ŽIVOT
I SMRT
Vancouver, Canada,
26. januar 2015
“Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.”
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.”
Kod mene u Vankuveru je 34 minute poslije ponoći. U
domovini je devet sati unaprijed. Ušli smo skupa u ponedjeljak, 26-tog januara
2015 godine. Razapet između domovinske svjetlosti dana i ove dijasporske
tamnine noći ne mogu spavati od siline mnogih pitanja koji me već sedmicama muče.
Ova pitanja uglavnom počinju i završavaju ili završavaju i počinju sa mislima o
značenju života i smrti. Veliko je to polje i za mnoge nedokučeno. Mudriji će na
vrijeme shvatiti redosljed života i smrti, tolerantniji će uvijeke znati kako
naći smisao u svemu a nesigurni i osvetoljubivi će potpuno pokvariti taj sklad i
zamijeniti teze na štetu života a u korist smrti.
Nije mi namjera da u ovom
tekstu puno filozofiram, ili ne daj Bože nihilistički i patetično širim strah
od smrti. Želim na jednostavan, kratak i prost način reći šta mislim o životu a
i o smrti. Iz tog razloga mi je u podnaslovu dio jedne dove u kojoj običan
čovjek moli Boga za najviši stupanj životne spoznaje. O smrti i ne volim isuviše
govoriti. Ne što me je strah, nego što mi je smrt mrska..
Moja domovina je ne svojom
krivicom postala sinonim za opore i teške smrti. Obični zaljubljenici u
domovinu, dakle njeni najsrčaniji pripadnici, nisu mnogo govorili o smrti, čak i
kada im je visila za vratom. Oni su uvijek spominjali život ispred svega. Veliki
simbol tog našeg života je behar, a najljepši miris života je otvoren cvijet
ljiljana. I to su simboli Bosne. Ne opasne životinje, niti ptice grabljivice
nego cvijeće su oduvijek bili simboli moje domovine. Nasilna smrt je u Bosni i
Hercegovini bila uglavnom potaknuta uvoznoj mržnji. Niko se nije radovao toj smrti
a niko nije ni živio za nju. Smrt je u Bosni donosila tugu, nesigurnost, ponekad
i slobodu ali uvijek spoznaju da je svaka od tih smrti u suprotnosti od onoga
šta Bosna predstavlja, a to je izuzetna i neponovljiva radost života. Gruba je,
nevesela i opora Makova sintagma “Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo , ovdje se umire da bi se živjelo”…
Nisam
birao kako i gdje ću se roditi
Ja nisam mogao birati gdje ću
biri rođen i ko će me začeti i roditi. Bog se pobrinuo za to. Rođen sam kao musliman,
u bošnjačkom korpusu, u domovini Bosni i Hercegovini. Svjedok sam pred dragim
Bogom da se u mojoj familiji nikad nije govorilo o smrti, osim kada ona dođe.
Nikad se nije željela ničija smrt, niti gajio i prenosio poriv za osvetom.
Svjedok sam da je naša BiH ulema uvijek govorila o životu prije svega, sve dok
se nisu pojavili neki novi valovi vani školovanih “Daija”, kako sebe zovu, i počeli
da govore više o smrti nego o životu. Neki ih zovu vehabije, neki selefije… ja
nemam dovoljno znanja da mogu razlučiti njihov vjerski pravac ali imam dovoljno
mudrosti i životnog iskustva da kažem da kod nas u Bosni nikad tako nije bilo i
da ljudi nisu prilazili vjeri sa teškoćom i velikom obavezom nego sa lakoćom i radošću.
Lakoća i radost je uvijek bliža životu, a teškoće i obaveze su uvijek bliže smrti.
Jutros gledam program TV Zenice
gdje je bio gost jedan od pratioca ove nove, ja bih rekao ideologije, iako ova
riječ nije nimalo ispravna sa vjerskog aspekta gledišta. Čovjek je govorio našim
jezikom, imao je našu čehru ali neku odsutnost i neveselost u očima. Gledao je
preda se dok je govorio. Bio je stranac koji je govorio našim jezikom. U jednom
momentu je citirao jedan hadis i rekao da je ovaj život manje važan u odnosu na
ljepotu koja nas čeka u dženetu ili raju. Dakle, drugim riječima, on je
pobornik priče o ljepoti smrti, ispred radosti življenja i onog najsvjetlijeg
što nam je Bog dao a to je život.
Život
nije isto što i smrt
Zna se ko daje život i smrt,
i zna se kojim redosljedom je to postavljemo. Zna se takođe da se u ime onoga
koji je odredio taj redosljed ne može dati smrt ili prekinuti život. Isto tako
se zna da je isti taj podario razum i savjest da se ne zloupotrebljava pojam
života i smrti, i nema tog opravdanja da se u njegovo ime uđe u jednu školu u
Pakistanu i ubije 160 djece ili u redakciju francuskog časopisa i ubiju članovi
te redakcije. Ta smrt se ne može opravdati nikakvim drugim ciljom nego bolešću
uma i nedostaku spoznaje kako je Bog podario život svakom od nas prije svega
kao poklon. A poklon se ne daje svakome.
Prije
nešto više od 40 dana u našoj zajednici je završio život mladić od tridesetak i
koju godinu. Juče smo učili dove za njegovu dušu. Njegova smrt je bila teška i nanijela
do kraja života nesagledivu patnju njegovoj familiji. O njoj nismo govorili jer
o smrti se ne govori kada se dove uče. Dovama se tražio spas njegovoj duši. Ja
bih bio sretan da smo govorili o njegovom životu. I na takav način se oprostili
i od dijela našeg života koji smo dijelili sa njim. Neko će reći to nam ne
dopušta naša vjera ili tradicija. Neko će reći on je Bogu otišao na polaganje
računa i sve će biti tamo rečeno. Ja ću ipak reći, o čovjeku treba pričati, jer
je život ostavio za sobom i u njemu dobrote koje smo i mi koristili. A o dobrotama
uvijek treba pričati. Ako šutimo o tome, i meleci, dobri anđeli će ostati
nijemi, a šejtani ili đavoli će doći na svoje. A meleci i šejtani su uvijek
pretendenti za naše srce, obraz, jezik i postupke. Kada govorimo o dobroti življenja
drugog meleci su nam na jeziku, kada to prešutimo šejtani nam u krilu sjede. I zato
iskoristimo mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, život prije smrti.
Zar nam to i naš pejgamber-zadnji Božiji poslanik Muhamed nije preporučio!?
