LICEMJERI I POLTRONI

LICEMJERI I POLTRONI

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH                               Vancouver, Canada                                                

12 april, 2015

U mojoj domovini nema građanske slobode...Ko te plaća toga i podržavaš, hvališ i uzdizeš...A gruba istina je da te plaćaju, ili obećavaju da će te platiti, za posao sijanja beznadja i straha od komšiluka....Bosanski komšiluk je osnova suživota u Bosni. Bosanski komšiluk je srce Bosne...Taj komšiluk ili dobrosusjedstvo, poziv na jutarnju kahvu, kavu ili kafu je suština dobrog i naprednog dana i mirne Bosne...Taj dan ne mogu donijeti ni Amerikanci, ni Rusi, ni Turci, ni Arapi jer su oni davno postavili svoj dan  kao racionalan odnos prema sopstvenom interesu.

Po običaju svake subote i nedelje rano ustanem da gledam englesku premijer ligu...Tako i ovog jutra sam odgledao engleski derbi dva tima iz grada Manchestera..., United i City. Gledalište puno običnog i neobičnog svijeta.Na terenu milioneri igrači, na klupi milioneri zamjene...plaćaju ih čak i da sjede...Arapski, ili muslimanski novac, koji nije direktno zarađen nego naslijeđen ili pokupljen sa naftnih polja bez ikakvog znoja, plaća ove i što sjede na klupi Citya...Arapski ili muslimanski novac je kupio i pola Las Vegasa. Od hotela, kasina do ulica i igrališta. Svake godine u januaru idem na nogometni turnir u Las Vegasu. Igramo na kompleksu od 12 velikih nogometnih igrališta napravljnim od umjetne trave. Donacija arapskog princa Zaina...Tako se i zvao ovaj sportski kompleks ispočetka i onda se neko sjetio da to ime baš nije pohvalno za Las Vegas i preimenovao ga nazad u američko...

U mojoj domovini nema građanske slobode...Ko te plaća toga i podržavaš, hvališ i uzdizeš...A gruba istina je da te plaćaju, ili obećavaju da će te platiti, za posao sijanja beznadja i straha od komšiluka....Bosanski komšiluk je osnova suživota u Bosni. Bosanski komšiluk je srce Bosne...Taj komšiluk ili dobrosusjedstvo, poziv na jutarnju kahvu, kavu ili kafu je suština dobrog i naprednog dana i mirne Bosne...Taj dan ne mogu donijeti ni Amerikanci, ni Rusi, ni Turci, ni Arapi jer su oni davno postavili svoj dan  kao racionalan odnos prema sopstvenom interesu.

Engleski ratni premijer Winston Čeričil je davno rekao: SVE JE PROLAZNO SAMO SU INTERESI VJEČNI.

Volim mnogo toga a mrzim dvije stvari: POLTRONSTVO I LICEMJERSTVO...Muka mi je od društva koje je puno poltrona i licemjera...Običan narod u mojoj domovini Bosni i Hercegovini ne želim kvalifikovati i definirati. Oni imaju i previše svoje muke. Ali za političku, akademsku, vjersku i drugu elitu moram reći da je licemjerna prema svom narodu i poltronska prema svima onima od kojih misle dobiti sredstva da kao mogu ujutro piti kahvu u rahatluku. Nema od toga ništa...Okrenite se jedni prema drugom...Pustite maglu koju prodaju stranci. Prestanite da podržavate elitne pripadnike svog naroda koji u svakoj svojoj izjavi donesu novi konflikt. Pogotovo ako se radi o vjerskim bivšim ili sadašnjim službenicima. Oni su plaćeni i to dobro prije svega da u svom narodu bude najuzvišenije duhovne osjećaje. Ako njihova izjava donese čak i ružnu polemiku bez ikakvih drugih posljedica ona je štetna za svaki duhovni proces i direktno će se negativno reflektovati i na onaj svjetovni.

Čiju čorbu kusaš toga slavu slaviš

Da budem i konkretan, bivši Reis-Ul-Ulema Dr. Mustafa Cerić i sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić su svojim intelektualnim kapacitetom pokazali da se takvi ljudi rijetko radjaju. Oni su ljudi od znanja, akcije, precizne misli, internacionalnog iskustva i ugleda…I mnogo toga. Ali i oni su ljudi koji skoro u svakoj svojoj izjavi isprovociraju konflikt. I poslije toga jedni ih brane , drugi napadaju. Oni koji ih brane su izloženi da ih se okvalifikuju kao poltroni ili licemjeri. Oni koji ih napadaju su izloženi da budu okvalfikovani kao ćafiri, nevjernici ili strani plaćenici.

Sredine tu nema. U Bosni sredine uglavnom nema. Najveća spoznaja nakon 20 godina rada u odborima krovnih sjevernoameričkih bošnjačkih organizacija je da sam poput mnogih što su mi bile kolege u tim odborima prevaziđeni i idejama i akcijom. Ljudi su nas se zasitili. Došlo je drugo vrijeme, druga generacija, mladih obrazovanih, koji djeluju bez konflikta i sa strategijom koja ne proizvodi nazadak nego progres. I kada sam se sklonuo, i meni krenulo dobro u poslovnom životu a nikakvih nedostataka ni štete u organizacijama gdje sam bio što me nema. Čak nemam više ni kontakt sa osobama sa kojima sam skoro svakodnevno komunicirao. Pokazalo se da je tu bilo dosta prazne priča i samoobmane da mi kao nešto možemo uraditi odavde za državu koja nas se već skoro odrekla…Ne mogu biti dvoličan, javno negirati i neprihvatati državno uređenje BiH, uvijek isticati da je RS genocidna tvorevina a na kraju sjesti i razgovarati sa predstavnicima ovog genocidnog entiteta i tražiti od njih neka svoja prava, čak i na kućama, njivama, zemljištima koje su jedan kroz jedan na mom imenu. Na kraju nikad nisam ni bio plaćen da budem poltron i licemjer, i govorim ono što mi je naređeno. To je pitanje i časti i ponosa kojeg se nisam odrekao ni kada su glave letjele, a pogotovo sada kada ne kusam ničiju čorbu i ne slavim slavu onog koji mi je stavio tanjir te čorbe na sto..

         Kada sam na FB profilu jednog umnog mladog analitičara napisao sasvim pristojan post u kojem ne izražavam višak osjećaja prema pomenutoj dvojici bošnjačkih vjerskih lidera upravo iz razloga što su oni izuzetni profesionalci, dakle odlično su plaćeni za ono što rade, zamoljen sam da uklonim post. Uklonio sam to bez ljutnje, jer znam da bi to moje mišljenje moglo izazvati materijalnu štetu tom mladom intelektualcu.

         Na kraju da sumiram, žal me uhvati kada vidim da iz pera mladih ljudi izvire ovisnost i pomanjkanje slobode.  A sve je tako jednostavno objasniti i shvatiti: Ako je neko 20 godina na čelu državnih institucija i sve te godine donosio zakone, pitao se, donosio odluke..i svake godine se padalo, postajalo sve gore, dovedeno do beznađa, takve ne treba braniti, ni opravdavati. Takve treba ukloniti što je prije moguće…Jeste žilavi su oni, ali treba zauvijek zaboraviti njihova stara i ružna lica i gledati u nevina lica sopstvene djece čija budućnost je pod znakom pitanja. Dva puta se prave toj djeci, onaj gdje će živjeti i graditi svoju budućnost u domovini ili drugi kojim će otići i nikad se više ne vratiti u nju.

KENAN KRUPIĆ JE NAJBOLJI MLADI KOŠARKAŠ ZAPADNE KANADE

 KENAN KRUPIĆ JE NAJBOLJI MLADI KOŠARKAŠ ZAPADNE KANADE

14. februara 2014 godine, srednjoškolski košarkaški tim (9 i 10 razred) Killarney Cougars je postao prvak Vankuvera, najzapadnijeg kanadskog grada. Kenan Krupić, član ovog tima je bio najbolji igrač i strelac turnira i uvršten je u all star team. Godinu dana kasnije 28. februra 2015, Kenan sa svojim timom osvaja provincijski šampion i bude proglašen najboljim igračem finala, najboljim strelcom, 21 pogodak, i najboljim skakačem sa 15 uhvaćenih lopti ispod koša i članom all star team.

Kenan u akciji na finalnoj utakmici

Kenan Krupić je rođen 10 Novembra 1999 godine u Vankuveru, Kanada od oca Nihada i majke Meline. Ima tri brata; Adnana 31, Sanjina 26 i Emira 13 godina koji je takođe jedan od najpersketivnijih mladih košarkaša u Kanadi.Kenan je visok 192 cm, igra na poziciji beka, šutera i organizatora igre.

Kenan sa familijom nakon finala

Izuzetnih je atletskih sposobnosti, brz, odličnog odraza, zakucava sa dvjema rukama smjesta. Ovu osobinu je naslijedio od oca Nihada, koji je kao nogometaš u BiH bio poznat po izuzetnom skoku i udarcu glavom na protivnički gol.

Više od 6 godina Kenan Krupić je u košarkaškom program Vankuvera i brižnim okom trenera Davida Knighta. Član je i “Drive” najbolje košarkaške akademije u ovom dijelu svijeta. Zadnjih 3 godine Kenan je sa svojim školskim i akademskim timom igrao širom Zapadne Amerike, na mnogim turnirima i uglavnom bio medju najboljim igračima. Samo dva dana nakon finalne utakmice i pobjede nad odličnim timom Kitsilano Scholl, Kenan Krupić je dobio ponudu za punu stipendiju od SFU, jednog od dva najbolja univerziteta u BC. Tako je postao najmlađi igrač (15 godina) kojem je ponuđena stipendija za školovanje, skoro dvije i po godine prije završetka srednje škole. Veoma je interesantan podatak, od 5 all star košarkaša koji su izabrani na zadnjem provincijskom šampionatu, osim Kenana još dvojica igrača su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. To još jednom potvrđuje koliko je naše podneblje bogato sa izuzetno talentovanim sportistima.

Na kraju pogledajte najbolji momenat finalne utakmice.

Sekunda do kraja prve četvrtine, Kenan uzima loptu i pogađa trojku.

https://www.youtube.com/watch?v=GmSD8XUHtik&feature=em-upload_owner

MISLIM GLOBALNO

MISLIM GLOBALNO 

Februar 13, 2015

Autor: Nihad Krupić
Bosanska Dubica RBiH

Vancouver, Canada

Tačno je da je islamofobija prisutna u Sjevernoj Americi, tačno je da ovdašnji mediji kreiraju stavove pojedinca..Ovo nije nepoznato ni nama jer imamo iskustva  kako je srpska televizija devedesetih manipulirala sa mržnjom prema svemu što je nesrpsko...Recimo u tom vremenu je SANU i Srpska Pravoslavna Crkva preko TV kreirala pranje mozgova običnom srpskom čovjeku. Milošević je imao svog historičara i mentora Dobricu Ćosića (kojeg istina nije volio previše). Tudjman je bio historičar ali je opet imao svog dvorskog historičara Ivana Aralicu. Ovaj Ivan je jednom prilikom rekao "Sukob izmedju Hrvata i Srba je trenutačni i Srbi nam nisu stalni neprijatelji, naši vječni neprijatelji su Muslimani iz Bosne...

Pitate se kakve veze ima ondašnja srbijanska propaganda sa sadašnjom američkom? Ima, ali samo u ovaj prvoj postavci..kreiranje straha zbog sopstvene ignorancije drugačijeg pravo na različit pristup životu. Akademsko društvo i većina vjerskih zajednica u Sjevernoj Americi ne podržava i otvoreno se protivi Islamofobiji. Pojedini glumci i druge javne ličnosti u emisijama govore da su amerikanci ignorati i puni neznanja prema drugim narodima, zemljama i njihovoj tradiciji i običajima. Amerika i Kanada su prije svega zemlje zakona, uredjene do te mjere da je prosto neprihvatljiva predpostavka da bi neko zbog ubistva, kakvo je bilo ovo u Sjevernoj Karolini, mogao izbjeći teške kazne...Američki zakoni svakodnevno izriču dugogodišnje kazne. Uprkos negativnom sentimentu muslimanskog svijeta prema Americi i dalje je najpoželjnija destinacija velikog broja emigranata iz Islamskog Svijeta...

U principu mnoga današnja društva po karakteru i odrazu su na prelazu izmedju robovlasništva i feudalizma..Kapitalizam je brutalan, socijalizam je slabašan a, komunizam je prvo bio humana ideja pa na kraju postao korumpiran, izopačen i uništen od svoje avangarde. Društvo uglavnom kreiraju historijski fakti i pojedinci koji manipuliraju sa masama...Bosna i Hercegovina sa ovakvom političkom platformom je stavila sebi štrik oko vrata....Bošnjačka elita nikad nije bila gora u svojoj historiji od ove današnje. Nažalosnije je da nema alternative..Je inače živim dostojanstven i častan život u Kanadi. Dobar i poštovan sam član kanadskog društva. Moja djeca i ja volimo Bosnu onakva kakva je dobra svakome. Ova današnja dejtonska mi izaziva loš osjećaj i politički je ne prihvatam...Iako sam se trudio da u 20 godina prognanstva budem njen kontinuirani pravni stanovnik, od dokumenata do glasanja, Bosna me se skoro odrekla, ona mene ne pita ništa a ja ću je uvijek voliti kao ideju, kao domovinu i kao svoj rodni prag...I tako mi je dobro jer se nikad do kraja neću razočarati u nju.

 Osim Bosne volim  Kanadu jer me je prihvatila kada mi je bilo najteže. Sa svim mojim odlikama i bez ičeg materijalnog. U nju sam došao što se kaže gologuz. Nisam stanovnik drugog reda u Kanadi, u njoj sam naučio dosta dobrog, dvoje djece su mi rodjena u Vankuveru i mogu birati sa kim ću sjesti, družiti se i prijateljovati. I još nešto, ona mržnja kakva je bila na Balkanu 90-tih nikad neće biti u zemljama zapadnog svijeta..Oni mogu da ne vole, da ne prihvataju, da ne znaju... ali nikad neće mrziti onako kako je većina Srba  mrzila  Bošnjake i Albance...Ta mržnja ne poznaje ni granice , ni generacije, ni društvena uredjenja. Ona je postala nesreća Bošnjacima i donekle Albancima ali zla kob Srbima. Nesreća je uglavnom trenutna ali zla kob se oduži i može biti vječna. Niko ne može prekinuti i preusmjeriti tu mržnju u nešto drugo do samih Srba... I do njih je, nije do nas...

Na kraju nije moje da o tome puno govorim, mogu  istaknuti u svom razmišljanju i ostaviti  da se oni sami pobrinu za to. Naravno, nisam idiot da kažem 100 posto srpskog naroda mrzi Bošnjake jer znam sa koliko hrabrosti su časni srpski pojedinci i javno izlazili onda a i sada. Takvi, poput generala Jovana Divjaka su izloženi još većoj srpskoj mržnji nego mi sami. Uglavnom, časnim primjerima srpskog naroda uvijek dajem javno poštovanje  i podršku. I na kraju da kažem; Ja vjerujem da je Amerika toliko moćna i snažna da u ime osnovnih postavki svoje konstitucije SLOBODA, PRAVDA I DEMOKRATIJA, prevaziđe krizu stereotipa straha od drugog i drugačijeg i nađe načina da ne gleda nikog sa visine i sa pozicije sile...To je u stvari jedina dobra budućnost ove zemlje i vjerujem da će je američki građani što prije prihvatiti. Prvo interno pa onda i globalno...

BIH NA VRHU EVROPE

BIH NA VRHU EVROPE

Nihad Krupić, autor

Vancouver, Canada,

5. februar 2015

Jutros je svijet ugledala jedna veoma važna vijest pod naslovom : “ Muškarci u BiH imaju najduže penise u Evropi”…Ispod ove vijest stoji headline; “Na osnovu rezultata velike ankete u kojoj je učestvovalo 17 miliona korisnika interneta, BiH opet vodi u regionalnoj utrci dužine penisa.”

A ispod ovog headline stoji i objašnjenje:

“Anketa koju je omogućio Google Forms, a koju je sprovela stranica PenisSizeWorldWide.com zaključno sa 31. januarom, govori kako muška populacija u Bosni i Hercegovini ima prosječnu dužinu penisa od 15,65 centimetara.Srbija je obilježena prosječnom dužinom penisa od 14,87 centimetara, a Hrvatska muška populacija drži prosjek od 14,77 centimetara. Bosna i Hercegovina se tako nalazi na samom evropskom vrhu uz Mađarsku, Austriju, Holandiju i Portugal, zemlje koje se mogu pohvaliti dužinama od 14,99 cm, 14,89 cm, 15,60 cm i 15,14 centimetara.
Najveće prosjeke imaju Kongo, Gana, Ekvador i Venecuela, dok su najmanje brojke prijavljivali stanovnici Koreje, Nepala, Tajlanda i Kambodže.”

Ono što je najbliže stvarnosti je opisano u komentarima ove vijest na portal klix.ba. Ja inače uživam u komentarima i ovog puta izdvajam najbolje samo za Vaše dobro raspoloženje i ugodno veče:

“Sva nam pamet dole sišla, takva nam je i država i stanje, u velikom kur...u”

“Samo nasi politicari imaju duge ki..e jer nas ka..ju mnogo vremena pa im je to postala profesionalna deformacija”

“...Balkanci su inače poznati po objektivnom "mjerenju" svega...a pajde u gaćama pogotovo...svaki ima 20+, al je u prosjeku 15,65...”

“Ne ide nam fudbal,košarka,rukomet,tenis,ali zato imamo palije he he,nek smo i mi u nečem među prvima”

“...U mene 45, je...at ga ko slaže :-D”

“Crnogorcima bilo mrsko mjerit.”

“Zna se da je u Muje barem 25 cm,ali ostali konstutivni narodi kvare prosjek pa je samo 15,6 cm.”

“Supeeeer, osim najveceg broja nezaposlenih jos po necemu smo prviiii”

“Neznam kad je bilo to mjerenje, ali znam da bi prosjek bio daleko veći da su mene zvali pošto je moja ćuna 57,3 cm... molim medije da nas ubuduće blagovremeno obavjeste kad se bude vršilo mjerenje.”

“Crnogorac: kod mene je 22cm...
Slovenac: kod mene je 25cm...
Nijemac: kod mene je 26cm...
Bosanac: kod mene je 38,5 !!!
Gledaju ga ova trojica,daj ne laži,čim si ti to mjerio??'
Bosanac: Toplomjerom..”

“Kako vi cure mjerite?.....jel dubinu il sirinu?”

“Zato i jesmo u gabuli, kad mislimo samo donjom glavom.”

“Moja Sebaheta ga isto voli i kad je 13 i kad je 22”……………

Po ovim komentarima se može zaključiti da Bosanci i Hercegovci imaju sve ono što Evropa nema: 
Mjeru, smisao za humor,optimizam, transparentnost, uvažavanje drugačijeg mišljenja i brigu za svojim intimnim dijelovima.

ŽIVOT I SMRT

ŽIVOT I SMRT

Nihad Krupić, autor                

Vancouver, Canada,                             

26. januar 2015

“Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.”

Kod mene u Vankuveru je 34 minute poslije ponoći. U domovini je devet sati unaprijed. Ušli smo skupa u ponedjeljak, 26-tog januara 2015 godine. Razapet između domovinske svjetlosti dana i ove dijasporske tamnine noći ne mogu spavati od siline mnogih pitanja koji me već sedmicama muče. Ova pitanja uglavnom počinju i završavaju ili završavaju i počinju sa mislima o značenju života i smrti. Veliko je to polje i za mnoge nedokučeno. Mudriji će na vrijeme shvatiti redosljed života i smrti, tolerantniji će uvijeke znati kako naći smisao u svemu a nesigurni i osvetoljubivi će potpuno pokvariti taj sklad i zamijeniti teze na štetu života a u korist smrti.

Nije mi namjera da u ovom tekstu puno filozofiram, ili ne daj Bože nihilistički i patetično širim strah od smrti. Želim na jednostavan, kratak i prost način reći šta mislim o životu a i o smrti. Iz tog razloga mi je u podnaslovu dio jedne dove u kojoj običan čovjek moli Boga za najviši stupanj životne spoznaje. O smrti i ne volim isuviše govoriti. Ne što me je strah, nego što mi je smrt mrska..

Moja domovina je ne svojom krivicom postala sinonim za opore i teške smrti. Obični zaljubljenici u domovinu, dakle njeni najsrčaniji pripadnici, nisu mnogo govorili o smrti, čak i kada im je visila za vratom. Oni su uvijek spominjali život ispred svega. Veliki simbol tog našeg života je behar, a najljepši miris života je otvoren cvijet ljiljana. I to su simboli Bosne. Ne opasne životinje, niti ptice grabljivice nego cvijeće su oduvijek bili simboli moje domovine. Nasilna smrt je u Bosni i Hercegovini bila uglavnom potaknuta uvoznoj mržnji. Niko se nije radovao toj smrti a niko nije ni živio za nju. Smrt je u Bosni donosila tugu, nesigurnost, ponekad i slobodu ali uvijek spoznaju da je svaka od tih smrti u suprotnosti od onoga šta Bosna predstavlja, a to je izuzetna i neponovljiva radost života. Gruba je, nevesela i opora Makova sintagma “Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo , ovdje se umire da bi se živjelo”…

Nisam birao kako i gdje ću se roditi

Ja nisam mogao birati gdje ću biri rođen i ko će me začeti i roditi. Bog se pobrinuo za to. Rođen sam kao musliman, u bošnjačkom korpusu, u domovini Bosni i Hercegovini. Svjedok sam pred dragim Bogom da se u mojoj familiji nikad nije govorilo o smrti, osim kada ona dođe. Nikad se nije željela ničija smrt, niti gajio i prenosio poriv za osvetom. Svjedok sam da je naša BiH ulema uvijek govorila o životu prije svega, sve dok se nisu pojavili neki novi valovi vani školovanih “Daija”, kako sebe zovu, i počeli da govore više o smrti nego o životu. Neki ih zovu vehabije, neki selefije… ja nemam dovoljno znanja da mogu razlučiti njihov vjerski pravac ali imam dovoljno mudrosti i životnog iskustva da kažem da kod nas u Bosni nikad tako nije bilo i da ljudi nisu prilazili vjeri sa teškoćom i velikom obavezom nego sa lakoćom i radošću. Lakoća i radost je uvijek bliža životu, a teškoće i obaveze su uvijek bliže smrti.

Jutros gledam program TV Zenice gdje je bio gost jedan od pratioca ove nove, ja bih rekao ideologije, iako ova riječ nije nimalo ispravna sa vjerskog aspekta gledišta. Čovjek je govorio našim jezikom, imao je našu čehru ali neku odsutnost i neveselost u očima. Gledao je preda se dok je govorio. Bio je stranac koji je govorio našim jezikom. U jednom momentu je citirao jedan hadis i rekao da je ovaj život manje važan u odnosu na ljepotu koja nas čeka u dženetu ili raju. Dakle, drugim riječima, on je pobornik priče o ljepoti smrti, ispred radosti življenja i onog najsvjetlijeg što nam je Bog dao a to je život.

Život nije isto što i smrt

Zna se ko daje život i smrt, i zna se kojim redosljedom je to postavljemo. Zna se takođe da se u ime onoga koji je odredio taj redosljed ne može dati smrt ili prekinuti život. Isto tako se zna da je isti taj podario razum i savjest da se ne zloupotrebljava pojam života i smrti, i nema tog opravdanja da se u njegovo ime uđe u jednu školu u Pakistanu i ubije 160 djece ili u redakciju francuskog časopisa i ubiju članovi te redakcije. Ta smrt se ne može opravdati nikakvim drugim ciljom nego bolešću uma i nedostaku spoznaje kako je Bog podario život svakom od nas prije svega kao poklon. A poklon se ne daje svakome.

         Prije nešto više od 40 dana u našoj zajednici je završio život mladić od tridesetak i koju godinu. Juče smo učili dove za njegovu dušu. Njegova smrt je bila teška i nanijela do kraja života nesagledivu patnju njegovoj familiji. O njoj nismo govorili jer o smrti se ne govori kada se dove uče. Dovama se tražio spas njegovoj duši. Ja bih bio sretan da smo govorili o njegovom životu. I na takav način se oprostili i od dijela našeg života koji smo dijelili sa njim. Neko će reći to nam ne dopušta naša vjera ili tradicija. Neko će reći on je Bogu otišao na polaganje računa i sve će biti tamo rečeno. Ja ću ipak reći, o čovjeku treba pričati, jer je život ostavio za sobom i u njemu dobrote koje smo i mi koristili. A o dobrotama uvijek treba pričati. Ako šutimo o tome, i meleci, dobri anđeli će ostati nijemi, a šejtani ili đavoli će doći na svoje. A meleci i šejtani su uvijek pretendenti za naše srce, obraz, jezik i postupke. Kada govorimo o dobroti življenja drugog meleci su nam na jeziku, kada to prešutimo šejtani nam u krilu sjede. I zato iskoristimo mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, život prije smrti. Zar nam to i naš pejgamber-zadnji Božiji poslanik Muhamed nije preporučio!? 

VEČERAS JE BADNJAK

VEČERAS JE BADNJAK

 Nihad Krupić, autor                      Vancouver, Canada,                              6. januar 2015

Večeras je pravoslavni Badnjak, uvod u najveći hrišćanski praznik Božić. U zgradi predsjedništva BiH se po prvi put unijelo drvce badnjaka i napravio prijem u čast ovog praznika. Vijest svakako budi i radost i nadu jer naša domovina Bosna i Hercegovina jeste oduvijek bila zemlja različitih religija. Mnogi Bošnjaci zvanično i nezvanično čestitaju Božić svojim pravoslavnim prijateljima. Tako barem vidim iz napisanog.

Nakon silnih bošnjačkih čestitki, čak i uz hrišćanski pozdrav "Mir Božiji, Hristos se rodi" pomislim kako Bošnjaci dvadeset godina od agresije i genocida koji su učinjeni nad njima, upravo od strane Srbije i Srba koji su pravoslavci, imaju dosta pravoslavnih prijatelja. I nije mi krivo. Čak mi i drago, ako su zaista ti kojima je upućena božićna čestitka iskreni prijatelji. Radost života ponajviše budi i spoznaja da imas dobrog prijatelja i komšiju u Bosni jer sa njima imaš sigurnost i mir. A to je oduvijek i bio preduslov za mirnu Bosnu.

Moram priznati kako sam uskraćen širokog božićnog čestitanja jer imam samo nekoliko istinskih pravoslavnih a i katoličkih prijatelja bosanskohercegovačkog rodoslova. Pravoslavnih, manje od prsta na jednoj ruci. Dvojicu ili dvije familije od prije, koji su me onda u mom rodnom gradu zagrlili i uz suze rekli :"Mi ne pripadamo ovome, i ne možemo ti pomoći. Idi iz grada, sačuvaj svoju glavu i familiju, ovaj zločin što se čini nad Vama nije u naše ime". Druga dvojica ili dvije familije nisu iz mog grada i sreo sam ih u Kanadi , gdje su došli kao i ja protjerani od istog zločina kojeg nisu podržavali. Stegli su mi ruku dok je gorilo u Bosni i rekli "Milošević, Karadžić i Mladić su najveći zločinci koji su se rodili na Balkanu, samo lud i zločinac moraš biti da bi ih nazivao herojima"...

    Volio bih i ja da sam mogao steći više pravoslavnih prijatelja, ali eto nisam. Teško mi je prihvatati neko prijateljstvo sa nekim ko se onda nije izdigao i barem mi na uho šapnuo da niko drugi ne čuje “Žao mi je”.  Ipak, bez obzira na sve, mislim da treba iskreno čestitati pravoslavni Božić istinskim i dokazanim prijateljima. I ja to činim ovog puta. Ljudski je to, vjera mi nalaže. A i dužnost mi je, jer i oni meni čestitaju moj Bajram.  Ko poštiva tvoju vjeru, poštivaj i ti njegovu. Ni manje ni više.Ova moja čestitka poprima i ljudsku težinu jer nije profesionalna. Ja nisam političar, glumac, voditelj, trgovac, bankar, lihvar, ili… Ukratko nisam plaćen ili podplaćen da nekom čestitam ono što ne želim da čestitam.

    Na kraju da zaključim, nije više na Bošnjacima da ubjedjivaju nekog kako se treba poštivati komšija i prijatelj. Neka to pripadnici drugih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini čine sami za sebe. Dovoljno sam star i iskusan da spoznam jednu istinu a to je ako ne poštivaš život, imetak i čast svog komšije, prijatelja pored svog kućnog rodnog praga, na kraju izgubiš i jedno i drugo i treće...

Ukratko izgubiš sebe..

A sakat je čovjek bez komšije , prijatelja i rodne grude.

ADMIR ĆEJVANOVIĆ NA PROMOTIVNOM VIDEO KANADSKE RUGBY ASOCIJACIJE

ADMIR ĆEJVANOVIĆ NA PROMOTIVNOM VIDEO KANADSKE RUGBY ASOCIJACIJE

 Povodom 125 godina igranja ragbija u British Columbia, najzapadnoj kanadskoj provinciji, BC Rugby asocijacija je izdala promotivan video u kojem kroz igru i treninge prikazuje ovaj naporan i opasan sport. Glavna muška uloga u ovom profesionalno urađenom videu je dodjeljena Admiru Ćejvanoviću , jednom od najboljih igrača kanadskog ragbija.

Admir je naše dijete, rođen 1990 godine u Velikoj Kladuši koju je 1995 godine sa majkom Rahmanom napustio i došao u Vankuver, Kanada. Već u ranim školskim danima Admir se isticao svojim fizičkim predispozicijama i sklonosti prema svim  sportovima. Pri kraju osnovne škole se opredijelio za rugby i već u srednjoj školi je postao mladi reprezentativac Kanade. Od tada putuje i igra širom svijetom. Igranje na turnirima Sjeverne Amerike, Engleske, Irske, Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike, Rusije, Dubaia...je ovog snažnog mladića uvrstilo u internacionalce kome su otvorena vrata najboljih ragby klubova u svijetu. Visok 194 cm, težak 110 kg, nevjerovatnom snagom, brzinom i neustrašivošću ovaj kolos razbija svaku odbranu pred sobom. Svi Admirovi treneri su uvijek isticali kako je unatoč talentu uvijek radio više od drugih i da mu je disciplina i želja za uspjehom uvijek bila najača strana.
Link promotivnog videa

https://www.youtube.com/watch?v=vlWMVqx3kYQ

Tim osobinama je postao lider tima koji preuzima na sebe sav pritisak utakmice i kao takav se uvažava i sluša na terenu.

 Vitrine Admirove sobe su pune priznanja i pehara koje je osvojio kao najbolji igrač mnogih turnira i njegova ponosna majka Rahmana prije svega kaže kako je bila veoma zabrinuta kako će sama da odhrani nemirno dijete. Danas je neizmjerno ponosna da je njen Admir postao mladić kojeg su između hiljade drugih izabrali da u ovom promotivnom videu postane uzor novim kanadskim generacijama. Admirova priča je tako slična mnogim pričama djece porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji su širom svijeta pokazala da se samo uz naporan rad i talenat može doći do svakog uspjeha.

Nihad Krupić

Vancouver, Canada

30 dec 2014