MISLIM DANAS NA SVOJ RODNI GRAD

Nihad Krupić, autor

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

Kada odem u svoj rodni grad Bosansku Dubicu ja ne očekujem da bude ni jedan posto kao što je prije bilo. Ja tu obnavljam svoju dušu. Tamo ne zagledam u lica ljudi koje nisam prije poznavao jer me i ne interesuju, Oni imaju svoju muku sada. Izvor njihove muke je zapečaćen u novom nazivu grada Kozarska Dubica kojeg su dali majstori zločina po svom nahođenju i željama bez našeg pitanja. Novim imenom grada su stavili veliki zid izmedju onih koji vole svoj grad sa ranijim komšilukom i onih koji vole grad sa sadašnjim novomodifikovanim komšilukom. Nikad neće normalno zaživjeti dva svijeta koja sebe prepoznavaju sa jedne strane u Kozarskoj nasuprot drugog koji sebe samo vidi u Bosanskoj Dubici. Prvi je svijet nepravde, poniženja i sramote. Drugi je svijet koji može i dalje promjeniti nabolje ovaj prvi ali pod uslovom da se odrekne nečasne prošlosti od prije dvadesetak godina. Ta muka sadašnjih zaljubljenika u Kozarsku Dubicu ima težinu prošlosti i na njima je kako ce to savladiti. U istini ili zabludi. Istina ce boljeti ali ne vječno a zabluda će otupiti sve što vrijedi u ljudskoj duši.

Isto tako kada šetam svojim gradom prolazim bez pozdrava ili trunke razumijevanja kraj onih koje znam po neljudstvu koje su pokazali onda kada su se trebali izdići i samo nam reći da im je žao što nam se čini nepravda. Gadi mi se od njih. I dok stojim na glavnom trgu ne dam im blizu sebe jer mi kvare dan i mjesto gdje stojim. Nasuprot tih još uvijek ima onih koji nikad nisu pripadali zločinačkom hiru svojih sunarodnjaka. Mi znamo imena tih ljudi i kod nas i naše djece imaju posebno mjesto. I tako će biti dok živim. Bez obzira na ovo, moj rodni grad Bosanska Dubica je opet moj centar svijeta. Onaj duhovni, patriotski i domovinski. Ja nisam industrijalac poput Filipa Zeptera, ili Milana Jankovića kako mu je pravo dubičko ime, da i rodni grad gledam kroz profit. On je meni bitniji od toga. Koliko god imam zabluda ili nerealnih snova ako je u pitanju moj rodni grad ja ih pustim da žive. Najveći uspjeh u svemu tome što moji snovi i sreća kada se nadjem u svom gradu nisu zasnovani na interesu, mržnji ili potrebi da se dokazujem nekom.

Nisu mene zanijeli i previše očarali ni zemlje ni silne svjetske metropole koje sam vidio jer svugdje žive ljudi sličnih sklonosti i običaja. Mi se od njih samo razlukujemo što su nas prije poznavali po ratu a danas po fudbalu. Želim za sva vremena da nas uvijek pamte po fudbalu i ljepoti nase zemlje, ljudi i običaja. To i možemo ako svi budemo dostojni ambasadori svog ognjišta. I dalje ću, nadam se, vidjeti još mnogo svijeta.Taj svijet će me staviti i u iskušenja ali sigurno neće promjeniti moju potrebu da u svoj grad dolazim čist kao suza, bez trunke prljavštine,još bolji i uspravniji od onog kakav sam ga u progonu morao napustiti...I to je valjda presudno da se čovjek tamo i osjeća beskrajno miran unutar i van sebe, jer bez toga nema moje casti, čistog obraza i dostojanstva najvažnijih  predpostavki savršene slobode.

Svijet okova,poniženja i zločina koje se stvara za drugog uvijek se na kraju obije o glavu organizatorima i počiniocima takvog zla. Daleko im kuća od moje. Na kraju, kada sve ovo kažem, znam da nisam usamljen u svom razmišljanju. Ima nas dosta širom svijeta. To raduje i budi nadu da će i drugi voljeti svoj rodni grad, domovinu i sebe u njima na način kako to dolikuje pravim ljudima...

I JA BiH U BRAZIL!!!

I JA BiH U BRAZIL!!!

Nihad Krupić,                      pisac i publicist
Bosanska Dubica, RBiH                  Vancouver,Canada                              

25 oktobar, 2013 godine

U Vancouveru je osvanuo sumoran i vlažan dan. Ceste, trava, kuće… sve mokro, a kiša nije padala. Sivo da ne može biti sivlje. Naviknuti na slične jesenje dane, građani ovog najzapadnijeg kanadskog grada ulaze u njega poletno, skoro kao i u sunčane. Pomislih kako i nakon najtmurnije noći ovakav dan nikad ne svanjiva u Bosni. Razapet između ovog 25. oktobarskog vankuverskog sivila i bosanske vedrine koju napustih prije dva dana, sam sebe uhvatih kako, ponovo razmišljam glavom, a ne srcem. Nije mi draga ova vankuverska vlaga, ali mi je danas mnogo realnija nego ona bosanska vedrina što je napustih u osvit zore 22. oktobra 2013.

Daleko od očiju ali ne i od srca

Tokom mog prvog devetosatnog leta preko Atlantika, prije nekih dvadesetak godina, oka nisam mogao sklopiti. Gledajući pospane i umorne sinove, pitao sam se u strahu, hoće li se oni odrastajući daleko od domovine odroditi od svoga što bi ih za nju trebalo vezivati? Sjetih se te misli dok sam prije neki dan na istoj avionskoj ruti gledao nastarijeg sina koji je zakunjao naslonjen na usko avionsko sjedalo. Lice mu je bilo tužno. Samo koji sat prije se rastao sa didom i nanom. On je i najstariji od devet unuka koje imaju moji roditelji, pa je veza između njih bila uvijek jača i emotivnija. Drugi sin je ostao iza nas u Bosni.

Dvije sedmice provedene  u domovini sa njima sam bio izuzetno sretan da se nisu odrodili od svoga, ali jesu od onog što se danas tamo dešava. Radovao sam se spoznaji kako su potpuno svjesni da je to njihova kuća, avlija, soba gdje su donešeni iz porodilišta i buđeni s prvim zrakama sunca. Da je njihovo voće

koje im je did davno zasadio, da je njihovo grožđe koje se skitilo na čvrstoj vinovoj lozi. Domaće i dalmatinsko. Njihovi su i divan sabah, i džamijski kandilji, uređeni i mirišljivi ljudi koji žure na Bajram namaz. Naučio sam ih da su i njihova i zvona sa bosanskih crkava i manastira i sve što je bilo odvajkada u Bosni. Njihova je i predivna atmosfera u Zenici, prije i poslije utakmice naše reprezentacije, koju smo uživo odgledali. Njihov je komšiluk koji je došao iz raznih dijelova svijeta da se upiše u liste stanovnika Bosne i Hercegovine, a najviše su njihova bosanska jutra i vedri dani. Nisam ih morao učiti šta nije njihovo i čega se trebaju kloniti. Dovoljno su svjesni da to sami uvide. I ne treba im puno kazivati -  nakon što uključe televizor i nađu bosanske kanale, sve im je rečeno. Srećom moja djeca ne razmiju o čemu se priča tokom bh političkih debata, ali su dovoljno pametni da shvate kako lica tih ljudi ne odaju nikakvu viziju, budućnost, znanje, mudrost, pa čak ni minimum međusobnog poštovanja.

Na televizijskom ekranu se vidi sublimacija naše tužne realnosti sadašnjeg trenutka, a to je sivilo, zabluda, laž, obmana, trpljenje, malodušnost, gubitak svake nade u bolje sutra ili prekosutra, neskriveni fašizam, politička i privredna mafija….jednom rječju kompletan raspad sistema. Mnoge od tih televizijskih emisija bacaju pred nas najsmrdljivije smeće, bolest i gorčinu. To sam osjetio u Kanadi samo nekoliko mjeseci poslije pretplaćivanja za gledanje BH - kanala. Gledajući BH – televiziju skoro da sam zanemario sva zbivanja u zemlji gdje živim. Bila je to totalna infekcija! Otrovah se i postadoh kronično uznemiren gledajući bh – dnevnopolitičku stvarnost, sve dok mi se jednog dana nije sve zgadilo i u jednom mahu ne bacih receiver u smeće.

Doduše, i nije moje da sudim ili da nagađam zašto je u Bosni tako kako jeste. Živim i radim daleko od domovine. Neko kaže dijaspora, neko izbjeglištvo, neko emigracija. Ja kažem - ima svega pomalo. Naše je da u domovinu donesemo, a od nje ništa ne uzimamo i ne tražimo, ne pitamo i ne odgovaramo. Sve mimo ovog može da razjari one što tamo žive. Ja sam, međutim, još davno odredio svoj stav. Patriota sam iz vlastitog džepa. Isti je stav mog oca kojeg su devedestih, dok je bio muhadžer u Sanskom Mostu, par puta stavljali na listu hadžija kojima će biti plaćen puta na hadž. Njegov odgovor je bio:”Hadžija mogu samo biti iz svog džepa, od vlastitih ušteđenih i pošteno stečenih halal-para, želim da mi hadž bude ukabuljen.”    Stara izreka kaže da na mladima svijet

ostaje, ali to izgleda ne vrijedi danas. Sada je postalo opće prihvatljivo, od Amerike do Bosne, da je najbolje biti patriota i hadžija iz tuđih džepova.Valjda nam je zato ovako. Moje prisustvo u Bosni sam postavio tako da je i dijasporsko, i iseljeničko i emigrantsko, ali ponajviše građansko i temeljno, jer tamo, hvala Bogu, još uvijek imam svoju avliju, jabuku, krušku, šljivu, grožđe, ulazna vrata, svoju sobu, sećiju, kućne račune, ali opet kada dolazim ponesem pun džep para za rodbinu, prijatelje i institucije koje žive od humanitaraca.

Sa ocem u sabah hadžijskog Bajrama

Bosna je danas njenim političarima deponija za smeće

Sinovi koji su proveli dvije sedmice u Bosni su sretni da su bili tamo. Osjećaju se dobro, puni su nove energije, što se kaže – napunili su baterije, a volim da i ne razumiju zašto je njihovoj nani draže da gleda političke emisije, a didu emisije o prirodi i životinjama. Djeca se smiju kada nane otme od dida daljinski i prelazi sa njegovog omiljenog kanala “Divlja priroda” na BHT1 u političku emisiju, usput ga kudeći kako je našao baš sada gledati one ljigave zmijurine. Did se i ne uzbuđuje previše na gubitak svog prava, pa ležerno napušta sećiju, uz riječi:” U čemu je sada razlika u programu?”. Djeca se smiju i ne razumiju zašto nane gleda ove kanale kada se do kraja uznemiri ne libeći se da koju i opsuje pri pojavi Dodikove faca ili kada poslije njega na red dođu, bajagi naši, Tihić ili Lagumdžija. Otac je prilično rezervisan nakon pojave ovog trojca, ali ga posebno uznemiri kad se na ekranu pojave Radončić i prijašnji reis. Za prvog kaže da je najopasniji tip koji je došao u Bosnu, a za drugog veli da se u toku svog dugogodišnjeg “reisovanja” više bavio politikom, vlastitim probitkom, ekonomijom nego li vjerom. Na važne mimbere postavio je poslušne i poltrone, a u prve džamijske safove je nagurao nepoštene, hadžije iz tuđih džepova, munafike i fukaru, gurajući unazad sve one koji imaju svoj obraz, čast i dostojanstvo i koji žive islam, a ne žive od islama kao profesije. Mi šutimo, jer kao jedan od prvih hadžija i mutavelija u povratničkoj dubičkoj populaciji, koji je prošao sve društvene i džematske faze, moj otac sigurno zna šta govori. Olakšanje mu predstavlja što je izgleda novi reis napravio dijametralan zaokret i najavio temeljito “provjetravanje” ne samo Rijaseta, već cijele Islamske zajednice kako u BiH tako i u dijaspori.

Sa mojim sinovima Adnanom i Sanjinom i prijateljima Tabaković

Moja djeca koja su rođena u Bosni, a pogotovo ona dva što su rođena u Kanadi,  vise vole vizelnu Bosnu i oduševljeni su njom. Duhovnu Bosnu gledaju kroz roditelje, dida i nanu, svoju rodbinu, komšiluk i njene branioce i junake, i ona im je sva tu stala. A meni baš drago. Želim da vole onu Bosnu koju sam im usadio tokom njihovog odrastanja desetak hiljada kilometara daleko od Bosne.Ta Bosna je možda san, možda utopija, možda moja slabost ili nada, možda i pregolemo samolaganje, podsmijeh nekog ko na svoj način živi bosansku stvarnost…i svjestan sam toga, ali ne može me niko uvjeriti da je ta ista Bosna i Hercegovina nije i dalje prevaga prema boljem životu…prag na kojem će se i dalje skidati do gole kože i oblači u najbolje ruho. U Bosni se znala stvoriti zla krv, ali na kraju se njeni krvoloci ipak uguše u sopstvenoj krvi.

Na hodočašću

Protekle dvije sedmice u Bosni kao da se ukazala renesansa sreće i nade u pobjedama naše nogometne reprezentacije, kada je došlo do erupciji oduševljenja u gradovima gdje žive BiH - patrioti, ali i očite zavisti i mržnje tamo gdje žive oni što uporno i nepokolebljivo nastavljaju hoditi stazama njihovih agresorskih i genocidnih očeva i djedova. Ta atmosfera je praćena nizom pozitivnih (da li i stvarno iskrenih?) komentara komšija sa Istoka i zavidnih i zajedljivih ujedanja susjeda sa Zapada, koji samo što nisu pukli od muke. Naslov moje kolumne je parafrazirani komentar nekog Danila iz beogradskog “Kurira”, a koji je objavljen ispod vijesti da naša reprezentacija “pakuje kofere” za zasluženi put u Brazil. U mješavini osjećanja bila je privilegija i čast biti sudionikom svih tih zbivanja i spoznaje kako nam malo treba da budemo planetarno sretni, te da su prokleti oni koji mrze, a blagoslovljeni oni koji znaju oprostiti, poštovati i voljeti. Takvo stanje se ne određuje nacionalnom pripadnošću nego ličnim odnosom prema životu i pravu drugoga. Ovih dana sam sreo sada časne i poštene ljude iz drugih nacionalnih BH – korpusa, ljude koji su se “probudili” iz sna koji je bio rezultat kolektivnog “dinstanja” nacionalnih mozgova.         Hvala Bogu, oni postaju sve glasniji, iako su zbog toga na udaru zagriženih ultranacionaliosta. Ali, ima ih i to sve više. Progledali!  Javno se oglašavaju i ako ništa, počinju od toga da navijaju za našu i svoju nogometnu selekciju. Nije lahko danas biti čovjek, bolje rečeno gromada od čovjeka,  Srđan Aleksić, ali će jednog dana nove srpske generacije da se određuju prema ovom mladom junaku i  proklinju one koji su ga zatukli do smrti. Hoće li ikada oni koji mrze shvatiti da se u jednom danu mržnje se troši više energije nego za deset godina ljubavi.

 Sa Jasminom Spahićem, predsjednikom

“Merhameta” Bosanska Dubica

Moja djeca i ja bili smo svjedoci da su u samim pripremama za Popis 2013, možda najznačajniji društveni momenat poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, opet učestvovali tihi i nenametljivi ljudi. Tu nije bilo lokalnih političkih galamdžija, lidera i kvazilidera, nego aktivnih pripadnika Islamskih Zajednica u dijelovima gdje su u ratu porušeni sve džamije i momaka poput Jasmina Spahića, predsjednika Merhameta Bosanska Dubica ili Ibrahima Dizdarevića, samostalnog fotografa. Njima nije bilo do velikih parola. Oni su pokazali na djelu, koliko vole svoje domovinu. Za razliku od ljudi poput Jasmina i Ibre silna kamarila onih što su potrošili tone internet ili Facebook stranica da nam”objasne” i u glave utuve kako se treba popisati ili da će ovaj popis biti poništen…se nisu pojavili, nisu popisali i ušutili se od 1. do 15. oktobra. Ovdje izostavljam one koji iz raznoraznih razloga nisu bili u mogućnosti da svojim imenom na popisnici kažu da smo i dalje tu i da nas ne mogu izbrisati. Ali, opet ima nas dovoljno u prvim redovima, pa su bezbjedni i podrumaši bilo gdje da se nalaze. Iz moje kuće je protjerano dvanaest članova porodice, a 7. oktobra 2013  sam upisao nas osamnaest. Više nas sada ima nego kada smo protjerani!

Biti u Bosni u zadnje dvije sedmice je bilo biti kao na pravom hodočašću i da nisam bio tamo, umro bih od stida. Bosna je tokom krvave historije preživljavala i teže trenutke, ona će preživjeti i sada. I ovaj popis će pokazati da su u njoj većinski narod oni kojima je stalo da Bosna bude kakva je i bila ranije, dakle, Bosna u kojoj nije bilo tijesno ni domaćem ni strancu.

 

Bio sam svjedokom historije    

Tačno je da mi koji živimo vani imamo prednost da se očuvamo od smeća koje se u Bosni baca na sve strane, ali mi ga i ne možemo čistiti jer ga nismo po Bosni ni razbacivali. Najžalije mi omladine tamo. Ni kriva ni dužna. Pati ili u gubljenju nade da će imati svoj život ili u trovanju nacionalista. Naša je prednost da možemo sačuvati svoju djecu od negativnih uticaja tog društva, a nesreća je to da ih vremenom polako gubimo. Dok sam prije i poslije utakmice šetao Zenicom nisam se mogao oteti utisku da su najbolje i najorganizovanije grupe u BH - društvu navijači naše nogometne reprezentacije. Svako bi očekivao da to bude razbijačka rulja poput ostalih balkanskih ili drugih navijača. Međutim  “BH - Fanatikosi”, “BH - Legija”, “Ljuti Krajišnici”, “BH - Manijaci”… imaju svoj besprekoran imidž. Kada oni krenu u stroju, ka “Zmajevom gnijezdu” u Zenici, iza njih bezbjedno mogu ići majke sa djecom, invalidi, žene. U Zenici 11. oktobra prije i tokom utakmice sa Lihtenštajnom nisam čuo niti jedne pogrdne riječi, psovke..sve je bilo pjesma, veselje, razgovor, odlična usluga u restoranima, i svakako, fer navijanje. Aplauz nakon himne reprezentacije Lihtenštajna i njihovog gola. Sjedili smo na tribinama rame do ramena, aplauzi se izmjenjivali..na slogan KO NE SKAČE MRZI BOSNU..svi smo skakali na noge. Gledali smo besprekornu igra i ponašanja idola naše djece Edina, Miralema, Vede, Asmira, čije dresove će nositi djeca širom svijeta. I koliko god mnogi mislili da se utakmice našeg nogometnog tima trebaju održavati u Sarajevu, uvjerio sam se da je ipak Zenica pravo mjesto za to. Nijedan grad u Bosni i Hercegovini ne može pružiti takvu atmosferu kao što može Zenica. Zenica je bila i ostala grad radnika, ljudi svih nacija, grad ostalih i manjina. Proleterska legura iz koje je izrastao duh stvarnog zajedničkog života, a ne samo suživota. Valjda nas je Bog i blagoslovio da iz nje krenemo u svaki dom širom svijeta, dok Džeko i jarani budu igrali u Brazilu.

Prije utakmice sa sinom Adnanom

Bio sam neizmjerno sretan što sam, uz mog najstarijeg sina, bio svjedokom tog historijskog momenta. On se takođe na licu mjesta uvjerio da je upravo to ona Bosna koju sam mu zadnjih dvadesetak godina dočaravao. Valjda, svako dobije što je zaslužio. U kući, na ulici, u gradu, u državi, i u historiji. Nešto se može prespavati, nešto usnuti, ali, na kraju sve dođe na svoje. Svi podjednako imamo šansu da odaberemo svoj put. Ostat će oni koji vole svoju domovinu, a propast će oni koji je mrze.                                    Znam da mi sigurno idemo u Brazil a gdje će oni?!

KO SAM JA, ŠTA MI JE VJERA, KOJIM JEZIKOM PRIČAM?

Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam a jezik Bosanski. Nisam birao ni jedno ni drugo ni treće, dobio sam to rodjenjem. Volim svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i stalo mi je do nje. Onakva kakva je oduvijek bila , sviju naroda koji su živjeli u njoj a da je osjećaju domovinom kao i ja. Danas smo dovedeni u situaciju da branimo domovinu i državu popisom. Opet i mimo ovoga imam svoj stav prema svim Bosancima i Hercegovcima bilo gdje da se nalaze: BOSNA JE I MOJA I TVOJA, AKO JE ŽELIS UZIVATI SA MNOM ONA JE NAŠA AKO JE ŽELIS DIJELITI I CIJEPATI ONA JE SAMO MOJA.

PRVI POPIS STANOVNISTVA U SAMOSTALNOJ BOSNI I HERCEGOVINI

Prijerijeratna BiH imala je 109 općina, a samo su pet ili šest njih bile gotovo potpuno etnički čiste. Nakon ovog popisa, bit će jasno da je došlo do pomjeranja stanovništva, odnosno do grupisanja Bošnjaka, Hrvata i Srba“, kaže Zolić.Dok se u većini drugih država popis koristi za istraživanje i planiranje razvoja, popis u BiH je primarno političko pitanje. Neke političke stranke smatrale su da bi primjena rezultata novog popisa...

Koliko stanovnika ima BiH? Prema podacima državne Agencije za statistiku Bosna i Hercegovina ima 3.839.737 stanovnika. EUROSTAT navodi da u BiH živi 3.843.000 stanovnika. Kada se saberu podaci entitetskih zavoda za statistiku, dolazi se do broja od 3.771.038, dok američke obavještajne službe (CIA) procjenjuju da u BiH živi 4.600.000 stanovnika. Tačan odgovor na pitanje koliko ta zemlja ima stanovnika bit će poznat nakon predstojećeg popisa stanovništva.Nositelj provođenja popisa u BiH je Agencija za statistiku BiH. Glavna metodologinja Agencije Nora Selimović pojašnjava da je učešće u popisu zakonska obaveza svakog građanina te da oni koji to odbiju mogu očekivati pokretanje sudskog postupka. Popisom će biti popisane sve osobe nastanjene u BiH duže od jedne godine, a ispitanici su dužni odgovoriti na sva pitanja osim na ona koja se odnose na vjersku i etničku, odnosno nacionalnu pripadnost. „Nama trebaju podaci o tome koliko smo stari, koliko smo obrazovani, da li radimo, gdje i kako živimo, da li imamo struju i vodu itd.“, kaže Nora Selimović.

Demografski i socijalni podaci

U širem smislu, popis će se koristiti za izradu i provođenje ekonomskih, socijalnih i razvojnih politika, naučnih istraživanja te za korištenje sredstava iz međunarodnih fondova. Osnovni demografski podaci do kojih će se doći popisom neophodni su za stvaranje cjelovite slike o stanovništvu zemlje, kao i za planiranje njenog daljeg razvoja. Uobičajeno je da se podaci dobijeni na posljednjem popisu stanovništva upoređuju sa podacima prikupljenim na prethodnim popisima. U slučaju BiH ovaj kontinuitet je teško pratiti zbog prekida od 22 godine.„Popis u BiH ima višestruki značaj, posebno zbog ratnih događaja“, kaže za Deutsche Welle bivši direktor Zavoda za statistiku BiH dr. Hasan Zolić. „Predstojeći popis će pokazati da u BiH živi manje stanovnika nego u vrijeme popisa iz 1991. godine. Prema mojoj procjeni, ta će brojka iznositi između 3.800.000 i 3.900.000 stanovnika.

Doći će do promjena i u etničkoj strukturi. Bošnjaci će i dalje biti najbrojniji iako će ih biti manje nego 1991. godine. Broj Hrvata će biti znatno manji u odnosu na prethodni popis, ali i broj Srba uprkos doseljavanju iz Republike Hrvatske“, kaže Zolić.„Rezultati popisa pokazat će i da etnička slika BiH više nije onako šarena kakva je bila do rata 1992-1995. godine. Prijeratna BiH imala je 109 općina, a samo supet ili šest njih bile gotovo potpuno etnički čiste. Nakon ovog popisa, bit će jasno da je došlo do pomjeranja stanovništva, odnosno do grupisanja Bošnjaka, Hrvata i Srba“, kaže Zolić.Dok se u većini drugih država popis koristi za istraživanje i planiranje razvoja, popis u BiH je primarno političko pitanje. Neke političke stranke smatrale su da bi primjena rezultata novog popisa bez suštinske provedbe povratka izbjeglih i prognanih predstavljala „legalizaciju etničkog čišćenja“. Druge su zagovarale provođenje popisa samo na jednom dijelu BiH.

Identitetska pitanja

U periodu usvajanja Zakona o popisu, najviše pažnje izazvala su tzv. identitetska pitanja koja se tiču etničke, odnosno nacionalne pripadnosti, vjeroispovijesti i jezika. Glavna metodologinja Agencije za statistiku BiH Nora Selimović podsjeća da, pri izjašnjavanju o etnokulturnim karakteristikama, popisivač ne smije utjecati na odgovore.„Kada je u pitanju izjašnjavanje ispitanika o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti te maternjem jeziku, napominjemo da popisivač mora upisati tačno onakav odgovor kakav daje ispitivana osoba. Ako ispitivana osoba tvrdi da je 'Marsovac' onda je dužnost popisivača da to i upiše“, kaže Nora Selimović.

Prema istraživanju ACIPS-a (Alumni centra za interdisciplinarne postdiplomske studije), Zakon o popisu modeliran je prema „diskriminatornom ustavnom uređenju“. „Zato je žurba da se popis provede prije implementacije odluka Suda u Strazburu prilično jasna jer će ovako formuliran popis potvrditi dominaciju etničkog u BiH te legitimirati trenutni sistem podjele vlasti“, navodi se u publikaciji ACIPS-a „Popis 2013. u BiH: Ekonomska, socijalna i politička analiza“.Predsjednik ACIPS-a Anes Makul kaže da je popisnica dobrim dijelom napravljena u skladu s preporukama EUROSTAT-a (Evropske agencije za statistiku). „Prednosti su brojne. Konačno ćemo saznati koliko imamo stanovnika, kakva je njihova starosna struktura i, ono što je za BiH veoma važno, vidjet ćemo u kojoj je mjeri proveden povratak prognanih i izbjeglih“, kaže Makul za Deutsche Welle.

Bosanci i ostali

Neki politički krugovi su radili na tome da se ljudi prilikom popisa ne izjašnjavaju na način da se „nacionalno“ poistovjećuju sa nazivom države u kojoj žive. „U razgovoru s ljudima primijetio sam da bi se mnogi izjasnili i kao Bosanci ali, kako tvrde, ne žele biti 'ostali'. Postoje i oni koji se iz praktičnih razloga neće izjasniti kao Bosanci jer bi tako imali manje šanse za zaposlenje, npr. u državnim institucijama“, kaže Makul.Narednih 15 dana, 18.879 ovlaštenih popisivača bi trebalo da posjete sva domaćinstva u BiH i obave intervjue sa građanima. Popisivanje će se vršiti svaki dan u vremenu od 9 do 21 sati i to u prisustvu najmanje jedne odrasle osobe u domaćinstvu.

Ako popisivač u vrijeme popisivanja ne zatekne u domaćinstvu osobe obuhvaćene Popisom, ostavit će im pismeno obavještenje o vremenu ponovnog dolaska popisivača ili adresu i broj telefona nadležne popisne komisije koju osobe trebaju kontaktirati najkasnije do 15. oktobra 2013. godine kako bi se organizovalo njihovo popisivanje. Zakon o popisu stanovništva omogućava i popis bh. dijaspore, odnosno onih građana koji imaju važeću CIPS ličnu kartu i koji će se u vrijeme popisa nalaziti na svojoj adresi u BiH.Popis u BiH nadgledat će članovi Međunarodne posmatračke operacije, odnosno stručnjaci za popis i posmatrači iz zemalja članica Evropske unije (EU). Oni će, obilaskom terena, sami ili skupa sa popisivačima, utvrditi da li se popis odvija u skladu sa propisima EU i Ujedinjenih naroda. 

DW

IDENTITET

IDENTITET

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH                  

Vancouver, Canada                               

16 juni, 2013 godine

Juče je u Institutu za majku i dijete u Beogradu umrla Berina Hamidović, rođena 17. marta ove godine sa srčanom manom. Nakon neuspjele operacije u Sarajevu je upućena u Beograd na daljno lječenje. Na granici sa Srbijom je vozilo  Hitne pomoći u kojem je beba bila priključena na aparate, zaustavljeno i čekalo satima jer ih policija bez dokumentacije nije puštala u Srbiju.

Roditelji Berine nisu mogli izvaditi pasoš ili bilo koji drugi dokument jer je rođena u vrijeme čekanja da se usvoji zakon o JMBG (jedinstvenom matičnom broju građana) u Parlamentu Bosne i Hercegovine.Neusvajanje ovog zakona je drugu bebu pod imenom Belmina Ibrišević takođe zaustavilo na putu za liječenje u Beč. Belmina majka i otac su je donijeli u naručju ispred zgrade Parlamenta BiH, moleći da joj se odmah izda matični broj. Ovo je bio povod da prošle sedmice krenu najveće demonstracije u Sarajevu od 1995 godine. Berina i Belmina su rodjene nakon 12. februara 2013 godine kada je Ustavni Sud stavio van snage zakon o JMBG, a Predstavnički Dom BiH na svojoj sjednici 26. marta 2013 odbio da usvoji novi zakon o JMBG na području čitave BiH, ostavljajući to za svoju sjednicu zakazanu 30. juna 2013. Protiv su glasali poslanici iz SNSD i SDS, vodećih stranaka srpskog naroda u BiH jer oni žele da imaju svoj zakon i sa njim legalno, određuju svaku strukturu stanovništva u genocidnoj tvorevini zvana Republika Srpska.

Na djelu stvaranje preduslova za konačan nestanak BiH

Koordinator koalicija organizacija civilnog društva i predsjednik građanske koalicije “Prvi Mart” Emir Suljagić je danas u razgovoru za FENU najbolje objasnio novonastalu situaciju vezanu za zakon o JMBG :

“JMB je samo generalna proba za ucjenu koju SNSD i SDS spremaju na pitanju Izbornog zakona. Naime, Ustavni sud je stavio van snage i dijelove Izbornog zakona koji se odnose na dvojna imena gradova u RS-u i nema sumnje da će SDS i SNSD kao i na pitanju matičnog broja početi da ucjenjuju. Tada će ove dvije partije tražiti da se ukine Glavni centar za brojanje u CIK-u s ciljem provođenja manipulacija unutar opštinskih izbornih komisija, kao i zatvaranje izbornih listi s ciljem onemogućavanja zajedničke liste probosanskih političkih subjekata na idućim izborima. Stoga smatram da su ovi protesti izuzetno važni jer su izraz masovnog građanskog bijesa zbog manipulacije sudbinom i zdravljem tek rođenog djeteta.Pitanje Jedinstvenog matičnog broja je za Prvi mart izuzetno aktuelno još od prošlog ljeta jer su vlasti etniteta RS sistematski radile na tome da ponište što veći broj JMB građana Podrinja rođenih u periodu između 1992. i 1995. godine, ali i nakon toga. Mi smo od tada u stalnoj konfrontaciji sa režimom zbog njihovih pokušaja da JMB iskoriste kao mehanizam ucjene onih čija im se imena ne sviđaju, ali da u ovom slučaju onemoguće punoljetne i punopravne građane BiH da uživaju biračko pravo, zbog toga što nemaju pravo ime i prezime. Ono što su radili od prošle godine na nekoliko lokaciju u entitetu RS danas pokušavaju na nivou BiH uzimajući svu djecu rođenu nakon 12. februara 2013. godine kao taoce. Među demonstrantima ima jako mnogo ljudi koji su, uslovno govoreći, došljaci na ovu temu, ali je upravo zato jako važno da protest istraje u zahtjevu za dosljedno provođenje odluke Ustavnog suda i očuvanja cjelovitog sistema izdavanja matičnih brojeva i ličnih dokumenata, jer bi taj dio ovlasti u rukama sadašnjeg režima u RS-u postao još jedan instrument u nastavku etničkog čišćenja nesrba administrativnim mjerama koje se primjenjuju od trenutka kada je počela i primjena Aneksa VII.

 U političkom i svakom drugom košmaru postdejtonske Bosne i Hercegovine, sarajevski protesti su donijeli znakovitu poruku da građanska Bosna i Hercegovina nema drugu alternativu i da je nedonošenje zakona o JMBG podjednako štetno za svakog građana koji živi na teritoriji Bosne i Hercegvoine. Iz tog razloga su se među demostrantima u Sarajevu našli i mostarci, i banjalučani, i brčaci i tuzlaci...Blokiranje donošenja zakona o jednistvenom matičnom broju je još jedan pokušaj prvenstveno vlastodržaca iz Banjaluke da se Bosna i Hercegovina dovede do kolapsa bez ikakve mogućnosti da ima svoje biračko tijelo koje će joj na sljedećim izborima potvrđivati kontinuitet i samim tim i identitet.

Vrbas je mokar, iz njega se ne izlazi suh

Banjalučki parlamentarci, sljedbenici ratnih zločinaca Karadžića i Mladića dobro znaju da čovjek bez identiteta nema pravo ni na državu sa identitetom. Identitet je velika riječ i obuhvata  državnu,nacionalnu, vjersku, geografsku i svaku drugu pripadnosti, uz veliku slobodu izražavanje građanskog prava na održavanje svog identiteta. Milorad Dodik i njegovi sljedbenici su se odrekli bosanskohercegovačkog identiteta i pokušavaju nas uvjeriti da se radi mira u kući i mi odreknemo svog. Ovo nije više političko pitanje, ovo je sada postalo higijensko pitanje. Novonastala banjalučka elita se do kraja fizički uneredila i mentalno zagadilo pored jedne od najčistijih rijeka u BiH. Ne mogu još uvijek dokučiti da iz Vrbasa nikad niko nije izašao kao suhi Srbi nego samo kao mokri Bosanac.  Šumadijac izlazi iz Morave samo kao mokri Srbijanac. Nikako drugačije.  Ako istinski patrioti Bosne i Hercegovine na sljedećem popisu stanovništva u oktobru ove godine ne natjeraju politiku da od nje stvori građansko društvu na svakom dijelu njene teritorije, sljedeći sunovrat BiH je u dolasku nove ekonomije. Neće to biti nikakva mikro ili  moderna evropska ili svjetska ekonomija, nego podanička, eksploatatorska, robovska...nešto između feudalizma i kapitalizma, gdje će se izbrisati pojam svakog identiteta. Nove gazde tih kompanija će sjeverne stanovnike smatrati genocidne agresorske sljedbenike, južne kulturocidne fašiste a one u sredini umjerene fundamentaliste i tako ih njihovom voljom ostaviti bez ikakvog identiteta. Neće biti važno je li strani ulagači dolaze iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Novog Pazara, Saudijske Arabije,New Delhija,Moskve, Washingtona ili Londona...svi bosanci i hercegovci u svojoj kući,na svojoj zemlji, u svojoj koži će postati druga klasa kojoj više neće trebati JMBG. Pojam Bošnjaka, Srba i Hrvata će biti arhaična prošlost koja će se vezati samo sa lokalnu jednokratnu vašarsku upotrebu. Srbi će bez problema imati krsnu slavu na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu, Bošnjaci hodočašće na Ajvatovici a Hrvati svoju Gospu u Međugorju. Tako će definitvno izgubiti i status naroda i postati vjerske sekte u svojoj domovini. Danas su na velikom ispitu svi patrioti jedne od najljepših zemalja na svijetu zvana Bosna i Hercegovina.Vrijeme je za uzbunu i akciju, odgađanja nema. Fašiste i separatiste treba poraziti za sva vremena kako bi sljedeće godine u Brazilu planetarno najpoznatiji Bosanac i Hercegovac Edin Džeko visoko podigao njenu zastavu i tako otvorio novu eru zajedničkog življenja u zajedničkoj nam domovini na koju će se ugledati svi na Balkanu i šire, kako su to činili prije prvih granata na Sarajevo, aprila 1992 godine.

DAN KADA AMERIKA GOVORI O GENOCIDU

DAN KADA AMERIKA GOVORI O GENOCIDU

  

Piše: Nihad Krupić,                  autor i publicist

Bosanska Dubica, RBiH                        Vancouver, Canada

“Želim pozvati Ujedinjene nacije da na pravi način priznaju srebrenički genocid proglašavanjem 11. jula Danom sjećanja na Srebrenicu. Na 109. sjednici Kongresa, ja sam ponosno podržala Rezoluciju Kongresa 199, kojom je potvrđeno da je u Srebrenici, „politika agresije i etničkog čišćenja, kako su je provele srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, ispunjavale uslove koje zahtijeva definicija zločina genocida.”

Časna Eddie Bernice Johnson,članica Kongresa SAD

 “Gospodine predsjedavajući, ustajem danas da odam počast onima koji su stradali od zločina u bosanskom ratu. U aprilu 1992, vođena je agresija srpskih snaga protiv nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine čiji je cilj bio uništiti njen multietnički i multireligijski karakter. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), tijelo Ujedinjenih nacija, uspostavljeno je da krivično goni izvršioce ozbiljnih zločina počinjenih tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Zahvaljujući nastojanjima MKSJ, optužen je 161 bjegunac od pravde, uključujući Ratka Mladića, osobu odgovornu za genocid u Srebrenici. Ove godine, 16. aprila obilježava se dvadeseta godišnjica od kada su Ujedinjene nacije enklavu Srebrenica proglasile ‘sigurnom zonom.’ Tužna je činjenica da je neuspjeh Ujedinjenih nacija da zaštiti ovu sigurnu zonu na koncu doveo do genocida i ubistva preko 8.000 muškaraca i dječaka.

Želim pozvati Ujedinjene nacije da na pravi način priznaju srebrenički genocid proglašavanjem 11. jula Danom sjećanja na Srebrenicu. Na 109. sjednici Kongresa, ja sam ponosno podržala Rezoluciju Kongresa 199, kojom je potvrđeno da je u Srebrenici, „politika agresije i etničkog čišćenja, kako su je provele srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, ispunjavale uslove koje zahtijeva definicija zločina genocida.”

Sutra će predsjednik Srbije Tomislav Nikolić stati na govornicu tokom debate Ujedinjenih nacija o Haškom tribunalu. Kako obilježavamo još jednu godišnjicu od početka genocidnog nasilja u Bosni i Hercegovini, dopustite da se sjetimo da naš posao još nije završen. Kao što je rekao predsjednik Obama, „Sjedinjene Države odbacuju nastojanja da se pogrešno prikazuje veličina ovog zločina, racionaliziraju motivacije koje stoje iza njega, okrivljuju žrtve te poriče nesporna činjenica da je to bio genocid.” U znak solidarnosti sa Mjesecom aprilom - Mjesecom sprječavanja genocida, sjetimo se žrtava i herojske ustrajnosti bosanskog naroda.”

Čast se još uvijek cijeni na Zapadu

    Samo dan prije izlaganja predsjednika Srbije  Tomislava Nikolića u UN ovako je govorila  članica Kongresa SAD Eddie Bernice Johnson u Zastupničkom domu američkog kongresa. I prije ovog govora znalo se da predstavnici USA, Kanade, Jordana i još nekih zemalja neće učestvovati na panel diskusiju o Medjunarodnom sudu u Hagu koju je u UN organizovao Vuk Jeremić. On i Tomislav Nikolić su čvrsti u namjeri da svojom “istinom” promjene mišljenje svijeta o Srbima kao ratnim zločincima, silovateljima, agresivnom i genocidnom narodu. Ovaj srbijanski politički dvojac je nevjerovatna kombinacija partizanske i četničke historijske ostavštine koja se izgleda u Srbiji potpuno izjednačila. Vuk Jeremić je potomak antifašista, Bošnjaka , familije Pozderaca. Tomislav Nikolić je poklonik i po činu vojvoda četničkog pokreta koji je kolaborirao sa nacistima tokom II Svjetskog rata. Izborom Nikolića za svog predsjednika srbijanski narod se odrekao časne antifašisticke prošlosti i samo potvrdio ono što svijet danas misli o njima i državi u kojoj žive. Koliko god današnji Srbi Nikolićevu titulu četničkog vojvode uzimali kao arhaičnu dekoraciju srpskog kraljevstva zapadni politički svijet veoma ozbiljno uzima činjenicu da je Tomislav Nikolić 13. maja 1993, u jeku agresije ovo priznanje dobio od današnjeg haškog osuđenika Vojislava Šešelja, na planini Romaniji samo kojih 20 km od opkoljenog Sarajeva. Video snimak 

 

         Vuk Jeremić je odmah po završetku sjednice UN pokušao  novinaru AlJazeere Ivicu Puljiću objasniti kako su pravo na izlaganje dobili “eksperti” sa Balkana i neovisni političari sa Zapada. Žalio je što se desio incident i iz sale izvedena, da ne kažemo izbačena Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice. Video 

 Onda je slagao da se to desilo odmah na početku govora predsjednika Nikolića. Novinar Puljić ga je uhvatio u laži i rekao da se incident desio u sredini govora Nikolića kao i da Savo Štrbac, jedan od vođa pubune Srba iz Hrvatske, govornik na ovoj raspravi, ne može da bude ekspert jer je govorio kao da je “Republika Srpska Krajina” još uvijek živa i zdrava, izvan domašaja hrvatskih vlasti. Pogledajte ovaj razgovor 

 

        Veoma je interesantno pojavljivanje kanadskog generala Lewis MacKanzie-a,nekadašnjeg zapovjednika UN snaga u Sarajevu, kao glavnog govornika na ovoj debati. Još se ne zna šta je govorio u UN i sa koliko je žara i dalje sa Srba skidao odgovornost za zločine koje su vršili u BiH . Inače Lewis MacKanzie je u Kanadi ozbiljnom političkom i akademskom miljeu sramota  koju žele istisnuti iz neposredne diplomatske prošlosti. Mnogi ozbiljni politički analitičari su misiju generala MacKanzie proglasili potpunim fijaskom. Eric Margolis poznati novinar iz najvećeg kanadskog dnevnog magazine “Toronto Sun” je napisao da je general MacKanzie uklonjen iz Sarajeva

jer je bio naklonjen Srbima. Nedugo poslije sarajevske nečasne misije general MacKanzie se odlučio kandidovati na kanadskim parlamentarnim izborima. Dobio je tako mizeran broj glasova da nije uspio ući ni u opštinski parlament a kamoli u najviši,federalni. Nakon što je prije nekoliko godina u kanadskoj javnosti predočen dokaz o dobivanju novca od jedne srpske organizacije za lobiranje, definitvno je gen. MacKanzie izgubio svaku važnost u kanadskom javnom životu.

Kako i ko lobira u Americi?

Na drugoj strani se postavlja pitanje kako BiH, u stvari slobodno možemo reći bošnjačka dijaspora u Sjevernoj Americi, lobira i dolazi do američkih senatora, kongresmena i kanadskih članova federalnog i provincijskog parlamenta?! Mnogi će se iznenaditi sa činjenicom da počesto puta bošnjačke organizacije budu kontaktirane iz ofica ovih političara prije nego bude obrnuto. Iako od 1993 godine, odmah po dolasku prvih proganina u Ameriku postoji lobistička aktivnost ,još uvijek se lobiranje nije dovelo na tipično novčanu bazu kako rade srpske organizacije nego više na savjest i čast američkih i kanadskih političara, poput gore navedene članice američkog kongresa Eddie Bernice Johnson.

Peter Julian- član kanadskog parlamenta, Emina Hurtić i Nihad Krupić- BiH Kulturni Centar Vancouver, Canada

Uključen u ove procese prije a i tokom funkcije  predsjednika BiH Kulturnog Centra u Vancouveru Kanada, počesto me i iznenadi otvorenost i način izlaganja naših prijatelja iz ovdašnjeg političkog života. Tako je bilo i prošle godine u ovo doba kada smo u Vankuveru organizovali Dane BiH u Zapadnoj Kanadi. Jedan od uvaženih gostiju i član kanadskog parlamenta Peter Julian ispred ostalih visokih gostiju na čelu sa BiH amabasadoricom u Kanadi Biljanom Gutić Bjelica najljepšim riječima je govorio o patnji i genocidu u Srebrenici i da čitav svijet treba da uzme pouke o onome što se desilo u Bosni. Nisam očekivao da će kanadski parlamentarac govoriti o Srebrenici na ovakav način ali sam postao duboko ubjedjen da svaki zapadni političar koji drži do časti i dostojanstva će uzimati Srebrenicu kao osnov svog javnog djelovanja i ujedno političkog uspjeha.

Tomislav Nikolić je nakon govora u UN uveo svoju zemlju u još veću izolaciju

Poslije izlaganja predsjednika Srbije Tomislava Nikolića neki dan u UN samo bolesno zaluđenim (a njih je podosta sudeći po komentarima u “Kuriru” i “Blicu)  se može pričiniti da je govorio kao predsjednik. Govor Nikolića je bio sasvim sigurno izvan uobičajnih državničkih obraćanja, surov, siromašan, bez imalo mudrosti i kako danas reče Čeda Jovanović :” Mitingaški, svađalački i štetan po Srbiju, doprinoseći rasplamsavanju antizapadnog raspoloženja i dodatno pojačanje emocija što društvo može gurnuti u frustraciju, otežati postizanje sporazuma i konačan završetak jugoslavenskog konflikta čije političke posljedice još uvijek traju”.

Tomislav Nikolić je u svom nacionalističkom zanosu zaboravio da ispred njega ne stoje bradate spodobe na Romaniji i Ravnoj Gori nego diplomate koji će ako ne sutra onda prekosutra, prvo u UN prihvatiti rezoluciju  o genocidu u Srebrenici, pa onda u EU, pa ga natjerati da bezuslovno prizna Kosovo, pa  u svom parlamentu usvoji rezoluciju o genocidu u Srebrenici, i tek nakon toga će Srbija moći stati u red za primanje u EU i druge političke i ekonomske institucije. Srbiju ovakvu kakva je sada ne želi ni Rusija u koju se ona zaklinje.

        U prilog činjenici da je genocid u Srebrenici postao fakultativan ne samo na univerzitetima nego u američkim i kanadskim srednjim školama, svjedoči jutrašnji telefonski poziv koje sam dobio od kanadske sedamnaesto-godišnje djevojke. U razgovoru sa mnom je rekla da želi pisati o agresiji i genocide u Bosni i Hercegovini. Kada sam je upitao zašto je izabrala baš ovu tešku temu i koliko trenutno zna o nečem što se desilo prije nego je ona rođena?!

Odgovorila mi je :”Želim bolji svijet i ono što se desilo u Bosni da bude poznato svima kao prevaga ka tom boljem svijetu. Onda sam je upitao da li kao mlada kanađanka, čije generacije su rođene u Kanadi i nikad nisu vidjeli Bosnu, misli da je tamo bio genocid nad Bošnjacima i agresija nad međunarodno priznato državom Republikom Bosnom i Hercegovinom?

Odgovorila mi je : “Ja to znam, ali želim i druge upoznati sa tim”.