J A, Z U L F I K A R

J A,  Z U L F I K A R

 Svaki čovjek ima dva vremena

Prvo je budućnost

Drugo je prošlost

U prvo gleda

Na drugom stoji 

 I

Ime Zulfikar, prezime,…godine,…zanimanje…!!!

Nije važno. Koga to još interesuje?

Imao sam prošlost. Bio duboko ubijeđen da će mi ona obezbjediti budućnost, međutim izmaklo se.

Izgleda svi, osim mene, su znali da sa takvom prošlošću nikad nisam ni mogao da imam budućnost.

Moj status je čovjek sa prošlošću ali bez budućnosti.

Bio sam dvaput oženjen. Po jedno dijete od svake žene.

Bile su lijepe, mlađe od mene i još uvijek su lijepe, ali ja nisam. Nisam u stvari bio lijep ni u mlađim danima. 

Omanji rast, porijetka kosa, široko lice, sive oči… su bile moje vanjske odrednice, međutim dobar status u doba komunizma me je činio neubičajno atraktivnim. Prvoj ženi je bilo važna moja jugoslovenska predaja, drugoj moj plemićki hercegovački rodoslov. Obe su se prevarile. Bio sam odrod mojem bivšem slavnom hercegovačkom korijenu i zabluda sadašnjem jugoslovenskom ubjeđenju.

Najljepše na meni su ruke. Nježne, lijepo izvajanih prstiju sa uvijek čistim i beskprekorno podrezanim noktima. Uživao sam u njima, dok su  svirale po crnim-bijelim, malim-velikim, starim-novim i mehaničkim-električnim pisaćim mašinama.

Poput pijaniste sam stvarao operne arije i ode novom besklasnom poretku. To je bilo važnije nego da sam iskopao milion tona uglja i poput Alije Sirotanovića se smješio sa papirne novčanice. Alija je bio samo povod. Ja sam pravio  scenarij opstanka ovog društva ako…, svi budemo radili kao Alija. Bio sam važniji od hiljadu Alija, jer imao sam čiste nokte i bijelo lice, a srce…!!??

Kome je to onda, a i sada, uopšte važno?

Voljeli su sa mnom da se druže. Onda. Bio sam avangarda, misao, jezik.. Na braniku socijalističkog progresa. Zaštićen poput polarnog medvjeda. Uvaženi drug Zulfikar iz novina. Gledali su me sa poštovanjem čak i obični, jer nikad nisu ni razumjeli o čemu sam pisao. Oni su novine uvijek čitali od zadnje strane, a ja sam uvijek bio na prvoj.

Uvažavali su me partijski jer sam im trebao poput stambolskog permana. Bez mene bi se čuli samo do prvog reda partijskih, akademskih, pozorišnih i drugih inih kristalnih dvorana. Moji nježni prsti su partijskim produžavali jezik a običnim ga skraćivali. Ali koga to još interesuje. Ionako nemam budućnost. Imam samo spoznaju da sam uvijek bio glasnogovornik prošlosti, dinosaurus spuštenog repa i otvorenih škrljuti poput basamaka, koji su služili da se razni drugovi lakše penju na vrh.

Zbog moje važnosti se zaljubi u mene Maja. Bila je omalena crnka, živih očiju, vesele naravi, lijepa kao san.

Pitao sam se onda kao i sada, zašto je mene baš izabrala?

Ali hajde, Zulfikar i Maja, arhaično i moderno, kao garant vječnosti i blagostanja. Onda. Petu godinu braka rodio nam se Sven. Bili smo sretni. Povlašteni kadrovi u kadrovskom stanu. Ja sam radio svoj posao novinara, a Maja svoj, kao profesor istorije u srednjoj školi.

Nekako devete godine braka dobih ponudu da budem izvještač za državnu novinsku agenciju iz Amerike.

Bio sam još veći i važniji ali opet drug, jer nije bilo višeg.

Počeo sam mjesecima da odsustvujem od kuće. Ja i Maja smo se počeli udaljavati. Drugu godinu boravka u Americi, upoznah Sabahetu. Sasvim slučajno. Nisam bio nikad neki ženskaroš, ali eto bio sam važan, onda, pa malo I smrknut I valjda iz te stranosti koja je izvirala iz mene bio sam interesantan ženama. Sabaheta je bila ćerka jednog starog bosanskog imigranta, takođe Hercegovca, iz Čikaga. Maja je to saznala i zatražila rastavu braka. Prihvatio sam, vratio se na kratko u Sarajevo i obavio ubrzanu proceduru bračnog razvoda. Sven je pripao Maji. Bili smo tužni svi, a ja nekako najmanje. Istog dana, po napuštanju sudnice, sam otputovao za Njujork. Htio sam da izbjegnem suvišna pitanja prijatelja, kao i stalnu kritiku moje starije sestre Fatime.

Nekoliko mjeseci nakon toga sam oženio Sabahetu. Ona i Maja su bile nebo i zemlja. Maja, poput orkana, dominantna i jaka. Zadrta jugoslovenka. Sabaheta, tiha i uvijek spremna na kompromis. Ja sam bio...ne znam ni sam., u stvari jezik mi je bio jugoslovenski, isto tako dvije trećine srca, dok je ona zadnja trećina bila sramota. Sve ovo je bilo prisutno od onog momenta kada dobih prvi sto i pisaću mašinu.

Vrijeme je prolazilo, ali iz mene ta sramota nije nikad izlazila. 

Stiskala me je i možda bila uzrok ženidbi sa Sabahetom. 

I sa njom dobih sina, Adnana. Ona je bila sretna, ja onako. Treću godinu mog novog braka , stiže poziv da se vratim u Sarajevo i preuzmem najveći list tamo. Bio sam obradovan ovom viješću, Sabaheta ne. Nije htjela u Bosnu. Ostavio sam nju i Adnana. Poslije nekoliko mjeseci poslala mi je papire za razvod. Potpisao sam i postao ledični i uvaženi direktor Zulfikar.Ali koga to više i interesuje u ovoj priči!?

Svako ima šansu da se rastavi barem jednom u životu.

Jednog dana sam iz svoje kancelarije gledao napolje.

U momentu osjeti onu trećinu srca u kojoj je bila sramota. Zagušilo me. Hvatao sam se za vrat, gubio zrak i pao na koljena. Prije nego sam izgubio svijest je počeo ezan sa obližnje džamije.

Probudio sam se u bolnici. Lakši srčani udar, kažu, a imao sam samo četrdeset godina. Od tada sam postao još zaštićeniji, ovaj put poput bengalskog tigra. Kada sam se vratio iz bolnice u svoj stan, državni naravno, došli su mi u posjetu Sven i Maja. Bili su žalosni, a i ja sam. Gledao sam oboje i zaključio da nisam nikad volio ni Maju ni Sabahetu. Volio sam samo Jugoslaviju i Tita. Steže me opet ona trećina srca, sramota, pomrači mi se vid i doktor u kućnom obilasku zamoli Maju i Svena da završe posjetu jer drug Zuko treba odmora.

Dva mjeseca kasnije je umro Tito. Sa njim su umrle i one dvije trećine srca, ostala mi je zadnja trećina-sramota, i crven jezik. Nekoliko godina nakon toga sam brusio jezik na zelenoj grupi u sarajevskom procesu. Naveče sam udarao nogama i rukama po novom računalniku, a po danu gledao u njih, dok su mirno sjedili okruženi čuvarima.

Sjećam se, jednog momenta me je pogledao najvažniji od njih. Sa dubokim plavim očima je ulazio polako u mene.

Oči mi se zasjeniše od sunčeve zrake koja je ušla kroz otvoren prozor. Nisam vidio nikoga više, samo sam osjetio kako me steže ona trećina srca, sramota. Digao sam se i napustio sudnicu. Naveče sam ponovo na papir prosuo pljuvačku sa mog jezika. Sutradan, na naslovnoj stranici velikih novina je bila presuda. Ne znam zašto su nastavili suđenje, ali opet sam navratio. Sreli su me u hodniku. Tapšali jako po leđima, kaput mi se tresao a naočale poskakivale na nosu. U jednom momentu mi je prišao drug iz Službe…

Bio je rodom iz Prijedora. Udario me onako kozarački po ramenu i uz to stegao lijevu mišicu do bola.

Ispala mi je iz ruke bilježnica. Podigao sam je i ugledao crno ispod nokta na kažiprstu. Prvi put. Nije bilo i zadnji.

Tog dana je grupa osuđena. Aplauz se prolomio dvoranom. Zapamtio sam lice Fehima, druga iz Sindikata. Bio je u prvom redu, pljeskao je velikih i otvorenih šaka. Izašao sam napolje, sreo starog prijatelja, uvaženog profesora na Pravnom fakultetu. Njega su inače najviše udarali po ramenima, poslije mene. Uvijek je imao velike podočnjake i podbuhlo lice, ali tog dana je bio straha... još ružniji i deblji, nos mu se savio do usana. Mora da mu je bilo gadno osjećati stalni zadah iz vlastitih usta. Prošao je pored mene, bez riječi mahnuo rukom i nestao. Nije puno živio poslije toga. Objesio se. Ali koga to više i interesuje, neće ga valjda tražiti u džehenemu.

Počeli su štrajkovi, pare više nisu dolazile u moje novine. Sretali su me u hodniku, štampariji,… pitali;

“Druže Zuko, kada će plata, regres…”

Nisam više imao mira. Sve je postalo službeno. Privatni život u stvari nikad nisam ni imao, ali vikendicu u Neumu jesam.

Bio sam službenik, a oni čak nemaju ni privatnu ljubav.

Zato nisam volio nikoga. I tako, godina za godinom. Malo dobro, pa malo loše. Grupa studenata krenu sa novim listom. Prodavao se kao halva. Nisam razumio tu novu novinarsku mladež, ali čitali su ih. Postojao sam manje uvažen, ali bilo je još socijalističkog saveza i trebao sam im.

I sve puče. Dođe mi jednog dana Ruždija u kancelariju i kažem;

“Zuko, probudi se čovječe, dokle češ biti slijep, ukopali su se oko grada.”

Jezik mi se ukočio tada. Odebljo, ne mogu dohvatiti kutnjake sa njim. Srca i nisam imao, osim one trećine, sramote.

I taj dio me trže. Nazva Maju. Telefon je zvonio, zvonio…

Tog popodneva sam čuo da je otišla iz grada. Maja se samo koju godinu prije udala za pukovnika, rodom iz Požarevca, sa službom u najvećoj kasarni u gradu. Sven nije volio novog oca i sestra Fatima ga je nagovorila da pređe kod nje u kuću. Voljela ga je moja Fatima kao svoga. Znala mi je uvijek nabacivati na nos da su Sven i Adnan jedino što vrijedi u mom životu, a sve ostalo poput surutke, za prosuti.

Bila mi je jedini rod i nisam je htio sekirati ali ni često vidjeti, jer me je uvijek znala isponova izdignuti sa nečim što mi je još više stiskalo onu trećinu srca, sramotu.

Istog popodneva rekoše mi da uključim radio. Neki Murat je psovao majku jednom ružnom generalu. Bilo mi je svejedno, jer je svakako Jugoslavija direktno preko Yutela umirala.

Krenu. Poginu Suada. Blizu nje je bio moj Sven. Suadina krv ga je poprskala. Saznao sam za to i odjurio do sestrine kuće da ga vidim. Bio je uplašen. Upitao me je zašto sam došao. Šutio sam. Opsovao mi je Jugoslaviju. Spustio sam glavu i otišao. Te večeri me je zvala Sabaheta iz Njujorka.

Željela je da izađem iz grada.

“Zašto…”?, upitao sam je.

“Čovječe, znaš li da kolju na Drini i oko Prijedora”.

Nisam joj vjerovao. Molila je da dođem u Ameriku, barem zbog Adnana. Rekao sam da ću razmisliti. Istog momenta pade granata u dvorište zgrade. Nestade svijetla.Tu noć, i mnoge druge poslije, sam bio bez jezika. Crno mi se ispod noktiju počelo još više uvlačiti.

Ostario sam dobro. Ono malo srca me je još više mučilo.

Trajalo je to mjesecima. Jedno jutro mi pokucaše na vratima. Otvorih. Ugledah lice dva mladića. Nisu imali više od dvadeset dvije. Niži je stajao pognute glave. Viši, pogleda okolo, a iz oka mu kliznu samo jedna suza.

“Poginuo Sven sinoć na Žuči”, reče tiho. 

Padoh na koljena. Bio sam ništa. Nula. Manje od nule.

Moj Sven ode, a ja ga nikad nisam pravo ni upoznao.

Sahranili smo ga na Kovačima.

Učili su mu Fatihu. Prvi put sam podigao ruke.

Iznenadno u meni se javi prošlost,ali ne moja nego Zulfikara. Ne mene, nego nekog davnog Zulfikara.

Krenuh pisati...novine svakog jutra dostavljati do najudaljenijih rovova..i čak izvan grada. Jezik posta bridak, srce lavlje. Ponovo sam se sreo sa onim plavih očiju iz one sudnice na jednoj svečanosti.

Pogledao me je isto onako blago.

Onaj dio srca, sramota, me zaboli.

Digao se je, prišao mi, pružio ruku i rekao;

“Gospodine Zulfikare, branite i ovu državu, kako ste branili i onu i biće sve u redu.”

Šutio sam pognute glave.

Da, evo Zuke na konju djeda Hercegovića, u meni je sve tutnjalo. I postao sam…, bio sam… plamen, plamen. Oči mi više nisu bile sive nego plave. Mnogi moji bivši iz lista su bili na drugoj strani. Tražili su me. Zvali da izađem. Nisam htio, ne što sam bio hrabar, nego što sam se naljutio kada sam doznao da nisam u stvari nikad bio ni pametan a ni mudar.

A koga to u stvari sad i interesuje, pa narasla omladina, a stari umiru; dosta njih kao i ja sa jedinim ostatkom srca, sramotom.

I kako dođe, tako i prođe. Moj grad ne porobiše. Odbraniše ga oni što su čitali uvijek zadnju stranu mojih novina.

Dobih evropske i svjetske nagrade… i samo godinu poslije, pođe me žuljati moj stari jezik i kao da se vratiše one dvije trećine srca, što sam mislio da sam ih zauvijek izgubio. Ponovo mi prsti krenuše igrati po .., ovog puta kompjuteru.

I ponovo po onima iz sudnice. Za druge nisam ni znao gdje su, a od nečega se moralo krenuti. Valjao sam, valjao i uvidjeh da sad pogotovo nemam budućnost. Spakova se i prvim avionom za Ameriku.

Dočekaše me na Kenediju Sabaheta i Adnan.

Nisam ih prepoznao.

Oni mene jesu. Kažu vidjeli u Tajmu moju sliku.

Sabaheta je bila pokrivena. Izgledala je poput hanume, dostojanstveno i časno. Adnan, visok, kao da nije moj.

Pravi ljepotan, smeđe duže kose, zelenih očiju.

Priđe mi poslije majke, stisnu ruku i reče;

 “Selam Alejkum babo”.

Srce mi se steglo. Mislio sam da ću eksplodirati.

Odvezli su me kući. Bio sam izgubljen potpuno.

Nedugo po dolasku svraćali su neki ljudi. Pozivali me na sastanke  bošnjačkih organizacija. Odlazio sam. Svi me gledali sa poštovanjem. Zvali iz ambasade, konzulata, razni novinari, koji su bili u Sarajevu, u onom paklu. Počeo sam čitati knjige, pratiti novine. Sabaheta i Adnan su sve činili da se osjećam kao kod kuće. Međutim nije išlo. Živio sam sa strancima…U stvari oni su živjeli sa strancem.

Sabaheta je navalila da se ponovo vjenčamo, ali ovaj put šerijatski. Meni se nije dalo. Nisam je više želio lagati. Rekao sam joj da je nikad nisam ni volio. Zaplakala je. Zagrlio sam je i rekao da u stvari nikog nisam volio osim Jugoslavije i Tita, a oni su nestali i sa njima i ja.  Naljutila se i rekla da ne može živjeti sa mnom nevjenčano i da se iselim.

Počeo sam pakovati stvari kad zazvoni telefon. Prepoznao sam Majin glas. Zadnji put sam je čuo noć poslije Svenove sahrane. Rekla mi je da joj je muž poginuo u bici za Teočak.

Ja sam zašutio. Koje li ironije, otići iz Sarajeva i izgubiti glavu kod Teočaka. Zašto?

Maja baš nije imala sreće, dva muža a nijedan do kraja. Tražila je da joj pošaljem garantno pismo da dođe u Ameriku. Obećao sam joj.

Moj sin Adnan je sjedio i gledao me dok sam razgovarao sa Majom. Sabaheta je plakala na balkonu.

Uzeo sam stvari i izašao. U dvorištu sam se još jednom okrenuo. Ugledao sam Adnana kako stoji naslonjen na prozorsko staklo. Oči su mu bile vlažne.

Mahnuo sam mu i otišao. Kuda?…

A koga to još interesuje, pa Amerike je svuda Amerika.

II

Našao sam stan u predgrađu Njujorka…Vašingtona…

Koga to i interesuje u ovoj priči?

Mogao je biti bilo gdje, ja sam bio pustinjak u njemu. Smjestih se uz pomoć jednog američkog novinara, koji je dobio nagradu snimajući ljude u komadima na Markalama. Spominjao je Bosnu više nego ja. Pričao je i o onima što su čitali zadnju stranu mojih novina. Bila su mu puna usta njihovog čojstva i hrabrosti. To me pomalo mučilo jer je dirao u onu moju preostalu trećinu srca, sramotu.

Srećom, poslaše ga u Čečeniju i ja odahnu.

Nisam znao šta ću od sebe. Javiše se neki iz Sarajeva i predložiše mi da pišem svoje kolumne kao njihov dopisnik. Ponovo se u meni javi onaj stari lovački instikt, a u Bosni uvijek nekoga moraš skidati. Tako je oduvijek bilo i izgleda biće. Naravno, skida se najbliži, na oku. Ko će ganjati vukove i lisice po njihovim jazbinama?

Predstavili su me kao staro i legendarno pero. Čak sam dobro izgledao na slici u vrhu teksta. Ponadah se da će me napokon početi čitati i oni ljubitelji zadnje strane.

Sve je izgledalo dobro. Ponovo sam bio u hajci i dade to rezultat. Na vlast dođoše učenici i sljedbenici one dvije strane mog srca, za koje sam mislio da je izumrlo.

Sve je izgledalo kao nekad sa samo jednom razlikom, nisu me više zvali druže Zuko, nego svjetski priznat gospodin Zulfikar. Učini mi se da će mlađahni političar, bivši američki student sa komunističkom stipendijom, nešto novo učiniti i povratiti mi nadu u budućnost.

Trajala je ta misao nekoliko mjeseci dok ne dođe u našu ambasadu jedan moj bivši iz lista, što je gledao isto kao ja šta se zbivalo u Sarajevu, samo sa suprotne strane. Kada me je vidio, poletio mi je u zagrljaj. Ja osta bez riječi, dok me je stezao onako seljački, divlje. Preko njegovog ramena ugledah svoj lik u obrisu prozorskog stakla. Bio sam ružan, velikih podočnjaka, masne preostale kose i sijedih brkova.

Uhvatih bivšeg druga za ruke, spustih ih dole i procijedi kroz zube;

“Nemoj se uzbuđivati previše, nije dobro za zdravlje”.

Sjeli smo svi, iznijela se odjednom i šljiva, krenu šala, zagrljaji. Sa njim došao i jedan profesor sa Univerziteta  iz Sarajeva. Predavao je mom Svenu. Smijao se, grleći onog, sto je mene maloprije grlio; mahao suhim prstima, pokazivao slabe zube, gladio rijetku bradu.

Steže me ponovo ona trećina srca-sramota, izgubi dah i klonu na sto. “Gospodine Zulfikar, Zuko, Zuko…jesi li dobro”?

Zadnje što sam vidio je bilo lice mog Svena dok mi je psovao Jugoslaviju.

Prebrodio sam i drugi srčani. Odmarao se malo kod kuće, malo u šetnji. Često sam zvao Fatimu. Slušao sam je iako me je i dalje korila. Ona mi je bila sve što je ostalo u Bosni. Bili su kod mene i Sabaheta i Adnan. Čitav dan.

Išli smo na ručak. Za stolom me je Adnan upitao;

 “Babo, ispričaj mi kakav je bio moj polubrat Sven?

Trgao sam se, pogledao u Sabahetu, spustio glavu i izustio;

“Bolji od mene, a…i to nije teško”.

Adnan je razumio i nije me više pitao ništa. Otišli su kući popodne a ja naveče odlučih da krenem u školu ponovo.

Odlučih studirati po stare dane. Uzimao sam časove novinarstva, politologije, istorije i svega vezano za izučavanje ljudi i odnosa među njima. Profesori su bili susretljivi, studenti takođe. Uživao sam njihovo poštovanje jer su znali odakle dolazim i šta sam prije bio.

Po prvi put osjetih da je ipak Bosna važnija od svega i da nije nje i onih što su čitali zadnje strane, ja ne bih imao ovo malo obraza sada. I još nešto! Suoči se sa istinom, da u stvari nikad nisam ni znao šta je pravo novinarstvo i dokle seže moje pravo i pravo onog o kojem pišem.

U kakvoj zabludi sam bio. Katastrofa. Čitavog života nisam ni bio svjestan druge strane, ali kasno je, kasno…

Koga sada i interesuje moja ispovijest!?

Odjednom, upadoh u svijet Interneta. Vijesti, nove-stare. Razgovori sa drugima, Bosna, BolChat…uh to je bilo za mene. Nema lica, samo maske. Laž i obmana. Počeo sam uživati. Upoznah širom svijeta i druge bez prošlosti ili budućnost, izgubljene, prestrašene, iskompleksirane, bjegunce od sebe stvarnog ka sebi kojeg bi htjeli biti.

Tu sam bio kao riba u vodi. Tipkao sam brzo, dobivao odgovore isto tako, sjedio noćima u polumračnoj sobi pred kompjuterskim ekranom, ispuštajući gasove od teške američke hrane. Oh, kako samo čovjek može smrditi kada je dobro sit!? Nema mu ravna u tome. Nisam ovako smrdio ni u onom paklu, sedmicu bez kupanja. Nije mi bilo važno jer nikog i nije bilo oko mene, a i šta da jeste!!?. Valjda dođe vrijeme kada čovjek svima smrdi samo ne sebi. Kod mene je bila razlika jer sam i sebi smrdio ali nije mi smetalo, čak što više uživao sam u svom smradu kao nikada.

Pričao sam sa drugima na ćatu o onom što miriše, u stvari o onome što nema mirisa, ni okusa, ni težine, ni veličine, o onome što nas još više udaljava od zemlje i nosi u nepopravljivu zabludu.

Fantazija, bježanje iz stvarnosti…

Iluzija, mi smo odabrani…

Nihilizam, eh nekad, nekad sam bio..

Ponovo sam imao osamnaest, dvadeset, trideset … ne više od četrdeset godina. Email pošta mi se punila svakog dana pismima, slikama; djevojaka, udatih, rastavljenih, udovica...

Sve je, kao, bilo povjerljivo. Slao sam isto nazad pisma, slike; naravno ne svoje. Ubijao ih stilom pisanja. Citirao velike. Mislili su da je moje. Uostalom, znao sam to dobro, jer sam u životu najviše citirao; od ljudina stare Grčke, Rima, Perzije do seljaka Zagorja, Krajine, Lovćena, Durmitora i Šumadije. Sve u službi avangarde.

To me je pošteno zapalilo. Smrdio sam sve više, čak do hodnika zgrade, dok se jedno jutro, nakon čitave noći provedene na ćatu, ne pogleda dobro u ogledalo.

Nisam više poznavao onu osobu preko.

To je bio neko drugi, ne ja. Starac bez pedigrea, ruševina bez prošlosti, čovjek koji je digao ruke od svakoga a i oni od njega. Nisam znao šta da radim od sebe.

Ali koga više i to interesuje!?

Pa pola svijeta ne zna šta će od sebe.

Prestao sam sa ćatom, izbrisao tu prošlost iz kompjutera i odlučio da potražim posao. Za novine iz domovine nisam više ništa pisao. Bilo mi je žao gledati moje stare kamarate, zadnje boljševičke dinosauruse, kako umiru lagahno u tekstovima koji više liče na preludije i posmrtne crvene marševe nego na ozbiljan novinarski osvrt. Nisam želio da dalje dijelim njihovu sudbinu. Javih se ponovo američkim prijateljima i oni mi nađoše neki lokalni list da u svakom broju imam svoju kolumnu. Novine se nisu čak ni prodavale, nego ostavljale pred vrata besplatno. Međutim, meni to nije smetalo. Dobivao sam veći honorar nego direktor mog bivšeg lista. Po rekaciji čitalaca, uglavnom penzionera i besposličara, moji tekstovi su nailazili na dobar prijem. Počeo sam da držim i neke vrste predavanja i tribina po okolnim centrima. Ni u snu nisam mislio da će komunistički novinar moći da priča ljudima za koje je komunizam poput satane, ali prolazilo je..možda opet zahvaljujući patnji zemlje iz koje dolazima. Opet se svelo da se vraćam u život zahvaljujući opstanku moje zemlje i žrtvama onih što su čitali samo zadnje strane novina. Iskreno se tad upitah, dokle će čitači da umivaju Bosnu a pisači da je pljuju. Po prvi put se podobro sam sebi zgadi. Ali koga to i interesuje!?

Svakom dođe najmanje jednom u životu da pošteno sam sebe zamrzi.

Prilično sam ušao u moje ponovno profesionalno aktiviranje, kad dobih vijest da je umrla moja sestra Fatima. Bila je jedini bliži rod što sam imao u Sarajevu. Udovica, dugo godina sa troje odrasle djece koji su se davno udali i oženili i živjeli posebno. Ona je ostala sama u svojoj staroj kući na Vratniku, gdje je i dočekala svoje zadnje dane.

Isti dan poleti za Sarajevo. Fatimin najstariji sin me je dočekao na aerodromu. Popodne je bila dženaza.

Na starom dijelu mezarja Kovača se okupila manja grupa ljudi. Bili su to uglavnom naša rodbina i nekolicina mojih prijatelja. Fatima je već odavno rezervisala mjesto kraj svog davno umrlog muža Hame. Obavljena je dženaza.

Bilo mi je teško.Po drugi put u životu sam digao ruke i proučio Fatihu mojoj Fatimi, posljednjem dobrom dijelu moje prošlosti. Da je mogla vidjeti mene kako učim, bilo bi joj veoma drago.Narod se počeo razilaziti. Stajao sam još. Prišao mi je stari kolega i rekao da navratim sutra u redakciju. Klimnuo sam glavom.

Krenuh prema šehidskom dijelu Kovača da obiđem svog Svena. Prilazeći bliže mjestu gdje je ukopan, primjetih da je neko već tamo.  Sitna ženska osoba, obučena u crninu je čistila uzglavlje mezara i stavljala svježe cvijeće u mermernu vazu. Okrenula se dok sam prilazio.

Prepoznao sam Maju, ili ono što je ostalo od nje.

Gledali smo se bez riječi.

“Žao mi je tvoje sestre”; rekla je tiho.

Šutio sam.

Počela je pričati kako je odustala od Amerike i vratila se u Sarajevo. Dobila posao i riješila da ostane u njemu.

Šutio sam i dalje.

Nastavila je kako ne može zamisliti život u nekom drugom mjestu i da je baš ovo njen dom; kako je bliža sinu, sebi…

“Zašto nosiš crninu”…?

“Zbog kojeg poginulog”..?

“Muža-agresora ili sina-rodoljuba”?;

Upitao sam je.

Zaplakala je.

Jadna Maja, bilo joj je možda gore nego meni.

Okrenuo sam se i otišao.

Prvim avionom sam se vratio u Ameriku.

Nisam mogao ostati više u Sarajevu.

Ponoć je davno prošla. Umorio sam se od svoje ispovijesti.

 U uglu ekrana primjetih datum.

Danas mi je tačno šezdeset i tri godine,…

Ali koga to i više interesuje,…

Imao sam prošlost…,

Mislio da će mi ona dati budućnost…

A šta da je i imam, bi li bio išta bolji…!?

Budućnost je i onako nesigurna i za one bez prošlosti.

Znam samo da sam umoran, tako umoran…

Hvata me san.

Odnekud pjesma…refren…

Da, sad ga čujem glasno;

“ Budi se Istok i Zapad”

Ulazio je u moju kožu, krvotok…

Lagano poput sumraka.

Prema onoj preostaloj trećini srca, sramoti.

DANAS NAM JE IZRAEL POMOGAO DA SE ODMORIMO OD SAMIH SEBE

DANAS NAM JE IZRAEL POMOGAO DA SE ODMORIMO OD SAMIH SEBE

 “Ovaj ciklus evropskih kvalifikacija još uvijek traje i treba ga pokušati spasiti, ali sa potpuno drugačijim pristupom i drugim ljudima. Safet može i otići, ostaje isti sastav ljudi u savezu a njihov pristup svemu je bio ispod svakih normi struke, etike i morala...Da je bilo intelekta medju njima nikad ne bi produžili Safetu ugovor i tako bi spasili i njega i sebe današnje sramote i bruke”

Piše: Nihad Krupić,              
16 novembar, 2014

Autor i publicist
Vancouver, Canada                                        

Poslije današnje utakmice naše reprezentacije sa Izraelom nisam bio toliko iznenadjen a niti previše razočaran. Shvatio sam još u Brazilu nakon zadnje utakmice protiv Irana da je renesansa naše reprezentacije tu i završena.  Naši igrači, selektor, savez  i navijači su dali sve od sebe da se dodje do Brazila i ispred milijardorskih TV očiju na najbolji način prezentira BiH talenat, dobrota, privrženost našoj djeci koji su izrasli u sportske idole širom svijeta, čije dresove možete naći od Istoka do Zapada. To nikad prije nije bilo i BiH je poslije Brazila ušla u svaku kuću kao  zemlja  talentovanih igrača i vjernih navijača.To je velika stvar . Sve se nekako tada posložilo. U samoj ekipi i u stručnom stabu...Volim da nas je nogometna legenda Safet Sušić kao selektor odveo po prvi put u Brazil. Volio bih da je bio dovoljno pametan i poslije Brazila završio posao sa reprezentacijom i otišao uzdignuta čela...Medjutim, nije osjetio momenat kada je dosta i kada treba otići...

Danas, nakon utakmice sa Izraelom u Haifi, se pokazalo da imamo i prosječnu ekipu i pogotovo ispod-prosječan stručni stab. Nije u pitanju tehnička, taktička, ili druga stručnost trenera, u pitanju je da li je Safet znao motivirati igrače..Koliko on priča individualno sa njima, koliko se raspitiva o njihovom cjelokupnom životu izvan fudbala i sve drugo...Jednom je i sam rekao da mu je bilo najdraže kada ga je Miljan Miljanić, njegov nekadašnji selektor, upitao za oca Ramu...Dakle znao je dobro koliko to znači svakom mladom sportisti, a zaboravio kada je postao njihov stručni mentor...Mimo toga je postao nepodnošljivo ohol, tvrdoglav, nepristupačan, sarkastičan i ciničan, uvijek na granici konflikta. Od medija pa do svojih bivših suigrača i kolega trenera.

Pošto znam malo više nego vi, moram vam reći da je imao igrače u BiH nacionalnom timu sa kojim je u dvije godine porazgovarao samo jednom nasamo. Znao je ulaziti u svlačionu bez pozdrava i više šutiti nego govoriti. Naš mentalitet je drugačiji i zahtjeva da trener upozna dušu svakog sportiste pojedinačno i tek poslije pronađe formula kako od njega iznuditi najbolje na terenu.Ovo je već psiha i mentalni dio koji je i te kako važan za potpunu spremnost mladog igraca i ako Sušić nije shvatio kako ga treba uvijek održavati onda je uzalud bila pjesma na sarajevskom aerodromu “Oj Safete Sajo Sarajlijo...”

Ovaj ciklus evropskih kvalifikacija još uvijek traje i treba ga pokušati spasiti, ali sa potpuno drugačijim pristupom i drugim ljudima. Safet može i otići, ostaje isti sastav ljudi u savezu a njihov pristup svemu je bio ispod svakih normi struke, etike i morala...Da je bilo intelekta medju njima nikad ne bi produžili Safetu ugovor i tako bi spasili i njega i sebe današnje sramote i bruke. Kada sam vidio kako se lopta odbija od noge Kvržiću, kako Senad Lulic sa loptom ne zna šta će, manje od pola metra ispred gola Izraelaca, kako Haris Medunjani kao glavni vezni svaku drugu loptu preda Izraelcima u noge, ili Šunjic zaboravi gdje stoji, ili Pjanić hoda kao po jajima, ili Izet Hajrović koji ima dinamit u lijevoj nozi ispaljuje neke ćorke, ne možemo više ni očekivati..Nije valjda da su ovi igrači zaboravili igrati! 

Na kraju trebamo biti realni, rezultat je ipak odnos svega što su nam pripremili selektor i savez a uz njih I dovoljno nemotivirani i potpuno prestrašeni igrači. Danas oni nisu bili ni blizu nekad hrabrih zmajeva.  Razmišljao sam o svemu ovome dok sam šetao večeras hladnim Vankuverom. Nije to bil daleko od onoga što sam mislio dok sam izlazio sa stadiona u Salvadoru, nakon utakmice sa Iranom. Ipak želim se i dalje sačuvati od ljutnje i tuge. Krivo mi je jedino što nam se na ovakav način poigrava sa nacionalnim ponosom. 

DA NAM JE JAPANSKOG PONOSA I KUBANSKOG RODOLJUBLJA

DA NAM JE JAPANSKOG PONOSA I KUBANSKOG RODOLJUBLJA

“Kubanski narod je sinonim ponosa na svoje korijene, pameti, obrazovanja, ljepote, poštenja, i nadsve, ljubavi prema svojoj domovini. Oni su  potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Castru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja”

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist ,Vancouver, Canada                                        

Oktobar 2014


Japan je zemlja ponosa 

Početkom februara 2008 godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku,  pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor “No English”. Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, pa se još više sagnu i  reče “sorry, sorry”. Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: “Osim, Osim…” i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara.

Više od 4 godine poslije ovog događaja sam na izlasku sa Marakane u Brazilu, gdje sam gledao utakmicu naše reprezentacije sa Argentinom sreo Japanku u tradicionalnoj nošnji koja je u čast Ivice Osima došla gledati našu reprezentaciju držeći u ruci Željin šal i Osimovu sliku.

Šetajući ulicama Narite sam vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Japanci su izuzetno ljubazni iako uvijek drže distancu, od razgovora pa do redova za gradski prevoz. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, još od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu skoro izjednačili sa Bogom.

Indija je još uvijek zemlja kompleksa

17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, reklo bi se oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platili prevoz vozom od Amristara ( grada “Zlatnog Dvorca “ čuvenog sikskog svetišta) do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre, Uz sve to dali su mi pratioca koji me skoor držao za ruku braaneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene “Crvene tvrđave” pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On  je samo iskezio zube poput hijene  i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički i ekonomski uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji.

Kuba je zemlja rodoljublja

U prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra. O tome sam pisao opširinije, pogledaj link http://www.orbus.be/arhiva/2010/aktua3035.htm

Na ovom praznom trgu Fidel Castro je ispred više od milion ljudi 9. januara 1959 godine prvi put održao govor u oslobođenoj Kubi

Kubanski narod je sinonim ponosa na svoje korijene, pameti, obrazovanja, ljepote, poštenja, i nadsve, ljubavi prema svojoj domovini. Oni su  potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Castru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi,  ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa).

“Ja volim moju zemlju.Ništa mi je ne može zamjenit i ne želim je napustiti. Samo da mogu putovati“. To sam čuo od mnogih na Kubi. Naš vodič po Havani , pedestodvogodišnji profesor F. je bio davno u Rusiji. Nije mu se svidjelo. Želio je doći u Jugoslaviju jer je bila komunistička a slobodna. Gledao je i Tita u bijelom maršalskom odijelu kada je dolazio na skup Nesvrstanih zemalja 1979 godine u Havanu. Fidel Kastro je pripremio konferenciju da bi se prije svega donijela dekalaracija antiimperijalističke alijanse sa Sovjetskim Savezom. Tito je bio jedini orginalni osnivač ovog pokreta prisutan toj konferenciji. Nehru i Naser su već bili davno mrtvi. Tito je bio star i nemoćan da spriječi Kastrovo odvođenje nesvrstanih prema Sovjetskom Savezu. Tokom Kastrovom završnog govora na televizije se moglo vidjeti da je neraspoložen i zabrinut. Nije bio nasmiješen ni kada se na kraju pozdravljao i slikao sa ostalim liderima.To je ujedno bila i zadnja Titovo prisustvo na konferenciji nesvrstanih zemalja.. Znajući da je Pokret kojeg je stvorio gotov Tito se spakovao i došao kući da umre.

Profesor F. je  u lektiri imao  pisce iz Jugoslavije od koji je svakako prednjačio Ivo Andrić. Čitao je "Na Drini Ćuprija" nekoliko puta. Nije znao zašto se raspala takva zemlja. Kratko sam mu napomenuo da se ta zemlja na kraju pokazala kao vještačka tvorevina. Oni koji su je sastavili na kraju su je i rastavili. A mi u Bosni platili Danak u krvi. A prije toga nešto manje od Kastrovog kubanskog vladanja komunistički istinski romantičari su odpremani ili prema Sibiru ili Golom Otoku po sovjetskim i jugoslovenskim pedagoškim metodama dok se kod kubanaca plivalo prema Floridi ili praznilo iz zatvora pa krcalo na brodove i tjeralo prema američkoj ili meksičkoj obali da se kubansko društvo dezinfikuje i sterilizuje od zaraze. Baš tako. Kastro je na destine hiljada kriminalaca potrpao u brodove i istjerao iz zemlje preko mora.Većina takvih danas živi u Majamiju i Hustonu. Kubanska vlada neće da prizna nešto što mi znamo, kaže nam profesor F. Najveći prihod ove zemlje ne dolazi ni od turizma ni od privrede nego od naše rodbine iz Amerike. Kažu da je Kuba do raspada Sovjetskog saveza dobivala od ove zemlje i do 5 milijardi dolara godišnje pomoći i kasnije padom Berlinskog zida umalo nije kolapsirala, dok nisu tu cifru počeli da namiruju američki kubanci. Oni, po kubanskom zakonu mogu mjesečno da pošalju 50 dolara, što je odprililke dvije prosječne mjesečne plaće fakultetski obrazovanog kubanca. Tako 3 milona američkih kubanaca izdržava 11 i po miliona svoje rodbine u domovini. Ne jede se meso ni sedmično kaže profesor F. ali se narod snalazi na razne načine.

Bosna je zemlja koje se zabavila sama o sebi

         Prošle godine sam sa sinovima došao iz Kanade u domovinu na popis. Nisam želio da propustim osnovnu patriotsku dužnost jer ipak je moja stalna adresa još uvijek u Bosni i Hercegovini.

Na osnovu tog popisa i BiH dokumenata koje imam, sam putem pošte dobio glasačke formulare. Kada sam pogledao liste kandidata po prvi put sam osjetio nemoć i valjda spoznaju da nam se Bosna od one željene građanske izmiče i pretvara u ruralnu, palanačku… Izbora u kandidatima i nije baš bilo. Za većinu imena nikad nisam ni čuo. I glasao sam protiv a ne za pojedine kandidate. Toliko je paradoksa u toj našoj Bosni da zaista vrijedni ona konstatacije “Gdje prestaje logika tu počinje Bosna”. Ja iz daleka glasam za skupštinu entiteta kojeg zovem genocidna tvorevina. Kao takvu je ne priznam a opet putem glasanje toj genocidnoj tvorevini zvana RS dajem legitimitet. Na drugoj strani ne priznajem ni Dejtonski sporazum i ono što je proisteklo iz njega, jer sa ovim nakaradnik sporazumom države je sve manje i manje, a narod u njoj gubi nadu da mu može bolje biti.

“19 oktobar 2014, Dan prije Diwali” najvećeg hinduskog praznika sve djevojke na Fiji otocima, bez obzira na vjeru su lijepo obučene. Tako je i kada se obilježava Bajram ili nacionalni praznik”

U dva dana proteklih izbora sam tok i prve rezultate pratio sa dalekih pacifičkih opstrva Fiji. Reklo bi se sa divljih ostrva od divljeg naroda, međutim tamo je vjerska i svaka druga tolerancija za primjer čitavom svijetu. Rezultati ovih izbora su poraz moralne, intelektualne, građanske i svake druge svijesti. Oni su ujedno i znak da će moja domovina i dalje živjeti od novca što mi izvana pošaljemo svojoj rodbini. Baš poput onih kubanaca iz Majamija i ja imam mjesečne novčane obaveze prema troškovima u Bosni. Baš danas sam poslao novac na dvije strane. Dokle će tako?! Vjerovatno dok sam živ a moja djeca će kasnije poput druge djece prve generacije izbjeglica, imigranata ili dijaspore, prestati da šalju novac u domovinu njihovih roditelja. I to će biti kraj ove naše obaveze odavde. Taj dan nije daleko. Pitam se mnogo puta u zadnje vrijeme, da li oni koji su posivili Bosnu u zadnjih dvadeset godina sanjaju barem ponekad svoje najmilije koje su genocid i agresija progutali. Da li im na um padne misao šta bi danas rekli Izetu Naniću, Mustafi Hajrulahoviću Talijanu, Safetu Zajki, Avdi Paliću…i ostalim bosanskim gazijama. Do čega su doveli zemlju za koju su oni dali živote... U dugoj historiji naše zemlje; ova današnja politička, akademska, intelektualna, medijska i vjerska elita nikad nije bila gora, ružnija i više podanička-vazalska.  

NOGOMETNA REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE JE NAŠE NACIONALNO BLAGO

NAKON BRAZILSKE BAJKE

NOGOMETNA REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE JE NAŠE NACIONALNO BLAGO

Dakle, svako treba da radi ono što najbolje zna. Ako od njegovog rada ovisi nacionalni ponos, mora biti profesionalac. Mi smo sretni da naša djeca širom svijeta imaju idole koji se zovu Edin, Asmir, Miralem, Izet...ali oni koji treniraju ove momke, koji ih savjetuju, hrane, oblače da bi se preko njih prepoznali kao narod i nacija moraju biti svjesni koji im je stručni i profesionalni limit...

Juli 7, 2014

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

                                                                                                                              

Jesam li to sanjao brazilski san ili mi se stvarno desio Brazil?

U mojih 15 dana Brazila, stalo je 11 avionskih letova. Od jedan i po do deset sati dugi. Ukupno 42 sata provedenih u zraku, 20 sati čekanja na 10 aerodroma. Nekoliko sati spavanja dnevno. Tiskanje među desetinama hiljada navijača...Od Ria , preko Cuiabe do Salvadora...Uz kišu, sunce, vjetar...Dani na Copacabani, drugim plažama Ria i okupljanja u Routi 66 su bili nezaboravni... Uz društvo iz Bostona: Kemalom, Fuadom i Ajdinom noćivao sam u sobama za koje ne smijem ni reći koliko su plaćene, na dušecima tankim skoro ko podguzno staro šiljte našeg dede...

Rio, Copacabana vrhunska svjetske destinacije,a malo ko zna drugi jezik osim svog, rijetko da ima jelovnika mimo portugalskog, a i osoblje se Bog zna šta i ne sekira.Ti njima pričaš engleski, francuski, njemački...a oni se samo smiju i hvataju se olovke iza uha i na ko starom sivom klozet papiru, pišu račun... Naručiš jedno, pojeo ili popio si dva, tako stoji u završnom računu. A brazilska hrana je bila bez premca. Ukusna i vrhunski pripremljena u obilnim porcijama. Tako da smo poslije dobrih obroka halalili konobarima njihovu majstoriju u računanju. Jeftinije bi prošli u srcu Manhattna u Njujorku u bilo kojem hotelu sa 5 zvjezdica Ali hajde, sve je to bilo u drugom planu jer je naš brazilski san bio ispunjen do kraja. Nema te cijene kojom se može platiti onaj huk navijača sa Marakane i suze radosnice dok smo pjevali „Jedna si jedina“ a gledalo nas na TV direktno preko pola miljarde ljudi širom svijeta...

Poslije ove utakmice su nas čak grlili i argentinski navijači.

Vole nas i Japanci, a ne vole oni kraj nas koji kažu da im je zemlja do Tokija.U gužvi na izlazu sa Marakane sretoh Japanku u tradicionalnom kimonu sa Željinim šalom i Osimovom slikom u ruci. U čast Ivice došla maksuz navijati za nas. Koliko je samo ona para potrošila za respekt prema Švabi i preko njega našim zmajevima.

Sat vremena nakon toga u restoranu se izgrlih i sa Guillermo Coppola, menadžerom slavnog Maradone. A on u nekom behutu sretan što je Argentina pobjedila Croatiu...Ma nije Croatia, nego Bosnia viču mu Argentinci, on se i dalje smije i kaže „Oh, baš dobro igrate...tika, taka..tika taka....Navijali za nas milioni Brazilaca... Imali smo silnih problema očuvati na sebi naše stare dresove Legau od traženja Argentinaca da ih mjenjamo sa njihovim. Daju dva Messija za jednog Džeku...Ma dali bi mi ali ostašmo bez glavnog navijačkog rekvizita, a nigdje u Brazilu našeg dresa ni za dukat.

Svako od nas ko je bio u Brazilu ima svoju priču i ona će trajati dugo, dugo.Prenositi se na djecu unučad i nove generacije jer Brazil se nikad neće ponoviti...Prvi put je prvi put. U Brazilu su se skupili navijači od srca, koji nisu žalili silni novac da dođu i budu uz svoje zmajeve. Od prvog sudijinog zvižduka na Marakani do zadnjeg u Salvadoru, BiH navijači došli sa svih krajeva svijeta su navijali i pjevali...Zmajevi su igrali za nas protiv Argentine i Irana a umorili se protiv Nigerije kada je bilo najvažnije...Nije se dalo, kako bi najblaže rekli.

Profesionalci i amateri

U Brazilu su bili profesionalci i amateri. Svi navijači, od prvog do zadnjeg su bili profesionalci...Profesionalno zaradili pare i odvojili za Mundijal, profesionalno se pripremili za put i profesionalno kao niko do sada u Brazilu u organizovanoj navijačkoj koloni krenuli sa Copacabane pješke do Marakane..Po jakom suncu...a od starog salvadorskog trga Perreira de Jesus po snažnom pljusku prema stadionu Arena Fonte Nova...Kiša a pjeva se . Kako god smo nakon samo 10 minuta igre znali da naši ne mogu igrati po onoj omari protiv Nigerije, bili smo sigurni da će naši razvući Irance po kiši...jer mi smo još uvijek za izvrnuti se u hladu kada udari žega...a razgranati se kada udari kiša. Profesionalci su bili i oni iz Visokog, koji su donijeli veliku džezvu i u njoj pripremili svoju kahvu „Zlatna džezva“, sipali i djelili je na čuvenoj Copacabani Argentincima, Brazilcima, Kolumbijcima, Čileancima...Znaju ljudi šta je vrhunski marketing i nisu žallili ni para ni vremena da im kahva dođe u Brazil i da je sipa i Enes Begović naš poznati pjevač, koji je izgleda među našim estradnim, kulturnim, političkim i inim zvijezdama jedini istinski patriota i zaljubljenik zmajeva i to iz svog džepa..Svaka mu čast.

Dalje, sa stanovišta grubog zapadnog tržišta po kojem dosta od nas živi, prosto je nevjerovatno za povjerovati da su oni koji vode pravne i ekonomske poslove reprezentacije mogli predvidjeti činjenicu da ugovor sa glavnim sponzorom Legaue ističe 30 maja, a sa Adidasom počinje dan poslije , samo dvije sedmice prije početka svjetskog prvenstva. Iz tog razloga svih 31 oficijalnih reprezentativnih dresova je bilo u Brazilu osim naših.Tako je bilo i u čitavom svijetu. Naša djeca su samo mogli naručivati dresove preko E bay i plaćati 100 i više dolara. Ako nas je bilo 3 hiljade u Brazilu, garantujem da bi se prodalo i više od tog broja dresova. Naš savez i onaj koji je odgovoran za marketing je morao predvijeti ovakav mogući scenarij i otkupiti dva zadnja mjeseca ugovora od Legue, taman platio pola miliona eura jer opet bi zarada bila enormna...Ovako smo izgubili na milione eura.Izgubili smo u stvari mogućnost da dovedemo selektora koji košta kao Van Gall i da on napokon kod pojedinih igrača izbaci mahalski sindrom svojatanja svega u čemu je glavni. Ko će odgovarati za ovaj propust? Hoće li dobiti otkaz?

Amateri na klupi

Dolazak na svjetsko prvenstvo je za nas značio više od igre, više od svega, jer smo stali rame uz rame sa najvećim. Od Brazila preko sibirskih tundri pa do pacifičkih domorodačkih ostrva sve i jedan nogometni zaljubljenik zna sada za Bosnu i Hercegovinu. A njih je nekoliko milijardi. Upravo zahvaljujući našoj nogometnoj reprezentacije. Iz tog razloga ona je naše nacionalno blago i uz sevdah i ćevape jedinstven BiH brand...Dakle nacionalno blago i nacionalni brand moraju da vode i održavaju profesionalci. U Brazilu se vidjelo da naši profesionalci-igrači nisu dobro fizički spremni i dobro uigrani. Ne svi, ali oni od kojih se najviše očekivalo. Kada govorimo o profesionalnosti neumitno se nakon Brazila postavlja pitanje: „Kako se desilo da nam je ekipa ovako amaterski pripremljena? Spahić i Džeko su izgubili dah već u prvim minutama utakmice protiv Nigerije...Bio sam aktivni nogometaš prije dvadesetak godina, a imam i internacionalno trenersko iskustvo, i znam da je teško vaditi iz igre glavnu zvijezdu ili kapitena reprezentacije, ali svaki iole stručnjak bi Spahića poslije dvije katastrofalne greške u prvih deset minuta stavio ispred zadnje linije a pozada njega ubacio Seada kojeg onaj omaleni Nigerijac sa brojem 9 ne bi gazio poput brzog voza u svakom trku.

Nas su inače vile nosale te utakmice. Svima koji su bili na stadionu bilo je jasno da naši momci ne mogu igrati na tropskoj vrućini bez specijalnih treninga, ishrane, dozvoljenih vitaminskih sastojaka i nadasve odmornih mišića. Za sve ovo trebaju stručnjaci.Nismo ih imali prije Brazila i vjerovatno sudeći po pripremama za imenovanje novog stručnog štaba ovih dana nećemo ih imati ni u budućnosti.

Posebna priča je zašto se godinama dopušta da kapiten Emir Spahić od Zenice, Hrasnice, preko Chicaga i St. Louis zabranjuje novinarima Dnevnog Avaza, BHTV, FTV itd.. da mu čak i postavljaju pitanje. Kao da je reprezentacija njegova ćaćevina. Je li se to može desiti u profesionalnom svijetu?...Nikada..To je seljakluk najgore vrste...Uostalom, da je Emir, Zlatan hajde pa bi mu i prešutili ali Emir više i nema mjesta u timu jer još od Pariza i prije nije psihički spreman za odlučujuće utakmice i na svakoj od njih je pravio kikseve koji su nas koštali plasmana na veliko takmičenje.  Novi selektor mu se treba zahvaliti na dosadašnjoj igri i ispratiti u penziju. Koga god sam upitao u Brazilu ko bi trebao biti kapiten svi su odgovorili Asmir Begović. Jer je fino odgojen, svaki put je došao ispod tribina da pozdravi navijače. Asmir zna govoriti pred novinarima i respektuje ljude oko sebe. Nama treba istinski lider na terenu, a i kraj terena jer imamo potencijala da budemo velika ekipa na duže vrijeme.

Amaterski izgled stručnog štaba

Druga priča je amaterski izgled naše klupe...Dok su druge izgledale kao da su na modnoj pisti, naša je u šuškavcima i trenerkama izgledala kao da vodi trening na Vrbanjuši, a ne da ih gleda pola milijarde ljudi. Drugi selektori su imali  skuplje kravate nego čitav Sajin outfit, a najpoznatije svjetske modne kompanije od Armanija do Hugo Boss i Versaće bi platili tone novca da naš selektor i njegova klupa obuče nešto od njih...Gdje su ti profesionalci koji su trebali donijeti Safetu i ostalima tamno plavo odjelo, bijelu košulju i zlatno-žutu kravatu. Natjerati ih da se propisnu obuku i iz razloga što se preko selektorske klupe gleda i izgled nacije? U modernom svijetu postoji protokol u odijevanju i on se mora poštovati. Vjerujem da bi se znao obući i Elvir i drugi na klupi, ali kako će imati skupo svileno odjelo a šef trenerku. Ovo je veliki propust koji nije izmakao ni stranim medijima pa su Safeta Sušića proglasili najlošije obučenim selektorom. Nije nam to drago, Sajo je ipak naša legenda.

Dakle, svako treba da radi ono što najbolje zna. Ako od njegovog rada ovisi nacionalni ponos, mora biti profesionalac. Mi smo sretni da naša djeca širom svijeta imaju idole koji se zovu Edin, Asmir, Miralem, Izet...ali oni koji treniraju ove momke, koji ih savjetuju, hrane, oblače da bi se preko njih prepoznali kao narod i nacija moraju biti svjesni koji im je profesionalni i stručni limit...U pravu je Safet Sušić koji možda traži i triput više para ako bi ga ponovo izabrali za selektora jer naša reprezentacija nije više stari stojadin nego novi mercedes, sa osam cillindara, koji ne može sa pet litara benzina nabiti 150 km na sat...BiH reprezentacija je naše nacionalno blago i o njoj se mogu brinuti samo stručnjaci svjetssko renomea, ali ipak poslije 5 godina hvala Safetu i Emiru, na dosad učinjenom. Vrijeme je da naše nacionalno blago preuzmu stručni, uspjehom dokazani istinski profesionalci. Amaterima više nema mjesta u našem stručnom štabu i na terenu.                                                   Brazil je iza nas, Francuska nas čeka.                                                                 

PORTLAND U DESET SLIKA

19.SUSRETI BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE

PORTLAND U DESET SLIKA

Nema nevjernika. Nema onog koji se u životu barem jednom nije nadao i osjetio kako je malen i mekan poput gline, koji drugi valjaju u kalupe, peku, i zidaju u nešto što se zove moderno čovječanstvo. Svako ljudsko biće teži  duhovnom smiraju. Vjernici znaju, gdje  je čovjek tu je i Bog. Oni koji traže u muzama spas imaće istu težnju, ali neće priznati sve dok ih muze ne napuste i predaju Bogu na spas.

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

30. maj 2014

SLIKA I 

BEKO

BEKO je Bošnjačka Prosvjetno Kulturna Organizacija iz Portlanda . http://www.becopdx.com/

Grad Portland se nalazi u saveznoj državi Oregon, blizu ušća rijeka Willamette i Kolumbije (Columbia). Prema zadnjem popisu stanovništa iz 2010. godine, u Portlandu je živjelo 583,776 stanovnika, čineći Portland najvećim gradom u Oregonu, te trećim po naseljenosti u Pacific Northwestu, tj. sjevero-zapadu Amerike.

Ne zna se tačno kad su prvi Bošnjaci došli u Portland, mada se zna da je tokom 1900-ih godina dosta Bošnjaka radilo u rudnicima i na sječi šuma Monatne, Washingtona, Idaha i Oregona.

Jedan od tih bošnjačkih pionira je i Šaćir Ovčina, koji je doselio u Ameriku 1907. godine, a umro u Portlandu 1951. godine, ukopan na lokalnom Greenwood Hill groblju. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, na područje Portlandau dolazi val bošnjačkih proganika i ostaje tu da živi.

2002. godine je održana Osnivačka skupština Islamske zajednice u Portlandu i od tada je džemat počeo sa radom. Džemat Portland je član Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Americi , preko koje održava institucialnu, pravnu, i duhovnu povezanost sa Islamskom zajednicom u BiH. Od 23. do 26. maja 2014 je BECO bio organizator i domaćin 19. Sureta Bošnjaka Sjeverna Amerike. Tom prilikom je svečano otvorena i nova džamija.

SLIKA II

JASMIN I ABDULAH

Abdulah ef. Polovina je imam u BEKO Portlandu a Jasmin ef. Huskić je predsjednik. Abdulah ef. u svojih desetak godina u Americi kao glavni imam otvara drugu džamiju. Prvu je otvorio 2011 godine u Seattlu. Rijetko koji imam se može pohvaliti sa tim. Abdulah ef. je vrijedan, radan, ništa mu nije teško, cijela familija mu je  uključena u rad džemata. Uveo je mnogo novina u rad imama. Najvrednija je svakako da na svečanostima ne zaboravlja nikoga i za sve koji su učestvovali u raznim projektima džemata pripremi zahvalnice i diplome. Abdulah ef. voli šalu pa kaže kako hodže vole mikrofon, aludirajući i na sebe da oduži dok vazi…Ali vole ga džematlie pa mu i ne zamjere. Jasmin ef., predsjednik BEKO i prvi imam u Portlandu, je direktan, brz, ne odugovlači i uvijek ide putem koji je najbolji za njegovu zajednicu. Jasmin je mlađi čovjek širokih pogleda koji je svjestan da su Bošnjaci narod višetrukog identiteta i da je svaka odrednica njihovog bića važna za sopstveni progres i opstanak. Bio je imam kada je bilo najpotrebnije i danas uz svog kolegu Abdulaha i Bošnjacima Portlanda uživa u rezultatima zajedničkog rada.

SLIKA III

MAHMUD

Mahmud Maho Hergić je prijedorčanin. Hergići su velika familija. Ima ih od Hambarina, Rizvanovića, Bišćana do svih krajeva Prijedora. Hergići su uvijek bili odlični sportisti. Igrali su fudbal u Prijedoru, Bereku, Rudaru..rukomet u prijedorskoj Bosnamontaži. Mahmud je bio rukometni golman. A rukometni golmani su nevjerovatno hrabri, spremni da prime u tijelo udarac lopte koja im se zabija u sve dijelove tijela brzinom do 100 km na sat. Mahmud je takav i u životu. Kada ima ispred sebe cilj, sve će učiniti da ga ostvari.  Dok Mahmud priča čini se da svaku riječ doživljava, usmjerava tamo gdje želi, usput, manirom iskusnih prijedorskih momaka skeniraći okolinu ne propuštajući ništa slučaju. Osobine kakve posjeduje Mahmud su dušu dale za bankare i upravu je tu izgradio uspješnu karijeru u Americi. Pošto ljude u dijaspori prvenstveno cijenim po onom što su dali našim zajednice, Mahmud mi je neobično drag jer nije štedio sebe a i familiju da dožive dan kada će im vrpcu na otvaranju džamije presjeći i unuk Tarik…Neka nam Mahmuda, Mahe…

SLIKA IV

TRI IMAMA ZMAJA OD BOSNE

Amir ef. Mahić glavni imam medžlisa Kozarac, Hadži Merzuk ef. Hadžirušidović glavni imam medžlisa Prijedor i Elvir ef. Hodžić glavni imam medžlisa Bratunac su na poziv i sponsorstvo Bošnjaka Portlanda prvi put SE otisnuli preko velike bare i došli direktno da se obrate svojim prognanim džematlija. Bošnjaci Portlanda su financirali dolazak ovih imama i to je do sada izniman presedan na Susretima Bošnjaka.. A samo da znate kako su Amir ef., Merzuk ef i Elvir ef. fino govorili. Iz duše, spontano, snažno. Svako od njih je ostavio posebnu poruku. Amir ef. ,kozarački imam, je rekao da se život mora živjeti gdje god da si, a ako si već u Americi školuj sebe i djecu i tako ćeš biti u stanju da pomogneš i sebi i domovini. Elvir ef. ,bratunački imam, je rekao da prvo što treba uraditi kada se dođe u Bosnu je izvaditi dokumenta u mjestima gdje si rođen i živio prije agresije i tako ćeš anulirati rezultate agresije i genocida. Hadži Merzuk ef. ,prijedorski imam, je rekao da je Prijedor grad koji živi na kostima njegovih istinskih građana i da nas to obavezuje da ga ne zaboravimo...Sve trojica imama zmajeva donose selame iz Bosne ponosne i raduju se da su prisustvovali otvoru džamije tako daleko od domovine. Bošnjaka neće nestati, znaju oni i poručuju da ljubav prema Bogu i domovini ide skupa bilo gdje da se nalazimo.

SLIKA V

GLASOVI BOSANSKOG GENOCIDA

Tokom ovogodišnjih susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike u Portlandu svoju prezentaciju je pripremila i grupa mladih ljudi iz Seatla koji su odranije formirali organizaciju pod nazivom „Glasovi Bosanskog Genocida“.. Cilj ove organizacije je podizanju svijesti i edukaciji javnosti o genocidu koji se desio u Bosni i Hercegovini kao i efektima koje ima na Bosnu i svijet. Ova grupa je sastavljena od pojedinaca koji su u svojim studentskim temama ili profesijama vezani za pitanja genocida, prevenciju istog, ljudskim pravima i socijalnoj pravdi. Veoma je važno istaknuti da ova grupa ima svoje stalne prezentacije po američkim  obrazovnim institucijama što direktno doprinosi spoznaji američkih studenata i budućih lidera svog društva o onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992-1995.

Oficijelni web site ove grupe je  www.bosniangenocide.org a takođe oni koriste i socijalne mreže poput Facebook i Twitter. Ako se želite aktivno priključiti ovoj grupi i skupa raditi na budućim projektima ispunite obrazac  http://www.bosniangenocide.org/volunteer-application/.

SLIKA VI

RED ZA ĆEVAPE

“Može li jedna za mene, sa lukom i kajmakom”: upita čovjek srednjovječnih godina, stojeći pored duge linije na atletskoj stazi stadiona gdje se igrao nogometni turnir.      “A kako se zoveš”: upita ga momak kojem su donosili friško ispečene ćevape sa nekoliko roštilja iza, a on im dodavao luka i kajmaka i dijelio prvima u redu. “Djemal”: odgovori ovaj. “U redu Djemo, evo sada ću te zapisati, a ti stani na začelje”, mangupski odgovori ćevapdžija. Svi se nasmijasmo , a i Djemal. Nije mu bilo krivo. A kako bi i bilo jer u pola sata čekanja u redu nađeš podosta sagovornika, Bošnjaka. Iz raznih dijelova Amerike došli sa familijama. Svi radosni, djeca pogotovo. Ispred mene snažan momak, širokih pleća, lijepog lica, uredne brade stoji sa suprugom i manjim dijetetom. Prilazi mu starija kćerka obučena u svilenu folklornu nošnju : “Babo šta misliš trebamo li ovu traku imati na glavi? “ Šta drugi u fokloru kažu”: odgovori on.”Pa većina voli”, “Onda i ti kćeri, kao i druge cure”. “Dobro babo, odgovori djevojčica.  Okrenu se i otrča do dvorane gdje su nastupale folklorne skupine bošnjačke omladine iz San Hozea, Atlante, Phoenixa, Vancouvera, Canada i domaćina Portlanda.Nedelja je bio dan ćevapa, dok su drugi dani, bili dani svih mogućih bosanskih specijaliteta, od slana do slatka, voća i povrća. Vrijedni domaćini Portlanda su u 4 dana susreta pripremili i podijelili gostima nekoliko hiljada obroka.

SLIKA VII

FARUK

Faruk Faćo Nanić je sarajlija koji je 1990 godine otišao iz rodnog grada u bijeli svijet. Kaže mi kako je prije odlaska iz Sarajeva bio u Beogradu svjedokom demonstracija na kojima je susreo četnike. Prestravljen ovim prizorom se vratio u Sarajevo, govorio  da se ovi ne šale i nakon jedne noći i strašnog sna odlučio da ode. Živio je u Holandiji pa onda u Francuskoj gdje je radio sa Bošnjacima –žrtvama tortura u logoru Manjača. Kasnije se pridružio familiji u Americi, pa onda živio u Novom Želandu, Australiji i ponovo se vratio u Portland gdje trenutno živi sa majkom. Faruk je svestrani umjetnik: pisac nekoliko knjiga, ima novi roman u rukopisu, muzičar, vocal i gitara, fotograf. Nedavno se vratio iz Ekvadora sa više od tri hiljade fotografija…Dok smo sjedili i razgovarali, gledao je naš narod kako se veseli, pomalo izgubljen u strahotim navalama emocija. Sutradan mi je poslao poruku. “Prijatelju inspirisan ovim susretima Bošnjaka u Portlandu napisao sam pjesmu, komponovao je i stavio na youtube”.” Prehlađen sam ali opet nisam odustao ne želeći da mi ode inspiracija, a i rijetko kada sam uradio pjesmu na maternjem jeziku. Vrijeme je da se vratim svojim korijenima”. Poslušajte i vi Farukovu novu pjesmu CRN GAVRAN , BIJELA NOĆ, kao i druge njegove pjesme.

https://www.youtube.com/watch?v=v0EKhaugpYw&list=UUIyx8C9cNI4SEQe0-A6UnYA

SLIKA VIII

DR. MIRSAD

Prof. Dr. Mirsad Hadžikadunić je doktor kompjuterskih nauka, redovni profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline, direktor Instituta za kompleksne sisteme i incijalni predsjednik Bosansko- Američke Akademije Nauke i Umjetnosti BHAAAS 2007 godine i jedan od osnivače BiH Loby grupe u Washingtonu. Mirsad je visok čovjek, lijepih i mladolikih crta lica, elegantnih pokreta, rodjeni Banjalučanin ljubitelj ekskluzivne i skupocjene odjeće kojeg sam kao takvog zapazio prije pet, šest godina na jednom od majskih susreta Bošnjaka. Mirsad je majstor prezentacije, dok govori veoma je blizu publici, ne drži papire u ruci, ne stoji iza bine, niti se naslanja na nešto. Stoji uspravno želeći da uđe u svaku poru slušaoca. Taj njegov stil pun samopouzdanje povlači direktno konstataciju da vjeruje u ono što govori  i da je prošao proces u kojem je imao dileme i predrasude.  Takav nastup govornika, a pogotovo kada se radi o istaknutim Bošnjacima daje publici osjećaj neizmjerne pažnje i pogotvo ponosa da imamo još uvijek nekog iz elite kojem je stalo do običnog čovjeka. Nedavni izbor Mirsada za Predsjednika Sabora Islamske Asocijacije Bošnjaka u Sjevernoj Americi me je malo i zaintegrirao i čekao sam prvu priliku da ga direktno upitam zašto je prihvatio tu funkciju znajući da akademski obrazovani ljudi u Bosni i van Bosne ne žele da se vežu za džemate jer misle da to nije mjesto gdje bi se mogli afirmisati. Osobna afirmacija je ipak nekako na prvom mjestu kod većine istaknutih Bošnjaka.Iz tog razloga smo došli u situaciju ekstremne devalvacije ugleda istih kod običnog građanstva. Mirsadu svakako ne treba nikakva vrsta BH afirmacije jer iza sebe ima američku afirmaciju koja se samo poželjeti može. I tako negdje poslije ponoći nakon centralne večere u holu Holiday Inn sretoh se sa Mirsadom i upitah ga “Zašto si prihvatio da budeš predsjednik bošnjačkim džematima u Sjevernoj Americi”. Profesor mi je odgovorio “Malo me je i iznenadilo da su me predložili i nisam očekivao takvo nešto, ali prihvatio sam jer je ipak Islamska Zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike najorganizovanije organizacija koja ima svoj progres i kontinuitet a i zbog čestitih i ozbiljnih ljudi koji su me predložili”.

Bio sam zadovoljan tim odgovorom. Dakle Prof. Dr. Mirsad Hadžikadić stavlja svoju personu, ugled i naučne reference iza organizacije, što je skoro nezamislivo u zadnjih dvadeset godina našeg društvenog života. On nije organizacija ali jeste lider koji se stavlja u službu naroda i domovine svoje. Preporučujem obavezno da pogledate ovaj video intervju sa Dr. Hadžikadićem kojeg je uradio doajen našeg novinarstva Mufid Memija

https://www.youtube.com/watch?v=7AwVWmK5pow

SLIKA IX

HADŽIJE

Hadži Ragib Čekić i Hadži Ismail Mrkulić su Bošnjaci porijeklom iz plavogusinjskog kraja koji godinama žive u Njujorku. Hadži Ragib i Hadži Ismail sa svojim hanumama su dragi gosti svih susreta Bošnjaka, pogotovo kada se džamije otvaraju. Hadžije vole Islam, vole Bošnjake, vole svoje do te mjere da se nikad nije desilo da nisu bili vrijedni vakifi na skupovima koje su Bošnjaci Amerike organizovali. Njihove donacije su trocifrenog broja i oni su

prave hadžije po onoj narodnoj “Ima ko hadžija” ili po modernijoj sarajevskoj “Pun ko brod”. Hadžijama Bog dao i oni mu uzvraćaju obilato. 2011 godine u Seattlu na otvoru prelijepe džamije hadži Ragib ne popušta u podizanju donacije dok se nije skupa sa svojim zemljakom hadži Kemalom Šarkinovićem dokopao ključeva da otvori džamiju. Prije neki dan u Portlandu prije otvora džamije poredali se vakifi od bine do ulaznih džamijskih vrata..Drže listove u ruci na kojima trebaju upisati cifru..Hadži Ismail na pola linije. Nasmiješen mi pruža list i kaže “Brate , koliko da upišem”. Ja ga pogledah pun neke miline, znam da ozbiljno misli ali opet prešutih i ostavi ga da to sam učini. Ove godine im falio i treći hadžija iz Njujorka Kemal Šarkinović, njihov Plavogusinjanin. Sva trojica su do sada bili nerazdvojni..Hadži Ragib, brz, oštar i ljut-pravičan, Hadži Ismail lagahan, miran, uglavnom šutljiv a Kemal najmlađi-uvijek spreman za šalu. 2010-11 hadži Kemal u Njujorku pravio mihrab za novu džamiju u Seattlu.Njegova donacija. A mihrab od 25 raznih vrsta drveta, neka  donešena iz rodnog Plava. I kaže mi Kemal, imao sam i problema..kada je došlo da isječem zvijezdu i polumjesec i postavim u vrhu, nekako uradi polumjesec ali ne ide zvijezda. Pozva ja jednog mog vrlog ahbaba hadžiju nekada čestitog komunistu da mi nacrta petokraku ali ne bude fajde.Kaže , bilo je to davno. I osta petokraka opet na meni..Jedva, uradi i taj dio posla”…I baš mi je ove godine falila Kemalova šala, ali eto…, tako i Portland ovog maja upozna hadžije sa Istoka…Da ih Allah nagradi za njihovo dobročinstvo.

SLIKA X                  BABO, JA IMAM NOVE PRIJATELJE

Kulturna umjetnička društva “Zlatni Ljiljani” Vancouver, Canada; “Mladost” San Hoze, Califonia; “Izvor” Pheonix, Arizona; “Bosanski Zumbuli” Atlanta, Georgia i domaćin “Zlatni Ljiljani” iz Portlanda su nam predstavili bogato kulturno naslijeđe iz domovine u igri i pjesmi…”Babo, ja imam nove prijatelje, možemo li mi u Vancouveru organizovati ove susrete, da ih vidim ponovo”, pitao me je sin Kenan dok smo se vraćali kući. Ove riječi su mi govorile mnogo više…Bio sam neizmjerno sretan jer nam se ostvaruju želje i namjere. Pade mi i na um priča od neku noć, Ćamile hanume Omanović iz Pheonixa. “Evo baš došla sa tehvida…Malo se i nasikirala…u džamiji salavate donosim a sve mi pogled leti u tašnu na mobilni…čekam text od moje unuke, od mog Rijada mi kćerke. Igra folklore u našem “Izvoru”. Kaže, majka hoćeš me voditi u Portland. Hoću ćero i na kraj svijeta samo neka si sa našim. Kad ono dobih još i dvije iz komšiluka. I tako se brinem o tri naše cure. Sva sreća pa većeras dobih na vrijeme text poruku od njih. A i neka mi Bog oprosti, morala sam im texati nazad. Nisam Allaha mi u namazu to radila , nego dok se tehvid učio…Hanuma Ćamila, rođena mostarka, a krajiškinja po udaje,  je naša majka, kojoj ništa nije teško samo neka je njena čeljad uz nju…Ovi susreti i upoznavanje naše omladine su najveća radost nama roditeljima i najbolji način da im jednog dana predamo institucije i organizacije koje smo stvorili ovdje u Americi. Bošnjaci Portlanda su ove godine po ocjenama mnogih priredili najdostojanstvenije i najsrdačnije Susrete Bošnjaka Sjeverne Amerike do sada. I na tome im treba od srca čestitati.