NOSTALGIJA DONOSI USPJEH!?

 Piše: Nihad Krupić,

Vancouver, Canada 2002

Uspjeh u tuđini, uglavnom mlađim i talentiranim pojedincima, donosi težak rad,  promjena odnosa prema sebi i drugima i jak stvaralački poriv koji se javlja zbog konstantne patnje za domovinom. U tom stanju se osoba duhovno uzdiže pronalazeći duboke intelektualne mogućnosti koje su  uvijek vezani za jezik, kulturu i tradiciju zemlje gdje je rođen, odgajan i odrastao. Iz tog razloga velika djela stvaralaca izvan domovine postaju most koji su oni sagradili kako bi omogućili budućim generacijama da preko njega mogu otići sa jedne obale na drugu ali se i vratiti kada shvate da je zemlja svuda zemlja sa sličnim ljudima i  zabludom da je svagdje ljepše nego ondje gdje si. 

Teško je opisati osjećaj doživljen gledanjem filma Ničija Zemlja u tami jedne kanadske kino dvorane. Ogromni polukružni ekran sa zvukom iz svakog ugla dvorane su me učinili ne samo gledaocem, nego i učesnikom filimske drame. Plavetnilo domaćeg neba se ocrtavalo na licima ljudi, našeg, tuđeg porijekla, u grču koji je čas donosio smjeh, čas plač. Rijetko kad sam bio bliže Bosni i Hercegovini i svoj njenoj historijskoj kataklizmi izraženoj u nasilnom smrtnom hropcu njenih zemljana koji su nesvjesno rođenjem i smrću određeni da budu nosioci te drame. Koliko je to sve puno paradoksa može se shvatiti i opisati samo kada se na momenat izmakneš u stranu i u miru povežeš sve konce koje stoljećima na bosanskoj tapiseriji oblikuju; ljude, događaje, ... u mjenjaju dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje.

Čitajući reakcije na veliki uspjeh Danisa Tanovića, ne mogoh ostati ravnodušan na  konstataciju veterana socijalističkog novinarastva da se uspjeti može samo izvan Bosne koja i dalje po pravilu tjera napolje sve što je dobro, a oni tamo postižu uspjehe jer se brzo snađu, sve im daju, jedva ih čekaju, priznaju im sve škole što su završili u domovini, vladaju se civilizacijski dok Bosna se i dalje maćehinski ponaša prema svojim velikanima.Ovo u stvari mi liči na zadnji čin agresije gdje se podvalama ovakvog  tipa želi izlazak iz Bosne pretvoriti u jedinu opciju dokazivanja i opstanka njenih najumnijih ljudi na nekom drugom podneblju. Ovim se potiskuje istina da nema zemlje na svijetu koja nema svojih imigranata, neke su mnogobrojnije vani nego u matici, i da su samo rijetki uspjeli dok je ogromna većina ostala na ispod prosječnom životu.

Da, činjenica je da su mnoga djela bosanskih kulturnih, naučnih i drugih velikana nastala izvan Bosne i Hercegovine, ali isto tako je istina da su ona sva duboko inspirisana upravo njom, pa danas imamo uspjehe izvan Bosne: Karahasana, Tanovića, Kurjaka,,.. i kada bi ih upitali kome mogu zahvaliti za uspjeh svi će uglas reći svojoj domovini.

Šta se može vani steći na putu ka uspjehu a ne može u Bosni?

Prvo, ogromna doza samopoštovanja. U Bosni se na svakom koraku može čuti loše mišljenje o društvu u kojem se živi, vlasti, porijeklu, vjeri, nadi... kritikovanje svega i svačega bez imalo samokritike.Ta forma nihilizma, ironije, sarkazma, patetičnosti je do savršenstva izgradjene u Bosni danas. Ako se traži mir, red, rad, poštenje, poštovanje, darežljivost...prvo se počne od sebe...Tražiti od drugog ono što ti nemaš je čista hipokratija koja razdire sva društva razorenih, neuredjenih i nadasve korpumpiranih zajednica. A još je gore društvima koji su sebi umislili da odredjuju historijske i druge tokove, a stvarnost je da ih samo uneredjuju.

U stranim zemljama se u početku odmah shvati da se ne može opstati gradeći svoju ličnost na svakodnevnom osobnom nipodoštivanju, jer ako se tako predstavljaš drugima oni će svakako prvo pomisliti: Kako će nas ovaj-a poštovati ako sebe ne poštuje. Poslije ovoga dolazi rad do besvjesti naših svršenih diplomaca koji vani počinju od poslova za koje nije potrebna ni osnovna škola. U tom izazovu koji je stavljen pred svakog novog imigranta  se uzdiže duh. Naravno onima koji ga je i donio od kuće. Javlja se poriv za intelektualnim izrazom, pa je iz tog razloga pokojni Dario Džamonja mogao pisati divne priče radeći kao kamiondžija u Americi, Kenovićev prijatelj Marjanović režirao zapažen film u Kanadi noseći naveče picu... i mnogi drugi umjetnici, studenti, sportisti koji su na Zapadu prošli i izdržali težak period života prije nego su postigli nešto značajno. Svi oni istog momenta da mogu bi sav uspjeh poklkonili svojoj domovini kao što je i Danis to učinio jer su svjesni šta je ona učinila za njih. Naravno u ovom možda i naivnom i sanjarskom zanosu danas više nego ikad je pitanje, da li domovina želi ponovo imati, uredne, poštene i radine pojedince nazad u svojem krilu. 

 Naravno, uspjeh je vezan za samo mali procenat najboljih. Većina živi ispod prosjeka, gubeći svakodnevno dostojanstvo radeći mizerne poslove za svoje bivše standarde. Bilo kako bilo, život ide dalje, društva se mjenjaju, a kako stvari stoje ovih milion i više prognanih, raseljenih od Bosne u druge i dalje zemlje će po načinu kako u Bosni sada stvari stoje sami sebe proglasiti političkim disidentima.