DVA SVIJETA
JEDNOG BOSANSKOG GRADIĆA
Pisac i publicist
Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada
Kada odem u svoj rodni grad Bosansku Dubicu ja ne očekujem da bude ni jedan posto kao što je prije bilo. Ja tu obnavljam svoju dušu. Tamo ne zagledam u lica ljudi koje nisam prije poznavao jer me i ne interesuju. Oni imaju svoju muku sada. Izvor njihove muke je zapečaćen u novom nazivu grada Kozarska Dubica kojeg su dali majstori zločina po svom nahodjenju i željama, bez našeg pitanja. Novim imenom grada su stavili veliki zid izmedju onih koji vole svoj grad sa ranijim komšilukom i onih koji vole grad sa sadašnjim novomodifikovanim komšilukom. Nikad neće normalno zaživjeti dva svijeta koja sebe prepoznavaju sa jedne strane u Kozarskoj nasuprot drugog koja sebe samo vidi u Bosanskoj Dubici. Prvi je svijet nepravde, poniženja i sramote. Drugi je svijet koji može i dalje promjeniti nabolje ovaj prvi ali pod uslovom da se taj prvi odrekne nečasne prošlosti od prije dvadesetak godina.
Ta muka sadašnjih zaljubljenika u Kozarsku
Dubicu ima težinu prošlosti i na njima je kako će to savladiti. U istini ili
zabludi. Istina će zaboljeti ali ne zadugo a zabluda će otupiti za sva vremena
sve što je najbolje u ljudskoj duši. Isto tako kada šetam svojim gradom
prolazim bez pozdrava ili trunke razumijevanja kraj onih koje znam po
neljudstvu koje su pokazali onda kada je bila najpotrebnije da se izdignu iznad
svega i kažu da im je žao sto nam se čini nepravda. Gadi mi se od njih.Ne dam
im blizu sebe jer mi kvare dan i mjesto gdje stojim. Nasuprot tih još uvijek
ima onih koji nisu pripadali zločinačkom hiru svojih sunarodnjaka. Mi znamo
odlična imena tih ljudi i kod nas imaju posebno mjesto. I tako će biti dok živim.
Bez obzira na ovo, rodni grad Bosanska Dubica je opet moj centar svijeta. Onaj
duhovni, patriotski i domovinski. Ja nisam industrijalac poput Filipa Zeptera,
ili Milana Jankovića kako mu je pravo dubičko ime, da i rodni grad gledam kroz
profit. On je meni bitniji od toga. Koliko god imam zabluda ili nerealnih snova
ako je u pitanju rodni grad ja ih pustim da žive. Najveći uspjeh u svemu tome što
moji snovi i sreća kada se nadjem u svom gradu nisu zasnovani na interesu, mržnji
ili potrebi da se dokazujem nekom. Nisu mene zanijeli i previše očarali ni
zemlje ni silne svjetske metropole koje sam video, jer svugdje žive ljudi sličnih
sklonosti i običaja. Mi se od njih samo razlukujemo što su nas prije poznavali
po ratu a danas po fudbalu. Želim za sva vremena da nas pamte po fudbalu
i ljepoti naše zemlje, ljudi i običaja. To i možemo ako svi budemo dostojni
ambasadori svog ognjišta.
I dalje ću, nadam se, vidjeti još mnogo
svijeta.Taj svijet će me staviti u iskušenja ali sigurno znam da ću i dalje u svoj
grad dolaziti čist kao suza, bez trunke prljavštine,još bolji i uspravniji od
onog kakav sam ga u progonu morao napustiti...I to je valjda presudno da se čovjek
tamo i osjeća potpuno slobodan unutar i van sebe, jer to je svijet moje časti, čistog
obraza i dostojanstva koje mi i dalje pruža potpunu slobodu. A nema veće od
toga. Svijet okova,poniženja i zločina koje se stvara za drugog uvijek se na
kraju o glavu obije organizatorima i počiniocima takvog zla. Daleko im kuća od
moje. Na kraju, kada sve ovo kažem, znam da nisam usamljen u ovom razmišljanju.
Ima nas dosta širom svijeta. To raduje i budi nadu da će i drugi voljeti svoj
rodni grad, domovinu i sebe u njima na način kako to dolikuje pravim ljudima...
PS: Ovaj tekst sam prije dvije godine postavio na Facebook i ovih
dana se nekako ponovo aktivirao uz dosta komentara. Za vaše znanje ako Vam nije
mrsko, pogledajte skorašnji video iz mog rodnog grada i pustoš koji vlada tamo. Video Link:
Na kraju da ne zaboravim načelnik grada se preziva Zlojutro
