BOSNA JE POPUT TANJIRA PUNOG ŠPAGETA
“Vi u Bosni bi se trebali
ugledati na nas, stanovnike Fiji-a. Da živite bez rata i zločina, jedni sa
drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji
primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više
imate iste vojne uniforme. Siguran sam da pri prvom susretu sa svojim
zemljacima ni sami ne možete uvijek pogoditi kojem narodu ili religiji on ili
ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“
Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada
Maj 1999. godine je bio na izmaku. Dani su bili vedri i sunčani. Lagani povjetarac je razbijao topli vazduh čineći podnošljivom temparaturu od 35 C. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji-a, državice sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenih između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže sve dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput oštrog brašna, usitnjenim snažnim udarima valova sa otvorene pučine pacifičkog okeana. Moj boravak se bližio kraju. Zadnjeg nedeljnog popodneva, nekoliko dana prije povratka kući u Kanadu, ležao sam na pustoj obali i s vremena na vrijeme pogledom prelazio zadnju stranu lokalnih novina, tačnije povelik komentar noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika. Više nje je pisalo :“ Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”. Raširenih ruku sam burno reagovao, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Moj snježno-bijeli džemper je svijetlio u mraku poput svjetionika. U pozadini, na krcatim tribinama, su bila tamna i naizgled divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom početkom 19. stoljeća.
Maj 1999. godine je bio na izmaku. Dani su bili vedri i sunčani. Lagani povjetarac je razbijao topli vazduh čineći podnošljivom temparaturu od 35 C. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji-a, državice sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenih između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže sve dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput oštrog brašna, usitnjenim snažnim udarima valova sa otvorene pučine pacifičkog okeana. Moj boravak se bližio kraju. Zadnjeg nedeljnog popodneva, nekoliko dana prije povratka kući u Kanadu, ležao sam na pustoj obali i s vremena na vrijeme pogledom prelazio zadnju stranu lokalnih novina, tačnije povelik komentar noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika. Više nje je pisalo :“ Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”. Raširenih ruku sam burno reagovao, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Moj snježno-bijeli džemper je svijetlio u mraku poput svjetionika. U pozadini, na krcatim tribinama, su bila tamna i naizgled divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom početkom 19. stoljeća.
Živjeti
u miru kao domorodci
Sve oči su bile
uprte u mene. U njihovim pogledima je bila neka blagost, možda uzrokovanu
riječima oficijalnog spikera na početku utakmice, kada sam predstavljen kao
trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i koji je usljed ratnih
okolnosti bio prisiljen emigrirati u Kanadu. Sve što sam više pokušavao odgonetnuti
simboliku te slike, nisam mogao a da se
ne sjetim nekadašnjih TV prizora iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike,
na kojim su bili na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama
afričke divljine. U meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor je izazivao
trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mjenjanjem TV kanala. Suosjećanje
bijelog čovjeka sa nesrećom crnog skoro i da nije postojala. Uvijek je to bilo
daleko, predaleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive Zulu-plemena i gdje
je rat poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem.Iz tog razloga sam želio proučiti
do kraja izraz lica crne publike i zaključiti je li se stvarno radi o
suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da eto
na ovom svijetu ima i bijelih plemena koji su i te kako krvoločniji od najgorih
crnih domorodačkih.
“Vi u Bosni bi se trebali ugledati
na nas, stanovnike Fiji-a, i da živite
bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike.
Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite
istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami
ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljacima kojem narodu
ili religiji on ili ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“
Danas
više od deset godine od ovog događaja skoro da se ništa nije promjenilo u
glavama onih koji i dalje BiH vide kao zemlju u nestanku. Čini se da više nije
u pitanju zemlja, nego narod koji je voli. Šta sa njim!? U tor utjerati poput
ovaca, bez pastira, da ih vukovi jednu po jednu izdvajaju i žderu živu ili humanije,
dalje u bijeli „demokratski zapad“ da se pridruže onim što su tamo već petnaest
i više godina.
A Bošnjaci su baš posvuda
po svijetu. Nije ih lako izbjeći . U Japanu, Indoneziji i Kini, su malo rjeđi nego
u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini. Bileći, Čapljini, Livnu... Ima ih i u
Beogradu a pogotovo u Zagrebu i Ljubljani, a najviše u Turskoj. Gdje god kreneš
naletiš na Bošnjaka. Bošnjaka ima i u Radikalnoj stranci ratnog zločinca
Vojislava Šešelja. Jedan Spaho, iz čuvene loze Mehmeda Spahe, u parlamentu
Srbije traži da se Šešelj nagradi specijalnim ordenom za očuvanje srpstva. Lice
ovog Spahe možda i nema boje, a srce bošnjaštva, ali može se on prevrtati
koliko hoće opet je među tim svojim stranačkim ili parlamentarnim kolegama
persofinikacija viceva o Hasi i Husi. Dok se istočno od naše zemlje Bosanci bave kulturom i politikom, zapadno su uglavnom
šaljivdžije. Od toga fino živi glumac Enes Bešlagić. Priča viceve i glumi
portira- bosančerosa na zagrebačkoj televiziji. Inače Hrvati veoma vole viceve
o Muji i Fati, naročito u hip hop izvedbi Ismeta Hore. Kažu veliki Miroslav
Krleža, inače poznat po teškoj naravi i čestom ironičnom i mrzovoljnom raspoloženju, se grohotom smijao kad bi čuo
dobar bosanski vic. Sve ovo nas dovodi do zaključka kako čitav okoliš bivše nam
države ne bi imao boju, okus i miris bez izvornih Bošnjaka, istina sa malo više
tuđih navika. Iskren u tome je Milan Bandić, dugogodišnji zagrebački gradonačelnik
koji se ne libi javno nazvati i selam Bošnjacima, i čestitati im Bajram u
zagrebačkoj džamiji.Nije valjda da smo toliko jaki u Zagrebu da će naši glasovi
prevagnuti i Bandić ponovo biti izabran. Od kako je Vahid Halilhodžić, postao dinamovim
reformatorom, a Senajid Ibrčić, torpedni čamac splitskog Hajduka i te kako se
je poželjno što više družiti i slikati sa njima. Kažu nogometni „čimbenici“ u
Zagrebu i Splitu “Bez Bosanca nema
stranca“, glumci i folk pjevači u Beogradu, „Nema scene dok je Bosanac ne napiše a ni tezge bez bosanske birtije“,
dok u Ljubljani domaćini nisu dali gradnju džamije dok im neko iz južnijeg korpusa ne
zaprijeti na demostracijama transparentom „Nema
džamije, nema ni bureka“.
Bosna
je poput tanjira punog šageta
Koliko god pokušavao
da mislim o domorodcu koji mi je očitao lekciju prije deset godina, toliko
danas razmišljam sa kojom ludošću oni u banjalučkim banskim dvorima razmišljaju
o referendumu za odcjepljenje.
I od
čega, od koga se odcjepiti, kada, kuda i kome pripojiti kada je Bosna baš poput
tanjira punog špageta. Od kojeg god kraja pođeš nabadati sve više se
zapetljava. Gubi kontrolu onaj što pokušava glumiti Talijana a i jeguljasto
tijesto što ga uvrće neznalac. A ako nekako i uspiješ da namotaš na viljušku i prema
ustima povučeš Krajinu, za njom krene i Posavina. Posavinu nisi napustio, a ono
se iz tanjira pada Centralna Bosna. Počneš žaliti za Centralnom Bosnom a čitav
smotak Hercegovine ti bubne u krilo, umasti do pasa, da ti presjedne sva Bosna.
I na kraju niti prazna zdjela a niti pun onaj što se poželi najesti jogunastog
smotuljka a da pri tom ostane čist, kulturan i nadasve finih manira, europljanin
kako je Ivica Vidović često govorio u seriji „Naše Malo Misto“, ne znajući pri tom koliko se je samo prije njih
uneredilo želeći da progutaju Bosnu u jednom zalogaju.
Danas je kao glavni
zadatak prvih iz Laktaša i Širokog Brijega da svoj kraj odnesu do Beograda i
Zagreba. Kao da ne žele prihvatiti istinu da dok su Bošnjake zatvarali u
koncentracione logore, protjeravali i ubijali po naredbama Zagreba i Beograda,
ovi centri moći su uporedo pljačkali izvršioce na terenu. Živi sam svjedok da
se u mom gradu u periodu januar-novembar 1992. godina odkupio sav stočni fond i
podosta šumskog blaga bezvrijednim srbijanskim dinarom kojeg je Milošević
štampao nemilice zbog nevjerovatne dnevne inflacije. Tako su seljaci Potkozarja
za novac od prodanog teleta za nekoliko dana na istoj pijaci mogli kupiti dobru kokoš.
Drugo iskustvo seže sve do 1980. i početka mojih studija u Zagrebu. U
studenskom domu Stjepan Radić imao sam dva cimera Zagorca. U prvom danu
djelenja malene sobice, od mene su dobili trenutni stres kada sam im naredio da
se moraju izuti prije nego uđu u sobu, a stalni stres su imali zbog provokacija
Hercegovaca u stilu kako su slabi Hrvati.
U srbijanskoj TV seriji „Selo gori a baba se češlja“ u 50 i više nastavaka
emotivnog i dirljivog ljubavnog zanosa prema selu pokraj Morave, familiji, prijateljima i
komšiluku; scenarista, režiser i glavni glumac Radoš Bajić je spominjao Bosnu
samo kao susjednu državu i ni jednom nije spomenuo „Republiku Srpsku „ i ni to nije dovoljno da separatisti iz
Banjaluke shvate poruku i okrenu se svojoj domovini i komšijama da napokon svi
žive u miru , bez straha od prvog mraka. Kako stvari stoje Beograd i Zagreb, a
pogotovo Šumadija i Zagorje, bi više uvezli Kineza nego bosanskih Srba i
Hrvata.
Vrijeme
je da se stavi tačka
Ja potičem iz
Bosanske Krajine, gdje su u srednjem vijeku pravoslavni bosanci u velikom valu
doživjeli potiskivanje sa zapada. Bježali su ne od islamskog terora nego od
krščanskog. Ostavljali su svoja ognjišta i kosti predaka, te se nastanili na
rubu Bosne, skoro u našim avlijama. Kasnije su Bosnu branili od sveg i svačeg,
naročito tokom II Svjetskog Rata. Prije 1991. Potkozarje nikad nije vidjelo četnika.
Kada sam počeo sretati na ulici rodnog grada te iznenadne šuberaše, masnih
uniformi, prljave kose, zakrvavljenih očiju, groznog izgleda, koje ponekad ni
rođene majke nisu mogli prepoznati, znao sam i onda da oni nisu sljedbenici
ravnogorskog četničkog pokreta nego samo novokonponovani statisti koreografije
straha i terora, prvoborci u otimačini i pljački komšijskih imanja. Zadavali su
oni i strah časnim potomcima partizanskih pravoslavnih familija kojih je puno Potkozarje,
a ne samo nama. Kada se sve to kasnije ispuhalo,
kada se Bošnjaci već deset godina vraćaju na svoje, obnavljujući i gradeći nove
kuće, kulturne i vjerske objekte, priča o referendumu je u stvari priča o onom
istom egzodusu, ne Bošnjaka ili drugih nesrba, nego samih Srba, baš kako se
desilo iz Kninske Krajine, Pakraca, Lipika, Slavonije i Baranje tokom hrvatske
oluje. Ovo nije nova prijetnja ratom, već doživljena priča i drugih naroda,
poput recimo njemačkog iz Vojvodine i zapadne Čehoslovačke nakon 1945 godine.
Ova bosanska priča je možda još realnija
jer lakše je bilo zavijek prije dvadeset godina spojiti Vukovar sa prekodunavskom
Vojvodinom, nego danas Banjaluku sa Beogradom, pa se nije uspjelo. No, svi
znamo da su to ostali samo pusti srpski snovi plaćeni ogromnim brojem
pobijenih, silovanih, protjeranih, uništenom industrijom, imovinom i
posvemašnjom bijedom koja sada caruje.
A bosanski Srbi
možda imaju želju da im se ostvari secionistička priča ali ne i mogućnosti i
snage da to sami učine, nego se čeka umor međunarodne zajednice i zamiranje
bošnjačke želje da živi na tim rostorima. Iz tog razloga je toliko izlivene
žuči i ružnog govora iz usta Milorada Dodika. On sam više pripada narodu koji
umjesto bilo kakvog političkog govora voli da im se odpjeva pjesma; „Ne, ne ne dolazi u moj san“. Da
pripadam tom narodu veoma bi se zabrinuo videći svoje akademike koji poput
publike u nekoj vašarskoj šatri stoje iza Milorada Dodika na predizbornom skupu
u Mrkonjić gradu ili iza njega i Arkanove Cece u Bijeljini i zdušno mu plješće
dok on psuje Bosnu i Hercegovinu. Na kraju u čitavoj Dodikovoj predizbornoj
kampanji sve što se dešavalo tokom i oko predizbornih skupova je samo i jedino
pitanje osobne mentalne higijene, ustvari pitanje kolektivne ili socijalne psihijatrije. Ne mogu a da se ne zapitam gdje li su oni
moji nekadašnji drugovi, banjalučki čaršijski momci, koji su se nekad grozili
seljakluka svake vrste. Hode li gradom danas u tom novom zanosu i da li su se
navikli na smrad iz usta i znojne aure novopečene banjalučke feudalne klase!?
Kamo ovo sve vodi?
Da li će Milorad ili neko drugi uspjeti da nadmudri sve, od amerikanaca do drugih!?
Mislim da neće, jer širom svijeta ima mnogo većih vukova. Pitanje je samo vremena kada će Dodikovi snovi
o referendumu i odcjepljenju banjalučkih dvora od Sarajeva nestati u magli sopstvenih,
iluzija, kompleksa, unutrašnjih nespokojstava poput onih što
je imao Vuk Isakovič,
glavni junak „Seoba“, najpoznatijeg djela kultnog srpskog pisca-imigranta Miloša
Crnjanskog.