OMER, SEVDAH
I JA
Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska
Dubica, RBiH
Vancouver, Canada
8.
Mart 2013
Ovih dana sam često razmišljao o mom velikom
ahbabu rah. Omeru hadži Pobriću. O našim čestim susretima širom Sjeverne
Amerike, izmjeni email poruka, zadnjem susretu 2007 godine u njegovoj kući u
selu Mulići kod Visokog i nikad ne završenom tekstu o tom našem prijateljstvu
kojeg sam izgovorio u diktafon u septembru 2007 tokom dugog leta od Franfurta
do Vankuvera. Česte se pitam: “Da li će se naći neko ko će sevdah tako voljeti
kao Omer i produžiti život Instituta Sevdaha koji je osnovao? Njemu nije bilo
lako kada je osnovao ovu instituciju a ni godinama kasnije. Žalio mi se
nekoliko puta kako je neshvaćen u domovini, i da mu svaki susret sa našim
ljudima izvan Bosne u dijaspori donese novu energiju i snagu da istraje u
svojoj zamisli. Nije volio ni nove aranžmane sevdalinke koju radi Mostar Sevdah
Renuion ili neki mlađi pjevači. Znao je napomenuti da kada takva interpretacija uđe u uho djeci,
ostaje zauvijek i insistiranje na očuvanju orginalnosti pjesme je uzaludno. Omer je na koncertu u Seattlu rekao: “Kada je umro rahmetli Šerbo, moj
učitelj i uzor u sviranju sevdaha, ja otišao do njegove hanume po harmoniku i materijal koji je ostavio iza sebe. Dobih ja
jednu omanju kesu, a u njoj sva pisana ostavština rahmetli Šerbe. Tada sam se
zarekao da će Omer iza sebe ostaviti instituciju koja će znati kako očuvati
pjesmu sevdalinku.
Nema u našoj Bosni u sferi kulture
ništa važnije od pjesme sevdalinke. Ova pjesma je jedini orginalni kulturni
trend Bosne i Hercegovine i njenih naroda. Drugog nema. Dok sam prije nekoliko
mjeseci hodio Bosnom uzduž i poprijeko, doživljavajući je opet na poseban
način, nisam se mogao oteti osjećaju da naš narod nikada nije bio u takvom
beznađu kao sada. Čak mi se učinilo da je i sevdah utihnuo, što je čudo čuda,
jer upravo sevdah nastaje u patnji i čežnji. Sada u Bosni patnje ima ali čežnje
nema. Volio bih da se varam i da ne govorim istinu, ali taj osjećaj me proganja
od kako sam došao nazad u Kanadu. Strah me za nas, za domovinu, za ostavštinu…
jer bez sevdaha i pjesme sevdalinke smo uistinu skupina beskućnika.
Od Omera sam dobio možda
i najveći kompliment u mom spisateljskom opusu. Kaže mi on maja 2005 godine u
Chicagu: “Ahbabu više volim tvoju rečenicu nego čitavo predavanje onih naših
profesora dole u domovini”. Tih dana sam sjedio u društvu Omera i glavnog imama
u Americi Senada ef. Agića.
Pita Omer njega: “Senad efendija, je li sevdah haram”?
Senad ef. mu odgovori:” Na ovo pitanje bi ti odgovorio
jednom tezom najvećeg živog muslimanskog mislioca Dr Šefika Kardavija.
On kaže: “Ako se od šljive napravi pekmez, onda je
šljiva halal, a ako se od nje napravi rakija onda je šljiva haram. Ako pjesma
kao što je sevdalinka pjeva o ljubavi prema svom bližnjem, prema domovini,
prema Bogu..onda ta pjesma može biti samo halal.
“A što me to Omere pitaš”; na kraju ga upita Senad ef.
“Znaš, imam u glavi da napravim festival sevdalinki
koje će pjevati samo bosanski imami. Moram biti siguran da to nije haram”;
odgovori mu Omer, unoseći u svoj digitalni notebook ovo što mu je Senad ef.
I dok smo danas ja i moja supruga sjedili i uz
ručak u jednom trgovačkom centru pričali o svemu, kažem ja njoj da mi Omer često
dođe u misli i da moram uputiti preko facebooka poruku Hasibi Agić, koja je uz
Nusretu Kobić i Esada Kovačevića bila najbliži saradnik Omera Pobrića. Moram je
pitati je li se odlaskom Omera ugasio i Institut Sevdaha i institucialna briga
o sevdahu u našoj domovini? Kako naumih tako i učinih. Samo nekoliko sati
poslije, uprkos velikoj vremenskoj razlici, Hasiba mi odgovori; “Ima
jedan momak, samo 17 godina,a pametan kao da ima 50...iz Omerovog rodnog Tešnja,
svira harmoniku i već drugu godinu uređuje i organizuje na kulturnoj
manifestaciji “Dani Tešnja”, veče Omera Pobrića. Tako ja, Nusreta i Esad iz
stare postave Instituta Sevdaha smo ponovo na okupu. Damir Galijašević, kako mu
je ime i prezime je pravo zlato Božije. U tom momku, mi koji smo bili uz Omera u
vidimo njegovog nasljednika…”.
Ja odmah po čitanju
ove poruke ode na youtube i nađoh ovog dječaka. I zaista, zlato Božije..kada
priča, priča sevdah, kada svira -svira sevdah. I opet me radost a i tuga obuze.
Kahar , kako naši stari kažu. A to je pravi sevdah. Sretan sam da se opet pokazuje
da će se uvijek naći neko ko će pjevati kao Safet, igrati fudbal kao Pape,
igrati košarku kao Kinđe, pisati kao Mak i Meša i svirati kao Šerbo i Omer, a
tužan što nas je Omer rano napustio, da mu dragi Allah podari lijep dženet
Danas je Osmi Mart,
međunarodni Dan Žena. Uz čestitke svim damama širom svijeta šaljem vam ovaj
tekst , nekoliko slika i video link da se sami uvjerite kako je Tešanj lijepa
čaršija, kako je omladina iz Tešnja pametna, a i kako svira Damir Galijašević,
nasljednik Omera Pobrića. Nikad nisam bio u Tešnju, ali čim dođem u
Bosnu..pravo u tu čaršiju da popijem tu čuvenu
tešanjsku kahvu i prohodom šaršijom Muse Ćazima Ćatica i Omera Pobrića… ne bi
li mi se Bog smilovao i dopustio da sa njima malo popričam.
Face TV ima jedan divan serijal o sevdalinkama, pratite ovo na linku
http://facetv.ba/face-tv/novosti/%208459-savtajsevdah-.html
Photos:
U institutu Sevdaha, Mulići kod Visokog, ljeto 2007
Stoje: Hasiba Agić i Mery Sherhard, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić
Sa lijeva na desno: Esad Kovačević, Nusreta Kobić, Hasiba Agić, Nihad Krupić. Omer Pobrić i Adila Krndžija, urednik Radio Naša Riječ, Čikago
Stoji: Esad Kovačević, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić
