ŽICA

  Ja sam danas slobodan.                        Žica nije prekinula moje snove.            Ona ih je čak i podstakla.                         Sa Manjačom sam postao bolji i jači u spoznaji da nikad ljudski um ne može odrediti nečiji početak i kraj i da samo žica zna na koju stranu je stavila slobodu i zatočeništvo

Iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE"

Autor: Nihad  Krupić

“Novi kolač došao malo na brdo! Da vidi šta ima novo kod bivših komšija. Jesu li se uljudili pod našom komandom ili im je još do islamske republike!!!”

Nedaleko od mene su dvojica stražara obavljali neku vrstu formalne primopredaje dužnosti. Stariji, licem okrenut meni, rukovao se sa novim stražarem. Bio je ovdje koliko i mi; nešto duže od dva mjeseca. Čudno me gledao zadnjih nekoliko sedmica otkako sam počeo prilaziti žici. Uz podmukli osmijeh, odmahivao je glavom, bez želje da me otjera u unutrašnjost logora. Nije prilazio bliže ograđenom prostoru, kako su činili drugi stražari. Sjedio je satima ispred stražarnice i samo ponekad odlazio do psa čuvara, njemačkog ovčara, i dugo ga milovao po glavi i vratu.

Novi stražar je šutio. Mršav, bez kape, koštunjavog i blijedog lica, tanke poduže kose, u sportskim bijelim patikama, više je sličio nekome kome su na brzinu obukli uniformu i doveli ga na stražarsko mjesto, negoli na vojnika koji preuzima novu dužnost. Na sebi je imao noviju vojničku košulju, utrpanu u izlizane vojničke hlače, stegnute širokim vojničkim kaišem, na kome su bile obješene dvije fišeklije napunjene mecima, a na ramenu mu se njihala nova poluautomatska puška.

Zamišljen, odsutnih očiju i misli, lutao je pogledom po brdima uokolo Manjače. Kao da ga i nije previše zanimalo šta će mu reći njegov prethodnik na dužnosti. Stariji stražar je nastavio pričati o dnevnim dužnostima, pokazujući rukom mjesta gdje su se odvijale aktivnosti logoraša. Nije se žurio, govorio je sporo, često praveći pauze. Imao sam osjećaj da mu i nije baš stalo da mlađi kolega zapamti bilo šta od onoga šta mu je govorio.

“Strogo je zabranjeno da se upuštaš u razgovor sa zatvorenicima. Neke od njih ćeš prepoznati, jer su tvoji Sanjani u ove dvije štale iza nas. Bilo bi dobro da se držiš dalje od njih. Ako želiš da se odmaraš ovdje umjesto da strepiš za život u paklu oko Gradačca, nemoj da ti padne na pamet da im pomogneš u bilo kom smislu. Brale moj, ovdje emocijama nema mjesta, mi smo vojnici, a ova bagra unutra su naši smrtni neprijatelji. Sa njima nema milosti, dobili su šta su zaslužili.

Mi smo sada na dvije strane ove žice. Oni su unutra a mi vani, i tako treba ostati. Pamet uglavu i uživaj u ovom suncu dok možeš.”

Stražar izvadi iz džepa kutiju cigareta, stavi jednu u usta, ponudi mlađeg, onaj odmahnu rukom, poteže upaljač iz gornjeg džepa vojničke bluze i zapali, potežući dug dim. Bio je to njegov uobičajen ritual svakih pola sata. Pušio je mnogo i logoraši, strastveni pušači, su mu pratili svaki pokret, stiskajući usne i šireći nozdrve, nastojeći uhvatiti miris dima. To ga nije previše uznemiravalo. U dosadi nas je dugo posmatrao dok se ne bismo povukli dalje od žice.

“Dobro, nadam se da si me čuo, iako mi djeluješ prilično izgubljeno. Ne brini, sve će biti uredu ako se držiš onoga što sam ti rekao. A sada te ostavljam, pa se snalazi sam,” završi, popravi pušku na ramenu, ode do stražarnice, uze sportsku torbu i uputi se prema glavnoj baraci, smještenoj na samom ulazu u logor. Mlađi je gledao za njim, okrenut leđima žici. Stajao je tako koji minut dok se ne trže i okrenu. Pogledi nam se susretoše.

Gledali smo se dugo, strano, neprijateljski.

Moj bivši poznanik, suigrač, kum, prijatelj, i ja.

v  

Grbo je bio jedan od najboljih igrača u seoskom klubu u okolini Sanskog Mosta. Nakon par dobro odigranih sezona u općinskoj ligi, skupa sa još desetak novih igrača, u ljeto 1986. godine se pojavio na pripremama najačeg sanskog nogometnog kluba. I te godine je na prvim treninzima bilo dosta pridošlica iz nižerazrednih klubova koji su očekivali da zaigraju u glavnom gradskom klubu. Većini njih su prve dvije sedmice teških fizičkih priprema bile nepremostiva prepreka. Mnogi su odustajali, a samo najizdržljiviji i najbolji ostajali da budu registrirani i sticali pravo da zaigraju prve prvenstvene utakmice u Republičke nogometnoj ligi.

Naviknuti na takav razvoj događaja, stariji igrači nisu obraćali veliku pažnju na nove i nerijetko su ih, grubim gestama i udarcima po nogama na trening-utakmicama, nastojali još više demoralizirati i natjerati ih da sami odustanu i vrate se u matične klubove. Meni se nije dopadalo takvo ponošanja mojih suigrača prema novajlijama, ali se tu ništa nije moglo promijeniti, jer sam i ja prošao isti  tretman prije što nego sam zaigrao u prvom timu.

Grba je bio neprimjetan na prvim trenizima. Srednje visine, mršav, dugih i tankih nogu, trčao je lagahno, poput gazele, pokazujući fizičku izdržljivost seoskog momka koji je došao u novi klub da bi zaigrao, a ne da bi odustao i vratio se među svoje. Tehnički, sa loptom, nije bio posebno potkovan, ali je to nadoknađivao izuzetnom brzinom i borbenošću.

Treće sedmice priprema igrane su prve prijateljske utakmice. Timu se pridružilo i nekoliko standardnih prvotimaca koji su, pod raznim izgovorima, bili pošteđeni fizičkih priprema, ali bez kojih se nije mogla zamisliti naša igra. Od novih igrača su ostali samo Grba i još dvojica mladića iz juniorskog sastava.

Ulazili su u drugom poluvremenu i bili gotovo nezapaženi. Grba je, kao izraziti ljevak, igrao lijevo krilo, poziciju koja je godinama bila rezervirana za jednog od naših najboljih igrača. Trčao je mnogo, više u defanzivi, braneći se od svog beka, nego igrajući napadača. Ponekad je izgledao potpuno izgubljeno na terenu. Ali, šutio je, borio se i trenirao kao niko od nas dok nije registriran za prvenstvene utakmice.

Došla je prva prvenstvena utakmica. Gostovanje protiv favorita za titulu, banjalučkog BSK-a. Pred sami polazak iz Sane za Banju Luku stiže vijest da naš standardni lijevi bek Šeha ima groznicu i da neće moći igrati. To me oneraspoložilo. Šeha je bio odličan igrač, jedan od oslonaca naše odbrane, u kojoj sam igrao centarhalfa.

Došli smo na stadion BSK-a “Čaire”, sjeli u svlačionicu i čekali da se pročita sastav, očekujući da Šehu zamijeni jedan stariji igrač. Svi smo zanijemili kad je trener rekao da će lijevog beka igrati Grba.

Uz to,mu je dao zadatak da čuva BSK-ovog najboljeg strijelca Kimeta, nekadašnjeg prvoligaškog igrača u “Borcu”.

Svi smo gledali u Grbu. Bio je miran, zamišljen, bez ikakvih znakova straha ili nervoze, očito ne znajući šta ga čeka.

Utakmica je završena našom pobjedom 1:0. Grba je bio igrač utakmice. Kimeta “nigdje nije bilo” i ja sam dobio pouzdanog lijevog beka, pokraj kojeg se niko nije mogao naigrati, a koji se znao i brzo prebaciti u napad i postizati efektne golove.

Utakmice su prolazile, Grba je igrao dobro. Šutljiv, povučen u sebe, s nekim sramnim osmijehom na usnama, nije imao povjerenja ni u nikoga sve dok nije odigrao skoro čitavu sezonu. Iduće ljeto se malo otvorio i sa ostalim igračima počeo drugovati i izvan igrališta.

Ne znam zašto, ali sam uvijek osjećao neko sažaljenje prema njemu. Činilo mi se da je sputan nepremostivom barijerom, koja ga sprječava da konačno punim stopalom stane na asfalt i oslobodi se straha, grča i kompleksa pridošlice. Razumio sam ga i nastojao ga ohrabriti.

Nekoliko godina prije rata, Grbu sam upoznao sa mojom komšinicom Ljiljom i oni su se ubrzo i uzeli, a mene su odabrali za vjenčanog kuma.

v  

         Ušli smo u treći mjesec boravka na Manjači. Velike vrućine po danu, hladnoća navečer. Glad i fizičko zlostavljanje nisu prestajali. Prepolovljene težine, pun uboja na tijelu od udaraca dobijenih još u “Betonari”, sanskoj istražnoj mučionici, vegetirao sam nastojeći sačuvati razum i nešto snage u borbi da preživim.

U takvom stanju je bila većina nas. Iako nesposobni da izdržimo bilo kakav jači fizički napor, obradovali smo se novim radnim aktivnosti jer smo izlazili izvan logora i barem preko dana manje bili izloženi crnim mislima, koje su nas navečer dugo držali budnima. Noć nam je bila poput umiranja, a prvi jutarnji sunčevi zraci tračak nade da ćemo se izvući živi sa ove proklete planine.

Bio sam u grupi koja je pravila crkvu u zaseoku udaljenom dva kilometra od logora. Radili smo svakim danom osim nedjeljom, kad smo se odmarali, kupali s litrama vode i nastojali oprati ono malo odjeće što smo imali na sebi.

Prošlo je već sedam dana otkako je Grba došao.

Većinom je popodne bio na straži. Prilazio sam i dalje žici, gledao ga dugo, po ko zna koji put pokušavajući dokučiti njegovu psihu.

Nije izbjegavao moj pogled i prvi put sam u njemu osjetio samopouzdanje, nadmoć i zadovoljstvo.

Bio je to novi Grba, oslobođen straha, kompleksa, spreman napokon pogledati nekom u oči duže od minute, dvije.

Sa smrkavanjem i odlaskom u barake na spavanje, dugo sam razmišljao o njemu, vraćao svaki moment proveden skupa, tražeći makar i išta što bi podsjećalo na sadašnjeg Grbu.

Došla je i nedjelja. Nije ga bilo toga dana. Sutradan popodne sam primijetio da je ponovo na stražarskom mjestu. Prišao sam žici. Ugledao me i krenuo prema meni. Bilo je nešto čudno u njegovom pogledu. Došao je nekoliko metara do žice i stao. Obojica smo šutili. Žicu sam stezao sve jače, osjećajući kako mi prsti trne. Grba spusti pogled prema zemlji, popravljajući – kao nekad – lijevom rukom kosu, dok je desnom stezao kaiš na puški.

“Donio sam ti nešto od žene.”

Tijelo mi klonu. Zatvorih oči.

Ponovo u njih dođe prizor koji me mučio noćima:

Uplakana žene je, čvrsto držeći našu dvojicu sinova, padala na koljena i molila ih da me ne odvode. Njih trojica su se smijali. Uz tupe udarce kundakom po čitavom tijelu, ubacili su me u žuti kombi sa ćiriličnim natpisom “Vojna policija”.

Duboko uzdahnuh, nastojeći ostati sabran i podnijeti prvi razgovor sa Grbom.

“Odkud ona zna gdje sam i da si ti ovdje stražar?”,

uzvratih.

“Ja sam joj rekao, Mirza.”

“Grba, ostavi moje ime namiru. Ovdje nema imena. Samo brojevi. Ja sam 2.384, a Mirza sam bio prije ove žice, u koju si me stavio.’’

“Ko te stavio u žicu?’’

“Ti i tebi slični. Nemoj samo reći da nemaš ništa sa ovim. Vidio sam te u “Betonari” kad su me doveli. Pravio si se da me ne vidiš!”

“Sam si sebe stavio u govna. Ko ti je kriv što si na sva usta razglasio da si kupio pušku. Naivna budalo! Ti i tvoji sa puškicama, a moji sa tenkovima. Ne znam, samo, odkud vam pomisao da imate šansu u borbi sa nama”.

“Hej, momak, stani, stani! Meni ne trebaju tvoje lekcije. Došao je tvoj čas i udri, brale. Nema razlike u onima koji udaraju. Pade mi na um da bi čak bilo i poželjno da me podsjetiš na stare dane. Po jedan udarac za svaki dan našeg prijateljstva i kumstva. Neka se ne zaboravi, neka se proslavi moja zabluda da mi možeš prijatelj biti.”

“Mrziš me, Mirza. Dobro je, lakše mi je, nisam sam. Sad znaš kako je mrziti nekoga sa kim si tolike dane provodio. Drago mi je da smo ovog momenta barem u mržnji jednaki.’’

“A ti si me prije mrzio?”

“Itekako. To je bilo jače od mene. Mrzio sam sve, ne samo tebe, nego i druge, tu vašu gradsku balijsku,nadmenost i važnost u svim prilikama. Znaš šta, nemam strpljenja da sa tobom pričam. Obećao sam tvojoj ženi da ću ti predati paket i to ću uraditi. I još nešto. Ona i djeca su dobro, izlaze sljedeće nedjelje preko Gradiške u Hrvatsku. To je sve. Večeras, kad padne mrak, ostavit ću paket ovdje. A ti, kako hoćeš, uzmi ili ostavi da ga neko drugi nađe. Na tebi je”, završi i krenu prema stražarnici.

Zovnuh ga:

“Nisam jedini iz kluba ovdje, i trener je sa mnom. Podjeli tu svoju mržnju na nas dvojicu, bit će mi makar malo lakše.”

Grba zastade, okrenu se i pogleda me. Podiže ruku, obrisa čelo rukavom vojničke bluze i duboko udahnu. Na trenutak mi se učini da se želi vratiti i nastaviti razgovor. Međutim, šutke me pogleda i ode žurnim korakom.

Iste večeri sam otišao do mjesta gdje sam toga dana stajao sa Grbom, našao poveći paket, vratio se u štalu u kojoj smo spavali i otvorio ga u potpunom mraku. Raširi se miris suhog mesa i kolača. Napipah komad sudžuke, duboko uzdahnuh, da se ne bih zagušio i počeh halapljivo jesti. Probudiše se Zulfo i Mirso, koji su spavali do mene. Bez riječi uzeše komad ponuđenog mesa i počeše gubiti dah od težine zalogaja. Srećom, napipah i flašu koka-kole. Povukoh dug gutljaj. U očima mi se pojaviše suze od žestine tekućine.

Pružih flašu prijateljima.

Šuškanje papira i mljackanje naših usta probudi još nekolicinu i sa njima podjelismo ono što je ostalo. Moji prijatelji se povukoše na svoje ležaje, a ja ostadoh dugo budan, razmišljajući o djeci, ženi, mojim roditeljima i Grbi kao sponi između prijašnjeg i sadašnjeg života.

Odjednom osjetih navalu optimizma i nade da će se ovo jednom završiti. U tijelo mi se poče vraćati snaga. Mišići su mi titrali poput strune, a u glavi bubnjalo:

 “Jači si od svega, moraš izdržati zbog sebe, djece, familije. Oni moraju znati šta je sa tobom bilo. Njima moraš reći imena tvojih krvnika. Da ne budu naivni kao što si ti bio.

Da ne prave prijatelje od onih koji im ni po čemu to ne mogu biti…”

Pred zoru sam zaspao.

v  

Probudila me je vika stražara. Bilo je vrijeme za ustajanje. Osjećao sam strahovitu žeđ i pritisak u stomaku. Sjeo sam i ugledao veliku najlonsku kesu koju sam sinoć izvadio iz paketa i stavio uz jastuk. U njoj je bila trenerka, sportske patike, džemper, sapun, pribor za brijanje, nekoliko gaća, majica, čarapa i - pismo. Iscijepah kovertu. Ispade fotografija i komadić papira sa kratkom porukom i tri novčanice od sto maraka. Pogledao sam okolo. Svi su bili zauzeti oblačenjem. Niko nije obraćao pažnju na mene. Strpah novac u trenerku. S fotografije se smiješila moja familija: sinovi, žena i ja na sanskoj plaži. Uzdahnuh i pritisnuh sliku na grudi. Slabost mi obuze čitavo tijelo. Utom se prolomi grubi glas. Stražar je ulazio u prostoriju, teškim čizmama šutajući one koji su još ležali, psujući im muslimansku majku.

Navukoh čist veš, trenerku, čarape i nove patike. Tutnuh u džep sliku i ženino pismo, a ostatak odjeće gurnu pod tešku vojničku deku. I izletih na jutarnje prebrojavanje. Stadoh u red. Potpuno se umirih i pogledah niza se. Trenerka je visila na meni kao na vješalici. Taj prizor mi ne pokvari dobro raspoloženje. U odnosu na druge, izgledao sam kao iz nekog drugog svijeta. Osmijehnuh se poslije dugo vremena.

Poslije doručka, komada kruha i rijetke mutne supe, podijeli su nas po grupama i, uz pratnju trojice stražara, krenuli smo na radnu aktivnost putem koji nije vodio prema crkvi. Pogledao sam druge logoraše. I oni su bili zabrinuti, ali se niko ne usudi progovoriti. Hodali smo duže od sata i došli nadomak šume. Na putu koji je vodio pokraj nje bio je parkiran kamion sanskog “Šipada”.

Stranice su bile otvorene. Uz kamion je stajalo nekoliko stražara, među njima i Grba, pričajući sa krupnim i brkatim šoferom u civilnoj odjeći.

Naređeno nam je da stanemo. Jedan od stražara ode do grupe kod kamiona. Šofer se odvoji, otvori željezne boksove između kabine i karaserije i izvadi nekoliko sjekira, teških željeznih palija i dvije motorne pile “štilovke”. Stražari to pokupiše, naređujući da uzmemo onu alatku sa kojom znamo raditi.

Izabrah sjekiru. Bila je teška, duge i glatke bukove drške.

Razvrstaše nas. Na trojicu logoraša jedan stražar. Meni i još dvojici momaka iz Grapske kod Doboja priđe Grba i reče da krenemo za njim. Ušli smo dublje u šumu i došli do mjesta gdje je bilo oboreno nekoliko povećih stabala. Grba naredi da okrešemo grane. Svaki je odabrao deblo i počeli smo kresati.

Grba je stao podalje i gledao šta radimo. Nastojao sam se koncentrirati na posao, samo da se ne bih upustio u razgovor sa njim, ali nije išlo. Bio sam nerevozan i on je to primijetio. Prišao mi je bliže, zagledao me skoro pola sata, dok napokon ne progovori:

“Vidim da si se ponovio. Gotovo da izgledaš kao nekad, prije treninga na “Korčanici”. Jest da te kilaža smanjuje, ali nisi izgubio korak, kao da ćeš svakog časa naštimati loptu i izvesti svoj čuveni slobodni udarac”.

Pogledah ga u oči.

“A ako dam gol, hoćeš li me poljubiti kao nekad, kume!”,

rekoh sa ironijom u glasu.

“Nema toga više. Niti ćemo zaigrati više skupa, niti se ljubiti, a niti kumovati”, odgovori Grba.

“Pravo da ti kažem, nije ni meni do toga. Šta je bilo, bilo je. Sada nam je durati. Nešto gledam u tebe ovoga jutra. Moram ti reći, dobro ti stoji puška. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ćeš se sroditi sa njom. Vidiš, na meni ova trenerka stoji kao salivena.

Bi li se mjenjao sa mnom”?

“Ha,ha, ha,haa”, nasmija se Grba. “E moj nekadašnji suigrače, uživaj u njoj koliko možeš i koliko ti ja dopustim. Ne zaboravi da sam ti ja sada Bog i batina. Uostalom, dosta je, okreni se poslu.

Našima u Sani trebaju drva za zimu.”

Radio sam još pola sata, kad dođe drugi stražar noseći kanister sa vodom. Grba se napi i naredi nam da napravimo pauzu od deset minuta. Sjeli smo na debla koje smo kresali. Bio sam žedan i posmatrao providni kanister, gotovo do vrha napunjen čistom vodom. Grba mi uhvati pogled, diže se, donese kanistar i reče da se napijem i odnesem ostaloj dvojici.

Hladnoća vode mi udari u nepce. Kad se svi napismo, momak iz Grapske, kojem nisam znao ime, vrati poluprazan kontejner Grbi.

Nastavili smo sa radom. Nisam osjećao umor. Radio sam žestoko, nimalo se ne štedeći. Približavao se i kraj dana.

Grba mi više nije prilazio. Kad smo završili sa utovarom kamiona, narediše da ostavimo alat i stanemo u stroj za povratak u logor. Dok smo koračali nazad, glavni stražar, aktivno vojno lice sa činom zastavnika, rekao nam je da ćemo čitavu sedmicu ovdje raditi jer smo se pokazali kao dobra i stručna grupa za rad u šumi.

v  

“Jesi li spavao sa Ljiljom?”, prekide me Grba u radu.

Okrenuh se i pogledah ga iznenađeno. Već treći dan smo radili u šumi. Grba mi se jučer uopće nije obraćao, iako sam imao osjećaj da je htio započeti razgovor.

“Kojom Ljiljom?”

“Mojom ženom.”

“Odkud ti ta glupost? Ti si potpuno lud, pa ja sam vam vjenčani kum, čovječe!”

“Ona te predložila za kuma. Uvijek sam sumnjao da imate nešto. Sad hoću da znam.”

“Grba, ja sam vas upoznao, sjećaš li se?

Ljilja je odrasla u mom komšiluku. Poznavao sam je od djetinjstva. Nikad ništa nismo imali. Ako me je predložila za kuma, to je možda samo zato razloga što sam vas sastavio i što me je poznavala...

A je si li me zbog te sumnje prije mrzio?”

“Jesam. Uvijek sam sumnjao u tebe. Samo, nikad nisam imao hrabrosti da se suočim sa tobom i upitam te za istinu.”

“Je si li pitao Ljilju?”

“Nisam, nikad!”

“Je si li zbog te tvoje sumnje pustio da me onako krvnički tuku u “Betonari”, a da se ti izgubiš, praveći se da me nisi vidio?”

“Jesam. Ne bi me bilo briga i da su te ubili.”

“E, vidiš, Grba, u tome je razlika između mene i tebe, između mojih i tvojih. Da su tebe kojim slučajem uhvatili moji, ja bih poginuo za tebe… Ne znam zašto pričamo o ovome. Ti sada postavljaš liniju i pravila. Stavio si sve ono što smo proživjeli skupa pod noge. Ako misliš preko mene tražiti opravdanje za svoje postupke, grdno se varaš. Kako smo samo bili naivni. Dovodili smo vas u grad, nastanjivali u svojim avlijama, uvodili u kuće, familije, da bi nam ovako vratili. Ljut sam na sebe koliko i na tebe, ali neka, ostat će neko živ da priča o ovom vašem zločinu, o meni, tebi. O onom životu kad smo mi voljeli, a vi mrzili. Grba, ja tvom djetetu, ženi familiji, tebi, nikad, upamti: nikad, ne bi učinio nikakvo zlo. Ne obraćaj mi se više, muka mi je sa tobom pričati, tvoje usluge mi ne trebaju. Kako bude ostalima, tako će i meni. Ja nisam nikom ništa skrivio i čist sam pred sobom i Bogom, a ti gledaj svoje. Na tebi je kako ćeš, moj bivši kume i prijatelju!”

Grba je bio neobjašnjivo miran. Gledao sam mu u oči dok sam govorio. Povremeno je spuštao glavu i izbjegavao moj pogled, bez želje da me prekida. Ponovo je to bio onaj plašljivi Grba koji nema šta reći. Osjetih i sažaljenje prema njemu. Opet je bio poražen, vjerovatno i sam znajući da se, stojeći negdje u sredini, ne može više nikad vratiti tamo gdje je bio i da ne pripada ni mojima, ali ni svojima. Pridruži se momcima koji su iz jarka izvlačili poveće drvo.

Na istom mjestu smo radili do kraja sedmice. Grba je i dalje bio sa nama. Znali smo izmijeniti koji pogled, ali mi nije prilazio.

Došla je i nedjelja. Bili smo u logoru. Odmarao sam se, sa drugima ležeći na komadu betona ispred štale. Bio sam iscrpljen. Ruke su mi bile pune žuljeva. Ali, iako još fizički slab, počeo sam dobijati snagu. Nevjerovatno je kako se od gladi i mučenja mogu izgubiti mišićna vlakna a dobiti umjesto njih neku blijedu, suhu i ispucalu kožu. Ljudsko tijelo je zaista čudo.

Bilo je mirno okolo. Bez galame čuvara i laveža pasa oko žice. Kad mi je dosadilo ležanje na leđima, okrenuh se na stomak. Pogledah prema žici i vidjeh Grbu. Nije imao puške. Izgledao je kao da je u žurbi. Ugledao me i mahnuo da priđem. Nisam želio još jedan mučni susret sa njim, ali više iz radoznalosti sam ustao i došao do žice.

Bez riječi sam stao na metar ispred njega.

“Mirza, ja odlazim kući. Za koji dan će doći ovdje strani novinari sa Crvenim krstom. Već su bili u Omarskoj i “Keratermu” kod Prijedora. Priča se da će vas popisati. Mislim da se stražari više neće usuditi da vas tuku ili ubijaju, kako su to radili na početku. Ne znam gdje će me poslati kad se vratim u Sani, ali hoću da znaš da sam ovih dana razmišljao dosta o tebi, meni i ovoj situaciji. Neka vrijeme pokaže, šta je bilo i ko je kriv. Znam da su nam životi upropašteni. Ja sam već duboko u ovome, povratka nazad nema. Meni je da se držim svojih, pa kako bude. Od sudbine se ne može pobjeći.”

Grba se okrenu i krenu prema ulaznoj zgradi logora.

v  

Nedugo po njegovom odlasku, obišla nas je delegacija Međunarodnog Crvenog križa, koju je predvodio Francuz Bernard Kushner. Njegovim dolaskom sam po prvi put nakon četiri mjeseca osjetio dah civilizacije. Prolaskom kroz našu štalu, ovaj gospodin je iza sebe ostavljao predivan miris parfema, što nas je, poslije dugog perioda smrada, vratilo svijetu okusa i mirisa. Već sljedećeg dana smo počeli dobijati više hrane, čak i voće i kolače. Stražari nas više nisu zlostavljali i već se počelo pričati da će nas pustiti.

Nisam prekidao svakodnevno drugovanje sa žicom. Želio sam do kraja dokučiti sebe u prostoru omeđenom bodljikavom žicom.

Očiju zatvorenih, potpuno odvojen od vremena i mjesta, u trenutku slobode prekidajući žicu na glatkom kratkom razmaku između bodlji, otvarajući put koji bi me odveo daleko od patnje, poniženja, gladi, bolesti, noćne more i života manje vrijednog od kapljice jutarnje rose, uz put prihvaćajući žicu kao svjedoka vremena, vrata od kojih krećem ispočetka, ne okrećući se unazad, brišući prošlost, bez samosažaljenja, poput ogledala od kojeg se ne može pobjeći; voljeli svoj lik u njemu ili ne!

I žica je, kao i ja, imala više života. U spletu, poput pletenice složena, bila je tvrda, bodljikava i prijeteća. Razapeta od početka do kraja, od kraja do početka; naslonjena na stubove. U kvadrat i ukrug naredana. Jedna više druge. Dvadeset u vis i još tri nagnute unutra, prema nama. Kao put kome je provalija završetak, gdje je sadašnjost talac prošlosti i ispašta za nečije davne želje i nadanja, omeđene žicom oko nas, krivima samo zato što smo se našli na putu za koji smo mislili da je zajednički i nama i njima, i da će nas dovesti do cilja koji nikad neće pitati za prošlost, pri tom zaboravljajući da je njima svaki put u budućnost teška mora jer nisu raščistili sa prošlošću.

A za prošlost uvijek neko drugi mora biti kriv.

Žica se topila pod mojom rukom. Prekidao sam je dodirom šake. Dodavao još jednu. Žica između njih. Žica okolo. Od jedne ruke do druge, stotinama metara, kilometar, dva…

Koliko samo bodlji na jednoj, dvadeset uspravno i tri nagnute prema meni u zatvoren, savršen kvadratni krug.

Pitao sam se je li ovo krajni rezultat poruka jedne druge žice, bez bodlji, na drvenom tijelu, dugog repa, nategnute, glatke i masne. Samo jedne, uz koju oni pjevaju. Ne baš jasno, ali pjevaju žalosne pjesme o izgubljenim ratovima, iznenadnim bunama, hajdučkim zasjedama i junačkim sinovima.

Na drugoj strani, moji su dodali još tri žice i dobili četiri skupa, gdje u prstima onog koji ih dodiruje jedna drugu traži, pjevajući o domovini.

Poslije su dodali još dvije. Skupa, šest. Harmonija. Bez glasa. Dovoljna. Srcem tražena i dočarana, pjevajući o ljubavi, čak i kad nam ni glava nije bila sigurna.

Kada pukne jedna žica – nestane prošlost, kad pukne jedna od šest – budućnost još uvijek ima šansu.

Oni su planirali Manjaču, dugo, dugo, gubeći posljednju šansu da prihvate nas i Bosnu kao vječni usud. Koliko samo nagomilane mržnje je trebalo da nas, poput stoke, stave u štale i ograde žicom, oko koje su čak  postavili i minska polja, da nam uduplaju smrtnu presudu.

Žica se, ipak, na kraju otvorila. Mi smo izišli iz nje, ostavili je praznu da zjapi poput otvorenih kandži ptice grabljivice iz koje se samo koji tren prije izmigoljio plijen.

Oni su nas gledali kad smo odlazili. Iza nas je ostajala žica koja se je počela lagahno ovijati oko njih.

Grba je bio prvo moj prijatelj, pa onda dželat. Sagradio je oko mene žicu, želeći da me nestane, kako bi napokon zaboravio prošlost i digao glavu prema budućnosti, ne znajući da sam mu želio pomoći u tome.

Nije dočekao da mene nestane i da zaboravi prošlost. Poginuo je u našem rodnom gradu, daleko od fronta, od eksploziva koji su mu njegovi stavili pod auto.

Ja sam danas slobodan.

Žica nije prekinula moje snove.

Ona ih je čak i podstakla.

Sa Manjačom sam postao bolji i jači u spoznaji da nikad ljudski um ne može odrediti nečiji početak i kraj i da samo žica zna na koju stranu je stavila slobodu i zatočeništvo.