HOW BC SCHOOL SPORTS TOOK AWAY 2019 PROVINCIAL BASKETBALL CHAMPIONSHIPS FROM BURNABY SOUTH SECONDARY SCHOOL?!

Krupic Family public statement

BC School Sports bending own rules are one main reason why British Columbia has experienced little or no progress in High School Basketball.

As parents of Emir Krupic who is currently and has been in previous years, a student at Burnaby South Secondary, we want to raise public awareness about the recent injustices that BC School Sports had made against our son Emir. That meant ruling our son Emir, ineligible to play basketball this year for his own High School in which negatively affected his team and the community around him specifically when he did not break any of the rules on the BC School Sports rule-book. This awful and unjust decision potentially took away the best shot Emir and his Burnaby South team had at winning provincials.  

When Emir came back from his program in Seattle called Elite Sports Academy, we followed all the guidelines seeking eligibility through BC School Sports. We truthfully presented all documents and evidence to BC School Sports in order to make Emir eligible and to add him to the team roster. Emir was eventually approved by the BC School Sports coordinator Karen Hum stating that Emir was eligible to play. Emir’s first game back was against Killarney and it was an important qualifying round for the lower mainland tournament. Emir’s coach checked him in the game against Killarney where he played small minutes that game, nonetheless it would’ve been won with or without him. Burnaby South easily won that game by a large margin. By our surprise, within 24 hours the BC School Sports director Jordan Abney ruled Emir ineligible without a single word said to us. The reason why was because the parents and coaches from a dozen schools in the province were complaining about Emir when they had no idea about anything he did and only had second hand information about Emir. Burnaby South was forced to forfeit the game which gave them a much harder path to the provincials.

 Mr. Abney’s explanation was that the our family and Burnaby South was not disclosing enough information about Elite Sports Academy when in fact, we had gave every last bit of information needed of everything Emir was doing down in Seattle. Not a single rule or guideline was broken. It wouldn’t be logical anyways for the school to hide information about Emir and risk his team.

After this decision, we had 3 meetings with Mr. Abney in hopes to appeal this decision, presenting him once again, all the documents that clearly show that not one rule from the BC School Sports Handbook has been broken. Mr. Abney’s explanation was based on the fact that Elite Sports Academy had the INTENT of prep school. We came to the realization that some of the claims Mr. Abney about the rules made most definitely wasn’t represented and evident in the BCSS 2018/2019 rulebook. Mr. Abney said that Elite Sports Academy was equivalent to a prep school when that isn’t true because a true prep school has to be registered or affiliated with an actual school in order for it to be a proper prepatory/post graduate school along with having a basketball program within it. A good example of a true prep school would be Brewster Academy out of Wolfeboro, New Hampshire, USA. Players there are enrolled full time at a school along with having the proper and full prep experience and schedule. Basically, Mr. Abney based his ruling off the INTENT that Elite Sports Academy had, in which deep down everyone knows is completely unfair and clearly doesn’t make sense. 

Mr. Abney’s called this a “Prep Environment” which clearly doesn’t hold any significant value. He also stated Emir was ineligible because of the “prep environment” and schedule he played in. This is simply ridiculous because the schedule and games E.S.A. played should not come into play when deciding whether or not, E.S.A. is a prep school. E.S.A. had a very open and non-concrete schedule in which all real prep schools do have otherwise. Emir played against teams ranging from men’s league teams to teams overseas as well as other prep schools all in open exhibitions. It could be considered the same thing as club basketball since club basketball also known as AAU, is very open and has no concrete schedule when it comes to who you play because it could be against anyone and any team.  Some prep teams play all year round even in AAU tournaments therefore there is no such thing as a “Prep Environment” because you’re either enrolled full time at a school playing for a prep team with a proper schedule or you aren’t. There is no in between.

Since there was never any schooling at E.S.A, and Emir wasn’t enrolled anywhere other than his Online school out of British Columbia. Means that he technically was not playing prep and if it wasn’t proper prep basketball what else could it be other than club team.

Mr. Abney also falsely stated to us and to the news, that Emir was ineligible because his “prep environment” counted towards his 13 weeks of play when those rules clearly only apply to students who are registered and competing for a MEMBER SCHOOL as stated in section 31.1.0. The only sanctioning rules there are in the rulebook under section 62.0.0  is the rules ensuring that TEAMS, not individual players, are playing under similar conditions and ruling structures and are competing fairly against one another, within the spirit and intent of interscholastic athletics. Mr. Abney stated that “there’s a prep school rule”. The only prep school rule there is only applies to players who have been at prep/elite teams REGISTERED or AFFILIATED with actual member schools in which otherwise, our son Emir never was. Mr. Abney also said that in the rulebook it says that “if you’ve played in a prep environment, it considered to have played for the purposes of transfer rules therefore one is subject to transfer rules and subject to season of play.” Once again, Mr. Abney was false claiming since is no evidence to support his words as the only “prep school rule”, would be the one falling under section 39.5.0. 

39.5.0 STUDENT-ATHLETE TRANSFER TO PREP/ELITE SCHOOL PROGRAMS – A student-athlete who transfers from their home school to a prep/ elite team within or affiliated with a school, and returns to his/her home school, or any other BCSS member school, is considered to have participated in that sport and must seek eligibility through 40.0.0. as a transfer student. Members of a school prep/elite team are considered to have participated in competition of a BCSS activity.

- BC School Sports Handbook 2018-2019   

It is very interesting that Mr. Abney has made his ruling by using the word “Intent” which in reality, means nothing and does not apply to any of their own rules they have written in their own book. His decision was absolutely wrong and needs to be held accountable.  There must be a reason why this has been happening for years, not just for our son, but for other young and talented high school basketball players who have constantly been targeted year in and year out. 

It almost may seem BC School Sports officials are heavily influenced and have close relations with the schools that make most complaints. They continue to bend their own rules and do anything they can to rule talented players ineligible as opposed to doing whatever they can to resolve issues like these and help the players out.  These constant complaints against these talented players have nothing to do with opposing players as they enjoy competing against one another. But on the other hand this is the work of apprehensive parents and coaches that are afraid of competition and who don’t want to see certain kids succeed for their own schools.

Emir is the youngest of 4 sons that we have and has already at his age, built a huge basketball resume but for some unknown reason, he isn’t eligible to play basketball for the only high school he’s ever attended. Cases like these give you a perspective as to why British Columbia has a hard time making a name for itself in basketball and is the least respected province in the Canada basketball scene simply because of politics like this.  There are other schools that are recruiting players across the country but on the other hand, BC School Sports will make poor decisions ruling talented players ineligible because someone gave them poor information. They know what they are doing wrong but at the end of the day, it doesn’t bother them.

We are extremely hurt and heartbroken to have seen our son go through this stressful situation as would any parent be. However this isn’t just about our son Emir anymore, it is about the fair and just treatment of players who may face a similar situation in the future. BC School Sports main goal should be to help student athletes the best they can and not look for every reason or excuse as to why they cannot participate. That is exactly what they have been doing for many years now and it needs to come to an end in order for our community to grow and for our young players to progress in the basketball scene and make a name for themselves. Sooner or later, this unjust treatment of players needs to come to an end. It cannot continue any longer as it is hurting the progress of high school basketball here in B.C.

Sincerly,

Melina and Nihad Krupic

Burnaby, Canada

March 12, 2019

ŽICA

  Ja sam danas slobodan.                        Žica nije prekinula moje snove.            Ona ih je čak i podstakla.                         Sa Manjačom sam postao bolji i jači u spoznaji da nikad ljudski um ne može odrediti nečiji početak i kraj i da samo žica zna na koju stranu je stavila slobodu i zatočeništvo

Iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE"

Autor: Nihad  Krupić

“Novi kolač došao malo na brdo! Da vidi šta ima novo kod bivših komšija. Jesu li se uljudili pod našom komandom ili im je još do islamske republike!!!”

Nedaleko od mene su dvojica stražara obavljali neku vrstu formalne primopredaje dužnosti. Stariji, licem okrenut meni, rukovao se sa novim stražarem. Bio je ovdje koliko i mi; nešto duže od dva mjeseca. Čudno me gledao zadnjih nekoliko sedmica otkako sam počeo prilaziti žici. Uz podmukli osmijeh, odmahivao je glavom, bez želje da me otjera u unutrašnjost logora. Nije prilazio bliže ograđenom prostoru, kako su činili drugi stražari. Sjedio je satima ispred stražarnice i samo ponekad odlazio do psa čuvara, njemačkog ovčara, i dugo ga milovao po glavi i vratu.

Novi stražar je šutio. Mršav, bez kape, koštunjavog i blijedog lica, tanke poduže kose, u sportskim bijelim patikama, više je sličio nekome kome su na brzinu obukli uniformu i doveli ga na stražarsko mjesto, negoli na vojnika koji preuzima novu dužnost. Na sebi je imao noviju vojničku košulju, utrpanu u izlizane vojničke hlače, stegnute širokim vojničkim kaišem, na kome su bile obješene dvije fišeklije napunjene mecima, a na ramenu mu se njihala nova poluautomatska puška.

Zamišljen, odsutnih očiju i misli, lutao je pogledom po brdima uokolo Manjače. Kao da ga i nije previše zanimalo šta će mu reći njegov prethodnik na dužnosti. Stariji stražar je nastavio pričati o dnevnim dužnostima, pokazujući rukom mjesta gdje su se odvijale aktivnosti logoraša. Nije se žurio, govorio je sporo, često praveći pauze. Imao sam osjećaj da mu i nije baš stalo da mlađi kolega zapamti bilo šta od onoga šta mu je govorio.

“Strogo je zabranjeno da se upuštaš u razgovor sa zatvorenicima. Neke od njih ćeš prepoznati, jer su tvoji Sanjani u ove dvije štale iza nas. Bilo bi dobro da se držiš dalje od njih. Ako želiš da se odmaraš ovdje umjesto da strepiš za život u paklu oko Gradačca, nemoj da ti padne na pamet da im pomogneš u bilo kom smislu. Brale moj, ovdje emocijama nema mjesta, mi smo vojnici, a ova bagra unutra su naši smrtni neprijatelji. Sa njima nema milosti, dobili su šta su zaslužili.

Mi smo sada na dvije strane ove žice. Oni su unutra a mi vani, i tako treba ostati. Pamet uglavu i uživaj u ovom suncu dok možeš.”

Stražar izvadi iz džepa kutiju cigareta, stavi jednu u usta, ponudi mlađeg, onaj odmahnu rukom, poteže upaljač iz gornjeg džepa vojničke bluze i zapali, potežući dug dim. Bio je to njegov uobičajen ritual svakih pola sata. Pušio je mnogo i logoraši, strastveni pušači, su mu pratili svaki pokret, stiskajući usne i šireći nozdrve, nastojeći uhvatiti miris dima. To ga nije previše uznemiravalo. U dosadi nas je dugo posmatrao dok se ne bismo povukli dalje od žice.

“Dobro, nadam se da si me čuo, iako mi djeluješ prilično izgubljeno. Ne brini, sve će biti uredu ako se držiš onoga što sam ti rekao. A sada te ostavljam, pa se snalazi sam,” završi, popravi pušku na ramenu, ode do stražarnice, uze sportsku torbu i uputi se prema glavnoj baraci, smještenoj na samom ulazu u logor. Mlađi je gledao za njim, okrenut leđima žici. Stajao je tako koji minut dok se ne trže i okrenu. Pogledi nam se susretoše.

Gledali smo se dugo, strano, neprijateljski.

Moj bivši poznanik, suigrač, kum, prijatelj, i ja.

v  

Grbo je bio jedan od najboljih igrača u seoskom klubu u okolini Sanskog Mosta. Nakon par dobro odigranih sezona u općinskoj ligi, skupa sa još desetak novih igrača, u ljeto 1986. godine se pojavio na pripremama najačeg sanskog nogometnog kluba. I te godine je na prvim treninzima bilo dosta pridošlica iz nižerazrednih klubova koji su očekivali da zaigraju u glavnom gradskom klubu. Većini njih su prve dvije sedmice teških fizičkih priprema bile nepremostiva prepreka. Mnogi su odustajali, a samo najizdržljiviji i najbolji ostajali da budu registrirani i sticali pravo da zaigraju prve prvenstvene utakmice u Republičke nogometnoj ligi.

Naviknuti na takav razvoj događaja, stariji igrači nisu obraćali veliku pažnju na nove i nerijetko su ih, grubim gestama i udarcima po nogama na trening-utakmicama, nastojali još više demoralizirati i natjerati ih da sami odustanu i vrate se u matične klubove. Meni se nije dopadalo takvo ponošanja mojih suigrača prema novajlijama, ali se tu ništa nije moglo promijeniti, jer sam i ja prošao isti  tretman prije što nego sam zaigrao u prvom timu.

Grba je bio neprimjetan na prvim trenizima. Srednje visine, mršav, dugih i tankih nogu, trčao je lagahno, poput gazele, pokazujući fizičku izdržljivost seoskog momka koji je došao u novi klub da bi zaigrao, a ne da bi odustao i vratio se među svoje. Tehnički, sa loptom, nije bio posebno potkovan, ali je to nadoknađivao izuzetnom brzinom i borbenošću.

Treće sedmice priprema igrane su prve prijateljske utakmice. Timu se pridružilo i nekoliko standardnih prvotimaca koji su, pod raznim izgovorima, bili pošteđeni fizičkih priprema, ali bez kojih se nije mogla zamisliti naša igra. Od novih igrača su ostali samo Grba i još dvojica mladića iz juniorskog sastava.

Ulazili su u drugom poluvremenu i bili gotovo nezapaženi. Grba je, kao izraziti ljevak, igrao lijevo krilo, poziciju koja je godinama bila rezervirana za jednog od naših najboljih igrača. Trčao je mnogo, više u defanzivi, braneći se od svog beka, nego igrajući napadača. Ponekad je izgledao potpuno izgubljeno na terenu. Ali, šutio je, borio se i trenirao kao niko od nas dok nije registriran za prvenstvene utakmice.

Došla je prva prvenstvena utakmica. Gostovanje protiv favorita za titulu, banjalučkog BSK-a. Pred sami polazak iz Sane za Banju Luku stiže vijest da naš standardni lijevi bek Šeha ima groznicu i da neće moći igrati. To me oneraspoložilo. Šeha je bio odličan igrač, jedan od oslonaca naše odbrane, u kojoj sam igrao centarhalfa.

Došli smo na stadion BSK-a “Čaire”, sjeli u svlačionicu i čekali da se pročita sastav, očekujući da Šehu zamijeni jedan stariji igrač. Svi smo zanijemili kad je trener rekao da će lijevog beka igrati Grba.

Uz to,mu je dao zadatak da čuva BSK-ovog najboljeg strijelca Kimeta, nekadašnjeg prvoligaškog igrača u “Borcu”.

Svi smo gledali u Grbu. Bio je miran, zamišljen, bez ikakvih znakova straha ili nervoze, očito ne znajući šta ga čeka.

Utakmica je završena našom pobjedom 1:0. Grba je bio igrač utakmice. Kimeta “nigdje nije bilo” i ja sam dobio pouzdanog lijevog beka, pokraj kojeg se niko nije mogao naigrati, a koji se znao i brzo prebaciti u napad i postizati efektne golove.

Utakmice su prolazile, Grba je igrao dobro. Šutljiv, povučen u sebe, s nekim sramnim osmijehom na usnama, nije imao povjerenja ni u nikoga sve dok nije odigrao skoro čitavu sezonu. Iduće ljeto se malo otvorio i sa ostalim igračima počeo drugovati i izvan igrališta.

Ne znam zašto, ali sam uvijek osjećao neko sažaljenje prema njemu. Činilo mi se da je sputan nepremostivom barijerom, koja ga sprječava da konačno punim stopalom stane na asfalt i oslobodi se straha, grča i kompleksa pridošlice. Razumio sam ga i nastojao ga ohrabriti.

Nekoliko godina prije rata, Grbu sam upoznao sa mojom komšinicom Ljiljom i oni su se ubrzo i uzeli, a mene su odabrali za vjenčanog kuma.

v  

         Ušli smo u treći mjesec boravka na Manjači. Velike vrućine po danu, hladnoća navečer. Glad i fizičko zlostavljanje nisu prestajali. Prepolovljene težine, pun uboja na tijelu od udaraca dobijenih još u “Betonari”, sanskoj istražnoj mučionici, vegetirao sam nastojeći sačuvati razum i nešto snage u borbi da preživim.

U takvom stanju je bila većina nas. Iako nesposobni da izdržimo bilo kakav jači fizički napor, obradovali smo se novim radnim aktivnosti jer smo izlazili izvan logora i barem preko dana manje bili izloženi crnim mislima, koje su nas navečer dugo držali budnima. Noć nam je bila poput umiranja, a prvi jutarnji sunčevi zraci tračak nade da ćemo se izvući živi sa ove proklete planine.

Bio sam u grupi koja je pravila crkvu u zaseoku udaljenom dva kilometra od logora. Radili smo svakim danom osim nedjeljom, kad smo se odmarali, kupali s litrama vode i nastojali oprati ono malo odjeće što smo imali na sebi.

Prošlo je već sedam dana otkako je Grba došao.

Većinom je popodne bio na straži. Prilazio sam i dalje žici, gledao ga dugo, po ko zna koji put pokušavajući dokučiti njegovu psihu.

Nije izbjegavao moj pogled i prvi put sam u njemu osjetio samopouzdanje, nadmoć i zadovoljstvo.

Bio je to novi Grba, oslobođen straha, kompleksa, spreman napokon pogledati nekom u oči duže od minute, dvije.

Sa smrkavanjem i odlaskom u barake na spavanje, dugo sam razmišljao o njemu, vraćao svaki moment proveden skupa, tražeći makar i išta što bi podsjećalo na sadašnjeg Grbu.

Došla je i nedjelja. Nije ga bilo toga dana. Sutradan popodne sam primijetio da je ponovo na stražarskom mjestu. Prišao sam žici. Ugledao me i krenuo prema meni. Bilo je nešto čudno u njegovom pogledu. Došao je nekoliko metara do žice i stao. Obojica smo šutili. Žicu sam stezao sve jače, osjećajući kako mi prsti trne. Grba spusti pogled prema zemlji, popravljajući – kao nekad – lijevom rukom kosu, dok je desnom stezao kaiš na puški.

“Donio sam ti nešto od žene.”

Tijelo mi klonu. Zatvorih oči.

Ponovo u njih dođe prizor koji me mučio noćima:

Uplakana žene je, čvrsto držeći našu dvojicu sinova, padala na koljena i molila ih da me ne odvode. Njih trojica su se smijali. Uz tupe udarce kundakom po čitavom tijelu, ubacili su me u žuti kombi sa ćiriličnim natpisom “Vojna policija”.

Duboko uzdahnuh, nastojeći ostati sabran i podnijeti prvi razgovor sa Grbom.

“Odkud ona zna gdje sam i da si ti ovdje stražar?”,

uzvratih.

“Ja sam joj rekao, Mirza.”

“Grba, ostavi moje ime namiru. Ovdje nema imena. Samo brojevi. Ja sam 2.384, a Mirza sam bio prije ove žice, u koju si me stavio.’’

“Ko te stavio u žicu?’’

“Ti i tebi slični. Nemoj samo reći da nemaš ništa sa ovim. Vidio sam te u “Betonari” kad su me doveli. Pravio si se da me ne vidiš!”

“Sam si sebe stavio u govna. Ko ti je kriv što si na sva usta razglasio da si kupio pušku. Naivna budalo! Ti i tvoji sa puškicama, a moji sa tenkovima. Ne znam, samo, odkud vam pomisao da imate šansu u borbi sa nama”.

“Hej, momak, stani, stani! Meni ne trebaju tvoje lekcije. Došao je tvoj čas i udri, brale. Nema razlike u onima koji udaraju. Pade mi na um da bi čak bilo i poželjno da me podsjetiš na stare dane. Po jedan udarac za svaki dan našeg prijateljstva i kumstva. Neka se ne zaboravi, neka se proslavi moja zabluda da mi možeš prijatelj biti.”

“Mrziš me, Mirza. Dobro je, lakše mi je, nisam sam. Sad znaš kako je mrziti nekoga sa kim si tolike dane provodio. Drago mi je da smo ovog momenta barem u mržnji jednaki.’’

“A ti si me prije mrzio?”

“Itekako. To je bilo jače od mene. Mrzio sam sve, ne samo tebe, nego i druge, tu vašu gradsku balijsku,nadmenost i važnost u svim prilikama. Znaš šta, nemam strpljenja da sa tobom pričam. Obećao sam tvojoj ženi da ću ti predati paket i to ću uraditi. I još nešto. Ona i djeca su dobro, izlaze sljedeće nedjelje preko Gradiške u Hrvatsku. To je sve. Večeras, kad padne mrak, ostavit ću paket ovdje. A ti, kako hoćeš, uzmi ili ostavi da ga neko drugi nađe. Na tebi je”, završi i krenu prema stražarnici.

Zovnuh ga:

“Nisam jedini iz kluba ovdje, i trener je sa mnom. Podjeli tu svoju mržnju na nas dvojicu, bit će mi makar malo lakše.”

Grba zastade, okrenu se i pogleda me. Podiže ruku, obrisa čelo rukavom vojničke bluze i duboko udahnu. Na trenutak mi se učini da se želi vratiti i nastaviti razgovor. Međutim, šutke me pogleda i ode žurnim korakom.

Iste večeri sam otišao do mjesta gdje sam toga dana stajao sa Grbom, našao poveći paket, vratio se u štalu u kojoj smo spavali i otvorio ga u potpunom mraku. Raširi se miris suhog mesa i kolača. Napipah komad sudžuke, duboko uzdahnuh, da se ne bih zagušio i počeh halapljivo jesti. Probudiše se Zulfo i Mirso, koji su spavali do mene. Bez riječi uzeše komad ponuđenog mesa i počeše gubiti dah od težine zalogaja. Srećom, napipah i flašu koka-kole. Povukoh dug gutljaj. U očima mi se pojaviše suze od žestine tekućine.

Pružih flašu prijateljima.

Šuškanje papira i mljackanje naših usta probudi još nekolicinu i sa njima podjelismo ono što je ostalo. Moji prijatelji se povukoše na svoje ležaje, a ja ostadoh dugo budan, razmišljajući o djeci, ženi, mojim roditeljima i Grbi kao sponi između prijašnjeg i sadašnjeg života.

Odjednom osjetih navalu optimizma i nade da će se ovo jednom završiti. U tijelo mi se poče vraćati snaga. Mišići su mi titrali poput strune, a u glavi bubnjalo:

 “Jači si od svega, moraš izdržati zbog sebe, djece, familije. Oni moraju znati šta je sa tobom bilo. Njima moraš reći imena tvojih krvnika. Da ne budu naivni kao što si ti bio.

Da ne prave prijatelje od onih koji im ni po čemu to ne mogu biti…”

Pred zoru sam zaspao.

v  

Probudila me je vika stražara. Bilo je vrijeme za ustajanje. Osjećao sam strahovitu žeđ i pritisak u stomaku. Sjeo sam i ugledao veliku najlonsku kesu koju sam sinoć izvadio iz paketa i stavio uz jastuk. U njoj je bila trenerka, sportske patike, džemper, sapun, pribor za brijanje, nekoliko gaća, majica, čarapa i - pismo. Iscijepah kovertu. Ispade fotografija i komadić papira sa kratkom porukom i tri novčanice od sto maraka. Pogledao sam okolo. Svi su bili zauzeti oblačenjem. Niko nije obraćao pažnju na mene. Strpah novac u trenerku. S fotografije se smiješila moja familija: sinovi, žena i ja na sanskoj plaži. Uzdahnuh i pritisnuh sliku na grudi. Slabost mi obuze čitavo tijelo. Utom se prolomi grubi glas. Stražar je ulazio u prostoriju, teškim čizmama šutajući one koji su još ležali, psujući im muslimansku majku.

Navukoh čist veš, trenerku, čarape i nove patike. Tutnuh u džep sliku i ženino pismo, a ostatak odjeće gurnu pod tešku vojničku deku. I izletih na jutarnje prebrojavanje. Stadoh u red. Potpuno se umirih i pogledah niza se. Trenerka je visila na meni kao na vješalici. Taj prizor mi ne pokvari dobro raspoloženje. U odnosu na druge, izgledao sam kao iz nekog drugog svijeta. Osmijehnuh se poslije dugo vremena.

Poslije doručka, komada kruha i rijetke mutne supe, podijeli su nas po grupama i, uz pratnju trojice stražara, krenuli smo na radnu aktivnost putem koji nije vodio prema crkvi. Pogledao sam druge logoraše. I oni su bili zabrinuti, ali se niko ne usudi progovoriti. Hodali smo duže od sata i došli nadomak šume. Na putu koji je vodio pokraj nje bio je parkiran kamion sanskog “Šipada”.

Stranice su bile otvorene. Uz kamion je stajalo nekoliko stražara, među njima i Grba, pričajući sa krupnim i brkatim šoferom u civilnoj odjeći.

Naređeno nam je da stanemo. Jedan od stražara ode do grupe kod kamiona. Šofer se odvoji, otvori željezne boksove između kabine i karaserije i izvadi nekoliko sjekira, teških željeznih palija i dvije motorne pile “štilovke”. Stražari to pokupiše, naređujući da uzmemo onu alatku sa kojom znamo raditi.

Izabrah sjekiru. Bila je teška, duge i glatke bukove drške.

Razvrstaše nas. Na trojicu logoraša jedan stražar. Meni i još dvojici momaka iz Grapske kod Doboja priđe Grba i reče da krenemo za njim. Ušli smo dublje u šumu i došli do mjesta gdje je bilo oboreno nekoliko povećih stabala. Grba naredi da okrešemo grane. Svaki je odabrao deblo i počeli smo kresati.

Grba je stao podalje i gledao šta radimo. Nastojao sam se koncentrirati na posao, samo da se ne bih upustio u razgovor sa njim, ali nije išlo. Bio sam nerevozan i on je to primijetio. Prišao mi je bliže, zagledao me skoro pola sata, dok napokon ne progovori:

“Vidim da si se ponovio. Gotovo da izgledaš kao nekad, prije treninga na “Korčanici”. Jest da te kilaža smanjuje, ali nisi izgubio korak, kao da ćeš svakog časa naštimati loptu i izvesti svoj čuveni slobodni udarac”.

Pogledah ga u oči.

“A ako dam gol, hoćeš li me poljubiti kao nekad, kume!”,

rekoh sa ironijom u glasu.

“Nema toga više. Niti ćemo zaigrati više skupa, niti se ljubiti, a niti kumovati”, odgovori Grba.

“Pravo da ti kažem, nije ni meni do toga. Šta je bilo, bilo je. Sada nam je durati. Nešto gledam u tebe ovoga jutra. Moram ti reći, dobro ti stoji puška. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ćeš se sroditi sa njom. Vidiš, na meni ova trenerka stoji kao salivena.

Bi li se mjenjao sa mnom”?

“Ha,ha, ha,haa”, nasmija se Grba. “E moj nekadašnji suigrače, uživaj u njoj koliko možeš i koliko ti ja dopustim. Ne zaboravi da sam ti ja sada Bog i batina. Uostalom, dosta je, okreni se poslu.

Našima u Sani trebaju drva za zimu.”

Radio sam još pola sata, kad dođe drugi stražar noseći kanister sa vodom. Grba se napi i naredi nam da napravimo pauzu od deset minuta. Sjeli smo na debla koje smo kresali. Bio sam žedan i posmatrao providni kanister, gotovo do vrha napunjen čistom vodom. Grba mi uhvati pogled, diže se, donese kanistar i reče da se napijem i odnesem ostaloj dvojici.

Hladnoća vode mi udari u nepce. Kad se svi napismo, momak iz Grapske, kojem nisam znao ime, vrati poluprazan kontejner Grbi.

Nastavili smo sa radom. Nisam osjećao umor. Radio sam žestoko, nimalo se ne štedeći. Približavao se i kraj dana.

Grba mi više nije prilazio. Kad smo završili sa utovarom kamiona, narediše da ostavimo alat i stanemo u stroj za povratak u logor. Dok smo koračali nazad, glavni stražar, aktivno vojno lice sa činom zastavnika, rekao nam je da ćemo čitavu sedmicu ovdje raditi jer smo se pokazali kao dobra i stručna grupa za rad u šumi.

v  

“Jesi li spavao sa Ljiljom?”, prekide me Grba u radu.

Okrenuh se i pogledah ga iznenađeno. Već treći dan smo radili u šumi. Grba mi se jučer uopće nije obraćao, iako sam imao osjećaj da je htio započeti razgovor.

“Kojom Ljiljom?”

“Mojom ženom.”

“Odkud ti ta glupost? Ti si potpuno lud, pa ja sam vam vjenčani kum, čovječe!”

“Ona te predložila za kuma. Uvijek sam sumnjao da imate nešto. Sad hoću da znam.”

“Grba, ja sam vas upoznao, sjećaš li se?

Ljilja je odrasla u mom komšiluku. Poznavao sam je od djetinjstva. Nikad ništa nismo imali. Ako me je predložila za kuma, to je možda samo zato razloga što sam vas sastavio i što me je poznavala...

A je si li me zbog te sumnje prije mrzio?”

“Jesam. Uvijek sam sumnjao u tebe. Samo, nikad nisam imao hrabrosti da se suočim sa tobom i upitam te za istinu.”

“Je si li pitao Ljilju?”

“Nisam, nikad!”

“Je si li zbog te tvoje sumnje pustio da me onako krvnički tuku u “Betonari”, a da se ti izgubiš, praveći se da me nisi vidio?”

“Jesam. Ne bi me bilo briga i da su te ubili.”

“E, vidiš, Grba, u tome je razlika između mene i tebe, između mojih i tvojih. Da su tebe kojim slučajem uhvatili moji, ja bih poginuo za tebe… Ne znam zašto pričamo o ovome. Ti sada postavljaš liniju i pravila. Stavio si sve ono što smo proživjeli skupa pod noge. Ako misliš preko mene tražiti opravdanje za svoje postupke, grdno se varaš. Kako smo samo bili naivni. Dovodili smo vas u grad, nastanjivali u svojim avlijama, uvodili u kuće, familije, da bi nam ovako vratili. Ljut sam na sebe koliko i na tebe, ali neka, ostat će neko živ da priča o ovom vašem zločinu, o meni, tebi. O onom životu kad smo mi voljeli, a vi mrzili. Grba, ja tvom djetetu, ženi familiji, tebi, nikad, upamti: nikad, ne bi učinio nikakvo zlo. Ne obraćaj mi se više, muka mi je sa tobom pričati, tvoje usluge mi ne trebaju. Kako bude ostalima, tako će i meni. Ja nisam nikom ništa skrivio i čist sam pred sobom i Bogom, a ti gledaj svoje. Na tebi je kako ćeš, moj bivši kume i prijatelju!”

Grba je bio neobjašnjivo miran. Gledao sam mu u oči dok sam govorio. Povremeno je spuštao glavu i izbjegavao moj pogled, bez želje da me prekida. Ponovo je to bio onaj plašljivi Grba koji nema šta reći. Osjetih i sažaljenje prema njemu. Opet je bio poražen, vjerovatno i sam znajući da se, stojeći negdje u sredini, ne može više nikad vratiti tamo gdje je bio i da ne pripada ni mojima, ali ni svojima. Pridruži se momcima koji su iz jarka izvlačili poveće drvo.

Na istom mjestu smo radili do kraja sedmice. Grba je i dalje bio sa nama. Znali smo izmijeniti koji pogled, ali mi nije prilazio.

Došla je i nedjelja. Bili smo u logoru. Odmarao sam se, sa drugima ležeći na komadu betona ispred štale. Bio sam iscrpljen. Ruke su mi bile pune žuljeva. Ali, iako još fizički slab, počeo sam dobijati snagu. Nevjerovatno je kako se od gladi i mučenja mogu izgubiti mišićna vlakna a dobiti umjesto njih neku blijedu, suhu i ispucalu kožu. Ljudsko tijelo je zaista čudo.

Bilo je mirno okolo. Bez galame čuvara i laveža pasa oko žice. Kad mi je dosadilo ležanje na leđima, okrenuh se na stomak. Pogledah prema žici i vidjeh Grbu. Nije imao puške. Izgledao je kao da je u žurbi. Ugledao me i mahnuo da priđem. Nisam želio još jedan mučni susret sa njim, ali više iz radoznalosti sam ustao i došao do žice.

Bez riječi sam stao na metar ispred njega.

“Mirza, ja odlazim kući. Za koji dan će doći ovdje strani novinari sa Crvenim krstom. Već su bili u Omarskoj i “Keratermu” kod Prijedora. Priča se da će vas popisati. Mislim da se stražari više neće usuditi da vas tuku ili ubijaju, kako su to radili na početku. Ne znam gdje će me poslati kad se vratim u Sani, ali hoću da znaš da sam ovih dana razmišljao dosta o tebi, meni i ovoj situaciji. Neka vrijeme pokaže, šta je bilo i ko je kriv. Znam da su nam životi upropašteni. Ja sam već duboko u ovome, povratka nazad nema. Meni je da se držim svojih, pa kako bude. Od sudbine se ne može pobjeći.”

Grba se okrenu i krenu prema ulaznoj zgradi logora.

v  

Nedugo po njegovom odlasku, obišla nas je delegacija Međunarodnog Crvenog križa, koju je predvodio Francuz Bernard Kushner. Njegovim dolaskom sam po prvi put nakon četiri mjeseca osjetio dah civilizacije. Prolaskom kroz našu štalu, ovaj gospodin je iza sebe ostavljao predivan miris parfema, što nas je, poslije dugog perioda smrada, vratilo svijetu okusa i mirisa. Već sljedećeg dana smo počeli dobijati više hrane, čak i voće i kolače. Stražari nas više nisu zlostavljali i već se počelo pričati da će nas pustiti.

Nisam prekidao svakodnevno drugovanje sa žicom. Želio sam do kraja dokučiti sebe u prostoru omeđenom bodljikavom žicom.

Očiju zatvorenih, potpuno odvojen od vremena i mjesta, u trenutku slobode prekidajući žicu na glatkom kratkom razmaku između bodlji, otvarajući put koji bi me odveo daleko od patnje, poniženja, gladi, bolesti, noćne more i života manje vrijednog od kapljice jutarnje rose, uz put prihvaćajući žicu kao svjedoka vremena, vrata od kojih krećem ispočetka, ne okrećući se unazad, brišući prošlost, bez samosažaljenja, poput ogledala od kojeg se ne može pobjeći; voljeli svoj lik u njemu ili ne!

I žica je, kao i ja, imala više života. U spletu, poput pletenice složena, bila je tvrda, bodljikava i prijeteća. Razapeta od početka do kraja, od kraja do početka; naslonjena na stubove. U kvadrat i ukrug naredana. Jedna više druge. Dvadeset u vis i još tri nagnute unutra, prema nama. Kao put kome je provalija završetak, gdje je sadašnjost talac prošlosti i ispašta za nečije davne želje i nadanja, omeđene žicom oko nas, krivima samo zato što smo se našli na putu za koji smo mislili da je zajednički i nama i njima, i da će nas dovesti do cilja koji nikad neće pitati za prošlost, pri tom zaboravljajući da je njima svaki put u budućnost teška mora jer nisu raščistili sa prošlošću.

A za prošlost uvijek neko drugi mora biti kriv.

Žica se topila pod mojom rukom. Prekidao sam je dodirom šake. Dodavao još jednu. Žica između njih. Žica okolo. Od jedne ruke do druge, stotinama metara, kilometar, dva…

Koliko samo bodlji na jednoj, dvadeset uspravno i tri nagnute prema meni u zatvoren, savršen kvadratni krug.

Pitao sam se je li ovo krajni rezultat poruka jedne druge žice, bez bodlji, na drvenom tijelu, dugog repa, nategnute, glatke i masne. Samo jedne, uz koju oni pjevaju. Ne baš jasno, ali pjevaju žalosne pjesme o izgubljenim ratovima, iznenadnim bunama, hajdučkim zasjedama i junačkim sinovima.

Na drugoj strani, moji su dodali još tri žice i dobili četiri skupa, gdje u prstima onog koji ih dodiruje jedna drugu traži, pjevajući o domovini.

Poslije su dodali još dvije. Skupa, šest. Harmonija. Bez glasa. Dovoljna. Srcem tražena i dočarana, pjevajući o ljubavi, čak i kad nam ni glava nije bila sigurna.

Kada pukne jedna žica – nestane prošlost, kad pukne jedna od šest – budućnost još uvijek ima šansu.

Oni su planirali Manjaču, dugo, dugo, gubeći posljednju šansu da prihvate nas i Bosnu kao vječni usud. Koliko samo nagomilane mržnje je trebalo da nas, poput stoke, stave u štale i ograde žicom, oko koje su čak  postavili i minska polja, da nam uduplaju smrtnu presudu.

Žica se, ipak, na kraju otvorila. Mi smo izišli iz nje, ostavili je praznu da zjapi poput otvorenih kandži ptice grabljivice iz koje se samo koji tren prije izmigoljio plijen.

Oni su nas gledali kad smo odlazili. Iza nas je ostajala žica koja se je počela lagahno ovijati oko njih.

Grba je bio prvo moj prijatelj, pa onda dželat. Sagradio je oko mene žicu, želeći da me nestane, kako bi napokon zaboravio prošlost i digao glavu prema budućnosti, ne znajući da sam mu želio pomoći u tome.

Nije dočekao da mene nestane i da zaboravi prošlost. Poginuo je u našem rodnom gradu, daleko od fronta, od eksploziva koji su mu njegovi stavili pod auto.

Ja sam danas slobodan.

Žica nije prekinula moje snove.

Ona ih je čak i podstakla.

Sa Manjačom sam postao bolji i jači u spoznaji da nikad ljudski um ne može odrediti nečiji početak i kraj i da samo žica zna na koju stranu je stavila slobodu i zatočeništvo.

SLOBODAN BOBO GRAČANIN

KRATKA PRIČA O ČOVJEKU

Juče je u Bihaću i Cazinu osvanuo snijeg, a u Velikoj Kladuši se prije podne desilo jedinstvo. Općinsko vijeće  na sjednici jednoglasno donijelo odluku da ove godine najviše priznanje grada, Februarsku nagradu, dodijeli Slobodanu Bobi Gračaninu. I eto, dočekasmo da u Bosni barem neko, u zadnjih 20 i kusur godina, donese jednoglasnu odluku. To raduje. Reklo bi se da ide nabolje. Istina, polako , ali ipak budi nadu. Oni koji budu čitali ovu moju priču a nisu iz Bosanske Krajine, upitaće se a ko je taj Bobo, da ama baš niko nije bio protiv njegovog izbora? Bobo je  čovjek sa ove slike. Nasmijan, pun života, rodjeni pobjednik, majstor fudbala, treninga, businissa, svjetski humanitarac i nadasve čovjek koji ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Bobo je uistinu ambasador Velike Kladuše a i čitave Bosne i Hercegovine bilo gdje da dodje. I sve to radi urodjenim svjetskim šarmom.

Iznimno sam sretan zbog ove nagrade. I zbog njega, i  svijeta, a i zbog sebe jer znam da je njegovo srce ko planina veliko. Juče dok smo razgovarali , reče mi u razgovoru jednu rečenicu koja ga najbolje opisuje :"Prijatelju ja nikad nisam sam večerao".  To se najbolje pokazalo  kada su u prvim danima agresije  na BiH u Kladuše se slile mnogobrojne izbjeglice iz okolnih gradova.. I danas se širom svijeta priča kako je kod Bobe u njegovoj kući i restoranu  uvijek bilo bujruma, za sve.  A, Slobodan Bobo Gračanina, od oca Ibre, partizana, prvoborca, i majke Hate , krajiške dobre majke, životom ide onako kako je odgojen. I Kladuščanin, i Krajišnik, i Bosanac i Jugosloven- antifašista i Amerikanac a  pri tom nikog nije gurnuo u stranu. "Uvijek ima nafake za svakog, a Bogami i za mene": voli reći Bobo moj. 

Bobo sa suprugom Tahirom

U ovim teškim vremenima širom Bosne, a pogotovo u Bosanskoj Krajini, nagrada Velike Kladuše dolazi čovjeku koji je nadrastao vrijeme i odnose koji vladaju u rodnom i drugim gradovima, ali opet nije okrenuo ledja nikom. Njegova ljubav prema NK "Krajišniku" i mladim fudbalerima se pokazala kada je bilo najpotrebnije. Za opstanak kluba je pokrenuo široku akciju i svojim ugledom uspio prikupiti značajna sredstva koja su spasila klub od rasula. Bio je vrhunski fudbaler i shvatio davno da je sport ipak više od igre. Sport pokreće, ozdravljuje, odkravljuje i uzdiže i one koji su pali svojom krivicom. I iz tog razloga su mnogobrojne organizacije u dijaspori i domovini kao i pojedinci na čelu sa Esadom Zubovićem predložili Bobu za najviše priznaje grada Velike Kladuše. 

 I danas je snijeg i hladno, širom Krajine ali od kladuške kule pa do Čikaga, Utice, Njujorku a i dalje u sredinu Amerike je toplo. U srcu i duši. I meni ovdje u Kanadi takodje. Moja je priča kratka ali mnogo govori. I neću dalje pisati.  Bojim se da bi viškom riječi pokvario osjećaj i izazvao nelagodu i kod samog Bobe. Februarska nagrada Velike Kladuše je došla u prave ruke. Čestitam i Bobi a i gradjanima ovog grada.

Nihad Krupić

Vancouver, Canada

13. februar, 2018

NOSTALGIJA DONOSI USPJEH!?

 Piše: Nihad Krupić,

Vancouver, Canada 2002

Uspjeh u tuđini, uglavnom mlađim i talentiranim pojedincima, donosi težak rad,  promjena odnosa prema sebi i drugima i jak stvaralački poriv koji se javlja zbog konstantne patnje za domovinom. U tom stanju se osoba duhovno uzdiže pronalazeći duboke intelektualne mogućnosti koje su  uvijek vezani za jezik, kulturu i tradiciju zemlje gdje je rođen, odgajan i odrastao. Iz tog razloga velika djela stvaralaca izvan domovine postaju most koji su oni sagradili kako bi omogućili budućim generacijama da preko njega mogu otići sa jedne obale na drugu ali se i vratiti kada shvate da je zemlja svuda zemlja sa sličnim ljudima i  zabludom da je svagdje ljepše nego ondje gdje si. 

Teško je opisati osjećaj doživljen gledanjem filma Ničija Zemlja u tami jedne kanadske kino dvorane. Ogromni polukružni ekran sa zvukom iz svakog ugla dvorane su me učinili ne samo gledaocem, nego i učesnikom filimske drame. Plavetnilo domaćeg neba se ocrtavalo na licima ljudi, našeg, tuđeg porijekla, u grču koji je čas donosio smjeh, čas plač. Rijetko kad sam bio bliže Bosni i Hercegovini i svoj njenoj historijskoj kataklizmi izraženoj u nasilnom smrtnom hropcu njenih zemljana koji su nesvjesno rođenjem i smrću određeni da budu nosioci te drame. Koliko je to sve puno paradoksa može se shvatiti i opisati samo kada se na momenat izmakneš u stranu i u miru povežeš sve konce koje stoljećima na bosanskoj tapiseriji oblikuju; ljude, događaje, ... u mjenjaju dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje.

Čitajući reakcije na veliki uspjeh Danisa Tanovića, ne mogoh ostati ravnodušan na  konstataciju veterana socijalističkog novinarastva da se uspjeti može samo izvan Bosne koja i dalje po pravilu tjera napolje sve što je dobro, a oni tamo postižu uspjehe jer se brzo snađu, sve im daju, jedva ih čekaju, priznaju im sve škole što su završili u domovini, vladaju se civilizacijski dok Bosna se i dalje maćehinski ponaša prema svojim velikanima.Ovo u stvari mi liči na zadnji čin agresije gdje se podvalama ovakvog  tipa želi izlazak iz Bosne pretvoriti u jedinu opciju dokazivanja i opstanka njenih najumnijih ljudi na nekom drugom podneblju. Ovim se potiskuje istina da nema zemlje na svijetu koja nema svojih imigranata, neke su mnogobrojnije vani nego u matici, i da su samo rijetki uspjeli dok je ogromna većina ostala na ispod prosječnom životu.

Da, činjenica je da su mnoga djela bosanskih kulturnih, naučnih i drugih velikana nastala izvan Bosne i Hercegovine, ali isto tako je istina da su ona sva duboko inspirisana upravo njom, pa danas imamo uspjehe izvan Bosne: Karahasana, Tanovića, Kurjaka,,.. i kada bi ih upitali kome mogu zahvaliti za uspjeh svi će uglas reći svojoj domovini.

Šta se može vani steći na putu ka uspjehu a ne može u Bosni?

Prvo, ogromna doza samopoštovanja. U Bosni se na svakom koraku može čuti loše mišljenje o društvu u kojem se živi, vlasti, porijeklu, vjeri, nadi... kritikovanje svega i svačega bez imalo samokritike.Ta forma nihilizma, ironije, sarkazma, patetičnosti je do savršenstva izgradjene u Bosni danas. Ako se traži mir, red, rad, poštenje, poštovanje, darežljivost...prvo se počne od sebe...Tražiti od drugog ono što ti nemaš je čista hipokratija koja razdire sva društva razorenih, neuredjenih i nadasve korpumpiranih zajednica. A još je gore društvima koji su sebi umislili da odredjuju historijske i druge tokove, a stvarnost je da ih samo uneredjuju.

U stranim zemljama se u početku odmah shvati da se ne može opstati gradeći svoju ličnost na svakodnevnom osobnom nipodoštivanju, jer ako se tako predstavljaš drugima oni će svakako prvo pomisliti: Kako će nas ovaj-a poštovati ako sebe ne poštuje. Poslije ovoga dolazi rad do besvjesti naših svršenih diplomaca koji vani počinju od poslova za koje nije potrebna ni osnovna škola. U tom izazovu koji je stavljen pred svakog novog imigranta  se uzdiže duh. Naravno onima koji ga je i donio od kuće. Javlja se poriv za intelektualnim izrazom, pa je iz tog razloga pokojni Dario Džamonja mogao pisati divne priče radeći kao kamiondžija u Americi, Kenovićev prijatelj Marjanović režirao zapažen film u Kanadi noseći naveče picu... i mnogi drugi umjetnici, studenti, sportisti koji su na Zapadu prošli i izdržali težak period života prije nego su postigli nešto značajno. Svi oni istog momenta da mogu bi sav uspjeh poklkonili svojoj domovini kao što je i Danis to učinio jer su svjesni šta je ona učinila za njih. Naravno u ovom možda i naivnom i sanjarskom zanosu danas više nego ikad je pitanje, da li domovina želi ponovo imati, uredne, poštene i radine pojedince nazad u svojem krilu. 

 Naravno, uspjeh je vezan za samo mali procenat najboljih. Većina živi ispod prosjeka, gubeći svakodnevno dostojanstvo radeći mizerne poslove za svoje bivše standarde. Bilo kako bilo, život ide dalje, društva se mjenjaju, a kako stvari stoje ovih milion i više prognanih, raseljenih od Bosne u druge i dalje zemlje će po načinu kako u Bosni sada stvari stoje sami sebe proglasiti političkim disidentima. 

JA SLOBODU DOBIJAM IZ SVOJIH UVJERENJA

I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi.

Autor:
Nihad Krupić
Bosanska Dubica RBiH
Vancouver, Canada

Nakon sučeljavanja   Čede Jovanovića i Milorada Dodika pred milionskim TV-gledalištem širom svijeta svakodnevno se u novinskim izdanjima i web portalima može naći po nekoliko novih analiza ovog, moglo bi se reći, historijskog  događaja.  Neobičnost debate je bila u mnogo čemu, ali sve može stati iza činjenice da je jedan slobodni Srbijanac po imenu Čeda Jovanović , imao prvo hrabrosti, pa onda volje i želje da u ime i zarad istine direktno u lice lideru RS još jednom ponovi da je RS nastala na genocidu i etničkom čišćenju nezabilježenom poslije Drugog Svijetskog Rata. Samo sedmicu prije je Čeda Jovanović na tribini svoje LDP partije ,  izjavio da je RS genocidna tvorevina, i od tada njegove ime ne silazi sa novinskih stupaca režimskih novina u RS i Srbiji. „Beogradski Kurir“, koji je po mišljenju mnogih medij Službe Državne Bezbednosti Srbije, u histeričnoj kampanji ide najdalje i specijalno za ovu prililku nalazi dva bivša tjelohranitelja Čede Jovanovića koji, ni više a ni manje, izjavljuju da je njihov nekadašnji šef ovisnik o teškim drogama, skupim satovima, odijelima i u svakom momentu ima torbu punu eura.

Dodikov ured je pristao na sučeljavanje sa Jovanovićem, nadajući se da će predsjednik RS u stilu Kočićeveg junaka Davida Štrbca u komediji „Jazavac pred Sudom“, uživo izmasakrirati i do smrti prepasti Čedu i uvjeriti sve Srbe u Srbiji i čitav svijet da je Republika Srpska izraz političke volje srpskog naroda u BiH. Predsjednik Srbije Tadić je povodom Čedine izjave morao nešto reći i na Jahorini zatrpan snijegom pred članovima predsjedništva BiH i predsjednikom Hrvatske Josipovićem, napomenuo da je RS izraz potrebe srpskog naroda.Obe ove izjave su netačne, ružne, nemoralne, mentalno zagađene i pogotovo uvrijedljive jer su u transparentnoj funkciji pretvaranja laži u istinu, identičnom onim što je do smrti govorio Milošević i pred haškim sudijama svi koji su osuđeni ili se sude za najteže ratne zločine počinjene  nad nesrbima u BiH.

Osnivanje RS nije nastalo kao politička volja i potreba srpskog naroda u BiH

U glavama normalnih ljudi koje krasi makar i trun poštenja i čestitosti znaju da RS nije nikada mogla nastati kao izraz političke volje jednog naroda, nego kao posljedica vjerovanja bosanskih Srba u snagu već tada potpuno srpske JNA koja se slila u sjevernu BiH nakon, slobodno možemo reći, niza poraza u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je bilo preduboko ubjeđenje Srba da se niko neće usuditi oduprijeti četvrtoj vojnoj sili u Evropi i da sve što vojska zauzme, njihova politika će znati ozakoniti pred međunarodnom zajednicom. Dakle, Dodik po ovoj izjavi, a i mnogim prijašnjim, nije ništa drugačiji od Karadžića i Mladića. Taj zločinački dvojac i prije dvadesetak godina je dobro znao da se RS može napraviti samo istrijebljenjem Bošnjaka, dakle genocidom. Genocid nad Bošnjacima su već ranije isplanirali akademici Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU, veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve, masa srpske intelektualne elite, a realizirao najveći vojnički ološ u postojanju ovog naroda. Dakle, Miloševićevu i Karadžićevu političku opciju realizovala je srpska vojska, paravojska,  policija i odmetnute grupe razbojnika i kriminalaca, što govori da nikako nije u pitanju politička volja nego nametnuti režim kojeg kasnije nastoje pokazati kao političku volju. Sve ovo govori da se osnivanje RS nije desilo u normalnom političkom ambijentu jer i prije samog osnivanja RS, nakon što su iz svih javnih institucija istjerali nesrbe, na posao u opštinama su Srbi dolazili u uniformama poput službenika nacističke Njemačke i kasnije svih zemalja gdje je bila vojna hunta na vlasti.

Druga izjava predsjednika Srbije Tadića da je RS nastala kao potreba srpskog naroda, više je namjenjena srbijanskoj glasačkoj publici. Tadić izvrće i zloupotrabljava riječ „potreba“ jer je potreba, između ostalog, i težnja za stanjem ravnoteže. Kada se pogleda u kojim BiH gradovima je nastala RS vidi se da nigdje nije postojala potreba za ravnotežom jer su tu u postojanju svih Jugoslavija Srbi dominirali u skoro svim porama društva. Kada bi Tadić imao minimum osjećaja za istinu on nikad to ne bi rekao, i ako ništa, makar bi poput svog oca Ljubomira, jednog od vodeći ljudi u SANU, akademije koja je bila mentor srpskog nacionalizma, prešutio istinu da je ta nazovi potreba u stvari bila glad za dominacijom, pod izgovorom kronične ugroženosti.

Dodik je danas apsolutni gospodar slobode u RS

Ovdje se već naziru odgovori na pitanje „Da li je RS genocidna tvorevina?“, a do kraja razgoljeno, u malom, reklo bi se ne važnom,  segmentu debate između Dodika i Jovanovića.  Valjda nastojeći da pokaže dobru volju i neku političku širinu, Dodik je pozvao Jovanovića da slobodno dođe u RS i skupa sa njim ode do zavičaja Čedine majka, u jedno selu ispod Kozare, nedaleko od mog rodnog grada Bosanske Dubice. Uz to je Dodik rekao da mu se ništa neće desiti. Na to je Čeda rekao krucijalnu rečenicu koja u najboljem smislu definiše filozofiju nastanka RS:

“Ja svoju slobodu dobijam iz svojih uverenja, a ne od tebe...

Dakle, Dodik je sirovim političkim žargonu rekao da je on  taj koji sada u RS daje i valjda oduzima slobodu kome želi. Ako je sloboda upitna i za Srbina Jovanovića, kako je tek sa onim koji sada tamo žive, a nisu Srbi? Kako je uostalom bilo nesrbima kada su tu slobodu držali u rukama Radovan Karadžić i Ratko Mladić!?

Često pomislim da je Milorad Dodik fotografija u boji Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer poslije svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na njegove oči, on i dalje nastavlja putem ovih nekadašnjih darovatelja i otimatelja nečije slobode i života. Dodika i nije toliko briga za Srbe u Bosni jer ih on poslije svake izjave Blaža Stevovića ili Čede Jovanovića straši Alijinom „Islamskom deklaracijom“, uvjeravajući i mene da je prosto opsjednut ovom knjižicom i da je prije samog Bakira ima na svom radnom stolu.  Njemu je stalo da u stanju mentalnog ropstva i nacionalne razdražljivosti drži do kraja sve Srbe u Srbiji, jer je sa više od 95% Srba taj posao završen u RS. Za sada mu ta rabota dobro ide jer što nedavno napisa Petar Luković, Tadić ga drži u međunožju i izvlači kada god treba da dobije simpatije radikalnog dijela srbijanske populacije koja je, na žalost, još uvijek socijalno dominantna.

Možda Jovanović i nije rekao sve u ovoj debati ili nije pogodio u srž razloga zašto i zbog čega je nastala RS, ali je kristalno jasno uputio poruku svim BiH patriotima da o RS ne treba raspravljati u Sarajevu ili Banjaluci nego u Beogradu, jer je Beograd i dalje glavna baterija srčanog bajpasa RS. Da mi je doživjeti da neko hrabro bošnjačko lice sjedne uskoro u Beogradu i nasuprot sebe ima ili Dodika ili bilo kojeg sličnog njemu i bez nemira kaže ono što mu je rekao Jovanović, dodajući da Bosna nikad nije bila u ropstvu i neće nikad biti a nijedan narod u Bosni nije do dvadesetog stoljeća znao šta znači oduzimati slobodu drugome.

Sloboda je data prvo rođenjem a kasnije uvjerenjem

Oduzimanje slobode jednom čovjeku je zločin, oduzimanje slobode grupi ljudi je masovni zločin. Planiranje i oduzimanje ne samo slobode, već i desetina hiljada potpuno nevinih života  nije ništa drugo nego genocid. U Bosni i Hercegovini su Srbi nad Bošnjacima napravili genocid jer su prvo isplanirali, pa oduzeli slobodu jednom čovjeku, pa grupi ljudi, pa im na kraju oduzeli i živote. To je Dodik vidio svojim očima i znao je šta čeka i one Bošnjake iz Bosanske Gradiške, koje je spasio od smaknuća. Kada slobodu određuje jedinka, više ljudi, grupa ili oni koji vladaju, masa je u ropstvu. Bilo fizičkom ili mentalnom. Bošnjaci su u srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima bili u fizičkom ropstvu, i ono je prošlo. Po ovom što Dodik zastupa Srbi su u gorem mentalnom ropstvu nego prije dvadeset godina jer su uspjeli i tada nerođenu djecu naučiti da danas skandiraju „Nož, Žica, Srebrenica“.

Republika Srpska je pragenocidna u samoj ideji, predgenocidna u planiranju i genocidna od samog momenta osnivanja jer su oni koji su je stvorili osuđeni ili na putu da budu osuđeni za genocid najgore vrste poslije holokausta. I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi. Opet na kraju za nadati se je da će sve manje Srba biti Dodik, a sve više Čedomir Jovanović. Više zbog njihovog dobra, ali i našeg cjelokupnog mira i početka normalnog života. Naime, Srbi trebaju biti svjesni samo jedne činjenice. Nema te srpske mržnje koja može istopiti ljubav Bošnjaka prema Bosni. Ona se prenosi sa generacije na generacije a dokaz je da djeca koja su prije dvadeset godina u naručjima roditelja iznijeta iz zapaljenih kuća i ispred masovnih grobnica danas postaju svjetski priznati pravnici, doktori, uspješni poslovni ljudi širom svijeta, građevinari koji su u opustjelim dvorištima svoje očevine ili djedovine napravili divne kuće. Njima ništa ne može zamjeniti domovinu a dobro će znati kako je treba i pravno i politički i ekonomski odbraniti i zaštiti jer izgleda malo vajde će biti od sadašnje vladajuće bošnjačke političke „elite“. Hrabar i častan čovjek Čedo Jovanović je neko novo lice Srbije. Istina to njegovo ozareno lice se još uvijek ne vidi dobro u tamnošnjem mraku i dimu tamjana, ali ipak postoji i pruža nadu.