I JA BiH U BRAZIL!!!

I JA BiH U BRAZIL!!!

Nihad Krupić,                      pisac i publicist
Bosanska Dubica, RBiH                  Vancouver,Canada                              

25 oktobar, 2013 godine

U Vancouveru je osvanuo sumoran i vlažan dan. Ceste, trava, kuće… sve mokro, a kiša nije padala. Sivo da ne može biti sivlje. Naviknuti na slične jesenje dane, građani ovog najzapadnijeg kanadskog grada ulaze u njega poletno, skoro kao i u sunčane. Pomislih kako i nakon najtmurnije noći ovakav dan nikad ne svanjiva u Bosni. Razapet između ovog 25. oktobarskog vankuverskog sivila i bosanske vedrine koju napustih prije dva dana, sam sebe uhvatih kako, ponovo razmišljam glavom, a ne srcem. Nije mi draga ova vankuverska vlaga, ali mi je danas mnogo realnija nego ona bosanska vedrina što je napustih u osvit zore 22. oktobra 2013.

Daleko od očiju ali ne i od srca

Tokom mog prvog devetosatnog leta preko Atlantika, prije nekih dvadesetak godina, oka nisam mogao sklopiti. Gledajući pospane i umorne sinove, pitao sam se u strahu, hoće li se oni odrastajući daleko od domovine odroditi od svoga što bi ih za nju trebalo vezivati? Sjetih se te misli dok sam prije neki dan na istoj avionskoj ruti gledao nastarijeg sina koji je zakunjao naslonjen na usko avionsko sjedalo. Lice mu je bilo tužno. Samo koji sat prije se rastao sa didom i nanom. On je i najstariji od devet unuka koje imaju moji roditelji, pa je veza između njih bila uvijek jača i emotivnija. Drugi sin je ostao iza nas u Bosni.

Dvije sedmice provedene  u domovini sa njima sam bio izuzetno sretan da se nisu odrodili od svoga, ali jesu od onog što se danas tamo dešava. Radovao sam se spoznaji kako su potpuno svjesni da je to njihova kuća, avlija, soba gdje su donešeni iz porodilišta i buđeni s prvim zrakama sunca. Da je njihovo voće

koje im je did davno zasadio, da je njihovo grožđe koje se skitilo na čvrstoj vinovoj lozi. Domaće i dalmatinsko. Njihovi su i divan sabah, i džamijski kandilji, uređeni i mirišljivi ljudi koji žure na Bajram namaz. Naučio sam ih da su i njihova i zvona sa bosanskih crkava i manastira i sve što je bilo odvajkada u Bosni. Njihova je i predivna atmosfera u Zenici, prije i poslije utakmice naše reprezentacije, koju smo uživo odgledali. Njihov je komšiluk koji je došao iz raznih dijelova svijeta da se upiše u liste stanovnika Bosne i Hercegovine, a najviše su njihova bosanska jutra i vedri dani. Nisam ih morao učiti šta nije njihovo i čega se trebaju kloniti. Dovoljno su svjesni da to sami uvide. I ne treba im puno kazivati -  nakon što uključe televizor i nađu bosanske kanale, sve im je rečeno. Srećom moja djeca ne razmiju o čemu se priča tokom bh političkih debata, ali su dovoljno pametni da shvate kako lica tih ljudi ne odaju nikakvu viziju, budućnost, znanje, mudrost, pa čak ni minimum međusobnog poštovanja.

Na televizijskom ekranu se vidi sublimacija naše tužne realnosti sadašnjeg trenutka, a to je sivilo, zabluda, laž, obmana, trpljenje, malodušnost, gubitak svake nade u bolje sutra ili prekosutra, neskriveni fašizam, politička i privredna mafija….jednom rječju kompletan raspad sistema. Mnoge od tih televizijskih emisija bacaju pred nas najsmrdljivije smeće, bolest i gorčinu. To sam osjetio u Kanadi samo nekoliko mjeseci poslije pretplaćivanja za gledanje BH - kanala. Gledajući BH – televiziju skoro da sam zanemario sva zbivanja u zemlji gdje živim. Bila je to totalna infekcija! Otrovah se i postadoh kronično uznemiren gledajući bh – dnevnopolitičku stvarnost, sve dok mi se jednog dana nije sve zgadilo i u jednom mahu ne bacih receiver u smeće.

Doduše, i nije moje da sudim ili da nagađam zašto je u Bosni tako kako jeste. Živim i radim daleko od domovine. Neko kaže dijaspora, neko izbjeglištvo, neko emigracija. Ja kažem - ima svega pomalo. Naše je da u domovinu donesemo, a od nje ništa ne uzimamo i ne tražimo, ne pitamo i ne odgovaramo. Sve mimo ovog može da razjari one što tamo žive. Ja sam, međutim, još davno odredio svoj stav. Patriota sam iz vlastitog džepa. Isti je stav mog oca kojeg su devedestih, dok je bio muhadžer u Sanskom Mostu, par puta stavljali na listu hadžija kojima će biti plaćen puta na hadž. Njegov odgovor je bio:”Hadžija mogu samo biti iz svog džepa, od vlastitih ušteđenih i pošteno stečenih halal-para, želim da mi hadž bude ukabuljen.”    Stara izreka kaže da na mladima svijet

ostaje, ali to izgleda ne vrijedi danas. Sada je postalo opće prihvatljivo, od Amerike do Bosne, da je najbolje biti patriota i hadžija iz tuđih džepova.Valjda nam je zato ovako. Moje prisustvo u Bosni sam postavio tako da je i dijasporsko, i iseljeničko i emigrantsko, ali ponajviše građansko i temeljno, jer tamo, hvala Bogu, još uvijek imam svoju avliju, jabuku, krušku, šljivu, grožđe, ulazna vrata, svoju sobu, sećiju, kućne račune, ali opet kada dolazim ponesem pun džep para za rodbinu, prijatelje i institucije koje žive od humanitaraca.

Sa ocem u sabah hadžijskog Bajrama

Bosna je danas njenim političarima deponija za smeće

Sinovi koji su proveli dvije sedmice u Bosni su sretni da su bili tamo. Osjećaju se dobro, puni su nove energije, što se kaže – napunili su baterije, a volim da i ne razumiju zašto je njihovoj nani draže da gleda političke emisije, a didu emisije o prirodi i životinjama. Djeca se smiju kada nane otme od dida daljinski i prelazi sa njegovog omiljenog kanala “Divlja priroda” na BHT1 u političku emisiju, usput ga kudeći kako je našao baš sada gledati one ljigave zmijurine. Did se i ne uzbuđuje previše na gubitak svog prava, pa ležerno napušta sećiju, uz riječi:” U čemu je sada razlika u programu?”. Djeca se smiju i ne razumiju zašto nane gleda ove kanale kada se do kraja uznemiri ne libeći se da koju i opsuje pri pojavi Dodikove faca ili kada poslije njega na red dođu, bajagi naši, Tihić ili Lagumdžija. Otac je prilično rezervisan nakon pojave ovog trojca, ali ga posebno uznemiri kad se na ekranu pojave Radončić i prijašnji reis. Za prvog kaže da je najopasniji tip koji je došao u Bosnu, a za drugog veli da se u toku svog dugogodišnjeg “reisovanja” više bavio politikom, vlastitim probitkom, ekonomijom nego li vjerom. Na važne mimbere postavio je poslušne i poltrone, a u prve džamijske safove je nagurao nepoštene, hadžije iz tuđih džepova, munafike i fukaru, gurajući unazad sve one koji imaju svoj obraz, čast i dostojanstvo i koji žive islam, a ne žive od islama kao profesije. Mi šutimo, jer kao jedan od prvih hadžija i mutavelija u povratničkoj dubičkoj populaciji, koji je prošao sve društvene i džematske faze, moj otac sigurno zna šta govori. Olakšanje mu predstavlja što je izgleda novi reis napravio dijametralan zaokret i najavio temeljito “provjetravanje” ne samo Rijaseta, već cijele Islamske zajednice kako u BiH tako i u dijaspori.

Sa mojim sinovima Adnanom i Sanjinom i prijateljima Tabaković

Moja djeca koja su rođena u Bosni, a pogotovo ona dva što su rođena u Kanadi,  vise vole vizelnu Bosnu i oduševljeni su njom. Duhovnu Bosnu gledaju kroz roditelje, dida i nanu, svoju rodbinu, komšiluk i njene branioce i junake, i ona im je sva tu stala. A meni baš drago. Želim da vole onu Bosnu koju sam im usadio tokom njihovog odrastanja desetak hiljada kilometara daleko od Bosne.Ta Bosna je možda san, možda utopija, možda moja slabost ili nada, možda i pregolemo samolaganje, podsmijeh nekog ko na svoj način živi bosansku stvarnost…i svjestan sam toga, ali ne može me niko uvjeriti da je ta ista Bosna i Hercegovina nije i dalje prevaga prema boljem životu…prag na kojem će se i dalje skidati do gole kože i oblači u najbolje ruho. U Bosni se znala stvoriti zla krv, ali na kraju se njeni krvoloci ipak uguše u sopstvenoj krvi.

Na hodočašću

Protekle dvije sedmice u Bosni kao da se ukazala renesansa sreće i nade u pobjedama naše nogometne reprezentacije, kada je došlo do erupciji oduševljenja u gradovima gdje žive BiH - patrioti, ali i očite zavisti i mržnje tamo gdje žive oni što uporno i nepokolebljivo nastavljaju hoditi stazama njihovih agresorskih i genocidnih očeva i djedova. Ta atmosfera je praćena nizom pozitivnih (da li i stvarno iskrenih?) komentara komšija sa Istoka i zavidnih i zajedljivih ujedanja susjeda sa Zapada, koji samo što nisu pukli od muke. Naslov moje kolumne je parafrazirani komentar nekog Danila iz beogradskog “Kurira”, a koji je objavljen ispod vijesti da naša reprezentacija “pakuje kofere” za zasluženi put u Brazil. U mješavini osjećanja bila je privilegija i čast biti sudionikom svih tih zbivanja i spoznaje kako nam malo treba da budemo planetarno sretni, te da su prokleti oni koji mrze, a blagoslovljeni oni koji znaju oprostiti, poštovati i voljeti. Takvo stanje se ne određuje nacionalnom pripadnošću nego ličnim odnosom prema životu i pravu drugoga. Ovih dana sam sreo sada časne i poštene ljude iz drugih nacionalnih BH – korpusa, ljude koji su se “probudili” iz sna koji je bio rezultat kolektivnog “dinstanja” nacionalnih mozgova.         Hvala Bogu, oni postaju sve glasniji, iako su zbog toga na udaru zagriženih ultranacionaliosta. Ali, ima ih i to sve više. Progledali!  Javno se oglašavaju i ako ništa, počinju od toga da navijaju za našu i svoju nogometnu selekciju. Nije lahko danas biti čovjek, bolje rečeno gromada od čovjeka,  Srđan Aleksić, ali će jednog dana nove srpske generacije da se određuju prema ovom mladom junaku i  proklinju one koji su ga zatukli do smrti. Hoće li ikada oni koji mrze shvatiti da se u jednom danu mržnje se troši više energije nego za deset godina ljubavi.

 Sa Jasminom Spahićem, predsjednikom

“Merhameta” Bosanska Dubica

Moja djeca i ja bili smo svjedoci da su u samim pripremama za Popis 2013, možda najznačajniji društveni momenat poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, opet učestvovali tihi i nenametljivi ljudi. Tu nije bilo lokalnih političkih galamdžija, lidera i kvazilidera, nego aktivnih pripadnika Islamskih Zajednica u dijelovima gdje su u ratu porušeni sve džamije i momaka poput Jasmina Spahića, predsjednika Merhameta Bosanska Dubica ili Ibrahima Dizdarevića, samostalnog fotografa. Njima nije bilo do velikih parola. Oni su pokazali na djelu, koliko vole svoje domovinu. Za razliku od ljudi poput Jasmina i Ibre silna kamarila onih što su potrošili tone internet ili Facebook stranica da nam”objasne” i u glave utuve kako se treba popisati ili da će ovaj popis biti poništen…se nisu pojavili, nisu popisali i ušutili se od 1. do 15. oktobra. Ovdje izostavljam one koji iz raznoraznih razloga nisu bili u mogućnosti da svojim imenom na popisnici kažu da smo i dalje tu i da nas ne mogu izbrisati. Ali, opet ima nas dovoljno u prvim redovima, pa su bezbjedni i podrumaši bilo gdje da se nalaze. Iz moje kuće je protjerano dvanaest članova porodice, a 7. oktobra 2013  sam upisao nas osamnaest. Više nas sada ima nego kada smo protjerani!

Biti u Bosni u zadnje dvije sedmice je bilo biti kao na pravom hodočašću i da nisam bio tamo, umro bih od stida. Bosna je tokom krvave historije preživljavala i teže trenutke, ona će preživjeti i sada. I ovaj popis će pokazati da su u njoj većinski narod oni kojima je stalo da Bosna bude kakva je i bila ranije, dakle, Bosna u kojoj nije bilo tijesno ni domaćem ni strancu.

 

Bio sam svjedokom historije    

Tačno je da mi koji živimo vani imamo prednost da se očuvamo od smeća koje se u Bosni baca na sve strane, ali mi ga i ne možemo čistiti jer ga nismo po Bosni ni razbacivali. Najžalije mi omladine tamo. Ni kriva ni dužna. Pati ili u gubljenju nade da će imati svoj život ili u trovanju nacionalista. Naša je prednost da možemo sačuvati svoju djecu od negativnih uticaja tog društva, a nesreća je to da ih vremenom polako gubimo. Dok sam prije i poslije utakmice šetao Zenicom nisam se mogao oteti utisku da su najbolje i najorganizovanije grupe u BH - društvu navijači naše nogometne reprezentacije. Svako bi očekivao da to bude razbijačka rulja poput ostalih balkanskih ili drugih navijača. Međutim  “BH - Fanatikosi”, “BH - Legija”, “Ljuti Krajišnici”, “BH - Manijaci”… imaju svoj besprekoran imidž. Kada oni krenu u stroju, ka “Zmajevom gnijezdu” u Zenici, iza njih bezbjedno mogu ići majke sa djecom, invalidi, žene. U Zenici 11. oktobra prije i tokom utakmice sa Lihtenštajnom nisam čuo niti jedne pogrdne riječi, psovke..sve je bilo pjesma, veselje, razgovor, odlična usluga u restoranima, i svakako, fer navijanje. Aplauz nakon himne reprezentacije Lihtenštajna i njihovog gola. Sjedili smo na tribinama rame do ramena, aplauzi se izmjenjivali..na slogan KO NE SKAČE MRZI BOSNU..svi smo skakali na noge. Gledali smo besprekornu igra i ponašanja idola naše djece Edina, Miralema, Vede, Asmira, čije dresove će nositi djeca širom svijeta. I koliko god mnogi mislili da se utakmice našeg nogometnog tima trebaju održavati u Sarajevu, uvjerio sam se da je ipak Zenica pravo mjesto za to. Nijedan grad u Bosni i Hercegovini ne može pružiti takvu atmosferu kao što može Zenica. Zenica je bila i ostala grad radnika, ljudi svih nacija, grad ostalih i manjina. Proleterska legura iz koje je izrastao duh stvarnog zajedničkog života, a ne samo suživota. Valjda nas je Bog i blagoslovio da iz nje krenemo u svaki dom širom svijeta, dok Džeko i jarani budu igrali u Brazilu.

Prije utakmice sa sinom Adnanom

Bio sam neizmjerno sretan što sam, uz mog najstarijeg sina, bio svjedokom tog historijskog momenta. On se takođe na licu mjesta uvjerio da je upravo to ona Bosna koju sam mu zadnjih dvadesetak godina dočaravao. Valjda, svako dobije što je zaslužio. U kući, na ulici, u gradu, u državi, i u historiji. Nešto se može prespavati, nešto usnuti, ali, na kraju sve dođe na svoje. Svi podjednako imamo šansu da odaberemo svoj put. Ostat će oni koji vole svoju domovinu, a propast će oni koji je mrze.                                    Znam da mi sigurno idemo u Brazil a gdje će oni?!

KO SAM JA, ŠTA MI JE VJERA, KOJIM JEZIKOM PRIČAM?

Ja sam Bošnjak, vjera mi je Islam a jezik Bosanski. Nisam birao ni jedno ni drugo ni treće, dobio sam to rodjenjem. Volim svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i stalo mi je do nje. Onakva kakva je oduvijek bila , sviju naroda koji su živjeli u njoj a da je osjećaju domovinom kao i ja. Danas smo dovedeni u situaciju da branimo domovinu i državu popisom. Opet i mimo ovoga imam svoj stav prema svim Bosancima i Hercegovcima bilo gdje da se nalaze: BOSNA JE I MOJA I TVOJA, AKO JE ŽELIS UZIVATI SA MNOM ONA JE NAŠA AKO JE ŽELIS DIJELITI I CIJEPATI ONA JE SAMO MOJA.