ŽIVOT I SMRT

ŽIVOT I SMRT

Nihad Krupić, autor                

Vancouver, Canada,                             

26. januar 2015

“Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.”

Kod mene u Vankuveru je 34 minute poslije ponoći. U domovini je devet sati unaprijed. Ušli smo skupa u ponedjeljak, 26-tog januara 2015 godine. Razapet između domovinske svjetlosti dana i ove dijasporske tamnine noći ne mogu spavati od siline mnogih pitanja koji me već sedmicama muče. Ova pitanja uglavnom počinju i završavaju ili završavaju i počinju sa mislima o značenju života i smrti. Veliko je to polje i za mnoge nedokučeno. Mudriji će na vrijeme shvatiti redosljed života i smrti, tolerantniji će uvijeke znati kako naći smisao u svemu a nesigurni i osvetoljubivi će potpuno pokvariti taj sklad i zamijeniti teze na štetu života a u korist smrti.

Nije mi namjera da u ovom tekstu puno filozofiram, ili ne daj Bože nihilistički i patetično širim strah od smrti. Želim na jednostavan, kratak i prost način reći šta mislim o životu a i o smrti. Iz tog razloga mi je u podnaslovu dio jedne dove u kojoj običan čovjek moli Boga za najviši stupanj životne spoznaje. O smrti i ne volim isuviše govoriti. Ne što me je strah, nego što mi je smrt mrska..

Moja domovina je ne svojom krivicom postala sinonim za opore i teške smrti. Obični zaljubljenici u domovinu, dakle njeni najsrčaniji pripadnici, nisu mnogo govorili o smrti, čak i kada im je visila za vratom. Oni su uvijek spominjali život ispred svega. Veliki simbol tog našeg života je behar, a najljepši miris života je otvoren cvijet ljiljana. I to su simboli Bosne. Ne opasne životinje, niti ptice grabljivice nego cvijeće su oduvijek bili simboli moje domovine. Nasilna smrt je u Bosni i Hercegovini bila uglavnom potaknuta uvoznoj mržnji. Niko se nije radovao toj smrti a niko nije ni živio za nju. Smrt je u Bosni donosila tugu, nesigurnost, ponekad i slobodu ali uvijek spoznaju da je svaka od tih smrti u suprotnosti od onoga šta Bosna predstavlja, a to je izuzetna i neponovljiva radost života. Gruba je, nevesela i opora Makova sintagma “Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo , ovdje se umire da bi se živjelo”…

Nisam birao kako i gdje ću se roditi

Ja nisam mogao birati gdje ću biri rođen i ko će me začeti i roditi. Bog se pobrinuo za to. Rođen sam kao musliman, u bošnjačkom korpusu, u domovini Bosni i Hercegovini. Svjedok sam pred dragim Bogom da se u mojoj familiji nikad nije govorilo o smrti, osim kada ona dođe. Nikad se nije željela ničija smrt, niti gajio i prenosio poriv za osvetom. Svjedok sam da je naša BiH ulema uvijek govorila o životu prije svega, sve dok se nisu pojavili neki novi valovi vani školovanih “Daija”, kako sebe zovu, i počeli da govore više o smrti nego o životu. Neki ih zovu vehabije, neki selefije… ja nemam dovoljno znanja da mogu razlučiti njihov vjerski pravac ali imam dovoljno mudrosti i životnog iskustva da kažem da kod nas u Bosni nikad tako nije bilo i da ljudi nisu prilazili vjeri sa teškoćom i velikom obavezom nego sa lakoćom i radošću. Lakoća i radost je uvijek bliža životu, a teškoće i obaveze su uvijek bliže smrti.

Jutros gledam program TV Zenice gdje je bio gost jedan od pratioca ove nove, ja bih rekao ideologije, iako ova riječ nije nimalo ispravna sa vjerskog aspekta gledišta. Čovjek je govorio našim jezikom, imao je našu čehru ali neku odsutnost i neveselost u očima. Gledao je preda se dok je govorio. Bio je stranac koji je govorio našim jezikom. U jednom momentu je citirao jedan hadis i rekao da je ovaj život manje važan u odnosu na ljepotu koja nas čeka u dženetu ili raju. Dakle, drugim riječima, on je pobornik priče o ljepoti smrti, ispred radosti življenja i onog najsvjetlijeg što nam je Bog dao a to je život.

Život nije isto što i smrt

Zna se ko daje život i smrt, i zna se kojim redosljedom je to postavljemo. Zna se takođe da se u ime onoga koji je odredio taj redosljed ne može dati smrt ili prekinuti život. Isto tako se zna da je isti taj podario razum i savjest da se ne zloupotrebljava pojam života i smrti, i nema tog opravdanja da se u njegovo ime uđe u jednu školu u Pakistanu i ubije 160 djece ili u redakciju francuskog časopisa i ubiju članovi te redakcije. Ta smrt se ne može opravdati nikakvim drugim ciljom nego bolešću uma i nedostaku spoznaje kako je Bog podario život svakom od nas prije svega kao poklon. A poklon se ne daje svakome.

         Prije nešto više od 40 dana u našoj zajednici je završio život mladić od tridesetak i koju godinu. Juče smo učili dove za njegovu dušu. Njegova smrt je bila teška i nanijela do kraja života nesagledivu patnju njegovoj familiji. O njoj nismo govorili jer o smrti se ne govori kada se dove uče. Dovama se tražio spas njegovoj duši. Ja bih bio sretan da smo govorili o njegovom životu. I na takav način se oprostili i od dijela našeg života koji smo dijelili sa njim. Neko će reći to nam ne dopušta naša vjera ili tradicija. Neko će reći on je Bogu otišao na polaganje računa i sve će biti tamo rečeno. Ja ću ipak reći, o čovjeku treba pričati, jer je život ostavio za sobom i u njemu dobrote koje smo i mi koristili. A o dobrotama uvijek treba pričati. Ako šutimo o tome, i meleci, dobri anđeli će ostati nijemi, a šejtani ili đavoli će doći na svoje. A meleci i šejtani su uvijek pretendenti za naše srce, obraz, jezik i postupke. Kada govorimo o dobroti življenja drugog meleci su nam na jeziku, kada to prešutimo šejtani nam u krilu sjede. I zato iskoristimo mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, život prije smrti. Zar nam to i naš pejgamber-zadnji Božiji poslanik Muhamed nije preporučio!?