvo na konferenciji nesvrstanih zemalja.. Znajući da je Pokret kojeg je stvorio gotov Tito se spakovao i došao kući da umre.

Profesor F. je  u lektiri imao  pisce iz Jugoslavije od koji je svakako prednjačio Ivo Andrić. Čitao je "Na Drini Ćuprija" nekoliko puta. Nije znao zašto se raspala takva zemlja. Kratko sam mu napomenuo da se ta zemlja na kraju pokazala kao vještačka tvorevina. Oni koji su je sastavili na kraju su je i rastavili. A mi u Bosni platili Danak u krvi. A prije toga nešto manje od Kastrovog kubanskog vladanja komunistički istinski romantičari su odpremani ili prema Sibiru ili Golom Otoku po sovjetskim i jugoslovenskim pedagoškim metodama dok se kod kubanaca plivalo prema Floridi ili praznilo iz zatvora pa krcalo na brodove i tjeralo prema američkoj ili meksičkoj obali da se kubansko društvo dezinfikuje i sterilizuje od zaraze. Baš tako. Kastro je na destine hiljada kriminalaca potrpao u brodove i istjerao iz zemlje preko mora.Većina takvih danas živi u Majamiju i Hustonu. Kubanska vlada neće da prizna nešto što mi znamo, kaže nam profesor F. Najveći prihod ove zemlje ne dolazi ni od turizma ni od privrede nego od naše rodbine iz Amerike. Kažu da je Kuba do raspada Sovjetskog saveza dobivala od ove zemlje i do 5 milijardi dolara godišnje pomoći i kasnije padom Berlinskog zida umalo nije kolapsirala, dok nisu tu cifru počeli da namiruju američki kubanci. Oni, po kubanskom zakonu mogu mjesečno da pošalju 50 dolara, što je odprililke dvije prosječne mjesečne plaće fakultetski obrazovanog kubanca. Tako 3 milona američkih kubanaca izdržava 11 i po miliona svoje rodbine u domovini. Ne jede se meso ni sedmično kaže profesor F. ali se narod snalazi na razne načine.

Bosna je zemlja koje se zabavila sama o sebi

         Prošle godine sam sa sinovima došao iz Kanade u domovinu na popis. Nisam želio da propustim osnovnu patriotsku dužnost jer ipak je moja stalna adresa još uvijek u Bosni i Hercegovini.

Na osnovu tog popisa i BiH dokumenata koje imam, sam putem pošte dobio glasačke formulare. Kada sam pogledao liste kandidata po prvi put sam osjetio nemoć i valjda spoznaju da nam se Bosna od one željene građanske izmiče i pretvara u ruralnu, palanačku… Izbora u kandidatima i nije baš bilo. Za većinu imena nikad nisam ni čuo. I glasao sam protiv a ne za pojedine kandidate. Toliko je paradoksa u toj našoj Bosni da zaista vrijedni ona konstatacije “Gdje prestaje logika tu počinje Bosna”. Ja iz daleka glasam za skupštinu entiteta kojeg zovem genocidna tvorevina. Kao takvu je ne priznam a opet putem glasanje toj genocidnoj tvorevini zvana RS dajem legitimitet. Na drugoj strani ne priznajem ni Dejtonski sporazum i ono što je proisteklo iz njega, jer sa ovim nakaradnik sporazumom države je sve manje i manje, a narod u njoj gubi nadu da mu može bolje biti.

“19 oktobar 2014, Dan prije Diwali” najvećeg hinduskog praznika sve djevojke na Fiji otocima, bez obzira na vjeru su lijepo obučene. Tako je i kada se obilježava Bajram ili nacionalni praznik”

U dva dana proteklih izbora sam tok i prve rezultate pratio sa dalekih pacifičkih opstrva Fiji. Reklo bi se sa divljih ostrva od divljeg naroda, međutim tamo je vjerska i svaka druga tolerancija za primjer čitavom svijetu. Rezultati ovih izbora su poraz moralne, intelektualne, građanske i svake druge svijesti. Oni su ujedno i znak da će moja domovina i dalje živjeti od novca što mi izvana pošaljemo svojoj rodbini. Baš poput onih kubanaca iz Majamija i ja imam mjesečne novčane obaveze prema troškovima u Bosni. Baš danas sam poslao novac na dvije strane. Dokle će tako?! Vjerovatno dok sam živ a moja djeca će kasnije poput druge djece prve generacije izbjeglica, imigranata ili dijaspore, prestati da šalju novac u domovinu njihovih roditelja. I to će biti kraj ove naše obaveze odavde. Taj dan nije daleko. Pitam se mnogo puta u zadnje vrijeme, da li oni koji su posivili Bosnu u zadnjih dvadeset godina sanjaju barem ponekad svoje najmilije koje su genocid i agresija progutali. Da li im na um padne misao šta bi danas rekli Izetu Naniću, Mustafi Hajrulahoviću Talijanu, Safetu Zajki, Avdi Paliću…i ostalim bosanskim gazijama. Do čega su doveli zemlju za koju su oni dali živote... U dugoj historiji naše zemlje; ova današnja politička, akademska, intelektualna, medijska i vjerska elita nikad nije bila gora, ružnija i više podanička-vazalska.