Ljetopis 2007 SUNCE ZALAZI IZA MOJE KUĆE U BOSNI

III  dio

“LIJEPO JE IMAT’ SVOJU ČARŠIJU“

Daleka istorija ovog kraja je begovska i esnafska, novija antifašistička, nedavna srpsko nacionalistička a današnja u pokušaju betoniranja stanja republike im stečenog u krvi komšijske. Nijedna do kraja uspjela ovaj grad potpuno izmjeniti, pa nadati se je da će tako biti i ovog puta. Evropa je isuviše bliza i privlačna da bi se mogla vidjeti obećana šumadijska brdašca.A zemlja se ne može iščupati i nakalemiti na nešto što je već suho. San Velike Srbije je mrtvo truplo bez soka na kojem su svi kalemi izumrli, a oni koji su ih postavili već upisani kao najsmrdljiviji talog balkanske i evropske kanalizacije.

Autor: Nihad Krupić

Ja sam se sasvim slučajno rodio u Bosanskoj Dubici 25 februara 1961 godine u 10:30 ujutro, u gradskoj bolnici pod nadzorom babice Katice. Ova žena iz susjedne preko Une,Hrvatske Dubice, svima znana kao Kaja, je porodila na hiljade djece i postala jedna vrsta porodiljske institucije, spominjana i dan danas širom svijeta gdje god je dubičana. Nekoliko godina prije mog rođenja  u ljeto 1958 godine moja majka je došla iz Bihaća u Bosansku Dubicu u posjeti svojoj sestri Hafi. I onda upoznala mog oca , rodom iz Kamengrada kod Sanskog Mosta koji je isto tako došao na kratko obići svoju sestru, samo kojih stotinu metara dalje. Ašik po ašik, rodila se ljubav i odluka da nastave zajednički život u gradu gdje su se i zavoljeli. Majčinim oštrim i ponosnim krajiškim porijeklom i očevim poštenjem i brigom za familiju, te uticajem prijatnosti dubičkog života, formirao se moj karakter. Stari dubičanci su mirni, gostoljubivi, dobre zanatlija, pomalo spori i ne baš poletni ljudi, koji su znali podobro uživati u životu. Nisu rado prihvatali novonaseljene. „Došle“ ,kako su ih zvali, su se morali godinama dokazivati dok ih je čaršija prihvatila.

Ovaj posljednji bosanski grad na rijeci Uni je uvijek bio na raskršću velikih imperija. I danas postoji legenda kad horoz zapjeva u Leptihoru, starom dubičkom naselju, u tri carstva se čuje. Tolika je nekad bila blizina utaborenih vojski. Stanovništvo koje je znalo u jednom danu promjeniti više vladara, izgradilo je  način privikavanja na sve sisteme i društva i bez velikih poteškoća se provlačilo kroz otomansko, austrougarsko i doba svih pet Jugoslavija. Daleka istorija ovog kraja je begovska i esnafska, novija antifašistička, nedavna srpsko nacionalistička a današnja u pokušaju betoniranja stanja republike im stečenog u krvi komšijske. Nijedna do kraja uspjela ovaj grad potpuno izmjeniti, pa nadati se je da će tako biti i ovog puta. Evropa je isuviše bliza i privlačna da bi se mogla vidjeti obećana šumadijska brdašca. A zemlja se ne može iščupati i nakalemiti na nešto što je već suho. San Velike Srbije je mrtvo truplo bez soka na kojem su svi kalemi izumrli, a oni koji su ih postavili već upisani kao najsmrdljiviji talog balkanske i evropske kanalizacije.

Obične građane nije interesovala politika. Lijepo su živjeli, osjećali se u pravom smislu evropljanima i bez neke silne ljubavi za bilo kojim političkim pravcem nastavljali tradiciju svojih predaka u nadživljavanju svih vladara, vojski i sistema koje su dolazile bukom topova i jurišem pješadije i konjice a odlazile skidanjem izbledjelih zastavi sa jarbola. Sjećam se momenta kada je srpska vlast postavila, oko 10 metara ganjc novu srpsku trobojnicu sa velikim 4S ,1991 godine ispred opštine a malo manje na svim ulaznim punktovima u grad. Jedna je došla samo kojih stotinu metara od moje kuće na prijedorskoj cesti. Gledao sam danima tu zastavu pokušavajući da proniknem u dio srpskog mentalnog sklopa gdje stoji šta uraditi kada se digne ta zastava i šta će se desiti kada se skine. Prošlo je od tog dana 15 godina i ovog ljeta dok sam sjedio ispred svoje kuće i gledao izblijedelu i otrcanu trobojnicu bez ikakvih simbola, na momenat sam poželio ostaviti tu zastavu da visi dok god je grada, Neka svjedoči o nasramnijem dijelu srpske historije u kojem je prvo grad preimenovan u Kozarsku Dubicu, izmjenjena imena svih ulica i institucija koja nisu nosila srpska imena. Čak i ime moje ulice, 8 mart je promjenjeno.Iz politike, privrede, policije, teritorijalne odbrane  odstranjeni svi kadrovi nesrpske nacionalnosti. I poslije toga više nije bilo grada, nego poligon za ispitivanje srpskog nacionalizma i šovinizma u ubijanju, pljačkanju, zastršivanju, prebijanju, odvođenju u logor, rušenju džamija i katoličke crkve i na kraju progonu nesrpskog stanovništvo. A onda su gurnuli svoju mladež na ratišta širom Bosne i Hercegovine odakle se vraćala u kovčezima i punila dubička groblja.

U tim godinama je potisnuta potpuno slavna antifašistička prošlost kozarske epopeje i  borbe golorukog naroda Potkozarja protiv njemačkih nacista i njihovih sluga. Od prve ustaničke puške srpsko seosko stanovništvo je bilo potpuno predano partizanskoj tradiciji sve do dana dok se nisu početkom rata u Hrvatskoj 1991 preko noći pojavili nepoznati šuberaši sa sjajnim kokordama, opasani mitraljeskim redenicima i dugim bajonetama na kojima bi ima pozavidjela i glumačka ekipa našeg najgledanijeg filma svih vremena „Bitka na Neretvi“. Nekoliko mjeseci prije samog napada na Sarajevo i početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, i zrak je postao težak za udisati. Pogledi komšija su prestali biti prijateljski. I kako god je sa ratišta Gradačca ili Bihaća, gdje je bila raspoređena dubička srpska vojska, dolazila vijest o gubicima tako je omča oko našeg vrata stezana jače. Sva ta histerija srpskog šovinizma nije zahvatila kompletnu masu dubičkih Srba . Grad je relativno pošteđen velikih razaranja i genocida koji se desio samo tridesetak kilometara dalje u Prijedoru i Kozarcu.

U smirivanju krvožednih srpskih komadanata ovog kraja pozitivnu i časnu ulogu je odigrao tadašnji načelnik opštine prof. Nikola Karan, koji je samo  godinu po izbijanju rata umro kod kuće u 44. godini pod veoma sumnjivim okolnostima. Njegovu javnu izjavu da će prije stati isred poštenog muslimanskog gradjanina ovog grada nego pokvarenog Srbina mu je najvjerovatnije došla glave.

U skoro dvije godine trajanja egzodusa, nesrpsko stanovništvo Bosanske Dubice je protjerano u više od 15 konvoja. Oko 800 je ostalo i tek od 2000 godine su se Bošnjaci počeli vraćati. Najviše iz Sanskog Mosta i Bihaća. Moji roditelji su poslije skoro 8 godina muhadžerskog života u izbjegličkom centru Pontižela kod Pule, Bihaću i Sanskom Mostu, napokon u prvom masovnom povratku došli našoj kući. Interesantno je da nisu htjeli ostati u svojim rodnim gradovima Bihaću i Sanskom Mostu, gdje su godinama bili muhadžeri, nego su se vratili u Bosansku Dubicu. To dovoljno govori koliko je ovaj grad u srcu ljudi koji su rođeni ili živjeli duže u njemu.

Moja čaršija danas izgleda puno bolje nego tih mračnih  dana i noći devedestih godina. Moja prva šetnja gradom je protekle u određenoj tremi. Još od vremena kada sam marta 1993 objavio prvi tekst na dvije srednje strane  tadašnjeg evropskog izdanja Oslobođenja, praćeno je šta pišem. Dobivao sam i prijetnje da me čeka nož ili metak. Kako mi se ne može garantovati bezbjednost, i da se svako može vratiti u Bosansku Dubicu osim mene. Od početka pisanja izašao sam otvoreno imenom i prezimenom , spreman na sve. Istina je bila jača od mogućnosti da šutim i prihvatim nametnutu mi sudbinu.  Progovorio sam i na taj način prenio istinu i olakšao svoju dušu i potrebu da se ne osjećam poraženim i poniženim. Zločinci imaju svoja imena i prezimena, žrtve takođe, a budućnost samo može biti svijetlija ako se mrak do kraja rasvijetli.  O ovome sam razmišljao koračajući po divnim mermernim pločama dubičkog centra grada. A tamo sam ugledao lica nekih novih građana, uz stare , već vremenom načete i ne baš u udarnoj odori i sjaju u očima. Nisu me prepoznavali, tako da sam bez problema stigao u policijsku stanicu da prijavim dolazak. Dok je jedan policajac ispunjavao formular, druga dva su me gledali, pušili  i pričali na ulaznim stepenica. Osjetio sam da je razgovor vezan za mene. Očekivali su moj dolazak. U malom gradu se sve zna. Onda sam pogled sa njih skrenuo prema  ulazu u podrum koji je bio mučionica mojih sugrađana. Dovedeni nalozima zloglasnih inspektora Ljubana Medića, Vlade Karana i Mirka Kasabašića, vječitih gradskih autsajdera. Dočekavši svoj momenat tokom rata privodili su, zatvarali i ako nisu lično tukli onda su gaseći svijetla u mraku dovodili sa ratišta mlade momke koji su se iživljavali na zavezanim ljudima. Nikad neću zaboraviti kako su izgledala ledja mog prijatelja Mirze Ćehajica Kine, jednog od najačih momaka koje je čaršija ikad imala, poslije noći kada su ga četvorica momaka tukla u policijskoj stanici dok je bio vezan objema rukama za neki radijator.

 Pogledavao sam srpski grb  na kratkom rukavu milicionera ne vjerujući svojim očima da sam ponovo tako blizu tog simbola zločina. Odjednom, uz radosni pozdrav približio mi se jedan od zapovjednika stanice, dugogodišnji prijatelj mog brata iz onog boljeg vremena, srdačno me pozdravio i poželio prijatan boravak u našem gradu uz obaveznu opasku , ako šta trebam da se obratim njemu. Ponovo sam izgleda dobio privilegije kao nekad dok sam igrajući nogomet bio “razmaženo gradsko čedo”. Pomislih , gdje ste bili onda, kada nam je svima trebalo samo reci:” Žao mi je što vam se ovo dešava”. Makar na uho da niko ne čuje. Danas meni njihove “dušebrižničke” riječi ne znače ništa. Ponovo je proradilo srpsko lukavstvo pomjeranje svojih odbramenih linija do momenat kada se traži rehabilitacija njihovih nečasnih dijela, od nas koji smo bile žrtve istih.

Naravno, podosta Bošnjaka pada na ovo misleći da trebamo sve zaboraviti kako bismo ponovo živjeli skupa i dobro. Za mene rehabilitacija zločinca ne postoji. A pogotovo zaborav zločina, Postoji rehabilitacija onih koji su bili zaneseni politikom ali pri tom nisu ubijali , silovali, palili, rušili i progonili. I oni trebaju prvo tražiti rehabilitaciju kod pripadnika svog naroda koji nije učestvovao u  genocidu, agresiji i progonu nad Bošnjacima. I koji je šikaniran od tog istog društva jedva preživljavao i čistog obraza i dan danas ostao uspravan i pošten . Njih ima i mi znamo ko su oni . Oni su u stvari jedina nada kompletnom srpskom narodu da se odreknu ideje o dijelenju onog što se ne može podijeliti. Nije Banjaluka lonac graha da ga kreneš jesti u Bosni, a završiš negdje iza Kalamegdana. Oni koji misle da mogu tako već su davno pokupovali vile na Dedinju. Što god to prije njihova raja spozna prije će se riješiti zabluda. Dodikovi su doselili prije koje stoljeće iz Vlaške kao ovčari i kulaci i opet će nazad. Tu nema spora.

       

Danas su trgovi i ulice Bosanske Dubice  uredne. Osjeća se određena živost i optimizam ljudi. Centrom gradom dominira predivna plaza novog Zepter centra gdje se smjestilo nekoliko luksuznih lokala, banka, a u pozadini, na mjestu starog hotela i zidovi novog u gradnji. Zgrada Opštine se renovira nafinjim mermerom i proširuje u samom ulazu da bi se ubrzala procedura vađenja dokumeta.Službenici su veoma ljubazni i efikasni. Izvadio sam sva osobna dokumeta za čitavu familiju u rekordnom roku. Čak i novu BiH vozačku dozvolu. Pripremajući se i zvanično za glasanje sljedeće godine. Tih dana je temperature dostizala 40 stepeni. Ljudi su jedva čekali da se domognu hladovine i rijeke Une. Grad je bio pun dubičanaca iz čitavog svijeta. Radilo se na obnovi kuća, pravljenju novih, uređenju dvorišta. Grad je buknuo u privrednom smislu, prilivom stranih valuta. Naravno, radi se o malim servisnim uslugama, dok su nekadašnji dubički privredni nosioci, zatvoreni ili rade sa manje od 10 posto kapaciteta. Naravno ključ razvoja ovog kraja leži u zapadnom tržištu, koje je na dohvat ruke. Iz tog razloga ovaj kraj može u budućnosti  računati na idelan položaj i blizinu važnih saobraćajnica. Ali opet sve je lakše promjeniti osim navika ljudi. Beznađe je tako zarazno i namjerno utiskivano ideologijom u ljude, tako da imam osjećaj da se srpskim turbonacionalizmom želi i mlada generacija zaraziti do te mjere da može čekati i sto godina da se mi odreknemo svog grada. A to neće nikada biti. Ono što me je razočaralo kod mojih prognanih sugrađana ili onih koji su se vratili , je nedostatak ili nestabilnost institucija koje će učvrstiti potrebu prvo za političkim prisustvom, pa onda za svakim drugim. Tako se ovog ljeta sve svelo na druženje na Uni, bez značajnije kulturne manifestacije. To je upravo ono što i te kako odgovara sadašnjim dubičkim vlastodršcima. Idite vi u džamije, kupajte se, veselite po kafićima, trošite pare za građevinski materijal kod nas, uživajte u dobrom bureku kod Kulija na Brdu, dođite da obavite vjenčanja ovdje (a mi ćemo vam napraviti i video kasete i uzeti podobre pare za to) i kada dođe septembar vratite se u svoje kreditom kupljene stanove i kuće širom svijeta i vrtite do besvijesti slike i DVD’ove sa ljetnim uspomenama.  Naravno, nije ovo slučaj samo sa mojim gradom, slično je i sa mnogo drugih. Opet, tješi me pomisao da nas niko nije mogao nadurati u čekanju, pa vjerovatno neće ni sada. Ali dostojanstveno bi bilo kada bi moji dubičanci već sada krenuli u pripremi sljedećeg ljeta sa mnogo kulturnih sadržaja. Zbog naše djece. Tako će i oni postati jači a mi u funkciji održavanja prave veze sa našim gradom. Iz osobnog iskustva znam koliko mi je važno bilo slanje djece u Bosnu ovih godina. Moj san se ostvario onog momenat kada sam stojao ispred improvizovanog koša i tepiha, na gradskom trgu i gledao kako dva sina Adnan i Sanjin,sa Samirom i Amirom od sestre, te Alenom od brata, u timu Krupić, učestvuju kao prva nesrpska ekipa na tradicionalnom košarkaškom gradskom turniru 3 na 3. Bez ikakvih problema, varnica u utakmicama. To je bio u pravom smislu povratak u moj rodni grad.

Dalje, u funkciji popravljanja i sriječavanja naših sumnji u sve što postoji i kreće se, mi Bošnjaci se moramo oslobodite  navike da nam sve trebaju organizovati Islamska vjerska zajednice i hodže. Čak i folkor i sport i politiku. Prvo, zna se koji je posao hodža. Ako su oni u stanju da od hodža postanu imami i efendije u pravom smislu, onda postoji dobra šansa da se uključe i pomognu i u ostalim sferama naročito povratničkom života. Trenutna snaga Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini je neupitna, ali mi nikada u historiji nismo bili narod koji je institucionalno prihvatao vjeru. Nego je to prvo bilo srcem i dušom, a vjerske službenike po zasluzi. Onoj ljudskoj, nenametljivoj, običnoj, čisto srčanoj. Dakle moji sugrađani, oslobodite se navike i pomisli kako hodža Safet mora biti stožer svih inicijativa i aktivnosti, od vjere, folklora, do sporta i politike.On je mlađahan i ima još dosta da uči. A hoće li uspješno preći dubički čaršijski prag, ostaje da se vidi. Na njemu je. I ovaj put, po običaju otvoreno kažem: folklor djeci, politiku odlučnim i sa kredibilitetom, umjetnost i kulturu istrajnim…i svima će nam biti lakše. Na kraju i ja imam šansu jednog dana da me dubičani dočekaju promocijom mog pisanog dijela i osjete kao nekog ko ima viziju. I ne odriče ih se i odvaja od njih, ali traži  da se oni ne odriču ni njega.

Sam Bog zna da bi volio da nikad nisam doživio izgon i poslije toga napisao ono što sam napisao, ali ako sam na pravdi Boga, poput hiljada mojih sugrađana i drugih Bošnjaka širom naše domovine na najpodliji način ponižen tjeranjem sa onoga što je moje i nikoga drugog, morao sam biti svijedok vremena i napisati da se ne zaboravi. Zbog same istine i pravde. Da znaju sve buduće generacije kako se zločin nikad ne isplati i laž magijom utisnuta u mozgove i tijela vodi samo do smetljišta istorije i civilizacije. Dosta puta sam čuo , čak i od svoje rodbine, pusti to, mi moramo u pomirenje i ponovo nastaviti živjeti skupa.

Od ovoga mi se želudac prevrne. Ako iko treba tražiti pomirenje i oprost onda je to buduća srpska generacija a ne mi. Mi se nismo ni svađali, ni sa kim a ni željeli da se desi ova tragedija. Hvala Bogu da nam ona opet nije uzela i dušu i srce i mozak i jezik, pa se ponovo uzdižemo iz pepela, jači i odlučniji nego ikada. Kada god pomislim na Bosnu i Hercegovinu, prvo mi na um dodje da je

ona domovina naša.Nemamo druge.Kada god pomislim na Bošnjake, prvo mi na um  mi padne da su oni uvijek bili većinsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini.Kada pomislim da nam se  ponovo prijeti , kao nekim nestankom, na um mi padne da je Bošnjaka  danas u Bosni i Hercegovini više nego svih ostalih skupa.Da ne brojim okolo u susjednim drzavama.

I, šta dalje!? Sigurno da nema govora o nekakvom životu koji vodi u nestanak nego u bolji i organizovaniji život u svim segmentima države nam Bosne i Hercegovine. Mi građani drugog reda u jedinoj domovini koju imamo ne možemo biti a nikada nećemo ni gurnuti drugog da budu ispod nas, taman im se procenat brojao ispod jedan. To nama ne dozvoljava ni naša kultura, ni tradicija a pogotovo vjera. Straha nemamo, a ne želimo ni da se neko boji nas. U strahu su oči slijepe,usta nijema, uši gluhe. A šta bi mi behara da ne gledamo, sevdaha da ne pjevamo i ezana da ne čujemo širom naše Bosne i Hercegovine.