Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada
Kada odem u svoj rodni grad Bosansku Dubicu ja ne očekujem da bude ni
jedan posto kao što je prije bilo. Ja tu obnavljam svoju dušu. Tamo ne zagledam
u lica ljudi koje nisam prije poznavao jer me i ne interesuju, Oni imaju svoju
muku sada. Izvor njihove muke je zapečaćen u novom nazivu grada Kozarska Dubica
kojeg su dali majstori zločina po svom nahođenju i željama bez našeg pitanja.
Novim imenom grada su stavili veliki zid izmedju onih koji vole svoj grad sa
ranijim komšilukom i onih koji vole grad sa sadašnjim novomodifikovanim
komšilukom. Nikad neće normalno zaživjeti dva svijeta koja sebe prepoznavaju sa
jedne strane u Kozarskoj nasuprot drugog koji sebe samo vidi u Bosanskoj Dubici.
Prvi je svijet nepravde, poniženja i sramote. Drugi je svijet koji može i dalje
promjeniti nabolje ovaj prvi ali pod uslovom da se odrekne nečasne prošlosti od
prije dvadesetak godina. Ta muka sadašnjih zaljubljenika u Kozarsku Dubicu ima
težinu prošlosti i na njima je kako ce to savladiti. U istini ili zabludi. Istina
ce boljeti ali ne vječno a zabluda će otupiti sve što vrijedi u ljudskoj duši.
Isto tako kada šetam svojim gradom prolazim bez pozdrava ili trunke
razumijevanja kraj onih koje znam po neljudstvu koje su pokazali onda kada su
se trebali izdići i samo nam reći da im je žao što nam se čini nepravda. Gadi
mi se od njih. I dok stojim na glavnom trgu ne dam im blizu sebe jer mi kvare
dan i mjesto gdje stojim. Nasuprot tih još uvijek ima onih koji nikad nisu
pripadali zločinačkom hiru svojih sunarodnjaka. Mi znamo imena tih ljudi i kod
nas i naše djece imaju posebno mjesto. I tako će biti dok živim. Bez obzira na
ovo, moj rodni grad Bosanska Dubica je opet moj centar svijeta. Onaj duhovni,
patriotski i domovinski. Ja nisam industrijalac poput Filipa Zeptera, ili Milana
Jankovića kako mu je pravo dubičko ime, da i rodni grad gledam kroz profit. On
je meni bitniji od toga. Koliko god imam zabluda ili nerealnih snova ako je u
pitanju moj rodni grad ja ih pustim da žive. Najveći uspjeh u svemu tome što
moji snovi i sreća kada se nadjem u svom gradu nisu zasnovani na interesu, mržnji
ili potrebi da se dokazujem nekom.
Nisu mene zanijeli i previše očarali ni zemlje ni silne svjetske metropole
koje sam vidio jer svugdje žive ljudi sličnih sklonosti i običaja. Mi se od
njih samo razlukujemo što su nas prije poznavali po ratu a danas po fudbalu. Želim
za sva vremena da nas uvijek pamte po fudbalu i ljepoti nase zemlje, ljudi i
običaja. To i možemo ako svi budemo dostojni ambasadori svog ognjišta. I dalje
ću, nadam se, vidjeti još mnogo svijeta.Taj svijet će me staviti i u iskušenja
ali sigurno neće promjeniti moju potrebu da u svoj grad dolazim čist kao suza,
bez trunke prljavštine,još bolji i uspravniji od onog kakav sam ga u progonu
morao napustiti...I to je valjda presudno da se čovjek tamo i osjeća beskrajno miran
unutar i van sebe, jer bez toga nema moje casti, čistog obraza i dostojanstva najvažnijih
predpostavki savršene slobode.
Svijet okova,poniženja i zločina koje se stvara za drugog uvijek se na
kraju obije o glavu organizatorima i počiniocima takvog zla. Daleko im kuća od moje.
Na kraju, kada sve ovo kažem, znam da nisam usamljen u svom razmišljanju. Ima
nas dosta širom svijeta. To raduje i budi nadu da će i drugi voljeti svoj rodni
grad, domovinu i sebe u njima na način kako to dolikuje pravim ljudima...
