KAD NAROD BIRA RASISTE, FAŠISTE, PARANOIKE, HIPOKRATE, IZDAJNIKE I BANDITE SVIH VRSTA

Demokratija je vladavina naroda. Dakle narod putem demokratije bira svoje predstavnike u svim oblicima društvenih zajednica, od onih lokalnih do najviših državnih. Platon, grčki filozof, se naročito bavio pojmom demokratije, države, naroda i njihovih lidera. Po njemu, Sokrates je bio jedini istinski političar. I Platonove teorije o vladavini naroda su imale smisla sve dok u realnosti suština demokratije nije pokazana u primjeru da su glasovi dva čobana vrijedniji od glasa ,recimo, velikog Platona.

Piše: Nihad Krupić, pisac i publicist

Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada.

novembar 2016

Glasam iz slabosti

Ovo je bilo onda. A šta danas imamo? Krenuću sa jednim primjerom demokratije to jest kada narod bira..Lokalnog je karaktera ali govori uopšte o psihi glasača i shvaćanju demokratije i biranju lidera. Prije 15 godina u zajednici u kojoj živim se desila džematska izborna skupština. Malo zainteresovanih, malo i članova. Odprilike 24 glasa. Bio sam predložen za člana Upravnog Odbora. Glasanje tajno obavljeno, rezultati javno pročitani. Na kraju ispade, da sam dobio manje glasova od čovjeka koji je hronični alkoholičar i čiji najveći vjerski domet je što ne pije Ramazanom. Naravno, ovaj izabrani je samo posljedica stanja psihe onih koji su glasali ali nije i uzrok. Razmišljao sam o ovoj skupštini danima i došao do zaključka da 30 posto onih koji je glas dalo tom čovjeku a ne meni, je karakterno potpuno drugačije od mene. Škrti su, pohlepni, skloni neetičkim radnjama, ne daju za zajednicu i svojom pojavom sam automatski uvreda za njih. Drugih 30 posto je slična svojim habitima i ovisnostima onom za koga su glasali, dakle opet sam im ja uvreda jer znaju da ne pijem, postim mjesec Ramazana, dajem vitre, sadaku i zekjat i držim familiju u vjerskom duhu. Onih 40 preostalih posto jednostavno zaokružuje po redu i eto slučajno je taj čovjek bio više mene na listi i njega su zaokružili. Ovima 40 posto se život dešava i njima nije važan progres zajednice i društva u kojem žive.

Demokratskim putem se biraju vodje zajednice a glasači skoro da i nisu važni za izučavanje stanje psihe zajednice. Važniji su oni koji nisu glasali jer direkto odredjuju da budu izabrani predsjednici, načelnici ...ljudi koji po svim etičkim pravilima  ne mogu biti vodje. Jedno drugačije iskustvo sam imao prošle godine u Sarajevo, takodje sam bio predložen i biran, i takodje se desilo nešto što mi je dobro jasno ali ne mogu prihvati kao odgovor ni demokratije ni težnje za progresom zajednice u kojoj živim...Na kraju svega sam zaključio ako zajednica ne bira najbolje medju sobom, onda ih ona i ne zaslužuje i neka se ne jada i ne rita nihilističkim parolama na ulicama. Sami su krivi za stanje u kojem se nalaze.

Glasam zbog slabosti

Prije dva dana je u Americi izabran za predsjednika Donald Trump, čovjek koji po sadržaju i poruci američkog ustava, zbog mnogobrojnih rasističkih i diskriminatorskih izjava, nije ni mogao biti na listi kandidata za predsjednika. Amerika je dala glas takvom, što znači, ona je takva ili Amerika je još uvijek zemlja institucija, reda, rada, zakona, slobode, pravde i demokratije, ali to nisu iskoristili svojim glasom oni koji Ameriku vide drugačijom od Donalda Trumpu i svojim ne izlaskom na izbore su glasali automatski za Trumpu...Nešto slično onoj slici bivšeg podrinjsko političara sadašnjeg zatvorenika Ese Radeljaša na Facebooku, ispod koje je pisalo AKO NE IZADJETE NA IZBORE JA ĆU POBIJEDITI. Dok je njegov slogan na izbornim plakatima bio VALA BAŠ-RADELJAŠ JE NAŠ...Simpatično! Catchy , što bi rekli Amerikanci.

Glasam iz ćorluka

Fikret Abdić Babo je izabran za načelnika Velike Kladuše. Ratni zločinac je ovim izborom politički rehabilitovan. Na dodjeli načelničkih certifikata u Sarajevu, krajiški izabrani načelnici iz protesta napustili dvoranu. Zbog poštivanja imena Fikret, prezimena Abdić i naših očeva ili babi, ja ga radije zovem po nadimku Todor. Njegove glasače ne brine što im načelnik Todor neće sjesti sa načelnicima Bihaća, Bužima, Cazina, Bosanske Krupe, gradova sa kojima graniči Velika Kladuša i dogovoriti poslovnu saradnju i krećanje ka ekonomskom progresu. Oni su izabrali Todora zbog ćorluka. Da prevedem ovu krajišku riječ,zbog prkosa. Da bi eto iskoristili svoje demokratsko pravo i preko glasanja pokazali i dalje da ih nije briga za ponovno otvaranje krajiških bratskih rana, za Todorovu izdaju, za okrećanja ledja svih gradova u okruženju. Oni su izabrali izdajnika, fobistu, starca, mrtvog konja kojeg je džaba mamuzati. Najčudnije od svega je što se Todorove pristalice žele igrati na kartu ljudstva, karaktera i etike pa poručuju na socijalnim mrežama„ Ostanimo prijatelji i dalje, nemojte se ljutite, prihvatite naš izbor“. Kao da sama pomisao da neko može biti pristalica Todara i glasati za njega ne izaziva uvredu, svakom čovjeku koji drži do sebe.

Sam Balkan je u zadnjih 30 godina vidio sve najgore scenarije nazovi demokratskih izbora, gdje i danas vladaju oni koji ni po kakvom osnovu ne zaslužuju da budu počastvovani liderskom funkcijom. Iz tog razloga demokratija je preteška riječ za zajednicu koja se mentalno vlada po principu oligarhije i anarhije, a fizički po principu trenutnog političkog trenda. Iz tog razloga na Balkanu i u svijetu imamo političke lidere koji su ili rasisti, ili fašisti, ili paranoci, ili hipokrati, ili izdajnici, ili banditi najgore vrste.

KUĆI JE POTREBNIJI ČOVJEK NEGO ČOVJEKU KUĆA

KUĆI JE POTREBNIJI ČOVJEK NEGO ČOVJEKU KUĆA

Nihad Krupić, autor                

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada                           

2. novembar 2016

Nakon progona moje i bratove familije novembra 1992 godine i dva mjeseca kasnije oca, majke i najmladje sestre, porodična kuća u Bosanskoj Dubici nije bila prazna ni sedmicu dana.

Jedna velika i jedna manja kuća, prostrano dvorište i za grad veliko imanje, na glavnoj cesti za Prijedor, je bilo i te kako pogodno da se na brzinu usele tri srpske familje…Jedna je bila izbjeglička iz Hrvatske a druge dvije iz okolnih potkozarskih sela. U 10 godina domaćinskog odsustva, srpske familije su se mjenjali u našoj kući  ostavljajući iza sebe pustoš. Jedno vrijeme se tu nalazila i srpska vojna policija. U to vrijeme sam dobio i poruku kako će njihova vojnička čizma gaziti i dalje moj dnevni boravak a ja i dalje mogu pisati po novinama šta god hoću.

         I svemu dodje kraj. I onima koji silu i nasilje sprovode. I onima što tudje otimaju. A pogotovo onima koji se nasele u kuće koje nisu njihove a vlasnik se je nije odrekao. Nakon blizu deset godina od progona u našu avliju su se vratili otac i majka. Avlija prazna. Nigdje nikoga. Pokucaše na vrata. Otvori im dječak od nekih 8 godina. “Gdje su ti roditelji?”: upita ga moj otac. “Majka, sestra i baba su ovdje a tata je na selu kod naše manje kuće”. “A ovo je tvoja velika kuća?”; nastavi moj otac. “Da” …”Reci svom ocu da te prestane lagati, ja sam vlasnik ove kuće i uskoro se vraćam”; na kraju je odgovorio moj otac.

         Povratak roditelja u našu kuću iz sanskog muhadžerluka je trajao nekoliko mjeseci. Uz prijetnje i podizanje oružja jednog od srpskih stanara, dok napokon nisu konačno uselili u manju kuću, djeleći dvorište sa dvije familije koje su bile u većoj kući, više od nekoliko mjeseci. Na kraju su se i ovi odselili i ostavili iza sebe nemoćnu staricu od preko 80 godina, izbjeglicu iz okoline Sunje. Otac i majka nisu mogli gledati da se starica pati nego su nastavili da joj unose drva za grijanje i hranu, na čemu je starica bila veoma zahvalna. Pričala je da ima sina koji je o njoj više vodio računa nego onaj što ju je ostavio i otišao sa familijom. I taj sin obećao da će se vratiti i voditi je njenoj kući.

         Nakon nekoliko mjeseci se i on pojavio i tražio da priča sa mojim roditeljima. Sjeli su svi skupa, baba, sin, moj otac i majka. Babin sin je odmah prešao na stvar i zatražio hiljadu maraka za kao uslugu  da odveze svoju majku i oslobodi kuću. Otac je pogledao staricu, koja je od stida sagnula glavu. ”Baba, je li ti falilo išta kod mene?..”Nije diko”..” Tvoj sin evo sada trguje sa mnom, hoće da zaradi na tvom transportu”…”Nema problema , rješićemo to ovako, dobijaš odmah novac, ali ne da odvezeš majku, nego pošto, da kažem, prodaješ, ja ću je kupiti i ona ostaje kod mene kao moja majka. Hraniću je i paziti do kraja života, i kada umre finu sahranu pripremiti. Po vašem običaju. I baba će meni kao sinu koji vodi brigu o njoj prepisati svoje imanje u Hrvatskoj, a ti, i pogotovo tvoj brat ne zaslužujete ništa, jer ne volite ni majku a ni Hrvatsku, zemlju gdje ste rodjeni i na koju ste pušku dignuli.”U tom momentu prodavač svoje majke je skočio i izletio napolje. Pojavio se nakon dva dana sa traktorom i prikolicom.Majku je stavio na traktor, a njenu posteljinu i nekoliko komada starog namještaja na prikolicu i kada se pripremio da krene, otac mu je rekao da ubaci nešto i drva da se mati ne bi smrzavala u drugoj kući. 

     Povratkom domaćina su kuća i dvorište oživjele i zasjale punim sjajem zahvaljujući ocu i majci koji se je nikad nisu odrekli. Oni su svojoj djeci i unučadima pripremali dolazak iz dalekih zemalja u koje ih je dušman protjerao, u još veću i ljepšu kuću u kojoj se bosom nogom po tepihu hoda. I strana i domaća čizma i cipela se ostavlja pred ulaznim vratima, a mržnja, sebičnost, pohlepa, oholost, ružna nakana, ružan jezik…sve sve što ne valja, ostavlja još dalje od ulaznih vrata kuće, na vratima avlije. Moja kuća je imala sreće jer su joj dušu ponovo vratili domaćini. Mnoge nisu imali tu sreću i leže puste i devastirane širom Bosne i Hercegovine. A kuća zaista treba više čovjeka nego čovjeku kuća. Ova moja priča je potaknuta današnjim osvrtom akademika Abdulaha Sidrana na posjetu njegove kuće u Goraždu. Naslov je istrgnut is Sidranove teksta i govori mnogo o mojoj, Avdinoj i svim drugim kućama širom svijeta.

 

Sa ocem ispred naše porodične kuće