Autor: Nihad Krupić
September 21, 2019
September 21, 2019
Poslije ovog
dogadjaj niko me ne može uvjeriti da i onom koji je u komi mozak ne radi makar
5 posto…Nema tu nauke, to Bog odredjuje..Ako neko i misli da Ga nema , neka mi
objasni ono što sam video i doživio ovdje u Kanadi, da ljudi koji su oboljeli
od Alzemira zaborave i djecu i ženu i jezik, engleski, a dove Kuran i pjevaju
pjesme sevdalinke.. Baš ovdje, 10 hiljada kilometara od domovine.
“E, to su bila dobra stara vremena”…Naslušali smo
se ove rečenice pitaj Boga koliko puta. Izrečena u nekoj teškoj apatiji,
samosažaljenju, razočaranosti… Dolazila i odlazila. Bila izreka, falsh. Značila
ili ne značila ništa. A nikad do kraja razumili. Zašto ova rečenica opstaje i
ne nestaje? Pitali se hiljadu puta. A dalje ponavljali.. Voljeli je ili ne, i
mi je djahkad izgovorimo…Uvijek isponova?..Možda više kao protest pa tek onda i
razočarenje. A i zbog dobrih uspomena. Njih čuvamo kao blago.
Ljudi su prije, u ta vremena, se emotivno vezali
jedni za druge, danas se emotivno vežu za predmet i hajvane više nego za
insane, ljude, živa bića… I to se zove moderna era. Paradoks..Renesansa u
bijedi i gladi, a zatupljenost eto kao u izobilju danas. Niko gladan. Svi siti.
Ili lažu. Kada ništa nije daleko i svako na Balkanu zna kakve gaće ima JK..Ili
nema..U ovisnosti iz kojeg ugla se slika. Pohota.
Divim se pjesnicima da mogu i trun duše i emocije
naći i pretvoriti u stih. Ja ne mogu pjesme pisati..Sada. A prije jesam. Mnoge mi
nekako liče na žalopojke.. A ne volim se žaliti i da me neko žali. Poezije ko' tiho cviljenje. Da mi halale pjesnici.
Vrijeme nije isto ali ni ljudi
Je li ova rečenica uticala na pisce da se kane
plačipičkaste romantike ili poezije i okrenu ka pisanju uglavnom materije!?
Najvjerovatnije da jest. Na mnoge.. A znam dobro kada pisci počnu pisati jezikom politike, trauma i opasne strasti istog momenta prestaju biti
pisci…
Jer šta je pisac ako piše ono što svako more
vidjeti, osjetiti i dodirnuti! Ovo dodirnuti i možda, ali dobar pisac se igra
sa glupostima, ismijava ih, ali nikad sa emocijom… U Bosni je opet dosta toga
zamršeno…Kada je počelo vrijeme Miloševićeve nacifašističke ere počele su i
parole…Na jednom betonskom zidu u Bosni osvanu kredom bijelom ispisano:” Ovo je
Srbija”. Ne prodje ni dan a ispod ovog slogana izroni “Ovo je zid, budalo”. E,
sada ima dosta teorija. Šta je ovo prvo prije svega?; Emotivni, materijalni, politički, fašistički,
nacionalistički, četnički krik… ?! I
unedogled raznih sumnji, onaj koji razmišlja dolazi do samo jednog
zaključka..Prva parola je materijalna..Onaj ko je napisao želi da taj betonski
zid bude u Srbiji. I Srbija ispod i iznad..A druga parola je emotivna. Onaj ko
je napisao njemu taj beton i ne znači ništa ali znači zemlja na kojem zid
stoje..a to je u Bosni, a Bosna je njemu u srcu..On bi taj beton bez problema
dao onom što je napisao “Ovo je Srbija”, da ga odnese preko Drine, ali ne i one
zakone i zastave preko Drine dotrekelja ovdje…I to je ta filozofija emocije… Nikad onaj ne
može napisati parola “Ovo je Srbija”, koliko ovaj drugi može napisati odgovora.
I da nijedan ne bude isti. Ako treba i rimovati. U desetercu.
Pisac i istina
Da li pisac treba uvijek fino pisati o ljudima?
Ne znam. Mislim da ne treba pretjerivati. Mediti, kako se kod nas kaže. I ova
dilema muči svakog pisca…Najviše, bi svako od njih, volio kada bi negdje oko 50te
otišao na spavanje, i da ga probude 5 decenija poslije…Bez jednog živog čovjeka
iz prvog vremena…Suvremenika..Kako intelektualci vole reći .. Opet, ova riječ mi i nije nešto..Suvremenik
ti može biti i magarac ako si ga imao kraj sebe. Kad rikne ko’ hajvan a misli
da je insan.
Ako pisac napiše ono što je osjetio srcem ili
naslutio mozgom a nije bas običnoj raji jasno, e onda nastaje problem. A što si
?..Nisi trebo’!. Nije tako!..Itd…Najgore je kada se piše o karakterima onih
koji su tu kraj tebe, sada ili prije živjeli..Valjda se naviklo kod nas da se, na
svoju ruku ljudi, kategorišu kao eto takvog i takvog karaktera. Ters. Čudaci.. Ne
razmišlja se da su mogli biti podvojene ličnosti, danas definicije biopolara,
psihopate, šizofreničari, nasilnici, manijaci, pedofili, alkoholičari teški,
ovisnici raznih budalastina..Da skratim, tipični medicinski slučajevi koji su
trebali stručnu pomoć psihijatara, psihologa…Da im ovi prepišu svakodnevnu hrpu
tablete koje će ubijati silu, djavola, šejtana i zlu kob u njima.
A ko će o tome i misliti, kada je u mom rodnom
gradu prvi psihijatar dr. Hazim Oreščanin došao direktno sa fakultete nekih ’80
i počeo raditi uglavnom sa onima koje su lokalne firme slale da se lijeće od alkohola.
Uz rijetke pacijente sa slomom živaca.
Kada ovo pišem, ne mogu da ne pomislim, a opet će
izazvati buru, kako sam prije neku godinu, sasvim bezazleno, pišući o temi
pravljenja od nas Bosanskih muslimana kao neke islamske terororiste ili radikalace, napisao djelić istine o
mom komšiji koga sam volio i poštovao. Tipičnog našeg lokalnog muslimana.
Evropljanina koji je volio i čašu ali i ono čemu pripada. Na stranu to njegovo,
koje je najgore bilo za familiju. Naljutili se. Djeca, brat. Nisi trebao tako,
nije to tako. Bio ko' i drugi. Pa onda na socijalnim mrežama nazvali me tzv.
pisac… Uglavnom, to nas udaljilo. Ja se
pomirio sa tim.. Poslije ovoga ne mislim ni da je to bilo iskreno komšinstvo.
Ili mi imamo razrok par očiju pa ne vidimo isto. Iskreno, mislim da dodje
vrijeme svakom od nas da promjeni komšiluk. Barem jednom u životu.. Samo da ga niko ne potjera. Neka to učini pri čistoj…Bez progona i tableta.
A šta sam trebao i napisati?…po njima..Kao istinu. I to njihovu. I moja supruga se nekako složi sa tim..Kaže, moj rahmetli otac
je bio alkoholičar ali ne bih voljela da neko o tome piše…Eto..to je to , pisac
bi trebao i po ženinoj da ne piše ono što on vidi i osjeća…A koliko je supruga
pisca u potpunosti razumjela..Možda ni jedna, ali jeste komandovala. Pa i onim najvećim
poput Meše. Papuče navukao i nikad za života
skinuo. A genije pisane riječi..Ja nisam eto, te fele. Volim punu
slobodu. A zbog nje istrpim i da me govnima poliju. Izdaleka, jer spreman sam izbliza.I nesvjesni a i oni svjesni
a programirani sa svim priljučcima..Ja te zovem freze ljudi. Ono, može uzbrdo,
nizbrdo, da kosi, ženje, vozi djubar, telad…Ma sve, a najvažnije džaba dobiveno
od donacija.
Hajde, i ovo je dobro. Nauk. Pisac ne treba da piše
što svako zna..Dobar pisac piše ono što će se znati kasnije…I zato mu je
ovaj svijet pretijesan i kratak. I bilo bi dobro da se vrati nakon pedeset godina . Da ga ne stješnjuju u kalupe poput betonskih blokova.
E sada dolazimo do one prve rečenice :” E, to su
bila dobra stara vremena”.. A o kakvim vremenima piše pisac kada fali
emocija. O vremenu kada mu je neka materija, predmet,
bilo odjevni ili drugi, danas probudila emociju i povukla mnoge stvari o kojima
nije prije razmišljao?…Hajde kada je tako, da probam. Povuću hrpu likova..neka
mi ne zamjere i halale ako osjete nelagodu. Rizikujem i njihovu huju, ali
vjerujem u blaženost i emociju čitaoca. A oni su mi važni. Evo i
supruga kaže: “Nemoj tražiti gujci čepa”. Ali emocija me povukla, a materija je
samo povod. Ipak sam ja pisac. Stare garde.
NIK je imao najbolja odjela i štof
Tamo nekih 80tih pred kraj, ujesen, krenem glavnom ulicom prema Nikovoj
prodavnici u Bosanskoj Dubici… NIK je bio zagrebački proizvođač luksuznih
odjela, košulja a i tkanine…Uz Varteks iz Varaždina vrhunska muška modna kuća
te Zapadne Yu..U dubičkoj Nikovoj prodavnici su radili dva prodavača. Jedan je
bio gospodin “par exalance”, za nasu čaršiju , Enes Delić a drugi iseljeni dubičanin, pa onda povratnik iz Banjaluke, visok i mršav Uzeir Mujčić Njonjo…Nadimak je bio ružan, ne znam zbog čega…Vjerujem iz djetinjstva, jer se
nadimci tad i dobiju. A kod nas, u bosanskim čaršijama, samo u 5 posto slučajeva
nadimak je lijep. Uglavnom za ženske. I ovaj Njonjo je uz
Enesa , poslovodju svog, bio par exalance trgovac. Sve pod konac. NIK je imao najljepši
izlog..Privlačan..Kada dodje srijeda, pazarni dan, pred izlogom hrpa
seljaka..Samo gledali odjela..Snivali. Mujčić je bio besprekorno obučen,
svaki dan drugo odjelo. Košulja , kravata. Uskog, blijedog lica, dugačkog nosa,
velikih podočnjaka, uredno počešljane kose, dugih prstiju požutjelih od duhana... Ako nije bio
mahmuran onda je bio polupijan. Ali na poslu uvijek u pravom gardu. Kada je uzimao mjeru za odijelo ili kosulju, poput iskusnog krojača njegova ruka je prosto lebdjela oko tebe , bez dodira. Za njega se
znalo da je imao svoju mjeru u konjacima, a i vinjacima kod Paule..To mu je
bila usputna stanica od posla nazad, a nekad i prema... Mjera je bila takva da mu je pri dobrom pijanstvu, samo
ubrzavala korak ali ne i stvarala krivine.. Srećom od Pauline gostione na ćošku
do njegove kuće, neduga distanca sa puno naslona. Drvenih direka od ograde, starih fasada… Kada
mu dodje gusto znao se uhvatiti za njih da ne bi na trotoar ne daj Bože, nosom
zglajzo. Trebalo je sutra raditi. Prodavati ljudima odjela. Većinom na krediti.
Onda nije mogao svako za gotovinu uzeti dobro odijelo u NIKovoj prodavnici u Dubici..Srećom Enes poslovodja,
dobar čovjek “over par exelence” gospodin, davao kredite dubičkim gradskim i
partijskim rukovodiocima. A i drugoj radničkoj klasi tekstilne, pilane,
papirnice, mehanike... A odjela uglavnom obična boranija nosila na
svadbama…Enes ispunjavao formulare za kredit a Njonjo birao odjelo, košulju i
kravatu, pa onda na licu mjesta držao kurs vezanja kravate. Ovo sa kravatom je
volonterski ponavljao, čak i u birtiji.
I kada je bio u blaženom stanju rubinovog vinjaka. Zavezanih očiju znao
kravatu učvoriti na najmanje 5 načina. A ini opštinski službenici, znali i
poderati odjelo na inim službenim putovanjima a da im se kravata ne odveže. Ne
daj Bože, ko će je kasnije zavezati, ako nije Uzeir blizu. Jedino ga je mogao zamijeniti
nasmijani i elegantni Ferid Fedja vozač opštinskog crnog mercedesa, koga su
znali u drugim čaršijama dosta puta i osloviti druže predsjedniče , prije nego
im je on klimnuo glavom da je predsjednik u halabuci izvlačenja iz velike
limuzine. Usafuno se sav, Jadnik.
Dodjoh ja pred taj NIK. Pope se na betonski
stepenik i udjoh u prodavnicu. Sa vrata me udari zadah alkohola, što je bilo ok
u ono vrijeme. Pravi mužjaci u Bosni su pili konjak, vinjak, lozu… a ne
fruktalove sokove. Ja sam tada volio karlovačku pivu. Gadio se žestokog…Nisam
volio da mi smrde usta. Zato nisam ni pušio. Nikad. Onako blaženo, dvije pive,
maksimum, kada pojedem kilu jagnjetine. Kod Raze na stadionu, poslije utakmice
ili kod Kalabe u čaršiji.
Pridje mi nasmješeni Njonjo…Dobar dan” Ima li gospodin kakvo pitanje”.Njonjo nikad
nije prvo rekao.: “Sta želiš”’’ Zagrebačka škola… Ja njemu odgovori hoću mantil
da sašijem, treba mi materijal..Dobar, nepromočiv, koji se ne gužva….Svakako,
rekao je Njonjo, mantil i jeste za Vas. Visok, a širokih ramena. Ko ‘Belmondo.
Ne znam što pomenu Belmonda, Možda i zbog roda
mantila, ako nije talijanski može samo biti francuski. Ja uvijek mislio ko’
Richard Gir..Na mene nalik.Dosta puta u
Americi dobio ovaj kompliment …Znao je Njonjo mene sa igrališta jer je dolazio
na Borčeve utakmice ali bez obzira na to, je uglavnom persirao,
svakoga...Govorilo se da je bio uspješan trgovac, pa i sef citavog odjela, tamo, u Banjaluci, ali alkohol učinio svoje..Rasturio i
njegovu familiju. Nikad nije pričao o tome.
I tako mi Njonjo uze mjeru, ovoliko ti platna treba..Ponudi mi nekoliko
vrsta štofova..Ja izabra jedan, sivo pepeljaste boje. U to vrijeme baš
moderne...Isječe ga. E,sada da izaberemo postavu, mora da bude ko svila
sjajna..Poslije izabra i dugmadi.Sve skupa zamota. Ja plati..Njonjo me isprati
do vrata…Izadjoh na glavnu ulicu. Napokon uhvatih zraka. Sve mi se zamantalo od
njegovog zadaha, ali sretan jer sam dobio ono što sam tražio …Naš Uzeir Mujčić Njonjo, nije mu bilo ravno u usluzi…I to onda kada nisi smio reci prodavačica
da ti raspakuje košulju za probu. Može, ako ćeš je kupiti, držeći fildžan u
jednoj ruci a cigaru u drugoj. “A kako kupiti sejo , ne znam je li mi paše.…Mi smo ti bili izgleda
na svijetu jedina zemlja u kojoj su ljudi kupovali odjevne stvari, a nije bilo dozvoljena proba na licu mjesta. Nego,
sve u celofanu. Maleno i veliko, jeftino, skupo.. I hajde ti sada vrati što ti
je tijesno ili veliko tamo nekoj jezičari koja ustaje na lijevu nogu svako
jutro.
Prijedor, moji školski i Islam Ljubija
Ljubija je bila jedno pitomo mjesto u kotlini pokraj
Prijedora, nakon što prekoračiš Hambarine. ..Ni selo ni grad..A i jedno i drugo… Najtalentovaniji ljudi na kugli
zemaljskoj..Skoro svaki drugi mladić ili djevojka su bili vrhunski u nečemu. Nauka, sport, umjetnost...Imali rudnik željeza koji je pravio stotine miliona mjesečno. Od sedamdesetih
pa dalje imali i najbolje disko klubove…Dom Kulture, Vatrogasno…Kod njih sam
prvi put vidio, a pamćenje me dobro služi,
da disko-džokej ne stavlja šibicu na iglu gramofona i da cure dižu muškarce na
ples. Uh, kada se sjetim onih stiskavaca... Pogotovo kada razvali "Selma", "Krivo je more" i "Jedina Moja"...Pa hajde ti ostani doli, ako si muško,
u medjuekstremu,bez reakcije. Horoz zapjevo' a zore nigdje. Nema šanse. A rizik. Golem. Prodje glas brzinom
munje. Kapak. Nema više stiskavca tu noć. Javno. A kasnije. U mraku iza
doma..Ko zna? Tamo idu hrabri. Neću o tome sada.
Ljubija je zaista bila zona “Free woman spirit”,
ispred Prijedora i Sane, gradova na pola sata vožnje. U mom rodnom gradu bila
neka narodna , više čaršijska budaleština..Ako si muško, za ženske nije važilo,
na provod idi u Ljubiju, ali ne i po mladu, a ženiti se moreš bez srkleta,
mirne savjesti iz Kozarca, Prijedora, Sane, Novog..Ne i iz Kostajnice..Ne znam zašto…
Kada danas razmislim, baš je to bila glupa teorija mojih sugradjana, bosanskodubičana..Isto
kao da su oni iz čaršije oženjeni sa Krivdića Brda, svi papučari. Ja znam, da
su brdjanke bile opasne, ko im zvizne na korzu ili ne daj Bože rekne; “Pusti ručnu”, bilo je svašta, pa i ono
“Zvizni svojoj materi”. Pa hajde ti stisni, i zvizni. A narod ko’ narod. Voli
misterije i zavjere. Niko mu nije ugodio.
Sestra Seka se udala u Ljubiju. Za Zahiroviće..Velika
ljubijska familija…U Islamu živjeli…Islam su zvali Donju Ljubiju. Dalje je bila Gornja i ulaz u rudnik…Na obe strane
ceste.. Zet Senad imao rodicu Šemsu Zahirović, moju školsku iz srednje
Elektrotehničke škole u Prijedoru. Generacija 1976/80..Šemsa je bila avangarda
u mom razredu…Sjedili smo u istoj klupi skoro 4 godine. Negdje oko 185 cm visine, duge smedje kose, širokih
očiju, punih usana, uvijek rumenog lica, brza ko’ munja, odličan učenik, Šemsa je bila djevojka najjače
karme ili autoriteta koju sam poznavao…Pošto je bila viša od skoro svih muškaraca
u razredu; osime mene, nekog Zorana Manojlovića, Bajre, Munira i još dvojice
trojice, uživao sam kada bi neko od onih nižih počeo da joj se udvara ili
komplimentiše, a ona direktno, bez zadrške :”Vidi malog, i on bi”..Poslije
ovoga kapak..Nema više. Pojela maca jezik. I danas se smijem kada je Enes Džihić,
koji je sjedio iza Šemse, pred sami ulazak profesora u razred ispod pazuha progurao ruku i uhvatio
je za lijevu memu, a ona se brzinom munje okrenule i uz povik;;” Pizda ti
materina što me prepade”; udari Enesu takvu šamarčinu da su njeni prsti na
Enesovom licu čitav dan oslikavali…I dan danas mi nije jasno je li je Enes
stvarno prepo, ili je Šemsa tako čuvala svoju čast i dala na upozorenje svakom
od nas šta će se desiti ako se krene rukom prema njenom poprsju… To ti je bilo,
gledaj ali nema pipanja. Ko one biste narodnih heroja ispred opština. Svi
gledali, niko dirao..Dok nisu pobijedili četnici i sklonili mrtve partizane u živim
bistama.
A opet, za muškarce dobiti pljugu, nakon hvatanje
ženske za neke od G tačaka i nije bilo
Bog zna kako sramota…Šemsa je imala jako tijelo, lijepo uobličeno, dugačko, ali
manje i čvrste memice…I opet su one našle mušteriju. Mi svi sanjali o velikim
poprsjima. Tada. A ja se smijao . I drugi u razredu, Enes nije, ali je opet bio
sretan..Vrijedilo je… Ovo disciplina se zvala tada ispitivanje sifona. Ne znam zbog čega, ali je postala masovna u srednjoškolskom
obrazovanju…Jugoslavija je bila dobra zemlja. U njoj nije bilo onog što se sada
zove seksualno uznemiravanje. Sve se moglo..Na višoj cijeni bio i učitelj a
pogotovo profesor koji je svoje učenice zatvarao u Kabinet. I radio, zna se.
Tako, nakon jednog hvatanje Behije za višepasje,
a ispod vrata, od strane mog dubičana Fikreta Mašinovića, sazva se sastanak
razrednog vijeća. Ja bio predsjednik. Naša razrednica, mlada profesorica,
Jelena,negdje iz Srbije došla u Prijedor, pustila po običaju da vodim sastanak..Krenulo o svemu, rasprave, diskusije. Ja onako po
peesu upita na završnoj tački pod razno, ima li iko da se javi. Diže ruku
Behija. Dade joj riječ..I ona , tačno po istini. Neću dušu da griješim..To i
to, muškarci postali nasilni, malo okolišila ovo o ispitivanju sifona, a sve
navodilo na to, dok ne reče eto i mene je jedan iza razreda uhvatio za grudi.
Svi je pogledaše..A ja ono po partijskoj: “Drugarice Behija pred svima reci ko
je taj nasilnik…Behija me pogleda u lice, pa onda razrednicu koja je sjedila
kraj mene i reče : “Ti… E je..iga. Ja
se ukočio. Kud upita..Razred se počeo smijati.. Nasmiješi se i razrednica..a najviše
se smijao Fikro. On fato a ja nahebo. A Fikri nije prvi put, i Anu Horvat je on diro. … Onako u behutu, a kako se i braniti od
ove optužbe, izgovorih: Ja se izvinjavam drugarici Behiji. Neću više… Opet se
svi nasmijaše…Završi sastanak.
Kasnije Behiju upitah:
“Koje je ono sranje”..Fikret te fato a ti mene sheba… Baš hoću, šta se ti praviš
uvijek važan…Nista. Mirno.Na desno marš. Razguli..
Behija je bila solidno gradjena , krupnija, većih
grudi..Imalo se šta i uhvatiti, ali dješ to. Ne ideš u školu da cure fataš...Fino odgojena, iz dobre staromajdanske
familije. Mislim da je bila zaljubljena u mene, a možda se i varam, i to mi napravila, kao iz
ljubomore, što ja nisam mario za nju.. Osmjeh u redu, slatke rupice na
obrazima, ali zubi puni sedre…što je bilo uobičajeno kod stanovnika
koji su živjeli okolo rudnika Ljubija..Voda puna željeza im je uništavala
zube..
Onda mi gledali samo trebuške iz medicinske. Bile najbolje. Ovo čiste svijesti izgovaram. Nek mi neda
lagati Mahmut, Maho moj, Hergić… Predratna adresa naselje Raškovac, odakle su bili najveći i najbolji prijedorski šaneri i sportisti. Maho, moja generacija,
druga škola. Gimnazija.…
Maja 1992 njegovi školski
drugovi Srbi mu stavili onu bijelu traku, da je niži od njih. To su bili sljedbenici onog akademskog slogana
predsjednika SANU Matije Bećkovića: “Više volim rusko govno od američke torte” Eto Maho onda traku nosio, a
kasnije, skoro 25 godina u Portlandu, State Oregon, USA, uči amerikance bankarstvu. Dok tamo toliko
godina onaj kiseli Salkić i
veseli Bratić
kao neki podpredsjednici te njihove skupštine uvjeravaju ideologe Mahinog
progona i poniženja
da je ipak bolje jesti američku
tortu, nego rusko govno..Uzaludan poso’..Ja nešto kontam, pa svako ima legalno i
legitimno pravo, da se pravno izrazim de
facto i de jure, jesti govna…I treba ih pustiti. A ne braniti im. Eto šta se neki dan desi; istjeraše iz skupštine Bratića…Opet nešto kontam..Ima razlog za to. Bratić nije znao na engleskom da im objasni
da je ipak sladja američka
torta od ruskog govneta, a oni nisu razumjeli jezik mu Bosanski, jer ga ne
priznaju. I tako ode u helać
funkcija. Nikad se ljudi pameti opasati.
Iz Kanade u Sanu sam prvi put došao nakon oslobodjenja
1997. godine. Roditelji mi tamo bili u muhadžerluku.… Maj mjesec. A hladno.
Stajao sam sa majkom na Trgu Ljiljana i slušao uživo sa bine muziku povodom
Kurban Bajrama koji je dolazio za dva dana. Kasnije sam krenuo kući. Dosta
ljudi. Gužva. Dok sam hodao, skoro iza
ledja me za rukav kaputa uhvati neka osoba. Okrenu se i spazih. Lijepa mladja gospodja, kratke
moderne frizure. Evropske odjeće…Nasmijala se, puna usta bijelih ko’ biser
zuba. Upita; “Nihade, poznaš ti mene”..Kraj nje je stajao mladji, takodje,
lijep čovjek..Rekao sam Ne. Ja sam Behija Talundžić, djevojački, nekada tvoja školska.
Ovo mi je suprug. Prepoznala sam te tamo na trgu. Uh…Zagrli ja Behiju ko’
nikad. Vid mene..Ustvari prvi put u životu. Kako mi samo bilo drago..Behija je
uz Šemsu bila jedina školska drugarica koju sam sreo nakon razlaza mog razreda
1980..Nekoliko dana poslije Titove smrti. Bez maturske večeri i ekskurzije.
Mrsko mi bilo tada , a još više danas, što Tito ne izdrži makar do juna, da mi
prijedorski maturanti obavimo sve po redu.
E
sada, Enes je bio jedan od najboljih učenika u razredu..On i Fikret Jakupović
su sve znali.Enes iz Kozarca a Fikret iz Kamičana.Opet Fikreta šta god si
upitao on sa osmjehom odgovarao… Na pismenim ispitima uradi brzinom svjetlosti
sva pitanja i onda se sklanjao da onaj iza može prepisivati. Nije šala..Srednja
elektrotehnička škola.14 predmeta od toga 8 stručnih. Visoki napon, jaka
struja…matematike, fizike, na pretek. A u mene djeca u Kanadi samo 6
predmeta..I kao ne mogu stići. Dosta puta mi
bilo žao Fikreta… Bio je iz skromne radničke familije, počesto u staroj iznošenoj odjeci. Bez ručka.
Ali sa nama stalno..Nisam dao na njega. A mene se slušalo. I onda.
Najbolje
je bilo u klupama sjediti dijagonalno, iza ili ispred onoga koji je sve znao.. A u mom razredu su to bili Enes, Fikro Jakupović, Marjan Romanchuk, Dragan Iveljić,
Indira, Šemsa, Šave, Bajro i još dva tri..Ja nisam bio u toj grupi..Solidan ali
ne i najbolji. Nisam od nikoga prepisivao. Enes nije dao da se od
njega prepisuje...Čuvao je znanje i nije htio da ga dijeli..To i baš nije bilo
popularno onda, a i prije. Ko je jači a nije znao udarao je ćuške onima koji
znaju a ne daju prepisivati. Ali Enesu to nije smetalo. Iz Kozarca, otišao na
fakultet u Sarajevu. Ostao da živi tamo. Stekao familiju, ćerka doktor , sin
Mustafa internacionalni plesač. Pleše tango bolje od Argentinaca. Proveo čitav
rat u Sarajevu, Magistrirao i doktorirao. Postao i univerzitetski profesor i stručnjak
u oblasti energije.Dr. Enes Džihić.Nije šala. Predstavlja našu zemlju na
svjetskim naučnim konferencijama…Za svoj naučni rad čak od predsjednika Turske
Erdogana dobio priznanje… Sa Enesom , Fikretom, Šemsom i ostali školskim
prijateljima smo se rasuli u maju, nekoliko dana poslije Titove smrti. Prije 39 godina.I nikad
imali matursko veče i ekskurziju. Ko' svi ostali.I nikad se sastali poslije toga..I velika
praznina u mojoj duši je zbog toga..
Moj razred..Drugi red ulijevo Enes viši od Šemse,
ali samo kada ona sjedi. Gornji ugao Fikro, pored njega rahmetli Bajro crveni.
Ja u sredini stojim
Enesa sam sreo prvi put poslije maja 1980 tek
prije tri godine u Sarajevu…36 godina poslije mature..Uh, tek me sada ufati
strah…Koliko je to samo godina. Meni ,a i njemu, bilo baš drago..Izgrlili se
ko’ najrodjeniji. Sjeli u Sarajevu u fini kafe „Slatko Slano“, blizu onog
Merkatora. A on, ko’ da mi je nešto narastao . Ozbiljan, preozbiljan. A kako i
nebi, profesor i doktor. Moderno obučen. Istog hoda kojeg sam zapamtio dok smo
igrali košarku..Bio je odličan košarkaš, pun trikova..Kada gledam NBA bradonju Hardena i onaj korak nazad koji fantastično
radi, sjetim se Enesa..On je to radio prije 40 godina. Krene prema košu, ti ono
blokadu, a on korak nazad i pošalje te po ćevape.…
Drugi moj školski, Fikro, je u Finskoj. Vidjo
ja slike na FB..Sastaje se redovno sa Enesom u Sarajevu..Selame me obojica
redovno.Opet osmijeh na Fikri, naočale ima..Izgleda bas svjetski. I on
doktorirao..Postao i profesor Fincima. Dva Kozarčana,
dva doktora nauka..Moji školski..Ponosan na njih.
Šemsa se nikad nije udala.. Čuo sam da je u
Sani..Ima neki privatni biznis. Iz moga prijedorskog razreda su rasuti svagdje.
Neki prognani, neki mrtvi, neki uzeli pušku i ubijali po Kozarcu, Rizvanovićima,
Tomašici, Ljubiji.. Sead Bajramović, crveni Bajro je kao inžinjer elektrotehnike
ubijen u crvenom neboderu…Elitocid je učinjen u Prijedoru. Srpski zločinci
izumili i ovu nikad do sada ne primijenjenu disciplinu. Ubijati visokoobrazovane. Samo u crvenom
kadrovskom neboderu u Prijedoru je ubijeno
više od dvadeset visokoobrazovanih prijedorskih muslimana.Neke od njih bacili
sa vrha zgrade..Ispod ovog nebodera je bila redakcija „Kozarskog Vjesnika“, sedmičnika
koji je bio glas zločina…Vjesnik presude..Svaki tekst u tom ružnom vremenu od
nazovi novinara ovog zlobnog glasila je
ubijao i činio nevidjenu patnju nesrpskom stanovništvu Prijedora i okoline.
Šnajderica Hadžera
Ne prodje ni sedmica od moje posjete NIKu, a ja
autom zapuco u Ljubiju. Štof za mantil na zadnjem sjedištu. Ko će drugi
napraviti meni francuski mantil do Hadžera, majke mog zeta Senada. Domaćica,
djecu sama odgajala, vrsna krojačica, brižna majka i supruga..Sve u jednom. Nižeg stasa, punijeg struka, vazda osmijehom
na licu..Sve je mogla..Vedra ko’ najljepše nebo više Islam Ljubije. A ko ne
zna, neka se uvjeri kako je nebo lijepo više Ljubije… Udala Hadžera dvije kćerke
i sina Sudu .One otišle iz kuce, Sudo se preselio u Prijedor..Važan posao radio
.Senad završio srednju školu u Prijedoru kao i moja sestra Mirsada Seka..Nekako
se tu i našli i uzeli. E sada, kada govorimo o vedrini Hadžerinoj, moje
rahmetli prije, uvijek sam se pitao koja je to veza bila i radila da se uda za
Husniju koji je bio suprotnost od
nje..VKV Mašin bravar, poslovođa radione u Tomašici, velikom rudniku onda a
kasnije stratištu planetarno poznatom.
Gdje su srpski zločinci nekadašnje površinske
jame koristili za masovno ubijanje i zatrpavanje nevinih prijedorskih civila,
medju njima i mog parnjaka, amidžića Fehima Krupića iz Gomjenice. Husnija je
bio sumornog lica, neveselih očiju, dugog povijenog nosa, debelih naočara na
pola nosa, bas neuobičajenog izraza, kao u nekom grču, patnji. Nešto ga teško
uvijek tištilo. Razmišljao sam o tome dosta puta… Husnija je radio svoj posao pošteno,
i vjerujem da se nagledao svašta..Kralo se mahom iz tih Ljubijskih i drugih
radiona…Je li Husnija bio pošten?..Sigurno jeste, Da nije, imao bi kuću
zidanicu još osamdesetih ko i drugi koji su bili ispod njega…Husnija u redu.
Šutljiv, na prvi pogled i ko’ malo ters , ali mekahnog srca, radnici ga
voljeli..Plakali na dženazi za svojim poslovodjom. Vidio sam to. Takav bio
Husnija Zahirović, ali njegova Hadžera,
e to je melek…
Jedna proba, drugi put po mantil u
Ljubiju. Moj Francuski…Ko’ saliven. Ne može nek nako. I tako ja krenuo sa uživanjem
mantila.. Francuskog, Univerzalca. Može i na farmerke a i preko odijela. Kiša
mu ništa ne mere…Za snijeg, nije baš.
Dubički hotel
'Park“, kasno, oko ponoći...Mantil i ja desno, Asmir Medjedović, Ismar Mizić i
Ostoja Marjanović
Moj francuski mantil nije postao muhadzer ali je vidio smrt
Došla jesen 1992 godine. Rat okolo. Ne i u našem
gradu..Grad okupiran.Rampe na ulazu. Srpske zastave na sve strane.Isto tako
mrki pogledi komišija Srba. Ne svih, ali većine jest.Svaku noć ili neko mrtav
ili minirana muslimanska kuća. A mudžaeeedina, kako su voljeli reći, ni za
sjeme. Ritam zločina, Opasan. Džamije se ruše.Konvoji krenuli.. Ja
odnio nekoliko torbi garderobe u Crveni Krst..Došlo dosta srpskih prognanika sa
Banije Korduna, Pakraca, od Krajine… Neka se siroti narod obuče. Ostali bez
svega. Oni dolaze a mi se na put .
Spremam se
i ja sa familijom iz Grada. Nema druge.Krijem, ko i drugi, da idem sljedećim
konvojom.… Opet pun ormar garderobe.. Prvoklasna. Volio sam to i nisam žalio
para. Ne mogu sve ponijeti. Ima se po njihovom peesu ponijeti jedna torba po
osobi i 150 njemačkih maraka… Sve drugo ostaviti. A prije toga poplaćati sve račune.
Ja zovnuo Seada Kanurića Stevu da mu dam garderobu…On bio onako, čaršijski
momak…Siroče..Mucao, ali dobro pjevao. Radio svakojake poslove. Najvise tovario
sljunak na traktore i konjska kola. Spavao gdje stigne. Ja mu i prije davao
garderobu.
Pogleda on u ona moja odjela pa onda u mene I mucajući
jedva izgovori: Niho, šta će mi ovo…je’’’ll’’’tiiiii miiiisliš da ccce ove
budale….iiiiii mmmene ostaviti” Ja sam šutio. I on je . Dobro, uzeeeeću samo
ovaj mantil…Njemu je najteze bilo izgovoriti slovo e…Tako Stevo uze moj mantil,
i ode…Vidio sam ga još jednom , baš u tom mantilu…On je ostao u gradu. Štitio
ga Duje Kotaran, niko ga nije smio pipnuti. Jer sa Dujom nije se smilo silom.
Ko planina čovjek, nekadašnja dubička rukometna legenda koji je mogao loptom
slomiti stativu. Narod dubički ga volio, a i on narod..Uvijek bio pri svakoj
ruci. Kasnije postao vojni policajac, oficir, na kraju kažu i vojvoda. Puno
toga, se i priča i nagadja u vezi njegovog učešća u ubistvima muslimana u Kozarcu. Za
Dubicu se zna da je samo štitio naše ljude. Priča se i da je bio šef podzemlja
i trgovine bijelim robljem poslije rata. Znam da je dolazio pred Sanu da vidi naše.
Čak i uveo krišom u grad jednog našeg čaršijskog...Ovaj snimao pa kasnije
vidjeli širom svijeta prve snimke grada poslije rata. Dušan Duje Kotaran je
ubijen decembra 1999. u jednom obračunu u restoranu, kojeg je preuzeo od Envera
Šnjace, krojačke dubičke legende a pred rat ugostitelja…
Dujin sin, Goran, dječačić tada, je prisustvovao
ubistvu oca i nikad se nije oporavio od toga…Kasnije, odlazi u Švedsku, gdje mu
majka živi i postaje masovni ubojica u
svojoj 20 i nekoj. Kažu trojicu ubio, a Švedjani pametni, ne ovdje, ni u
zatvoru, nazad u Bosnu te šaljemo, tamo je ubiti svakako normalno. I tako
deportovan u Bosnu, Dubicu i 2006. uhapšen nakon opet trostrukom ubistva. U nekoliko godina ubio 6 ljudi. Medju ubijenim u mom rodnom gradu je bio prijatelj
i štićenik njegovog oca Sead Kanurić Stevo. Zadnji
vlasnik mog francuskog mantila. Bacio Stevu u jamu, posuo umjetnim djubrivom i
tako ga zatrpao.Ko' u najgorim gangsterskim filmovima. Tijelo potpuno uništeno, kada su inspektori otkrili
lokaciju. Goran Kotaran je postao najopasniji i najbolje čuvan zatvorenik ikada
u u Bosni i Hercegovini. Blizu dva metra visine, kao i otac, konjske
snage..Svako izvodjenje iz zatvorske samice je vezan lancima. Noge i ruke. U zatvoru je
u Foči. On sam, odjel. 24 sata pod nadzorom u jednoj sobi…Kažu da će 2022 biti pušten na slobodu. Nazvan je Balkanski Hanibal. Dubica
u strahu ...Nema kuda nego tamo. Goran Kotaran, masovni ubica do 24.
godine života, slobodan poslije 40te. I ako ne bude drugačije, ni pola godine neće provesti van zatvora, na slobodi, i ponovo će biti
ubica. Pričao mi naš čovjek doktor-psihijatar u najvećem zatvoru u
Arizoni..Amerikanci imaju lijeka za ovakve..Ako su masovne ubice i nisu dobili
smrtnu kaznu nego doživotnu, nakon prvog velikog belaja kojeg naprave u
zatvoru, stave ga na operacijski sto i blokiraju mu stranu mozga gdje je manija
i agresija. I poslije toga zatvorenik manijak i psihopata ko' jagnje, do kraja života.
Ja onako u čudu pito'; Je li to protiv zakona..On se nasmijao i rekao: Kod
amerikanaca kada si u zatvoru osudjen za masovnu ubistvo sve mogu od tebe
uraditi.Za te više ne važe nikakvi humani zakoni.
Hadžera mi se nasmijala, a u komi bila
Moja prija i vedra ljubijska šnajderica Hadžera je
sa djecom prognana u Švedsku. Husnija je umro prije toga. 1989 godine. Ukopan
na mezarje poniže njihove kuće. Bio sam
na dženazi. U Švedskoj je Hadžeri zdravlje slabilo. Počeli i moždani udari 2004
godine…Bolnica i na kraju dom…24 sahata nadzor..U komi , pa izadje iz nje..
2005 godine došao u Švedsku da posjetim brata i sestru. Nismo se vidjeli 13
godina. Sjedili mi kod sestre u gradu Skara. Kažem zetu, volio bih vidjeti
tvoju majku..Ne znam, reče on. Fino od tebe, ali je ona baš ovih dana izvan
sebe, ne prepoznaje nikoga. Ipak, digli smo se i otišli. Švedski dom za
ostarjela lica. Ko hotel..Sve cine da nema bolničke atmosfere. Ja ne volim
bolnice. Mirise lijekova i infuzija.. A starim, i trebam se navikavati i na
to.. Što kaže onaj veseli sarajevski doktor Solaković, posipati se pjeskom, da
se navikavam na onaj svit.
Ušli smo u sobu. Srećom, nije bilo bijelih čaršafa…Ne
volim ni to. Ko ćefini su.… Hadžera ležala, otvorenih očiju…Steglo me. Hvatao
sam joj pogled. Nije išlo..Moj zet Senad a njen mladji sin počeo govoriti,
ko' došao..Glasno, po običaju. Pomene joj i onaj mantil. Hadžera nije
reagovala…Mahnuo sam rukom Senadu da stane.. Prišao krevetu..Uhvatio je za ruku, približio licu i tiho rekao…”Ako
si me prepoznala i cujes me, stisni mi ruku”…
Čekao sam…Učinilo mi se kao godina..Hadžera mi je
stisnula ruku..Njen pogled je i dalje bio prazan, uperen u plafon. Iz jednog oka joj je krenula suza.
Poslije ovog dogadjaj niko me ne može
uvjeriti da i onom koji je u komi mozak ne radi makar 5 posto…Nema tu nauke, to
Bog odredjuje..Ako neko i misli da Ga nema, neka objasni ono što sam video
i doživio ovdje u Kanadi, da ljudi koji su oboljeli od Alzemira zaborave i
djecu i ženu i jezik engleski, a dove Kuran i pjevaju pjesme sevdalinke.. Baš
ovdje, 10 hiljada kilometara od domovine.
Hadžera je preselila 23. decembra 2007
godine u Švedskoj.Istog datuma kada i njen Husnija, samo 18 godina kasnije , u
tudjoj zemlji. Djeca je dovezla U Ljubiju i ukopali kraj supruga Husnije, a njihovog abe. U
mezarju poniže kuće. Kao i svagdje u Bosni, mrtvi su nedaleko od živih. Gdje je
život, tu je i smrt. Gdje je mladost, tu je i starost. Vazda u Bosni bilo.
Kasnije na brdašcu Islam Ljubije, gdje je bila
nekad riglovana kuća Husnije Zahirovića, njegov sin, a moj zet Senad i sestra
Mirsada Seka, napravili divnu kuću sa pogledom na sav Islam, mezarluke , džamiju, očev i majkin mezar. Ljubija nije kao što je nekad bila, ali opet ima najdivnije
nebo što sam ikada vidio. U to sam se ponovo uvjerio sjedeći na balkonu zetove
i sestrine kuće. Prošle godine.
I tako se
i završava priča o mom francuskom mantilu.
Nije da se hvalim, opet, neka ljudi kažu, nosio sam ga bolje od Jan Pol Belmonda i Alena Delona, a možda slabije od Klerka Gebla…
Nije da se hvalim, opet, neka ljudi kažu, nosio sam ga bolje od Jan Pol Belmonda i Alena Delona, a možda slabije od Klerka Gebla…
