NOSTALGIJA DONOSI USPJEH!?

 Piše: Nihad Krupić,

Vancouver, Canada 2002

Uspjeh u tuđini, uglavnom mlađim i talentiranim pojedincima, donosi težak rad,  promjena odnosa prema sebi i drugima i jak stvaralački poriv koji se javlja zbog konstantne patnje za domovinom. U tom stanju se osoba duhovno uzdiže pronalazeći duboke intelektualne mogućnosti koje su  uvijek vezani za jezik, kulturu i tradiciju zemlje gdje je rođen, odgajan i odrastao. Iz tog razloga velika djela stvaralaca izvan domovine postaju most koji su oni sagradili kako bi omogućili budućim generacijama da preko njega mogu otići sa jedne obale na drugu ali se i vratiti kada shvate da je zemlja svuda zemlja sa sličnim ljudima i  zabludom da je svagdje ljepše nego ondje gdje si. 

Teško je opisati osjećaj doživljen gledanjem filma Ničija Zemlja u tami jedne kanadske kino dvorane. Ogromni polukružni ekran sa zvukom iz svakog ugla dvorane su me učinili ne samo gledaocem, nego i učesnikom filimske drame. Plavetnilo domaćeg neba se ocrtavalo na licima ljudi, našeg, tuđeg porijekla, u grču koji je čas donosio smjeh, čas plač. Rijetko kad sam bio bliže Bosni i Hercegovini i svoj njenoj historijskoj kataklizmi izraženoj u nasilnom smrtnom hropcu njenih zemljana koji su nesvjesno rođenjem i smrću određeni da budu nosioci te drame. Koliko je to sve puno paradoksa može se shvatiti i opisati samo kada se na momenat izmakneš u stranu i u miru povežeš sve konce koje stoljećima na bosanskoj tapiseriji oblikuju; ljude, događaje, ... u mjenjaju dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje.

Čitajući reakcije na veliki uspjeh Danisa Tanovića, ne mogoh ostati ravnodušan na  konstataciju veterana socijalističkog novinarastva da se uspjeti može samo izvan Bosne koja i dalje po pravilu tjera napolje sve što je dobro, a oni tamo postižu uspjehe jer se brzo snađu, sve im daju, jedva ih čekaju, priznaju im sve škole što su završili u domovini, vladaju se civilizacijski dok Bosna se i dalje maćehinski ponaša prema svojim velikanima.Ovo u stvari mi liči na zadnji čin agresije gdje se podvalama ovakvog  tipa želi izlazak iz Bosne pretvoriti u jedinu opciju dokazivanja i opstanka njenih najumnijih ljudi na nekom drugom podneblju. Ovim se potiskuje istina da nema zemlje na svijetu koja nema svojih imigranata, neke su mnogobrojnije vani nego u matici, i da su samo rijetki uspjeli dok je ogromna većina ostala na ispod prosječnom životu.

Da, činjenica je da su mnoga djela bosanskih kulturnih, naučnih i drugih velikana nastala izvan Bosne i Hercegovine, ali isto tako je istina da su ona sva duboko inspirisana upravo njom, pa danas imamo uspjehe izvan Bosne: Karahasana, Tanovića, Kurjaka,,.. i kada bi ih upitali kome mogu zahvaliti za uspjeh svi će uglas reći svojoj domovini.

Šta se može vani steći na putu ka uspjehu a ne može u Bosni?

Prvo, ogromna doza samopoštovanja. U Bosni se na svakom koraku može čuti loše mišljenje o društvu u kojem se živi, vlasti, porijeklu, vjeri, nadi... kritikovanje svega i svačega bez imalo samokritike.Ta forma nihilizma, ironije, sarkazma, patetičnosti je do savršenstva izgradjene u Bosni danas. Ako se traži mir, red, rad, poštenje, poštovanje, darežljivost...prvo se počne od sebe...Tražiti od drugog ono što ti nemaš je čista hipokratija koja razdire sva društva razorenih, neuredjenih i nadasve korpumpiranih zajednica. A još je gore društvima koji su sebi umislili da odredjuju historijske i druge tokove, a stvarnost je da ih samo uneredjuju.

U stranim zemljama se u početku odmah shvati da se ne može opstati gradeći svoju ličnost na svakodnevnom osobnom nipodoštivanju, jer ako se tako predstavljaš drugima oni će svakako prvo pomisliti: Kako će nas ovaj-a poštovati ako sebe ne poštuje. Poslije ovoga dolazi rad do besvjesti naših svršenih diplomaca koji vani počinju od poslova za koje nije potrebna ni osnovna škola. U tom izazovu koji je stavljen pred svakog novog imigranta  se uzdiže duh. Naravno onima koji ga je i donio od kuće. Javlja se poriv za intelektualnim izrazom, pa je iz tog razloga pokojni Dario Džamonja mogao pisati divne priče radeći kao kamiondžija u Americi, Kenovićev prijatelj Marjanović režirao zapažen film u Kanadi noseći naveče picu... i mnogi drugi umjetnici, studenti, sportisti koji su na Zapadu prošli i izdržali težak period života prije nego su postigli nešto značajno. Svi oni istog momenta da mogu bi sav uspjeh poklkonili svojoj domovini kao što je i Danis to učinio jer su svjesni šta je ona učinila za njih. Naravno u ovom možda i naivnom i sanjarskom zanosu danas više nego ikad je pitanje, da li domovina želi ponovo imati, uredne, poštene i radine pojedince nazad u svojem krilu. 

 Naravno, uspjeh je vezan za samo mali procenat najboljih. Većina živi ispod prosjeka, gubeći svakodnevno dostojanstvo radeći mizerne poslove za svoje bivše standarde. Bilo kako bilo, život ide dalje, društva se mjenjaju, a kako stvari stoje ovih milion i više prognanih, raseljenih od Bosne u druge i dalje zemlje će po načinu kako u Bosni sada stvari stoje sami sebe proglasiti političkim disidentima. 

JA SLOBODU DOBIJAM IZ SVOJIH UVJERENJA

I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi.

Autor:
Nihad Krupić
Bosanska Dubica RBiH
Vancouver, Canada

Nakon sučeljavanja   Čede Jovanovića i Milorada Dodika pred milionskim TV-gledalištem širom svijeta svakodnevno se u novinskim izdanjima i web portalima može naći po nekoliko novih analiza ovog, moglo bi se reći, historijskog  događaja.  Neobičnost debate je bila u mnogo čemu, ali sve može stati iza činjenice da je jedan slobodni Srbijanac po imenu Čeda Jovanović , imao prvo hrabrosti, pa onda volje i želje da u ime i zarad istine direktno u lice lideru RS još jednom ponovi da je RS nastala na genocidu i etničkom čišćenju nezabilježenom poslije Drugog Svijetskog Rata. Samo sedmicu prije je Čeda Jovanović na tribini svoje LDP partije ,  izjavio da je RS genocidna tvorevina, i od tada njegove ime ne silazi sa novinskih stupaca režimskih novina u RS i Srbiji. „Beogradski Kurir“, koji je po mišljenju mnogih medij Službe Državne Bezbednosti Srbije, u histeričnoj kampanji ide najdalje i specijalno za ovu prililku nalazi dva bivša tjelohranitelja Čede Jovanovića koji, ni više a ni manje, izjavljuju da je njihov nekadašnji šef ovisnik o teškim drogama, skupim satovima, odijelima i u svakom momentu ima torbu punu eura.

Dodikov ured je pristao na sučeljavanje sa Jovanovićem, nadajući se da će predsjednik RS u stilu Kočićeveg junaka Davida Štrbca u komediji „Jazavac pred Sudom“, uživo izmasakrirati i do smrti prepasti Čedu i uvjeriti sve Srbe u Srbiji i čitav svijet da je Republika Srpska izraz političke volje srpskog naroda u BiH. Predsjednik Srbije Tadić je povodom Čedine izjave morao nešto reći i na Jahorini zatrpan snijegom pred članovima predsjedništva BiH i predsjednikom Hrvatske Josipovićem, napomenuo da je RS izraz potrebe srpskog naroda.Obe ove izjave su netačne, ružne, nemoralne, mentalno zagađene i pogotovo uvrijedljive jer su u transparentnoj funkciji pretvaranja laži u istinu, identičnom onim što je do smrti govorio Milošević i pred haškim sudijama svi koji su osuđeni ili se sude za najteže ratne zločine počinjene  nad nesrbima u BiH.

Osnivanje RS nije nastalo kao politička volja i potreba srpskog naroda u BiH

U glavama normalnih ljudi koje krasi makar i trun poštenja i čestitosti znaju da RS nije nikada mogla nastati kao izraz političke volje jednog naroda, nego kao posljedica vjerovanja bosanskih Srba u snagu već tada potpuno srpske JNA koja se slila u sjevernu BiH nakon, slobodno možemo reći, niza poraza u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je bilo preduboko ubjeđenje Srba da se niko neće usuditi oduprijeti četvrtoj vojnoj sili u Evropi i da sve što vojska zauzme, njihova politika će znati ozakoniti pred međunarodnom zajednicom. Dakle, Dodik po ovoj izjavi, a i mnogim prijašnjim, nije ništa drugačiji od Karadžića i Mladića. Taj zločinački dvojac i prije dvadesetak godina je dobro znao da se RS može napraviti samo istrijebljenjem Bošnjaka, dakle genocidom. Genocid nad Bošnjacima su već ranije isplanirali akademici Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU, veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve, masa srpske intelektualne elite, a realizirao najveći vojnički ološ u postojanju ovog naroda. Dakle, Miloševićevu i Karadžićevu političku opciju realizovala je srpska vojska, paravojska,  policija i odmetnute grupe razbojnika i kriminalaca, što govori da nikako nije u pitanju politička volja nego nametnuti režim kojeg kasnije nastoje pokazati kao političku volju. Sve ovo govori da se osnivanje RS nije desilo u normalnom političkom ambijentu jer i prije samog osnivanja RS, nakon što su iz svih javnih institucija istjerali nesrbe, na posao u opštinama su Srbi dolazili u uniformama poput službenika nacističke Njemačke i kasnije svih zemalja gdje je bila vojna hunta na vlasti.

Druga izjava predsjednika Srbije Tadića da je RS nastala kao potreba srpskog naroda, više je namjenjena srbijanskoj glasačkoj publici. Tadić izvrće i zloupotrabljava riječ „potreba“ jer je potreba, između ostalog, i težnja za stanjem ravnoteže. Kada se pogleda u kojim BiH gradovima je nastala RS vidi se da nigdje nije postojala potreba za ravnotežom jer su tu u postojanju svih Jugoslavija Srbi dominirali u skoro svim porama društva. Kada bi Tadić imao minimum osjećaja za istinu on nikad to ne bi rekao, i ako ništa, makar bi poput svog oca Ljubomira, jednog od vodeći ljudi u SANU, akademije koja je bila mentor srpskog nacionalizma, prešutio istinu da je ta nazovi potreba u stvari bila glad za dominacijom, pod izgovorom kronične ugroženosti.

Dodik je danas apsolutni gospodar slobode u RS

Ovdje se već naziru odgovori na pitanje „Da li je RS genocidna tvorevina?“, a do kraja razgoljeno, u malom, reklo bi se ne važnom,  segmentu debate između Dodika i Jovanovića.  Valjda nastojeći da pokaže dobru volju i neku političku širinu, Dodik je pozvao Jovanovića da slobodno dođe u RS i skupa sa njim ode do zavičaja Čedine majka, u jedno selu ispod Kozare, nedaleko od mog rodnog grada Bosanske Dubice. Uz to je Dodik rekao da mu se ništa neće desiti. Na to je Čeda rekao krucijalnu rečenicu koja u najboljem smislu definiše filozofiju nastanka RS:

“Ja svoju slobodu dobijam iz svojih uverenja, a ne od tebe...

Dakle, Dodik je sirovim političkim žargonu rekao da je on  taj koji sada u RS daje i valjda oduzima slobodu kome želi. Ako je sloboda upitna i za Srbina Jovanovića, kako je tek sa onim koji sada tamo žive, a nisu Srbi? Kako je uostalom bilo nesrbima kada su tu slobodu držali u rukama Radovan Karadžić i Ratko Mladić!?

Često pomislim da je Milorad Dodik fotografija u boji Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer poslije svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na njegove oči, on i dalje nastavlja putem ovih nekadašnjih darovatelja i otimatelja nečije slobode i života. Dodika i nije toliko briga za Srbe u Bosni jer ih on poslije svake izjave Blaža Stevovića ili Čede Jovanovića straši Alijinom „Islamskom deklaracijom“, uvjeravajući i mene da je prosto opsjednut ovom knjižicom i da je prije samog Bakira ima na svom radnom stolu.  Njemu je stalo da u stanju mentalnog ropstva i nacionalne razdražljivosti drži do kraja sve Srbe u Srbiji, jer je sa više od 95% Srba taj posao završen u RS. Za sada mu ta rabota dobro ide jer što nedavno napisa Petar Luković, Tadić ga drži u međunožju i izvlači kada god treba da dobije simpatije radikalnog dijela srbijanske populacije koja je, na žalost, još uvijek socijalno dominantna.

Možda Jovanović i nije rekao sve u ovoj debati ili nije pogodio u srž razloga zašto i zbog čega je nastala RS, ali je kristalno jasno uputio poruku svim BiH patriotima da o RS ne treba raspravljati u Sarajevu ili Banjaluci nego u Beogradu, jer je Beograd i dalje glavna baterija srčanog bajpasa RS. Da mi je doživjeti da neko hrabro bošnjačko lice sjedne uskoro u Beogradu i nasuprot sebe ima ili Dodika ili bilo kojeg sličnog njemu i bez nemira kaže ono što mu je rekao Jovanović, dodajući da Bosna nikad nije bila u ropstvu i neće nikad biti a nijedan narod u Bosni nije do dvadesetog stoljeća znao šta znači oduzimati slobodu drugome.

Sloboda je data prvo rođenjem a kasnije uvjerenjem

Oduzimanje slobode jednom čovjeku je zločin, oduzimanje slobode grupi ljudi je masovni zločin. Planiranje i oduzimanje ne samo slobode, već i desetina hiljada potpuno nevinih života  nije ništa drugo nego genocid. U Bosni i Hercegovini su Srbi nad Bošnjacima napravili genocid jer su prvo isplanirali, pa oduzeli slobodu jednom čovjeku, pa grupi ljudi, pa im na kraju oduzeli i živote. To je Dodik vidio svojim očima i znao je šta čeka i one Bošnjake iz Bosanske Gradiške, koje je spasio od smaknuća. Kada slobodu određuje jedinka, više ljudi, grupa ili oni koji vladaju, masa je u ropstvu. Bilo fizičkom ili mentalnom. Bošnjaci su u srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima bili u fizičkom ropstvu, i ono je prošlo. Po ovom što Dodik zastupa Srbi su u gorem mentalnom ropstvu nego prije dvadeset godina jer su uspjeli i tada nerođenu djecu naučiti da danas skandiraju „Nož, Žica, Srebrenica“.

Republika Srpska je pragenocidna u samoj ideji, predgenocidna u planiranju i genocidna od samog momenta osnivanja jer su oni koji su je stvorili osuđeni ili na putu da budu osuđeni za genocid najgore vrste poslije holokausta. I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi. Opet na kraju za nadati se je da će sve manje Srba biti Dodik, a sve više Čedomir Jovanović. Više zbog njihovog dobra, ali i našeg cjelokupnog mira i početka normalnog života. Naime, Srbi trebaju biti svjesni samo jedne činjenice. Nema te srpske mržnje koja može istopiti ljubav Bošnjaka prema Bosni. Ona se prenosi sa generacije na generacije a dokaz je da djeca koja su prije dvadeset godina u naručjima roditelja iznijeta iz zapaljenih kuća i ispred masovnih grobnica danas postaju svjetski priznati pravnici, doktori, uspješni poslovni ljudi širom svijeta, građevinari koji su u opustjelim dvorištima svoje očevine ili djedovine napravili divne kuće. Njima ništa ne može zamjeniti domovinu a dobro će znati kako je treba i pravno i politički i ekonomski odbraniti i zaštiti jer izgleda malo vajde će biti od sadašnje vladajuće bošnjačke političke „elite“. Hrabar i častan čovjek Čedo Jovanović je neko novo lice Srbije. Istina to njegovo ozareno lice se još uvijek ne vidi dobro u tamnošnjem mraku i dimu tamjana, ali ipak postoji i pruža nadu.

PUT

Iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE" 

Pisac: Nihad Krupić

U Huseinovom životu je mnogo toga sličilo dobro izrežiranoj komediji. Za datum rođenja nije znao, ali je godina bila ista onoj u kojoj je Musolini došao na vlast u Italiji. Mjesto, tiho rudarsko seoce kraj Sane, gdje ljudi znaju šta je biti pod zemljom dva dana bez izlaženja,  kretanje u mejtaf i školu, njemački upad u Poljsku, prestanak školovanja kad je Tito rekao «ne» Staljinu.

Pratio ga je glas nemirnog djeteta i, kasnije, velikog zavodnika. Gdje god je Husein dolazio, momci su dobro pazili na svoje cure, jer se teško moglo odoljeti Huseinovim plavim očima i britkom jeziku, kojim je razoružavao sve djevojačke odbrambene linije.

Oženio se mlad, dobio sina i, preko noći, nestao, ostavljajući mladu sa djetetom u porodičnoj kući sa ostarjelim roditeljima. Mlada je čekala gotovo dvije godine i, kako se Husein nije vratio, uzela dijete sa sobom i otišla nazad svojima.

Husein je lutao od grada do grada, radio građevinske poslove, bekrijao, dok se, nakon deset godina takvoga života, nije zamorio, pa se oženio petnaest godina mlađom Zumru, napravio lijepu porodičnu kuću u Blagaju kraj Bosanskog Novog i primirio se dobro po rođenju trećeg djeteta. Život mu se sveo na rado od ponedeljka do subote u novskoj građevinskoj firmi, a nedeljom privatno, tako da je familiji i sebi ubrzo omogućio pristojan život.

Pred samu agresiju na Bosnu, Husein je otišao u penziju.

I to je prokomentirao na sebi svojstven način:

“Moj radni vijek se izgleda završava sa ovom Jugoslavijom”.

Počeli su srpski mitinzi, mobilizacije, pa rat u Sloveniji, i u Hrvatskoj, kad je Husein iznenadno odlučio sa familijom izbjegnuti put Njemačke. Noć poslije prelaska Save kod Bosanskog Šamca, srušiše i zadnji most koji je povezivao Bosnu i Hrvatsku.

U Bosni nastupi najveća tragedija u historiji ove zemlje, a Husein i familija postaše muhadžiri u nekom selu kraj Hanovera. Poslije šest mjeseci, Huseina i Zumru napustiše djeca, odoše za Ameriku, a njih dvoje stariji njemački bračni par preuze u svoju kuću. Sve u svemu, nije bilo loše. Ali, oboje su počeli mršati, jer su domaćini jeli samo dvaput dnevno, a i to u manjim obrocima. Trpio je to Husein neko vrijeme, dok ga glad nije natjerala da potkradom ode u trgovinu i Zumri i sebi kupuje malo jače obroke.

Poslije pola godine, nestade i ušteđevine, a Njemačka se napuni stotinama hiljada muhadžira iz Bosne. Nekako u to vrijeme, počeše Huseina i Zumru obilaziti dvije žene sa mahramama na glavi, donoseći im knjižice napučene slikama nasmijanih i sretnih vjernika ispod bremenitih voćnjaka i žutih pšeničnihj polja. Huseina i nisu baš zanimale te slikovnice, ali jesu pune kese namirnica koje su one  donosile i redovne večere, uvijek subotom navečer, priređivane u dugačkoj kući sa zatamnjenim prozorima.

Nakon pet mjeseci obilazaka, žene počeše pričati da ih je nova vjera spasila od sve nesreće i tuge i da su veoma sretne otkako su postale Jehovini svjedoci. Tada su im prvi put rekli da bi trebali razmisliti o prelasku na novu vjeru. Husein je i to prokomentirao na svoj način:

“Pogledajte mene! Ja sam se rodio kao musliman, dali mi ime Husein, kao Sadamu, i opet, kao takav, nisam dobar, jer se ne molim svom Bogu, a možete tek misliti kako bi bio loš Jehovin svjedok. A i ne ide, brate: Husein, pa svjedok. Ne volim nikome svjedočiti”.

Žene su to mirno primile i otišle.

Poslije sedam dana se jedna od njih navrati sa pozivnicom za veliku svečanost u sljedeću subotu.

Dođe i taj dan. Obukoše se Husein i Zumra najfinije što su mogli, spremajući se za još jednu obilnu trpezu. Dođoše pred onu kuću i već od ulaza vidješe kako je sve okićeno, dok su u vrhu dvorane bili postavljeni počasni stolovi. Gotovo neprimjetno, domaćini ih dovedoše do pročelja, gdje je sjedilo još pet parova iz Bosne, uglavnom partneri iz mješovitih brakova.

Poče ceremonija. Zatvoriše se vrata i prozori. Nastade polumrak. Za binu iziđe poveći čovjek, koji je imao nekakvu lentu preko ramena i bokova. Ta lenta je bila ukrašena ordenjem. To nasmija Huseina, jer se sjeti da je, nekoliko noći prije, vidio na televiziji Tuđmana sa sličnom lentom, u bijelom maršalskom odijelu.

I, za čudo, taj ugojeni gospodin progovori na Huseinovom maternjem jeziku. Reče da su se okupili ovdje da na svečan način prime u svoje redove novu braću i sestre iz bivše Jugoslavije.

Sva sala se okrenu pred Huseinovim očima. Stolica se poče ljuljati pod njim. Tijelo mu se oduze. I pred očima mu se stvori slika iz ranog djetinjstva: Sjedio je u mejtafu sa ostalom seoskom djecom i za hodžom naglas ponavljao suru El-Kafirun.

“Bismillahirrahmanirrahim!

Kul ja ejjuhel kafirun,

La e’abudu ma ta’budun.

Ve la entum abidune ma e’abud

Ve la ene abidun ma abedutum.

Ve la entum’abidune ma e’abud,

Lekum dinukum ve lije din!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Reci: 'O Vi nevjernici,

Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate

A ni vi se nećete klanjati Onome Kome se ja klanjam

Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,

A i vi se niste klanjali Onome Kome se ja klanjam.

Vama vaša vjera, meni moja!»

«Vama vaša vjera, meni moj dini-islam», bubnjalo je u Huseinovoj glavi, dok ga ne trgnu Zumra:

“Zovu te na binu!”

Dođe Husein sebi, pogleda ženu, zgrabi je za ruku i povika:

“Otvaraj vrata! Hoću zraka, gušim se!”

Skupa sa njom, dotrča do izlaza, okrenu se prema zabezeknutoj masi svijeta i tiho izusti:

“Vama vaša vjera, meni moj dini-islam!”

Poslije ovoga događaja, u Huseinovom životu se sve uozbilji i posta drukčije. Srećom po njega, ne prođe dugo a bosanska armija oslobodi Sanski Most i Husein se spakova, pa, sa Zumrom, nazad u Bosnu. Po dolasku u Bosnu, Husein se vrati onom što je oduvijek bio, često u sanskoj u sanskoj džamiji među prvim safovima.

Poslije namaza, kad krene šala između džematlija, obavezno ga pitaju:

“Huseine, gdje si prije bio?”

On, isto tako, odgovara:

“Bio sam tu, blizu, ali umjesto prečice, na turneji po Njemačkoj, sretnem neke svjedoke i opet dođem nazad, među vas, gdje mi je uvijek mjesto bilo. Ko bi rekao da sam istinu o sebi našao u stranoj zemlji i među tuđim ljudima?!”

BIBLIOTEKARKA

Autor: Nihad Krupić

Priča iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE"

                I

– Dobar dan, gospođo Angela!

Stajala je i dalje ispred visokog prozora i odsutnim pogledom zurila na rijetke prolaznike dubičke glavne ulice, ne obazirući se na moj pozdrav. Imala je lijepe crne cipele, s niskom petom i ravnim vrhom; laganu ljetnu suknju i široku svilenu bijelu košulju, nemarno prebačenu preko pasa. Desna ruka joj je bila savijena ispod prsa, praveći oslonac uzdignutoj lijevoj nadlaktici u čijim je prstima gorjela cigareta. Prvi put sam je vidio neuredne kose sa nekoliko vidno sijedih pramenova. Ali, to i nije bilo zabrinjavajuće osim izraza njenog lica. Takvu Angelu nisam poznavao.    

– Ostavi knjige na sto i potraži nove – rekla je tiho, ne osvrćući se.

– Ovog puta ne želim nove. Ostavljam svoje kao poklon biblioteci.

Okrenula se. Usne joj se razvukoše u jedva primjetan osmijeh.

Na suhom i podbuhlom licu su stajali tamni podočnjaci, poput kolutova se spuštajući ispod jagodica. Čak nije imala ni karmina na usnama. Poznavajući je kao besprekorno uređenu, pomislih da se nešto strašno događa u njoj. Uostalom, bio je kraj ljeta 1992. godine. Tek skinutih maski, ljudi su preko noći postajali žrtve ili dželati.

Tih dana i mjeseci je bilo neumjesno pitati ljude kako su.

Angela sa lijevog oka skloni razbarušeni pramen kose i pogleda u paket koji sam stavio na sto. Priđe bliže stolu, izvuče stolicu i sjede. Pokaza mi rukom da i ja sjednem.

– Dakle, ti donio knjige... Osoba koja voli knjige, nikome ih ne daje. To me ne podsjeća na tebe. Ali, da vidimo šta je balast u tvojoj kućnoj biblioteci i čega se želiš riješiti...

– O, sabrana djela kozaračkog maestra Mladena Oljače. Ha, ha, ha… Niko ga izgleda više neće... Šta dalje!? Kapor, Andrić, Ćopić, Ćosić, Gorki, komplet Zillahi… Malo čudno. Znam šta čitaš i nikad ne bih rekla da imaš ovu Oljačinu «enciklopediju». Hajde, priznaj, je si li je pročitao?

Nasmijao sam se njenoj uporedbi zaista odlično dizajniranih, u tvrdom povezu, pet Oljačinih knjiga sabranih djela. Angela ostavi knjige, uze cigaretu iz pepeljare i povuče dug dim.

Poznavao sam je dugo godina, i nikad sa njom duže pričao. Prvih godina po Angelinom dolasku u biblioteku, naš odnos se svodio na vraćanje pročitanih i uzimanje novih knjiga, te moja uobičajna pitanja o literaturi koju sam želio čitati. Jednom mi je, kao osmoškolcu, prigovorila da uzimam a ne čitam knjige, jer sam po nekoliko puta u sedmici navraćao u biblioteku. Gotovo u plaču sam izletio vani. Poslije toga sam se ustručavao Angele i nastojao što prije završiti posjetu biblioteci.

Poslije je uvidjela da dolazim u biblioteku zato što volim knjige, preporučivala mi šta bih čitao i, mimo pravila, znala  izdati i po četiri odjednom. I to je radila bez suvišnih riječi.

Ja sam želio sa njom popričati duže, ali blioteka nikad nije bila prazna da bismo mogli razgovarati bez ometanja; uglavnom o mojoj velikoj ljubavi, književnosti.

I, došlo je to vrijeme. Nikog nije bilo u biblioteci. Neubičajna tišina se odbijala od visokog stropa do poda duge prostorije. Rafe su stajale pune i uredne. Pri kraju sobe je bio poširok ulaz u naknadno otvoreni dio gdje su se mogle iznajmiti videokasete.

– Ako hoćeš iskren odgovor, pokušao sam čitati «Kozaru», ali, jednostavno, nije išlo.

– Ha, ha, ha, ha – smijala se glasno Angela. – Ne idu ti od ruke ove sindikalne knjige.

– Sindikalne!?

– Nemoj se pretvarati. Sigurno su u tvom bivšem preduzeću prodavane na odplatu. Ne bi ih uzeo za gotov novac ili zbog želje da ih pročitaš... Ustani i pogledaj na onaj revolucionarni odjel pod slovom «O».

Ustade i priđe pokazanoj rafi. Na njoj je stajalo nekoliko istih kompleta. Bili su nedirnuti.

– Znaš da ih nisam  jučer dobila. Tu stoje godinama. Niko ih ne želi čitati. Eto vidiš da nisi usamljen. Da nije bio partizan i postao rukovodilac, ovaj pisac bi bio potpuno nepoznat. Ovako je postao nezaobilazan. Išao je po školama i učio mlade kako se trebaju čuvati antifašističke tekovine. I sama sam slušala šta priča. Međutim, poslije nedavnog intervjua banjalučkom «Glasu», počinjem sumnjati u njegovu iskreno bivše bratstvo-jedinstveno opredjeljenje.

Zgrada Gradske Biblioteke u Bosanskoj Dubici 2007 godine

Način na koji je ovo rekla je bio tipično Angelin. Uvijek je bila oštra i brza.  Nije birala ni moment ni vrijeme da uputi i koju nepristojnu riječ, ali ovo je bilo nešto što je dublje zalazilo u ocjenu situacije koja je vladala u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Bio sam oprezan. Bilo je to vrijeme kad jezik može odsjeći glavu. I nisam bio baš siguran šta je krajnji cilj Angelinog naglog skretanja razgovora sa knjiga na ono što se zbivalo oko nas.

Izgledala je veoma nervozno i rastrojeno. Drhtavim prstima je izvadila drugu cigaretu i pripalila je na prethodnoj. Činila je to manirom muškarca. Nakon što je povukla dim, podignu glavu i nastavi:

– Ne brini. Ne trebaš odgovoriti! Upravo si mi sve rekao rješavajući se Oljačinih, Kaporovih, Ćosićevih... knjiga, sve do jučer bajne jugoslavenske avangarde. A danas, znaš i sam. Otkrili se do kraja. Sumnjam da su ikad bili ono za šta su se predstavljali.

Spustila je glavu i zašutila je. Tako, nekoliko minuta. Napokon, pogled joj se razbistri, privuče se bliže stolu, nasloni se na lakat lijeve ruke i podboči bradu palcem, dok je u prstima i dalje držala cigaretu.

– Koliko te poznajem? – naglo upita.

– Od kako si došla u naš grad. Možda dvadeset pet godina.

– Vidiš, da bi se znalo ko je ko u ovom ili drugom gradu, ne treba više od godinu rada u biblioteci. Većina se mota oko nje iz nekoliko razloga. Prvi je da pročitaju lektiru, drugi da citiraju i treći da se kulturno uzdižu. Ja znam intelektualni, psihološki i svaki drugi profil kako vodećih, tako i običnih osoba u ovoj kasabi. Dovoljna sam stara da ocijenim ljude prema literaturu koju čitaju. Imam svoj stav o onima čiji se maniri ne uklapaju u ono što predstavljaju. Ne vjerujem “kulturnjacima” koji vole zavrnuti rukave na košulje i pokazuju medvjeđe čupave ruke; kao da će svakog momenta pljunuti u šake i prihvatiti se kose ili motike. Ne vjerujem ni onima što ostave otkopčana dva gornja dugmeta na košulji i sa vremena na vrijeme glade prsa. Niti onima što uvrću brkove poput Vuka Karadžića jednom rukom, a drugom se igraju čačkalicom u ustima. A ni onima koji, poput Mladena Oljače, uvijek na glavi imaju staru kožnu seljačku kapu, a ispod kaputa ručno pleteni džemper od domaće vune. U našim krajevima se prisnost takvih sa svojim narodom očitava u sočnoj psovci, udaranju do bola po ramenima i pucanju iz pištolja u zrak kad se veseli. Takvima je civilizacijski korak između ruralnog i urbanog ogromna provalija, nepremostiva čitavoga života. Dalje! Kako su samo smiješni kad se moraju uvući u odjela. Kravate, uredno zakopčana dugmad ispod vrata, to im je stega i mora; guši ih i čini duboko nesretenim i nervoznim. Neki od ovih «kulturnjaka» su postali i akademici i smjestili nam ovo što je sada. Mogla bih danima pričati o kompleksima uzročnika katastrofe naše zemlje. Znam šta se događa i sa tvojima i sa mojima. Ti si možda i siguran da nisu tvoji ovi što pale, ruše i ubijaju. A ja!? Oni ni meni ne pripadaju. Ne znam više ni kome pripadam. Moj i direktor svega što potpada pod dubičku kulturu je upravo opisani “kulturnjak”... Pitam se šta ja radim ovdje i jesu li uopšte u budućnosti potrebne biblioteka nosiocima i pratiocima ideje o jednom narodu, jeziku i vjeri. Knjiga je ogromna uvreda nepismenim i polupismenim i ovome sistemu koji ovi stvaraju. To i nije društvo. To je ograda da ne uđu oni izvana, a tor za odvojene unutra. Vanjski ih ne zanimaju, a svojim ovčicama unutra će nosioci nove javne svijesti s vremena na vrijeme prosuti u jasle malo ugoroženosti, malo davnih zločina počinjenih nad njima, malo kosovskih djevojaka, majkih Knešpoljki, Jasenovca i eto, zauzvrat, patriotizma. Šteta samo da su pisci knjiga što ih ostavljaš meni, pri kraju baš kad su najpotrebniji svom narodu.

Izbacivala je riječi poput nekog ko je danima i noćima učio tekst i jedva dočekao da ga prospe iz sebe.

Angela je, nije bilo sumnje, bila pod teškom depresijom.

Njen mješoviti brak je novoj srpskoj vlasti predstavljao problem. Traženi su oni s pedigreom bez moguće sumnjičavosti da ovaj rat nije očuvanje Jugoslavije nego stvaranje «Velike Srbije».

Pomislio sam da je najgore ubijeđenim Jugoslavenima. Nestajao je Angelin svijet iz snova, svijet iz najljepših knjiga u biblioteci. Znala je da nema šta tražiti među ovima koji su pretvorili glavne ulice, šetališta, parkove, stadione, dvorane, pozorišta, novine, televiziju, i biblioteke, u mjesta za smotru i poziv na osvetu u ime slobode sistema i budućnosti novih srpskih generacija.

– E, dragi moj mladi gospodine, jesen dolazi, laste odlaze na jug. Sanjarima i romantičarima ne preostaje ništa drugo nego da potraže bolja vremena, ljude, krajeve, tamo gdje neće prestati sanjati, gdje se neće buditi sa bukom topova i smradom baruta, gdje će biti pune biblioteke i korza, gdje nema šanse da se knjige prodaju preko sindikata, gdje će ljudi iz kulture znati otplesati valcer, tango, odrecitirati Lorkine, Bodlerove, Preverove, Makove, Tinove stihove, ali bez zavrtanja rukava, otkopčavanja gornjih dugmadi na košulji i dubokog uzdisanja, kao da je kultura nešto tako teško i bremenito…  Ali, dosta je za danas. Možda i previše. A ko nas, uostalom, i pita. Ne pripadamo ovoj vrsti!

Angela nije očekivala ništa od mene. Bilo joj je dovoljno sámo moje prisustvo.

– Angela, želim se pozdraviti sa tobom. Odlazim iz ovoga grada. Daleko, u inostranstvo.

Prihvatila je moju pruženu ruku, blago se nasmijala i prišla prozoru.

II.

Ljeto 1992. u Bosanskoj Dubici je bilo toplo, dugo i nikad tužnije. Trgovine prazne, tvornice u zastoju, vode za piće na kapljice, a struje tek svakih nekoliko noći po sat-dva, u terminima kad na lokalnoj kablovskoj televiziji treba prikazati zadnji izvještaji sa ratišta. Kiptilo je od odbrane otadžbine u ofanzivama na Gradačac, Bihać, Srebrenicu, srpske riješenosti da po svaku cijenu oslobode i ove gradove i napokon donesu slobodu svome narodu. U prljavim uniformama, smrknutih lica, prepoznavao sam dojučerašnje školske i radne kolege, poznanike. Poručivali da će se napokon riješiti Turaka za sva vremena.

Gledajući ove reportaže, shvatio sam da je vojna uniforma čudna stvar. I bijedniku može donijeti osjećaj nadmoći i veličine. Zato su lica novih vojnika i komandanata smknuta i važna.

Sa ratišta je izvještaje sačinjavao Angelin šef, kulturnjak širokog seljačkog lica, visokog čela, brkova od uha do uha, sa zavrnutim rukavima i neizbježnom čačkalice u ustima. U mlađim i ludim danima se oženio Muslimankom, medicinskom sestrom. Zato se morao dodatno angažirati.

Sutradan sam po komšijskim mrkim pogledima uviđao da je dubička kablovska televizija postala najvažnija spona između rezervista na položajima i naroda ostavljenih kod kuća i veliki oslonac u sistemu komande Dubičke vojne vlasti.

I nakon susretu sa Angelom, na večer je prikazan «kulturnjakov» TV-izvještaj. Potom je nestalo struje. Bilo je toplo i sparno. Nisam mogao spavati. Izišao sam na balkon i u mraku osluškivao žamor stražara sa obližnje benzinske rampe na prijedorskoj cesti. U daljini su se vidjela svjetla Novske. S vremena na vrijeme, tišinu su razbijali rafali iz automaskog oružja i potmuhla grmljavina topova sa nekog od frontova oko Gradiške i Okučana. I mjesni mineri su se opet aktivirali s postavljanjem dinamita pod nesrpske kuće. Činili su to redovno poslije ponoći. Strah se uvlačio sve dublje. Mnogi, kao i ja, nisu mogli spavati. Sjedili smo i razmišljali šta nam je činiti.

Ali, moje misli su bile okupirane Angelom.

Došla je u naš grad sredinom sedamdesetih. Biblioteka je bila na istom mjestu kao i sada, unutar stare austrougarske zgrade u centralnom dijelu glavne dubičke ulice, iza Gradske kafane i preko puta samoposluge. Glavna ulazna vrata su bila visoka i široka, postavljena na unutrašnjoj strani gotovo polumetarske širine zida, sa dva kamena stepenika koji su biblioteku odvajali od tratoara. S obje strane od vrata bilo je po nekoliko uskih i visokih duplih prozora.

Bio je zimski raspust. Krenuo sam u biblioteku. Po ulasku sam skinuo bundu i okačio je na vješalicu. Prostorija je bila pusta. Iz vratnica stare visoke peći na drva se izvijao plamičak. Bilo je toplo i prijatno.

Pročitane knjige sam ostavio na sto i krenuo prema rafi s knjigama ruske književnosti. Kad bih započinjao čitati nešto iz strane književnosti, nisam odustajao po nekoliko mjeseci. Upravo sam vratio prva dva dijela «Tihog Dona» i želio završiti s preostala dva. Našao sam ih pri dnu police. Sagnuo sam se... U tom momentu me zapahnuo miris najljepšeg parfema što sam do tada osjetio. Okretao sam na lijevo-desno, ali je parfem izvirao sa svih strana. Sa uzetim knjigama sam naglo izišao iza rafe i – sudario se sa ženskom osobom. Ona je izgubila ravnotežu i pošla padati. Ispustio sam knjige i mahinalno je uhvatio ispod pasa, priljubivši lice njenom vratu. Zapahnuo me miris parfema. Ona se trže, pogleda me, izvuče se iz mojih ruku i bez riječi krenu prema stolu za kojim je sjedila stara bibliotekarka. Brzo sam s poda pokupio treći i četvrti tom «Tihog Dona» i nestao iza polica. Bio sam veoma zbunjen. Od zadnje police između knjiga provirio sam ka osobi sa kojom sam se sudario. Bila je mlada, ne više od dvadeset pet godina. Izrazita crnka, jake i poluduge ravne kose. Živih crnih očiju, poviše kojih su se izvijale duge široke obrve. Bez šminke, sa sitnim maljicama iznad usni i malim tamnim mladežom na lijevom obrazu, lice joj nije bilo izrazito lijepo, ali je odisalo nečim dalekim, stranim i privlačnim. Imala je debeli šareni džemper s visokim okovratnikom i braon suknju od debljeg vunenog platna, a na nogama duboke zimske cipele. Nemarno je sjedila, prebacivši nogu preko noge, okrenuta prema peći, držeći knjigu u jednoj ruci, a cigaretu u drugoj. Ruke su joj brižno njegovane, bijelih prstiju, sa dužim, crveno lakiranim noktima. Jednostavno, u sebi je imala privlačnu i buntovnu energiju... Napokon sam skupio hrabrost i krenuo prema stolu. Pogledala me, nasmiješila se, spustila knjigu na sto i stavila cigaretu na veliku staklenu pepeljaru. Bez riječi uze knjige koja sam vratio, upisa datum i nove knjige uvede u register. Podignu glavu, ponovo mi se blago nasmija i reče:

– Doviđenja.

Odpozdravio sam, obukao se i izišao na januarski snježni dan.

Kad god sam se mislima vraćao na prvi susret sa Angelom, iz sjećanja su izbijali snaga njene pojave, divni miris parfema i njeni prilično slobodni maniri. To je bio dio njenog karaktera, čime je  napravila imidž osobe odbojne ruralcima i pristupačne intelektualcima.

III.

Većini je bio nepoznat privatni život gospođe Angele. Malo ih je znalo da je Angela došla iz Zagreba, gdje je završila školu i udala se za Jožu, koji je, kao otpravnik vozova i šef manjih željezničkih stanica, često premještan. Imali su samo jednog sina, Mladena.

Godinama stanovali u našem gradu, da bi, s Jožinim namještenjem za šefa željezničke stanice u Hrvatskoj Dubici, počeli graditi novu kuću na Parnicama, tri kilometra od grada udaljenom naselju na cesti prema Prijedoru. Nije prošla ni godina, a na brdašcu je, među ostalom novogradnjom, izrasla njihova lijepa kuća. Zagorac Joža je volio imanje i ispred kuće im je bio besprijekorno uređen vrt. Održavao ga je sa ljubavlju i možda bio jedini muškarac u okolini koga je zanimala sadnja i održavanje ruža i ostalog cvijeća.

Kad se činilo da su našli mir i svi napokon počeli živjeti skupa, bez Jožinog odsustvovanja od kuće, postavljene su prve barikade u Kninskoj krajini, pa izbile borbe u Baniji i Slavoniji, da bi Hrvatska vojska bila potisnuta do Sunje.

Rata u Bosni nije bilo, ali su iz dubičke općine topovi danonoćno tukli preko Une – Novsku, Jasenovac i ostala hrvatska mjesta. Joža više nije mogao ići na posao jer je željeznička stanica u Hrvatskoj Dubici postala linija razgraničenja između hrvatske i srpske vojske. Ostao je kod kuće, dok su ga poprijeko gledali prvi susjedi Srbi koji su, kao rezervisti, već bili na ratištima u Hrvatskoj. Kao i ostali nesrpski građani Bosanske Dubice, Joža je mislio da će proći i ta ludost. Za Novu 1992. godinu je sklopljeno primirje između “zaraćenih strana” u Hrvatskoj. Ali, situacija se zaoštravala u Bosni.

Dođe referendum početkom marta 1992. Glasanje za naselje u kome su živjeli Angela i Joža moglo se obaviti na Krivdića Brdu, u stoposto muslimanskom naselju. Kao i na drugim glasačkim mjestima, ni tu se nije očekivalo da će neko osim Muslimana glasati za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, oko podneva se pojavio Joža, donio svoju, ženinu i sinovu ličnu kartu, i glasao za sve troje. Potom je prišao okupljenim ljudima, rukovao se sa svakim, prihvatio ponuđeno pivo, digao flašu, nasmijao se i rekao:

“Neka nam je sretna naša nezavisna i samostalna država Bosna i Hercegovina!”

Svi su prihvatili zdravicu i Joža se uključio u razgovor. Grupa je postajala sve veća, da bi predvečer stigli pečeno jagnje i harmonika, i sve se pretvorilo u veliko slavlje. Kada se dobro popilo, Joža tužnim glasom poče pričati da su mu sina mobilizirali i poslali na ratište kod Jasenovca. 

“Sinu mi je tek dvadeset i neka. Bio je veoma uplašen. Pucalo se na sve strane. Od samog dolaska na položaj, drugi srpski vojnici su ga počeli gledati poprijeko, a jedan mu je otvoreno rekao: 'Šta ćeš ti, ustaša, ovdje?!' Angela je uspjela intervenirati kod vojnih vlasti i mali je vraćen kući.»

Joža je stao s pričom i povukao iz pivske flaše.

“Znate», nastavio je, «Hrvat sam, a žena mi je Srpkinja, sin nam je… ne znam ni ja. Živim u Bosni i ne mislim ići odavde. Želim da ovo bude država moje familije, jer izgleda da će jedino u njoj moći slobodno živjeti ovakvi kao moja porodica. Neka makar moj sin bude neopterećen ovim strašnim nacionalizmom i sa Istoka i sa Zapada.”

IV.

August je prolazio, a ritam zločina se pojačavao vijestima iz Prijedora i okoline o nestajanjima čitavih sela.

Iz Bosanske Dubice je na Manjači odvedena grupa od četrdesetak Muslimana; ekstrema, po mišljenju srpske vojne vlasti.

Gradom se više nije moglo kretati slobodno. Nastojao sam provoditi vrijeme u kući, jer automobil više nisam imao, a ukrali su mi i bicikl.

Bili smo totalno okruženi vojnim punktovima na svim izlazima iz grada. Kuća mi je bila blizu jednog od tih punktova i mogao sam gledati proceduru koju su morali proći nesrbi ukoliko su, autobusom ili nekim drugim načinom, išli izvan grada. Uskoro je došlo naređenje da niko od Muslimana ne može napuštati grad bez specijalnog odobrenja iz policijske stanice.

Angelina i Jožina kuća je bila samo kojih stotinu metara iza moje i da bi izbjegavali svakodnevno kontroliranje, rijetko su odlazili u grad, ali sa njihovim sinom Mladenom sam se bolje upoznao zadnjih nekoliko mjeseci igrajući košarku. Taj sport mi je u osnovnoj školi bio velika ljubav, ali sam se opredjelio kasnije za nogomet i dugo godina bio standardni prvotimac u lokalnom timu. Liga je prekinuta s izbijanjem rata, tako da sam, onako rekreativno, opet zaigrao košarku, većinom s mlađim momcima. Igralo se «tri protiv tri na jedan koš». Počesto sam igrao sa Mladenom, koji mi se veoma dopao. Bio je tih i lijepih manira. Kasnije sam doznao da je Angelin jedinac i postali smo još prisniji. Vidjelo se da je nesretan i utučen ratom.

Ljeto 1992. je izmicalo, a temperature su još bile visoke. Tako je bilo i posljednje trećine augusta. I zato sam dugo u noć sjedio na balkonu, a ujutro duže izležavao. Jednoga jutra sam začuo majčin razgovor sa ženom iz komšiluka. Kad sam pogledao kroz prozor, komšinica je napuštala dvorište, a majka je izgledalo zabrinuto. Naviknut na loše vijesti, upitao sam šta je bilo. Odgovorila je da je nestala familija Koščak – Angela, Joža i Mladen. Obližnje komšije su čule galamu pred svanuće, ali su mislili da se radi o kućnoj prepirci. Pošto sutradan niko nije izlazio iz kuće, pozvali su policiju tek predvečer. Kuća je bila prazna i u velikom neredu, sa tragovima krvi po sobama. Vijest je prostrujala gradom. Bilo je raznih komentara. Pričalo se da se Angela na poslu i sa prvim komšijom, vozačem autobusa zvanim Talijan, prepirala i osuđivala ubistva, protjerivanje ne srba iz grada, paljenje i rušenje njihovih kuća.

Nakon dva dana, policija ih je našla na unskoj šljunkari. Bili su izloženi strašnim mučenjima i, na kraju, potpuno izmasakrirani. Dovezeni su u mrtvačnicu na gradskom groblju i već sutradan zatrpani bez ikakve ceremonije. Angela, na pravoslavnom, a sin i muž na katoličkom groblju.

Grad je bio u šoku. Iako je već bilo više od desetak ubistava, dva i usred dana, tako što su srpski policajci pucali u glavu Hazimu Dautoviću Majkiju i Smaji Lađareviću, ovo je bio vrhunac.

Nakon sahrane bez ičijeg prisustva familije Koščak, u grad dođe nekoliko vozila specijalne vojne policije. Mladi, snažni i visoki, naoružani najmodernijim kratkim automatima i pištoljima, govorili su ekavski i hapsili srpske rezerviste koji su hodali naoružani po gradu. Činili su to grubo.

Saznade se da je Angela pripadala prvoboračkoj familiji  i da je njen rođeni brat viši oficir Jugoslavenske Armije u Glavnom štabu u Beogradu.

Vojna policija je zavela priličan red. Prestalo je miniranje i noćno upadanje u kuće. Istraga o trostrukom ubistvu je trajala nekoliko sedmica i sve se završilo na tome da niko nikad nije ni priveden. Potom su beogradski specijalci nestali iz grada. Kao i u mnogim drugim slučajevima, pravda je valjda namjerno zaobiđena. Do nje nije mogao dokučiti čak ni Angelin brat.

Vlasti su taj slučaj željele što prije potisnuti. Do kraja 92-godine iz grada su protjerali  više od 80 posto Muslimana.

I sada, 25 godina nakon zločina, razmišljam o Angeli i našem zadnjem susretu.

Želio sam postati uvijek pisac, stvarati svoje likove i davati im vječnost, bez umiranja, umjesto njih govoreći nedorečeno, igrajući neodigrano, zaboravljajući vrijeme, uloge, mjesto, ne ispuštajući nadu ni kad iz ruku i iz oka sve nestane. Uzdižući duh do najviših visina. Želio sam pisati o Angeli živoj a ne mrtvoj. Ona u mom životu nije bila samo obična bibliotekarka. Nisam ni slutio da će mi baš ona u posljednjem našem susretu, pokloniti rekvijem  ljudskih kompleksa. Moj svijet bi bio uveliko nedorečen, siromašniji bez ove priče. Ovaj zapis je moj krik i vapaj da se život više nikom ne završi na ovakav način i da se nikad više niko ne drzne ubiti bibliotekarku. Moja priča je upozorenje nevinim i naivnim da pored nas još uvijek šetaju ubice bez milosti.  

Neka Angela za sva vremena bude jezičak na vagi između dobra i dobra, između svakog iskrenog građanina moga rodnog grada, svake knjige i rafe u njenoj biblioteci. Neka Angelina teška i bolna sudbina, bude uvod u svijet bolji od prošlog i povod da pošteni građani Bosanske Dubice jednog dana na zgradi biblioteke nadju natpis: “Gradska biblioteka Angela”.

U spomen na Angelu 

SAFET

   

                                    I.

“Poznajem tvoje oči, slutim ih poput svojih od prije dvadeset, trideset i ne sjećam se više koliko godina unazad. Sada mi je svejedno. Odavno sam pustio da me nosi bujica. Kao da moje oči nisu, sjajne i budne, čekale novi dan, kad ću sve pobijediti i svi mi se diviti, gdje ću ostvariti naum da, daleko od domovine, trasiram lakši put nazad.

Tada je sve je bilo ispred mene. Nisam se obazirao na vrijeme, a ono je ipak teklo, zaticalo me i guralo od nauma da se vratim tamo odakle nigdje neću ići i gdje će mi se sve činiti blizu, znano i bez tajne, gdje ću zauvijek pronaći svoje srce i napokon imati svoj mir.

Vidim da te je strah gledajući u ova duga kola crnih zatamljenih stakala što me voze na vječni počinak. Meni povratka nema. Miran sam poput mumije. Vječnost me čeka. Prošlost brišem, a budućnosti nemam. Iza mene ništa ne ostaje.

Kao da nisam ni postojao.

Umrijeti daleko od mjesta rođenja briše život i moju namjeru da svoj put ukrug savijem i povežem kraj sa početkom.

Nije se dalo. Vrijeme je isteklo. Moj usud je omeđen granicama koje nikad niko neće dokraja razumjeti.

Voze me na groblje zvano “Pogled na okean”.

Sada, kada je drugi svijet otvoren preda mnom, znam da ne pripadam ovome ritualu u kome će me, umjesto tabuta, spustiti u kovčegu i umjesto na mezarluke, kadilakom voziti do okeana.

Ne znam šta bih ti više rekao dok sjediš zamišljen u svom automobilu iza mene. Ti ćeš lijevo, a ja desno. Ili obrnuto. To meni više i nije važno, a  tebi… Vidjet ćeš i sam kad dođe vrijeme kome neumitno hitaš.

”Sam, Sam, hello, darling… Are you slipping”, iz daljine je dolazio poznati glas.

Osjetih dodir na rukama. Otvorih oči. Pokraj kreveta je sjedila moja supruga Beki. Nasmiješi mi se staračkim usnama.

Ta žena što mi drži ruku, moja je dugo, dugo.

Sa njom sam proživio život, dobio djecu; dvije kćerke.

U meni se probudi čudan osjećaj odbojnosti prema sebi, prema njoj, prema svemu što smo zajedno stekli. Nisam ni pomislio da ću na kraju života osjećati ovakvu prazninu. Kao da ništa nije bilo, kao da ništa nisam postigao, volio, nadao se, radovao…

Umjesto mene je bio stranac. Gdje sam bio, šta sam radio, kome, čemu sve? Umirem dok me strankinja drži za ruku.

Okrenuh glavu i ponovo zatvorih oči.

“Sam, Sam... nije ti drago što me vidiš”, ponovo Beki i pokušava mi jače stegnuti šaku.

Želio sam da ode i da se više ne vraća, da umrem na miru bez ikoga u blizini, zatvarajući jednu po jednu stranicu života, zakopavajući sve svoje nade, iluzije i zablude.

“Sam, hajde malo da pričamo”, uporna je Beki.

“Safet, ja sam Safet”, izustih. “Sam, taj koga ti znaš je niko, nema ga, nikad nije ni postojao, Sam je bio zabluda, lutka, maska, oh”, zagrcnuh se i ponovo spustih glavu na jastuk.

Beki se trže, izvuče ruku iz moje i nasloni se na stolicu.

Gledao sam je sa sažaljenjem. Lice joj je bilo čudno, nepoznato. U njenom pogledu nestade Ljubavi. Lahnu mi. I ona je sada sa strancem. Bili smo daleki, nepoznati jedno drugom, poput dva stuba koji su, napeti i nedodirljivi. držali most preko kojeg su drugi prolazili u nadi da će se obale jednom sastaviti.

Okrenuh se na stranu, stavih ruku pod jastuk i zatvorih teške kapke. Beki staračkim koracima izađe iz sobe.

II.

Godinama sam se trgao u nemogućnosti da do kraja pomirim svoje svjetove. Onaj skriveni me je vraćao nazad, korjenima, odupirao se vanjskom, ne prihvatao ga, spuštao do spoznaje da sam najbliže sebi kad mi u uho ulazi zvuk sevdalinke i poziva na molitvu, a u zatvorene oči dolazi slika moje kuće i majke dok sa zida skida postekiju i priprema se za namaz. Kako sam stario, sve više sam razmišljao o sebi. Srce mi je i dalje kucalo, ali izdaleka. Glava je bila na ramenima, sa strahom od ogledala, a jezik, jezik je bio osuda. Tvrd, otežao, nepripitomljen, uglavnom tuđi, nikad nije uspio napraviti most između srca i glave. Možda sam i zato malo pričao i gotovo zašutio zadnjih nekoliko godina. Bolest je došla polahko u moje tijelo i doživjela neočekivanu dobrodošlicu. Nije mi bilo do borbe. Prihvatio sam to kao Božiju volju; On će odrediti hoće li bolest iščeznuti ili će mene nestati.

Vjera mi je bila duboko usađena. Nikad nisam dovodio u sumnju Boga i nastojao sam barem Ramazanom biti bliže Njemu.

Prvih godina u Kanadi, nisam se okretao prema kibli, niti sam vrijeme provodio sa muslimanima, sve do nesreće u rudniku. Želeći što prije zaraditi dosta novca i vratiti se u Bosnu, odabrao sam težak i opasan posao rudara u sjevernom, gotovo pustom dijelu Kanade. Radio sam mnogo, skupljao novac i dijelio oskudan način života sa novim emigrantima, uglavnom izbjeglicama iz komunističkih zemalja. Smjene su bile duge po dvanaest sati. To nije predstavljalo problem jer sam nakon tri takva dana, imao dva slobodna.

Jednog radnog dana, kao i obično, krenuo sam sa ekipom, većinom Poljacima, do lifta i spustili se do trećeg horizonta ispod zemlje. To je bio novi kop, nedovoljno ispitan. Zato smo zarađivali duplo i moj račun na banci se već bio popeo na desetak hiljada dolara, što je 1958. godine i u Kanadi bilo pravo bogastvo.

Po silasku smo osjetili čudan šum. Najiskusniji među nama, Ukrajinac Stanislav, rekao je da se odmah vratimo. Bili smo u dilemi. Šuma je nestalo i krenuli smo sa poslom. Radilo smo deseti sat kad se počela pojavljivati voda na mjestu koje smo produbljivali u namjeri da se približimo srebrenoj žici. Utom je iznad nas pukao glavni stub koji je držao zaštitnu platformu i teške grede su počele padati po nama. Zadnje što sam zapamtio je bilo zgrčeno lice dobrog prijatelja Henrija, koji je pao preko mene i iz čije je glave krv curila u moja usta.

Uz prelomljene kosti i rebra i s okusom Henrijeve krvi, jedini sam, od nas osmerice, preživio nesreću.

Liječio sam se duže od šest mjeseci, dobio popriličnu novčanu odštetu, napustio rudnik, doselio se u gradić na zapadu Kanade, kupio kuću i prvi put otišao u Bosnu.

Od dana kad su me izvukli iz rudnika, počeo sam postiti čitav Ramazan i ići na džume.

U to vrijeme je bilo malo emigranata iz Bosne, pa nisam imao prilike biti sa njima i govoriti našim jezikom. Tako sam počeo naručivati ploče, a kasnije audio i videokasete omiljenih pjevača sevdalinki. Neki od ovih pjevača su dolazili u Kanadu i znao sam autom preći hiljade kilometra da bi uživao u njihovim koncertima.

S pogoršanjem bolesti, počeli su mi davati infuzije sa morfijem, a zadnjih nekoliko dana su, prebacivanjem u bolnicu, pojačali dozu. U vene je, kap po kap, ulazio morfij i brisao i otupljivao bol u plućima, a na ušima su mi bile slušalice s malog kasetofona i pjesme sevdalinke. Medicinsko osoblje je već naviklo na moju odvojenost od stvarnosti. Dolazili su u tišini i, bez pitanja, davali ljekove, mijenjali posteljinu i plastične kese sa infuzijom. Znali su da mi ne mogu pomoći i nisu se trudili da me vrate vanjskom svijetu, u kome sam umirao od raka pluća.

Spuštao se mrak. Bilo je prohladno. Jesen je odlazila u mahovima, mijenjajući opalo lišće bjelinom jakih mrazeva. Gledao sam kroz prozor, a u uši je ulazila omiljena sevdalinka “Odlazi jesen, na pragu je zima”.

U obrisu stakla sam gledao starca na odlasku, bijele kose, tužnih očiju, blijedog lica, predanog bez borbe, kormilara broda, davno natovarenog nadom i željom za uplovljenjem u sretnu luku, koji polahko tone, ne ispuštajući glasa, ne povlačeći zvono za spas. Ni u snu nisam pomišljao da sam žurio upravo tom starcu, čije lice se miješa sa jesenjim žalosnim pejzažem dalekog bolničkog parka.

Zatvorih oči, tražeći lice mladića koji je došao iz Kanade u svoju rodnu Bosansku Gradišku i prvi put ugledao Esmu.

“Halo, momak, opet te pjesma rastužuje”, skinuvši slušalice sa mojih ušiju, tiho mi reče Zikrija, moj novi prijatelj, s kojim sam se upoznao u Welcome House, prijemnom smještaju Bošnjaka žrtava zadnje agresije na Bosnu.

Zikrija je kao zatočenik zloglasnog logara Manjača u Kanadu došao iz Karlovca. On je bio iz Sanskog Mosta. Otvoren, pun samopouzdanja i spreman da se uhvati u koštac sa realnošću novog života, od prvog susreta mi se dopao i, iako udaljeni više od sto kilometara, često smo se posjećivali, dok mi ljekari nisu zabranili da vozim automobil. Moja žena nije bila voljna voziti. Zikriji sam prestao ići, ali je on i dalje dolazio meni najmanje dvaput mjesečno. 

Nasmijah se i stegnuh Zikrijinu ruku.

“Šta je Sajo, nešto si mi kaharan danas”, nastavi Zikrija.

Godinama sam dobro plaćao medicinsko osiguranje, pa sam bio sam u posebnoj sobi, sa TV-om, kupatilom, klima-uređajima, telefonom, cvijećem u vazi, sa umjetničkim slikama na zidovima.

“Moj Zikrija, dolazi vrijeme da se ode. Pripremam se. Uz sevdah je najbolje. Drži me da još ne gledam dolje, u bezdan, iz kojeg se niko nije vratio. Uz pjesmu, molim Boga da mi pošalje padobran kako bih se, bez slobodnog pada, mogao prizemljiti na ahiretu”, pokušavao sam se našaliti sa Zikrijom.

“Ha, ha, ha”, ote se Zikriji. “Ne daš se, moj Sajo. E, da znaš da sam ti donio nešto. I kad čuješ, molit ćeš Boga da malo sačekaš sa padobranom. Zadnja kaseta Halida Bešlića i vijest da su naši u Sani i pred Banjom Lukom i Prijedorom. Tvoja Gradiška opustila. Krenuli četnici prema Beogradu”.

Izvadi iz džepa audiokasetu i najnoviji broj “Ljiljana”. Obradovah se daru i novim vijestima. Tada me podboči oštra bol ispod rebara. Ostadoh bez zraka. Uhvatih se za mjesto odakle je dolazila bol. Začudo, brzo i uminu.

“Zikrija, slušaj me i nemoj me prekidati dok pričam... Poodavno sam kupio sebi mezar u muslimanskom greblju u Vankuveru. Nakon što sam zadnji put bio kod tebe, otišao sam u Islamsku zajednicu i platio svoju dženazu. Volio bih da povedeš računa o tome. Rodio sam se kao musliman i hoću da umrem i budem ukopan kao musliman. U životu sam napravio dosta grešaka. Molio sam Boga da mi oprosti.

Moj život je mogao biti samo kazna meni, nikom drugom. Žena i djeca znaju ovu moju želju, ali se i ti pobrini da odem dostojno čovjeka koji je bio pokoran samo Allahu i nikome više-”

Zikrija me nije prekidao.

“Pobrinuo sam se o ostavljanju imetka familiji. Ništa više nije sporno. Samo bih želio da ti preuzmeš moje kasete, ploče, trake i knjige koje sam godinama sakupljao. Znaš da je sve to u posebnoj sobi. Navrati sedmicu poslije dženaze i pokupi. Beki se složila, jer ona, kao ni djeca, nikad nisu razumjeli naše pjesme. I, ima još nešto, Zikrija, što me odavno vuče. Iako sam sudjelovao u svim donacijama za Bosnu, želio napisati veći ček za djecu šehida, čiji su očevi branili Bosnu. Molim te, pronađi adresu i bankovni račun organizacije iz Sarajeva koja se bavi pomaganjem i školovanja ove djece.”

“Moj Safete, kako si mi pogodio misli”, prekinu me Zikrija. Ima i godina kako ti želim predložiti sponzoriranje odrastanja šehidske djece u Bosni. U financijskoj si mogućnosti, a djeci bi značilo da ima neko ko cijeni žrtvu njihovih roditelja. Svaka ti čast, Sajo, prijatelju. Još večeras ću tvojoj ženi javiti adresu te organizacije.”

“Nemoj Beki ostavljati te informacije. Evo ti broj moje Esme, pa nju nazovi. Ona mi sutra dolazi u posjetu. Uza se imam čekovnu knjižicu i pred njom ću napisati ček, pa sutra navečer od nje preuzmi ček. Pošalji ga, neka to bude moja zahvalnost toj djeci i mojoj Bosni, za koju su život dali njihovi očevi i majke.”

“Safete, ništa se ne sekiraj. Sve će biti kako želiš i kako si naumio.”

Sjedio je Zikrija još sat, razgovarali smo o situaciji u Bosni, o hrabrosti naših boraca, o zločinima koje su četnici počinili u Sani samo dan prije nego što je naša Armija oslobodila grad, o kukavičluku međunarodne zajednice, te neslozi bošnjačke zajednice u ovom dijelu svijeta.

Obojica smo bili uključeni u osnivanje prve naše organizacije, koja se samo poslije godinu pretvorila u dvije. Boljela nas je razjedinjenost dojučerašnjih paćenika i žrtava koncentracionih logora i progona sa stoljetnih ognjišta. Teme su me uznemirile, pa sam zašutio. San mi se navlačio na oči. Zikrija je to osjetio, ustao sa stolice, čvrsto me zagrlio i oprostio se sa mnom.

III.

“Dad, dad, wake up, you lazy boy!!!”

Moja Esma! Njen glas me budi. Otvaram oči. Esma me  čvrsto steže oko vrata. Kosa joj je potpuno prekrila moje lice. Ljubi me i plače, a mene sve više steže u grudima. Nemoćan da bilo šta kažem, prepušta joj se poput djeteta.

Kad se pridiže, vidjeh da nije sama. U uglu je stajala starija kćerka Alma. Gledala je prizor bez želje da ga prekine.

Boljela me Almina rezerviranost prema meni. Godinama sam joj se pokušavao približiti. Nije išlo. Alma je bila daleka i strana. Često sam pomišljao da bi bilo lijepo da je Alma iznutra ja, dok je to Esma već bila izvana.

Alma je moje prvo dijete sa Beki. Bio sam mlad i radio po čitav dan. Nisam imao dovoljno vremena za Almu. Poslije joj sam se želio približiti. Nisam uspio. Brzo je rasla. Bila je odličan student. Preselila u Los Angeles i postala uspješna poslovna žena. Udala se za Italijana. Dobila dvoje djece i posjećivala nas najviše dvaput godišnje.

“Alma, došla si?!”, radosno rekoh na našem jeziku.

Alma nije govorila Bosanski, ali je razumjela sve. Klimnu, nagnu se prema meni i ovlaš me poljubi. Pružio sam ruku da je dohvatim. Prihvati je i pogleda me u oči.

Gledao sam i ja u Almine oči.

Ona, ništa osim imena nije imala moje.

Pustih joj ruku i okrenuh glavu prema prozoru. Jučer je Beki otišla. Danas će i Alma. Ostaje još samo Esma. Do kada? Ne znam i nikad neću saznati.

Esma sjede pokraj mene na krevet, uhvati me za bradu i okrenu sebi:

“Hej, dad, no tužan, ja voliti tebe, stalno, ti si moj dad, Alma doći da isto kaže, Alma, hajde, dad čeka!”

Pogledah u Almu. Bila je divna. Kao njena majka nekad. Mislio sam da ću sa ljepotom Beki zaboraviti sve iza sebe, potisnuti Esmu iz sjećanja i podići familiju koja će biti moja u svakom smislu. Ništa od toga. Esmu nikad nisam zaboravio, ali ni vidio više. Naše zaruke su bile samo lažno svjetlo pustog svjetionika u magli. Nije dočekala moj povratak u Bosansku Gradišku. Udala se godinu po mom odlasku i ostavila me pet godina bez želje da se upoznam sa bilo kojom drugom djevojkom. Onda se pojavila Beki, oženio sam je, rodila se Alma i, sedam godina nakon nje, Esma.

“Oče, došla sam da vidim kako si i da ti kažem koliko te volim”, reče Alma na odličnom Bosanskom.

Suze su mi navrle. Nisam imao snage ništa upitati.

Šutjeli smo dok Esma iz torbe ne izvadi papir na kome je pisalo ime vladine institucije iz Bosne koja se bavila brigom o šehidskoj djeci. Iz ladice izvadih čekovnu knjižicu, napisah ček i pružih ga Esmi.

Esma kazah da će Zikrija večeras doći kod nje, preuzeti ga i poslati bosanskoj ambasadi u Washingtonu, a odatle će ga poslati u Sarajevo.

Esma je imala lijep apartaman u centru Vankuvera. Radila je u «Real Estate bussines», prodavala kuće i poslovne prostore. Bila je veoma samostalna, jaka i puna avanturističkog duha, koji ju je vodio do najudaljenijih dijelova svijeta. Bila je neustrašiva i u slobodno vrijeme se bavila padobranstvom i opasnim skokovima sa najviših tornjeva i mostova po svijeta, vezana za stopala elastičnim štrikovima, koji je zaustave desetak metara prije površine. Gledao sam videosnimke njenih skokova i dah mi je stajao od ludosti kojoj se izlagala. Ali, Esmi nisam zamjerao. Takav život je činio sretnom. Zbog takvoga duha se približila tridesetim a nije imala ozbiljnije veze. Često mi je u šali govorila da će se udati za Bosanca koji će imati hrabrosti da vezan s njom skoči, sa kualalumpurskog tornja. Smijali smo se tome. Govorio sam joj da Bosanci više vole biti čvrsto na zemlji i da neće lahko naći partnera za taj poduhvat.

Alma ustade govoreći da želi otići do majke, presvući se, odmoriti od puta, pa će mi sve tri večeras ponovo u posjetu. Toga jutra je doputovala iz Los Angelesa i Esma jê, sa vankuverskog aerodroma, dovezla do mene.

Zagrlile su me, poljubile i u dobrom raspoloženju napustile bolesničku sobu.

Bilo mi je prijatno i toplo. Čak sam osjetio da mi srce užurbano kuca. Pritisnuo sam ga rukom i brojao otkucaje. Učini mi se da sam potpuno zdrav i da mogu potrčati.

Pridigoh se, spustih noge na pod, potražih papuče, gurajući stalak na kojem su stajale dvije plastične vrećice infuzije povezane sa iglom u venama moje desne ruke. Osjetih papir pod nogoma. Bio je to ček koji je Esma nehotično ispustila. Otvorih ladicu i, uz ostale lične dokumente, uredno stavih ček u novčanik.

Otkopčah infuziju, dođoh do prozora, raširenih ruku obgrlih siluetu koja se nazirala u odsjaju prozorskog stakla i, dok su mi suze navirale, glasno zapjevah:

«Evo srcu mom radosti,
Evo želje njegove,
Za kojom sam davno čezn'o,
Evo sad je kraj mene.

Ne plačite, oči čarne,
Sinoć ste je gledale,
Ne vehnite, medne usne,
Sinoć ste je ljubile.

Kako može duša tvoja
Jednog dana bez mene,
Kad ne može srce moje
Jednog časa bez tebe?»

III.

U bolnicu su se, kasno popodne, vratile Alma, Esma i Beki. Ušle su tiho u sobu. Safeta nije bilo u krevetu. Neka mlada žena je mijenjala posteljinu i slagala njegove stvari na sto, dok je druga nešto zapisivala u karton. Esma je sjela na stolicu i zaplakala- Alma i Beki su mirno, bez riječi, pogledale u medicinsku sestru. Tiho im je rekla da je Safet umro prije petnaest minuta i da su ga odvezli iz sobe.

Esma pogleda na mali kasetofon. Još je radio. Uze ga, stavi slušalice na uši i priđe prozoru. Na zamagljenom staklu ugleda otiske prstiju, poklopi ih svojim, dok su joj se suze slivale niz lice.

Beki priđe stolu, otvori ladicu i stavi u svoju torbicu Safetov novčanik i nekoliko audiokaseta.

Safetova dženaza je prošla mirno. Na prohladnom i kišovitom danu se iskupilo tridesetak ljudi, uglavnom Bošnjaka koji su ga poznavali. Osim njih i njegove familije, bilo je prisutno i nekoliko Kanađana. Dok je imam klanjao dženazu, Safetove kćerke i žena su imale čudan izraz na licu. Nisu poznavale muslimanske običaje i kao da su jedva čekale da se sve završi i da napuste groblje.

Sedam dana poslije dženaze, Zikrija je došao pred Safetovu kuću – sa namjerom da uzme kasete i upita Beki je li našla ček koji je Safet namijenio šehidskoj djeci u Bosni. Padala je kiša. Parkirao je automobil u prostranom dvorištu. Ugleda veliki Safetov «chevrolet». Na njemu je već stajala oznaka: “Prodaje se”.

Više ulaznih kućnih vrata više nije bilo velikog bosanskog grba sa ljiljanima. Zikrija podignu pogled i pri kraju dvorišta, bliže glavnoj cesti, zapazi kante za smeće. Bile su pune. Jedna je bila prevrnuta. Ugleda rasute audio i videokasete bosanskih sevdalinki, časopise, knjige i nekoliko islamskih priručnika. Sagnu se i uze nekoliko kaseta. Zatim istrese sadržaj druge kante. Prosu se na desetine audio i vido kaseta i kompleti brojeva magazina «Ljiljan». Sve je bilo mokro, uništeno.

Zikrija pogleda prema kući. Iza velikog prozora u dnevnoj sobi, stajala je Beki. Pogledi im se sretoše. Zikrija osjeti neku hladnoću u njenim očima, koju prije nije doživio. Kao da je pogledom željela svu besmislenost i zabludu njenog i Safetovog dugogodišnjeg zajedničkog života istresti na njegovog prijatelja iz domovine. Ona je uspomenu na Safeta već izbacila iz kuće. U njegovim kasetama, knjigama. Čak ni auto nije htjela zadržati.Zikrija shvati da tu nema šta tražiti. Ljubavi je nestalo ili je nikad nije ni bilo.Čovjek koji ga je sa radošću dočekivao u ovom istom dvorištu je otišao zauvijek. Od ljudi i mjesta kojima nikad nije ni pripadao. Zikrija spusti glavu, okrenu se i krenu prema svom automobilu.

Priča iz knjige "RAM ZASLIKU MOJE BOSNE" , autor Nihad Krupić