JA SLOBODU DOBIJAM IZ SVOJIH UVJERENJA

I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi.

Autor:
Nihad Krupić
Bosanska Dubica RBiH
Vancouver, Canada

Nakon sučeljavanja   Čede Jovanovića i Milorada Dodika pred milionskim TV-gledalištem širom svijeta svakodnevno se u novinskim izdanjima i web portalima može naći po nekoliko novih analiza ovog, moglo bi se reći, historijskog  događaja.  Neobičnost debate je bila u mnogo čemu, ali sve može stati iza činjenice da je jedan slobodni Srbijanac po imenu Čeda Jovanović , imao prvo hrabrosti, pa onda volje i želje da u ime i zarad istine direktno u lice lideru RS još jednom ponovi da je RS nastala na genocidu i etničkom čišćenju nezabilježenom poslije Drugog Svijetskog Rata. Samo sedmicu prije je Čeda Jovanović na tribini svoje LDP partije ,  izjavio da je RS genocidna tvorevina, i od tada njegove ime ne silazi sa novinskih stupaca režimskih novina u RS i Srbiji. „Beogradski Kurir“, koji je po mišljenju mnogih medij Službe Državne Bezbednosti Srbije, u histeričnoj kampanji ide najdalje i specijalno za ovu prililku nalazi dva bivša tjelohranitelja Čede Jovanovića koji, ni više a ni manje, izjavljuju da je njihov nekadašnji šef ovisnik o teškim drogama, skupim satovima, odijelima i u svakom momentu ima torbu punu eura.

Dodikov ured je pristao na sučeljavanje sa Jovanovićem, nadajući se da će predsjednik RS u stilu Kočićeveg junaka Davida Štrbca u komediji „Jazavac pred Sudom“, uživo izmasakrirati i do smrti prepasti Čedu i uvjeriti sve Srbe u Srbiji i čitav svijet da je Republika Srpska izraz političke volje srpskog naroda u BiH. Predsjednik Srbije Tadić je povodom Čedine izjave morao nešto reći i na Jahorini zatrpan snijegom pred članovima predsjedništva BiH i predsjednikom Hrvatske Josipovićem, napomenuo da je RS izraz potrebe srpskog naroda.Obe ove izjave su netačne, ružne, nemoralne, mentalno zagađene i pogotovo uvrijedljive jer su u transparentnoj funkciji pretvaranja laži u istinu, identičnom onim što je do smrti govorio Milošević i pred haškim sudijama svi koji su osuđeni ili se sude za najteže ratne zločine počinjene  nad nesrbima u BiH.

Osnivanje RS nije nastalo kao politička volja i potreba srpskog naroda u BiH

U glavama normalnih ljudi koje krasi makar i trun poštenja i čestitosti znaju da RS nije nikada mogla nastati kao izraz političke volje jednog naroda, nego kao posljedica vjerovanja bosanskih Srba u snagu već tada potpuno srpske JNA koja se slila u sjevernu BiH nakon, slobodno možemo reći, niza poraza u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je bilo preduboko ubjeđenje Srba da se niko neće usuditi oduprijeti četvrtoj vojnoj sili u Evropi i da sve što vojska zauzme, njihova politika će znati ozakoniti pred međunarodnom zajednicom. Dakle, Dodik po ovoj izjavi, a i mnogim prijašnjim, nije ništa drugačiji od Karadžića i Mladića. Taj zločinački dvojac i prije dvadesetak godina je dobro znao da se RS može napraviti samo istrijebljenjem Bošnjaka, dakle genocidom. Genocid nad Bošnjacima su već ranije isplanirali akademici Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU, veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve, masa srpske intelektualne elite, a realizirao najveći vojnički ološ u postojanju ovog naroda. Dakle, Miloševićevu i Karadžićevu političku opciju realizovala je srpska vojska, paravojska,  policija i odmetnute grupe razbojnika i kriminalaca, što govori da nikako nije u pitanju politička volja nego nametnuti režim kojeg kasnije nastoje pokazati kao političku volju. Sve ovo govori da se osnivanje RS nije desilo u normalnom političkom ambijentu jer i prije samog osnivanja RS, nakon što su iz svih javnih institucija istjerali nesrbe, na posao u opštinama su Srbi dolazili u uniformama poput službenika nacističke Njemačke i kasnije svih zemalja gdje je bila vojna hunta na vlasti.

Druga izjava predsjednika Srbije Tadića da je RS nastala kao potreba srpskog naroda, više je namjenjena srbijanskoj glasačkoj publici. Tadić izvrće i zloupotrabljava riječ „potreba“ jer je potreba, između ostalog, i težnja za stanjem ravnoteže. Kada se pogleda u kojim BiH gradovima je nastala RS vidi se da nigdje nije postojala potreba za ravnotežom jer su tu u postojanju svih Jugoslavija Srbi dominirali u skoro svim porama društva. Kada bi Tadić imao minimum osjećaja za istinu on nikad to ne bi rekao, i ako ništa, makar bi poput svog oca Ljubomira, jednog od vodeći ljudi u SANU, akademije koja je bila mentor srpskog nacionalizma, prešutio istinu da je ta nazovi potreba u stvari bila glad za dominacijom, pod izgovorom kronične ugroženosti.

Dodik je danas apsolutni gospodar slobode u RS

Ovdje se već naziru odgovori na pitanje „Da li je RS genocidna tvorevina?“, a do kraja razgoljeno, u malom, reklo bi se ne važnom,  segmentu debate između Dodika i Jovanovića.  Valjda nastojeći da pokaže dobru volju i neku političku širinu, Dodik je pozvao Jovanovića da slobodno dođe u RS i skupa sa njim ode do zavičaja Čedine majka, u jedno selu ispod Kozare, nedaleko od mog rodnog grada Bosanske Dubice. Uz to je Dodik rekao da mu se ništa neće desiti. Na to je Čeda rekao krucijalnu rečenicu koja u najboljem smislu definiše filozofiju nastanka RS:

“Ja svoju slobodu dobijam iz svojih uverenja, a ne od tebe...

Dakle, Dodik je sirovim političkim žargonu rekao da je on  taj koji sada u RS daje i valjda oduzima slobodu kome želi. Ako je sloboda upitna i za Srbina Jovanovića, kako je tek sa onim koji sada tamo žive, a nisu Srbi? Kako je uostalom bilo nesrbima kada su tu slobodu držali u rukama Radovan Karadžić i Ratko Mladić!?

Često pomislim da je Milorad Dodik fotografija u boji Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer poslije svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na njegove oči, on i dalje nastavlja putem ovih nekadašnjih darovatelja i otimatelja nečije slobode i života. Dodika i nije toliko briga za Srbe u Bosni jer ih on poslije svake izjave Blaža Stevovića ili Čede Jovanovića straši Alijinom „Islamskom deklaracijom“, uvjeravajući i mene da je prosto opsjednut ovom knjižicom i da je prije samog Bakira ima na svom radnom stolu.  Njemu je stalo da u stanju mentalnog ropstva i nacionalne razdražljivosti drži do kraja sve Srbe u Srbiji, jer je sa više od 95% Srba taj posao završen u RS. Za sada mu ta rabota dobro ide jer što nedavno napisa Petar Luković, Tadić ga drži u međunožju i izvlači kada god treba da dobije simpatije radikalnog dijela srbijanske populacije koja je, na žalost, još uvijek socijalno dominantna.

Možda Jovanović i nije rekao sve u ovoj debati ili nije pogodio u srž razloga zašto i zbog čega je nastala RS, ali je kristalno jasno uputio poruku svim BiH patriotima da o RS ne treba raspravljati u Sarajevu ili Banjaluci nego u Beogradu, jer je Beograd i dalje glavna baterija srčanog bajpasa RS. Da mi je doživjeti da neko hrabro bošnjačko lice sjedne uskoro u Beogradu i nasuprot sebe ima ili Dodika ili bilo kojeg sličnog njemu i bez nemira kaže ono što mu je rekao Jovanović, dodajući da Bosna nikad nije bila u ropstvu i neće nikad biti a nijedan narod u Bosni nije do dvadesetog stoljeća znao šta znači oduzimati slobodu drugome.

Sloboda je data prvo rođenjem a kasnije uvjerenjem

Oduzimanje slobode jednom čovjeku je zločin, oduzimanje slobode grupi ljudi je masovni zločin. Planiranje i oduzimanje ne samo slobode, već i desetina hiljada potpuno nevinih života  nije ništa drugo nego genocid. U Bosni i Hercegovini su Srbi nad Bošnjacima napravili genocid jer su prvo isplanirali, pa oduzeli slobodu jednom čovjeku, pa grupi ljudi, pa im na kraju oduzeli i živote. To je Dodik vidio svojim očima i znao je šta čeka i one Bošnjake iz Bosanske Gradiške, koje je spasio od smaknuća. Kada slobodu određuje jedinka, više ljudi, grupa ili oni koji vladaju, masa je u ropstvu. Bilo fizičkom ili mentalnom. Bošnjaci su u srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima bili u fizičkom ropstvu, i ono je prošlo. Po ovom što Dodik zastupa Srbi su u gorem mentalnom ropstvu nego prije dvadeset godina jer su uspjeli i tada nerođenu djecu naučiti da danas skandiraju „Nož, Žica, Srebrenica“.

Republika Srpska je pragenocidna u samoj ideji, predgenocidna u planiranju i genocidna od samog momenta osnivanja jer su oni koji su je stvorili osuđeni ili na putu da budu osuđeni za genocid najgore vrste poslije holokausta. I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu

 u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca“, dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi. Opet na kraju za nadati se je da će sve manje Srba biti Dodik, a sve više Čedomir Jovanović. Više zbog njihovog dobra, ali i našeg cjelokupnog mira i početka normalnog života. Naime, Srbi trebaju biti svjesni samo jedne činjenice. Nema te srpske mržnje koja može istopiti ljubav Bošnjaka prema Bosni. Ona se prenosi sa generacije na generacije a dokaz je da djeca koja su prije dvadeset godina u naručjima roditelja iznijeta iz zapaljenih kuća i ispred masovnih grobnica danas postaju svjetski priznati pravnici, doktori, uspješni poslovni ljudi širom svijeta, građevinari koji su u opustjelim dvorištima svoje očevine ili djedovine napravili divne kuće. Njima ništa ne može zamjeniti domovinu a dobro će znati kako je treba i pravno i politički i ekonomski odbraniti i zaštiti jer izgleda malo vajde će biti od sadašnje vladajuće bošnjačke političke „elite“. Hrabar i častan čovjek Čedo Jovanović je neko novo lice Srbije. Istina to njegovo ozareno lice se još uvijek ne vidi dobro u tamnošnjem mraku i dimu tamjana, ali ipak postoji i pruža nadu.