BIBLIOTEKARKA

Autor: Nihad Krupić

Priča iz knjige "RAM ZA SLIKU MOJE BOSNE"

                I

– Dobar dan, gospođo Angela!

Stajala je i dalje ispred visokog prozora i odsutnim pogledom zurila na rijetke prolaznike dubičke glavne ulice, ne obazirući se na moj pozdrav. Imala je lijepe crne cipele, s niskom petom i ravnim vrhom; laganu ljetnu suknju i široku svilenu bijelu košulju, nemarno prebačenu preko pasa. Desna ruka joj je bila savijena ispod prsa, praveći oslonac uzdignutoj lijevoj nadlaktici u čijim je prstima gorjela cigareta. Prvi put sam je vidio neuredne kose sa nekoliko vidno sijedih pramenova. Ali, to i nije bilo zabrinjavajuće osim izraza njenog lica. Takvu Angelu nisam poznavao.    

– Ostavi knjige na sto i potraži nove – rekla je tiho, ne osvrćući se.

– Ovog puta ne želim nove. Ostavljam svoje kao poklon biblioteci.

Okrenula se. Usne joj se razvukoše u jedva primjetan osmijeh.

Na suhom i podbuhlom licu su stajali tamni podočnjaci, poput kolutova se spuštajući ispod jagodica. Čak nije imala ni karmina na usnama. Poznavajući je kao besprekorno uređenu, pomislih da se nešto strašno događa u njoj. Uostalom, bio je kraj ljeta 1992. godine. Tek skinutih maski, ljudi su preko noći postajali žrtve ili dželati.

Tih dana i mjeseci je bilo neumjesno pitati ljude kako su.

Angela sa lijevog oka skloni razbarušeni pramen kose i pogleda u paket koji sam stavio na sto. Priđe bliže stolu, izvuče stolicu i sjede. Pokaza mi rukom da i ja sjednem.

– Dakle, ti donio knjige... Osoba koja voli knjige, nikome ih ne daje. To me ne podsjeća na tebe. Ali, da vidimo šta je balast u tvojoj kućnoj biblioteci i čega se želiš riješiti...

– O, sabrana djela kozaračkog maestra Mladena Oljače. Ha, ha, ha… Niko ga izgleda više neće... Šta dalje!? Kapor, Andrić, Ćopić, Ćosić, Gorki, komplet Zillahi… Malo čudno. Znam šta čitaš i nikad ne bih rekla da imaš ovu Oljačinu «enciklopediju». Hajde, priznaj, je si li je pročitao?

Nasmijao sam se njenoj uporedbi zaista odlično dizajniranih, u tvrdom povezu, pet Oljačinih knjiga sabranih djela. Angela ostavi knjige, uze cigaretu iz pepeljare i povuče dug dim.

Poznavao sam je dugo godina, i nikad sa njom duže pričao. Prvih godina po Angelinom dolasku u biblioteku, naš odnos se svodio na vraćanje pročitanih i uzimanje novih knjiga, te moja uobičajna pitanja o literaturi koju sam želio čitati. Jednom mi je, kao osmoškolcu, prigovorila da uzimam a ne čitam knjige, jer sam po nekoliko puta u sedmici navraćao u biblioteku. Gotovo u plaču sam izletio vani. Poslije toga sam se ustručavao Angele i nastojao što prije završiti posjetu biblioteci.

Poslije je uvidjela da dolazim u biblioteku zato što volim knjige, preporučivala mi šta bih čitao i, mimo pravila, znala  izdati i po četiri odjednom. I to je radila bez suvišnih riječi.

Ja sam želio sa njom popričati duže, ali blioteka nikad nije bila prazna da bismo mogli razgovarati bez ometanja; uglavnom o mojoj velikoj ljubavi, književnosti.

I, došlo je to vrijeme. Nikog nije bilo u biblioteci. Neubičajna tišina se odbijala od visokog stropa do poda duge prostorije. Rafe su stajale pune i uredne. Pri kraju sobe je bio poširok ulaz u naknadno otvoreni dio gdje su se mogle iznajmiti videokasete.

– Ako hoćeš iskren odgovor, pokušao sam čitati «Kozaru», ali, jednostavno, nije išlo.

– Ha, ha, ha, ha – smijala se glasno Angela. – Ne idu ti od ruke ove sindikalne knjige.

– Sindikalne!?

– Nemoj se pretvarati. Sigurno su u tvom bivšem preduzeću prodavane na odplatu. Ne bi ih uzeo za gotov novac ili zbog želje da ih pročitaš... Ustani i pogledaj na onaj revolucionarni odjel pod slovom «O».

Ustade i priđe pokazanoj rafi. Na njoj je stajalo nekoliko istih kompleta. Bili su nedirnuti.

– Znaš da ih nisam  jučer dobila. Tu stoje godinama. Niko ih ne želi čitati. Eto vidiš da nisi usamljen. Da nije bio partizan i postao rukovodilac, ovaj pisac bi bio potpuno nepoznat. Ovako je postao nezaobilazan. Išao je po školama i učio mlade kako se trebaju čuvati antifašističke tekovine. I sama sam slušala šta priča. Međutim, poslije nedavnog intervjua banjalučkom «Glasu», počinjem sumnjati u njegovu iskreno bivše bratstvo-jedinstveno opredjeljenje.

Zgrada Gradske Biblioteke u Bosanskoj Dubici 2007 godine

Način na koji je ovo rekla je bio tipično Angelin. Uvijek je bila oštra i brza.  Nije birala ni moment ni vrijeme da uputi i koju nepristojnu riječ, ali ovo je bilo nešto što je dublje zalazilo u ocjenu situacije koja je vladala u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Bio sam oprezan. Bilo je to vrijeme kad jezik može odsjeći glavu. I nisam bio baš siguran šta je krajnji cilj Angelinog naglog skretanja razgovora sa knjiga na ono što se zbivalo oko nas.

Izgledala je veoma nervozno i rastrojeno. Drhtavim prstima je izvadila drugu cigaretu i pripalila je na prethodnoj. Činila je to manirom muškarca. Nakon što je povukla dim, podignu glavu i nastavi:

– Ne brini. Ne trebaš odgovoriti! Upravo si mi sve rekao rješavajući se Oljačinih, Kaporovih, Ćosićevih... knjiga, sve do jučer bajne jugoslavenske avangarde. A danas, znaš i sam. Otkrili se do kraja. Sumnjam da su ikad bili ono za šta su se predstavljali.

Spustila je glavu i zašutila je. Tako, nekoliko minuta. Napokon, pogled joj se razbistri, privuče se bliže stolu, nasloni se na lakat lijeve ruke i podboči bradu palcem, dok je u prstima i dalje držala cigaretu.

– Koliko te poznajem? – naglo upita.

– Od kako si došla u naš grad. Možda dvadeset pet godina.

– Vidiš, da bi se znalo ko je ko u ovom ili drugom gradu, ne treba više od godinu rada u biblioteci. Većina se mota oko nje iz nekoliko razloga. Prvi je da pročitaju lektiru, drugi da citiraju i treći da se kulturno uzdižu. Ja znam intelektualni, psihološki i svaki drugi profil kako vodećih, tako i običnih osoba u ovoj kasabi. Dovoljna sam stara da ocijenim ljude prema literaturu koju čitaju. Imam svoj stav o onima čiji se maniri ne uklapaju u ono što predstavljaju. Ne vjerujem “kulturnjacima” koji vole zavrnuti rukave na košulje i pokazuju medvjeđe čupave ruke; kao da će svakog momenta pljunuti u šake i prihvatiti se kose ili motike. Ne vjerujem ni onima što ostave otkopčana dva gornja dugmeta na košulji i sa vremena na vrijeme glade prsa. Niti onima što uvrću brkove poput Vuka Karadžića jednom rukom, a drugom se igraju čačkalicom u ustima. A ni onima koji, poput Mladena Oljače, uvijek na glavi imaju staru kožnu seljačku kapu, a ispod kaputa ručno pleteni džemper od domaće vune. U našim krajevima se prisnost takvih sa svojim narodom očitava u sočnoj psovci, udaranju do bola po ramenima i pucanju iz pištolja u zrak kad se veseli. Takvima je civilizacijski korak između ruralnog i urbanog ogromna provalija, nepremostiva čitavoga života. Dalje! Kako su samo smiješni kad se moraju uvući u odjela. Kravate, uredno zakopčana dugmad ispod vrata, to im je stega i mora; guši ih i čini duboko nesretenim i nervoznim. Neki od ovih «kulturnjaka» su postali i akademici i smjestili nam ovo što je sada. Mogla bih danima pričati o kompleksima uzročnika katastrofe naše zemlje. Znam šta se događa i sa tvojima i sa mojima. Ti si možda i siguran da nisu tvoji ovi što pale, ruše i ubijaju. A ja!? Oni ni meni ne pripadaju. Ne znam više ni kome pripadam. Moj i direktor svega što potpada pod dubičku kulturu je upravo opisani “kulturnjak”... Pitam se šta ja radim ovdje i jesu li uopšte u budućnosti potrebne biblioteka nosiocima i pratiocima ideje o jednom narodu, jeziku i vjeri. Knjiga je ogromna uvreda nepismenim i polupismenim i ovome sistemu koji ovi stvaraju. To i nije društvo. To je ograda da ne uđu oni izvana, a tor za odvojene unutra. Vanjski ih ne zanimaju, a svojim ovčicama unutra će nosioci nove javne svijesti s vremena na vrijeme prosuti u jasle malo ugoroženosti, malo davnih zločina počinjenih nad njima, malo kosovskih djevojaka, majkih Knešpoljki, Jasenovca i eto, zauzvrat, patriotizma. Šteta samo da su pisci knjiga što ih ostavljaš meni, pri kraju baš kad su najpotrebniji svom narodu.

Izbacivala je riječi poput nekog ko je danima i noćima učio tekst i jedva dočekao da ga prospe iz sebe.

Angela je, nije bilo sumnje, bila pod teškom depresijom.

Njen mješoviti brak je novoj srpskoj vlasti predstavljao problem. Traženi su oni s pedigreom bez moguće sumnjičavosti da ovaj rat nije očuvanje Jugoslavije nego stvaranje «Velike Srbije».

Pomislio sam da je najgore ubijeđenim Jugoslavenima. Nestajao je Angelin svijet iz snova, svijet iz najljepših knjiga u biblioteci. Znala je da nema šta tražiti među ovima koji su pretvorili glavne ulice, šetališta, parkove, stadione, dvorane, pozorišta, novine, televiziju, i biblioteke, u mjesta za smotru i poziv na osvetu u ime slobode sistema i budućnosti novih srpskih generacija.

– E, dragi moj mladi gospodine, jesen dolazi, laste odlaze na jug. Sanjarima i romantičarima ne preostaje ništa drugo nego da potraže bolja vremena, ljude, krajeve, tamo gdje neće prestati sanjati, gdje se neće buditi sa bukom topova i smradom baruta, gdje će biti pune biblioteke i korza, gdje nema šanse da se knjige prodaju preko sindikata, gdje će ljudi iz kulture znati otplesati valcer, tango, odrecitirati Lorkine, Bodlerove, Preverove, Makove, Tinove stihove, ali bez zavrtanja rukava, otkopčavanja gornjih dugmadi na košulji i dubokog uzdisanja, kao da je kultura nešto tako teško i bremenito…  Ali, dosta je za danas. Možda i previše. A ko nas, uostalom, i pita. Ne pripadamo ovoj vrsti!

Angela nije očekivala ništa od mene. Bilo joj je dovoljno sámo moje prisustvo.

– Angela, želim se pozdraviti sa tobom. Odlazim iz ovoga grada. Daleko, u inostranstvo.

Prihvatila je moju pruženu ruku, blago se nasmijala i prišla prozoru.

II.

Ljeto 1992. u Bosanskoj Dubici je bilo toplo, dugo i nikad tužnije. Trgovine prazne, tvornice u zastoju, vode za piće na kapljice, a struje tek svakih nekoliko noći po sat-dva, u terminima kad na lokalnoj kablovskoj televiziji treba prikazati zadnji izvještaji sa ratišta. Kiptilo je od odbrane otadžbine u ofanzivama na Gradačac, Bihać, Srebrenicu, srpske riješenosti da po svaku cijenu oslobode i ove gradove i napokon donesu slobodu svome narodu. U prljavim uniformama, smrknutih lica, prepoznavao sam dojučerašnje školske i radne kolege, poznanike. Poručivali da će se napokon riješiti Turaka za sva vremena.

Gledajući ove reportaže, shvatio sam da je vojna uniforma čudna stvar. I bijedniku može donijeti osjećaj nadmoći i veličine. Zato su lica novih vojnika i komandanata smknuta i važna.

Sa ratišta je izvještaje sačinjavao Angelin šef, kulturnjak širokog seljačkog lica, visokog čela, brkova od uha do uha, sa zavrnutim rukavima i neizbježnom čačkalice u ustima. U mlađim i ludim danima se oženio Muslimankom, medicinskom sestrom. Zato se morao dodatno angažirati.

Sutradan sam po komšijskim mrkim pogledima uviđao da je dubička kablovska televizija postala najvažnija spona između rezervista na položajima i naroda ostavljenih kod kuća i veliki oslonac u sistemu komande Dubičke vojne vlasti.

I nakon susretu sa Angelom, na večer je prikazan «kulturnjakov» TV-izvještaj. Potom je nestalo struje. Bilo je toplo i sparno. Nisam mogao spavati. Izišao sam na balkon i u mraku osluškivao žamor stražara sa obližnje benzinske rampe na prijedorskoj cesti. U daljini su se vidjela svjetla Novske. S vremena na vrijeme, tišinu su razbijali rafali iz automaskog oružja i potmuhla grmljavina topova sa nekog od frontova oko Gradiške i Okučana. I mjesni mineri su se opet aktivirali s postavljanjem dinamita pod nesrpske kuće. Činili su to redovno poslije ponoći. Strah se uvlačio sve dublje. Mnogi, kao i ja, nisu mogli spavati. Sjedili smo i razmišljali šta nam je činiti.

Ali, moje misli su bile okupirane Angelom.

Došla je u naš grad sredinom sedamdesetih. Biblioteka je bila na istom mjestu kao i sada, unutar stare austrougarske zgrade u centralnom dijelu glavne dubičke ulice, iza Gradske kafane i preko puta samoposluge. Glavna ulazna vrata su bila visoka i široka, postavljena na unutrašnjoj strani gotovo polumetarske širine zida, sa dva kamena stepenika koji su biblioteku odvajali od tratoara. S obje strane od vrata bilo je po nekoliko uskih i visokih duplih prozora.

Bio je zimski raspust. Krenuo sam u biblioteku. Po ulasku sam skinuo bundu i okačio je na vješalicu. Prostorija je bila pusta. Iz vratnica stare visoke peći na drva se izvijao plamičak. Bilo je toplo i prijatno.

Pročitane knjige sam ostavio na sto i krenuo prema rafi s knjigama ruske književnosti. Kad bih započinjao čitati nešto iz strane književnosti, nisam odustajao po nekoliko mjeseci. Upravo sam vratio prva dva dijela «Tihog Dona» i želio završiti s preostala dva. Našao sam ih pri dnu police. Sagnuo sam se... U tom momentu me zapahnuo miris najljepšeg parfema što sam do tada osjetio. Okretao sam na lijevo-desno, ali je parfem izvirao sa svih strana. Sa uzetim knjigama sam naglo izišao iza rafe i – sudario se sa ženskom osobom. Ona je izgubila ravnotežu i pošla padati. Ispustio sam knjige i mahinalno je uhvatio ispod pasa, priljubivši lice njenom vratu. Zapahnuo me miris parfema. Ona se trže, pogleda me, izvuče se iz mojih ruku i bez riječi krenu prema stolu za kojim je sjedila stara bibliotekarka. Brzo sam s poda pokupio treći i četvrti tom «Tihog Dona» i nestao iza polica. Bio sam veoma zbunjen. Od zadnje police između knjiga provirio sam ka osobi sa kojom sam se sudario. Bila je mlada, ne više od dvadeset pet godina. Izrazita crnka, jake i poluduge ravne kose. Živih crnih očiju, poviše kojih su se izvijale duge široke obrve. Bez šminke, sa sitnim maljicama iznad usni i malim tamnim mladežom na lijevom obrazu, lice joj nije bilo izrazito lijepo, ali je odisalo nečim dalekim, stranim i privlačnim. Imala je debeli šareni džemper s visokim okovratnikom i braon suknju od debljeg vunenog platna, a na nogama duboke zimske cipele. Nemarno je sjedila, prebacivši nogu preko noge, okrenuta prema peći, držeći knjigu u jednoj ruci, a cigaretu u drugoj. Ruke su joj brižno njegovane, bijelih prstiju, sa dužim, crveno lakiranim noktima. Jednostavno, u sebi je imala privlačnu i buntovnu energiju... Napokon sam skupio hrabrost i krenuo prema stolu. Pogledala me, nasmiješila se, spustila knjigu na sto i stavila cigaretu na veliku staklenu pepeljaru. Bez riječi uze knjige koja sam vratio, upisa datum i nove knjige uvede u register. Podignu glavu, ponovo mi se blago nasmija i reče:

– Doviđenja.

Odpozdravio sam, obukao se i izišao na januarski snježni dan.

Kad god sam se mislima vraćao na prvi susret sa Angelom, iz sjećanja su izbijali snaga njene pojave, divni miris parfema i njeni prilično slobodni maniri. To je bio dio njenog karaktera, čime je  napravila imidž osobe odbojne ruralcima i pristupačne intelektualcima.

III.

Većini je bio nepoznat privatni život gospođe Angele. Malo ih je znalo da je Angela došla iz Zagreba, gdje je završila školu i udala se za Jožu, koji je, kao otpravnik vozova i šef manjih željezničkih stanica, često premještan. Imali su samo jednog sina, Mladena.

Godinama stanovali u našem gradu, da bi, s Jožinim namještenjem za šefa željezničke stanice u Hrvatskoj Dubici, počeli graditi novu kuću na Parnicama, tri kilometra od grada udaljenom naselju na cesti prema Prijedoru. Nije prošla ni godina, a na brdašcu je, među ostalom novogradnjom, izrasla njihova lijepa kuća. Zagorac Joža je volio imanje i ispred kuće im je bio besprijekorno uređen vrt. Održavao ga je sa ljubavlju i možda bio jedini muškarac u okolini koga je zanimala sadnja i održavanje ruža i ostalog cvijeća.

Kad se činilo da su našli mir i svi napokon počeli živjeti skupa, bez Jožinog odsustvovanja od kuće, postavljene su prve barikade u Kninskoj krajini, pa izbile borbe u Baniji i Slavoniji, da bi Hrvatska vojska bila potisnuta do Sunje.

Rata u Bosni nije bilo, ali su iz dubičke općine topovi danonoćno tukli preko Une – Novsku, Jasenovac i ostala hrvatska mjesta. Joža više nije mogao ići na posao jer je željeznička stanica u Hrvatskoj Dubici postala linija razgraničenja između hrvatske i srpske vojske. Ostao je kod kuće, dok su ga poprijeko gledali prvi susjedi Srbi koji su, kao rezervisti, već bili na ratištima u Hrvatskoj. Kao i ostali nesrpski građani Bosanske Dubice, Joža je mislio da će proći i ta ludost. Za Novu 1992. godinu je sklopljeno primirje između “zaraćenih strana” u Hrvatskoj. Ali, situacija se zaoštravala u Bosni.

Dođe referendum početkom marta 1992. Glasanje za naselje u kome su živjeli Angela i Joža moglo se obaviti na Krivdića Brdu, u stoposto muslimanskom naselju. Kao i na drugim glasačkim mjestima, ni tu se nije očekivalo da će neko osim Muslimana glasati za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, oko podneva se pojavio Joža, donio svoju, ženinu i sinovu ličnu kartu, i glasao za sve troje. Potom je prišao okupljenim ljudima, rukovao se sa svakim, prihvatio ponuđeno pivo, digao flašu, nasmijao se i rekao:

“Neka nam je sretna naša nezavisna i samostalna država Bosna i Hercegovina!”

Svi su prihvatili zdravicu i Joža se uključio u razgovor. Grupa je postajala sve veća, da bi predvečer stigli pečeno jagnje i harmonika, i sve se pretvorilo u veliko slavlje. Kada se dobro popilo, Joža tužnim glasom poče pričati da su mu sina mobilizirali i poslali na ratište kod Jasenovca. 

“Sinu mi je tek dvadeset i neka. Bio je veoma uplašen. Pucalo se na sve strane. Od samog dolaska na položaj, drugi srpski vojnici su ga počeli gledati poprijeko, a jedan mu je otvoreno rekao: 'Šta ćeš ti, ustaša, ovdje?!' Angela je uspjela intervenirati kod vojnih vlasti i mali je vraćen kući.»

Joža je stao s pričom i povukao iz pivske flaše.

“Znate», nastavio je, «Hrvat sam, a žena mi je Srpkinja, sin nam je… ne znam ni ja. Živim u Bosni i ne mislim ići odavde. Želim da ovo bude država moje familije, jer izgleda da će jedino u njoj moći slobodno živjeti ovakvi kao moja porodica. Neka makar moj sin bude neopterećen ovim strašnim nacionalizmom i sa Istoka i sa Zapada.”

IV.

August je prolazio, a ritam zločina se pojačavao vijestima iz Prijedora i okoline o nestajanjima čitavih sela.

Iz Bosanske Dubice je na Manjači odvedena grupa od četrdesetak Muslimana; ekstrema, po mišljenju srpske vojne vlasti.

Gradom se više nije moglo kretati slobodno. Nastojao sam provoditi vrijeme u kući, jer automobil više nisam imao, a ukrali su mi i bicikl.

Bili smo totalno okruženi vojnim punktovima na svim izlazima iz grada. Kuća mi je bila blizu jednog od tih punktova i mogao sam gledati proceduru koju su morali proći nesrbi ukoliko su, autobusom ili nekim drugim načinom, išli izvan grada. Uskoro je došlo naređenje da niko od Muslimana ne može napuštati grad bez specijalnog odobrenja iz policijske stanice.

Angelina i Jožina kuća je bila samo kojih stotinu metara iza moje i da bi izbjegavali svakodnevno kontroliranje, rijetko su odlazili u grad, ali sa njihovim sinom Mladenom sam se bolje upoznao zadnjih nekoliko mjeseci igrajući košarku. Taj sport mi je u osnovnoj školi bio velika ljubav, ali sam se opredjelio kasnije za nogomet i dugo godina bio standardni prvotimac u lokalnom timu. Liga je prekinuta s izbijanjem rata, tako da sam, onako rekreativno, opet zaigrao košarku, većinom s mlađim momcima. Igralo se «tri protiv tri na jedan koš». Počesto sam igrao sa Mladenom, koji mi se veoma dopao. Bio je tih i lijepih manira. Kasnije sam doznao da je Angelin jedinac i postali smo još prisniji. Vidjelo se da je nesretan i utučen ratom.

Ljeto 1992. je izmicalo, a temperature su još bile visoke. Tako je bilo i posljednje trećine augusta. I zato sam dugo u noć sjedio na balkonu, a ujutro duže izležavao. Jednoga jutra sam začuo majčin razgovor sa ženom iz komšiluka. Kad sam pogledao kroz prozor, komšinica je napuštala dvorište, a majka je izgledalo zabrinuto. Naviknut na loše vijesti, upitao sam šta je bilo. Odgovorila je da je nestala familija Koščak – Angela, Joža i Mladen. Obližnje komšije su čule galamu pred svanuće, ali su mislili da se radi o kućnoj prepirci. Pošto sutradan niko nije izlazio iz kuće, pozvali su policiju tek predvečer. Kuća je bila prazna i u velikom neredu, sa tragovima krvi po sobama. Vijest je prostrujala gradom. Bilo je raznih komentara. Pričalo se da se Angela na poslu i sa prvim komšijom, vozačem autobusa zvanim Talijan, prepirala i osuđivala ubistva, protjerivanje ne srba iz grada, paljenje i rušenje njihovih kuća.

Nakon dva dana, policija ih je našla na unskoj šljunkari. Bili su izloženi strašnim mučenjima i, na kraju, potpuno izmasakrirani. Dovezeni su u mrtvačnicu na gradskom groblju i već sutradan zatrpani bez ikakve ceremonije. Angela, na pravoslavnom, a sin i muž na katoličkom groblju.

Grad je bio u šoku. Iako je već bilo više od desetak ubistava, dva i usred dana, tako što su srpski policajci pucali u glavu Hazimu Dautoviću Majkiju i Smaji Lađareviću, ovo je bio vrhunac.

Nakon sahrane bez ičijeg prisustva familije Koščak, u grad dođe nekoliko vozila specijalne vojne policije. Mladi, snažni i visoki, naoružani najmodernijim kratkim automatima i pištoljima, govorili su ekavski i hapsili srpske rezerviste koji su hodali naoružani po gradu. Činili su to grubo.

Saznade se da je Angela pripadala prvoboračkoj familiji  i da je njen rođeni brat viši oficir Jugoslavenske Armije u Glavnom štabu u Beogradu.

Vojna policija je zavela priličan red. Prestalo je miniranje i noćno upadanje u kuće. Istraga o trostrukom ubistvu je trajala nekoliko sedmica i sve se završilo na tome da niko nikad nije ni priveden. Potom su beogradski specijalci nestali iz grada. Kao i u mnogim drugim slučajevima, pravda je valjda namjerno zaobiđena. Do nje nije mogao dokučiti čak ni Angelin brat.

Vlasti su taj slučaj željele što prije potisnuti. Do kraja 92-godine iz grada su protjerali  više od 80 posto Muslimana.

I sada, 25 godina nakon zločina, razmišljam o Angeli i našem zadnjem susretu.

Želio sam postati uvijek pisac, stvarati svoje likove i davati im vječnost, bez umiranja, umjesto njih govoreći nedorečeno, igrajući neodigrano, zaboravljajući vrijeme, uloge, mjesto, ne ispuštajući nadu ni kad iz ruku i iz oka sve nestane. Uzdižući duh do najviših visina. Želio sam pisati o Angeli živoj a ne mrtvoj. Ona u mom životu nije bila samo obična bibliotekarka. Nisam ni slutio da će mi baš ona u posljednjem našem susretu, pokloniti rekvijem  ljudskih kompleksa. Moj svijet bi bio uveliko nedorečen, siromašniji bez ove priče. Ovaj zapis je moj krik i vapaj da se život više nikom ne završi na ovakav način i da se nikad više niko ne drzne ubiti bibliotekarku. Moja priča je upozorenje nevinim i naivnim da pored nas još uvijek šetaju ubice bez milosti.  

Neka Angela za sva vremena bude jezičak na vagi između dobra i dobra, između svakog iskrenog građanina moga rodnog grada, svake knjige i rafe u njenoj biblioteci. Neka Angelina teška i bolna sudbina, bude uvod u svijet bolji od prošlog i povod da pošteni građani Bosanske Dubice jednog dana na zgradi biblioteke nadju natpis: “Gradska biblioteka Angela”.

U spomen na Angelu