Iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE"
Pisac: Nihad Krupić
U Huseinovom životu je mnogo toga
sličilo dobro izrežiranoj komediji. Za datum rođenja nije znao, ali je godina
bila ista onoj u kojoj je Musolini došao na vlast u Italiji. Mjesto, tiho
rudarsko seoce kraj Sane, gdje ljudi znaju šta je biti pod zemljom dva dana bez
izlaženja, kretanje u mejtaf i školu,
njemački upad u Poljsku, prestanak školovanja kad je Tito rekao «ne» Staljinu.
Pratio ga je glas nemirnog djeteta i, kasnije, velikog
zavodnika. Gdje god je Husein dolazio, momci su dobro pazili na svoje cure, jer
se teško moglo odoljeti Huseinovim plavim očima i britkom jeziku, kojim je
razoružavao sve djevojačke odbrambene linije.
Oženio se mlad, dobio sina i, preko
noći, nestao, ostavljajući mladu sa djetetom u porodičnoj kući sa ostarjelim
roditeljima. Mlada je čekala gotovo dvije godine i, kako se Husein nije vratio,
uzela dijete sa sobom i otišla nazad svojima.
Husein je lutao od grada do grada, radio građevinske
poslove, bekrijao, dok se, nakon deset godina takvoga života, nije zamorio, pa
se oženio petnaest godina mlađom Zumru, napravio lijepu porodičnu kuću u
Blagaju kraj Bosanskog Novog i primirio se dobro po rođenju trećeg djeteta.
Život mu se sveo na rado od ponedeljka do subote u novskoj građevinskoj firmi,
a nedeljom privatno, tako da je familiji i sebi ubrzo omogućio pristojan život.
Pred samu agresiju na Bosnu, Husein je
otišao u penziju.
I to je prokomentirao na sebi svojstven način:
“Moj radni vijek se izgleda završava sa
ovom Jugoslavijom”.
Počeli su srpski mitinzi, mobilizacije, pa rat u
Sloveniji, i u Hrvatskoj, kad je Husein iznenadno odlučio sa familijom
izbjegnuti put Njemačke. Noć poslije prelaska Save kod Bosanskog Šamca, srušiše
i zadnji most koji je povezivao Bosnu i Hrvatsku.
U Bosni nastupi najveća tragedija u historiji ove zemlje,
a Husein i familija postaše muhadžiri u nekom selu kraj Hanovera. Poslije šest
mjeseci, Huseina i Zumru napustiše djeca, odoše za Ameriku, a njih dvoje
stariji njemački bračni par preuze u svoju kuću. Sve u svemu, nije bilo loše.
Ali, oboje su počeli mršati, jer su domaćini jeli samo dvaput dnevno, a i to u
manjim obrocima. Trpio je to Husein neko vrijeme, dok ga glad nije natjerala da
potkradom ode u trgovinu i Zumri i sebi kupuje malo jače obroke.
Poslije pola godine, nestade i
ušteđevine, a Njemačka se napuni stotinama hiljada muhadžira iz Bosne. Nekako u
to vrijeme, počeše Huseina i Zumru obilaziti dvije žene sa mahramama na glavi,
donoseći im knjižice napučene slikama nasmijanih i sretnih vjernika ispod
bremenitih voćnjaka i žutih pšeničnihj polja. Huseina i nisu baš zanimale te
slikovnice, ali jesu pune kese namirnica koje su one donosile i redovne večere, uvijek subotom
navečer, priređivane u dugačkoj kući sa zatamnjenim prozorima.
Nakon pet mjeseci obilazaka, žene počeše pričati da ih je
nova vjera spasila od sve nesreće i tuge i da su veoma sretne otkako su postale
Jehovini svjedoci. Tada su im prvi put rekli da bi trebali razmisliti o
prelasku na novu vjeru. Husein je i to prokomentirao na svoj način:
“Pogledajte mene! Ja sam se rodio kao
musliman, dali mi ime Husein, kao Sadamu, i opet, kao takav, nisam dobar, jer
se ne molim svom Bogu, a možete tek misliti kako bi bio loš Jehovin svjedok. A
i ne ide, brate: Husein, pa svjedok. Ne volim nikome svjedočiti”.
Žene su to mirno primile i otišle.
Poslije sedam dana se jedna od njih navrati sa pozivnicom
za veliku svečanost u sljedeću subotu.
Dođe i taj dan. Obukoše se Husein i
Zumra najfinije što su mogli, spremajući se za još jednu obilnu trpezu. Dođoše
pred onu kuću i već od ulaza vidješe kako je sve okićeno, dok su u vrhu dvorane
bili postavljeni počasni stolovi. Gotovo neprimjetno, domaćini ih dovedoše do
pročelja, gdje je sjedilo još pet parova iz Bosne, uglavnom partneri iz
mješovitih brakova.
Poče ceremonija. Zatvoriše se vrata i prozori. Nastade
polumrak. Za binu iziđe poveći čovjek, koji je imao nekakvu lentu preko ramena
i bokova. Ta lenta je bila ukrašena ordenjem. To nasmija Huseina, jer se sjeti
da je, nekoliko noći prije, vidio na televiziji Tuđmana sa sličnom lentom, u
bijelom maršalskom odijelu.
I, za čudo, taj ugojeni gospodin
progovori na Huseinovom maternjem jeziku. Reče da su se okupili ovdje da na
svečan način prime u svoje redove novu braću i sestre iz bivše Jugoslavije.
Sva sala se okrenu pred Huseinovim očima. Stolica se poče
ljuljati pod njim. Tijelo mu se oduze. I pred očima mu se stvori slika iz ranog
djetinjstva: Sjedio je u mejtafu sa ostalom seoskom djecom i za hodžom naglas
ponavljao suru El-Kafirun.
“Bismillahirrahmanirrahim!
Kul ja ejjuhel kafirun,
La e’abudu ma ta’budun.
Ve la entum abidune ma e’abud
Ve la ene abidun ma abedutum.
Ve la entum’abidune ma e’abud,
Lekum dinukum ve lije din!
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Reci: 'O Vi nevjernici,
Ja se neću klanjati onima kojima se vi
klanjate
A ni vi se nećete klanjati Onome
Kome se ja klanjam
Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,
A i vi se
niste klanjali Onome Kome se ja klanjam.
Vama vaša vjera, meni moja!»
«Vama vaša
vjera, meni moj dini-islam», bubnjalo je u Huseinovoj glavi, dok ga ne trgnu
Zumra:
“Zovu te na
binu!”
Dođe Husein sebi, pogleda ženu, zgrabi je za ruku i
povika:
“Otvaraj vrata! Hoću zraka, gušim se!”
Skupa sa njom, dotrča do izlaza, okrenu se prema
zabezeknutoj masi svijeta i tiho izusti:
“Vama vaša vjera, meni moj dini-islam!”
Poslije ovoga događaja, u Huseinovom
životu se sve uozbilji i posta drukčije. Srećom po njega, ne prođe dugo a
bosanska armija oslobodi Sanski Most i Husein se spakova, pa, sa Zumrom, nazad
u Bosnu. Po dolasku u Bosnu, Husein se vrati onom što je oduvijek bio, često u
sanskoj u sanskoj džamiji među prvim safovima.
Poslije namaza, kad krene šala između džematlija,
obavezno ga pitaju:
“Huseine, gdje si prije bio?”
On, isto tako, odgovara:
“Bio sam tu, blizu, ali umjesto
prečice, na turneji po Njemačkoj, sretnem neke svjedoke i opet dođem nazad,
među vas, gdje mi je uvijek mjesto bilo. Ko bi rekao da sam istinu o sebi našao
u stranoj zemlji i među tuđim ljudima?!”
