PRVO INTERNO PA GLOBALNO

Autor: Nihad Krupić
U principu mnoga današnja društva po karakteru i odrazu su na prelazu izmedju robovlasništva i feudalizma..Kapitalizam je brutalan, socijalizam je slabašan a, komunizam je prvo bio humana ideja pa na kraju postao korumpiran, izopačen i uništen od svoje avangarde. Društvo uglavnom kreiraju historijski fakti i pojedinci koji manipuliraju sa masama....

Tačno je da je islamofobija prisutna u Sjevernoj Americi, tačno je da ovdašnji mediji kreiraju stavove pojedinca..Ovo nije nepoznato ni nama jer imamo iskustva  kako je srpska televizija devedesetih manipulirala sa mržnjom prema svemu što je nesrpsko...Recimo u tom vremenu je SANU i Srpska Pravoslavna Crkva preko TV kreirala pranje mozgova običnom srpskom čovjeku. Milošević je imao svog historičara i mentora Dobricu Ćosića (kojeg istina nije volio previše). Tudjman je bio historičar ali je opet imao svog dvorskog historičara Ivana Aralicu. Ovaj Ivan je jednom prilikom rekao "Sukob izmedju Hrvata i Srba je trenutačni i Srbi nam nisu stalni neprijatelji, naši vječni neprijatelji su Muslimani iz Bosne...

Pitate se kakve veze ima ondašnja srbijanska propaganda sa sadašnjom američkom? Ima, ali samo u ovaj prvoj postavci..kreiranje straha zbog sopstvene ignorancije drugačijeg pravo na različit pristup životu. Akademsko društvo i većina vjerskih zajednica u Sjevernoj Americi ne podržava i otvoreno se protivi Islamofobiji. Pojedini glumci i druge javne ličnosti u emisijama govore da su amerikanci ignorati i puni neznanja prema drugim narodima, zemljama i njihovoj tradiciji i običajima. Amerika i Kanada su prije svega zemlje zakona, uredjene do te mjere da je prosto neprihvatljiva predpostavka da bi neko zbog ubistva mogao izbjeći teške kazne...Američki zakoni svakodnevno izriču dugogodišnje kazne. Uprkos negativnom sentimentu muslimanskog svijeta prema Americi i dalje je najpoželjnija destinacija velikog broja emigranata iz Islamskog Svijeta...

U principu mnoga današnja društva po karakteru i odrazu su na prelazu izmedju robovlasništva i feudalizma..Kapitalizam je brutalan, socijalizam je slabašan a, komunizam je prvo bio humana ideja pa na kraju postao korumpiran, izopačen i uništen od svoje avangarde. Društvo uglavnom kreiraju historijski fakti i pojedinci koji manipuliraju sa masama...Bosna i Hercegovina sa ovakvom političkom platformom je stavila sebi štrik oko vrata....Bošnjačka elita nikad nije bila gora u svojoj historiji od ove današnje. Nažalosnije je da nema alternative..Je inače živim dostojanstven i častan život u Kanadi. Dobar i poštovan sam član kanadskog društva. Moja djeca i ja volimo Bosnu onakva kakva je dobra svakome. Ova današnja dejtonska mi izaziva loš osjećaj i politički je ne prihvatam...Iako sam se trudio da u 28 godina ODSUSTVA budem njen kontinuirani pravni stanovnik, od dokumenata do glasanja, Bosna me se skoro odrekla, ona mene ne pita ništa a ja ću je uvijek voliti kao ideju, kao domovinu i kao svoj rodni prag...I tako mi je dobro jer se nikad do kraja neću razočarati u nju.

 Osim Bosne volim  Kanadu jer me je prihvatila kada mi je bilo najteže. Sa svim mojim odlikama i bez ičeg materijalnog. U nju sam došao što se kaže gologuz. Nisam stanovnik drugog reda u Kanadi, u njoj sam naučio dosta dobrog, dvoje djece su mi rodjena u Vankuveru i mogu birati sa kim ću sjesti, družiti se i prijateljovati. I još nešto, ona mržnja kakva je bila na Balkanu 90-tih nikad neće biti u zemljama zapadnog svijeta..Oni mogu da ne vole, da ne prihvataju, da ne znaju... ali nikad neće mrziti onako kako je većina Srba  mrzila  Bošnjake i Albance...Ta mržnja ne poznaje ni granice , ni generacije, ni društvena uredjenja. Ona je postala nesreća Bošnjacima i donekle Albancima ali zla kob Srbima. Nesreća je uglavnom trenutna ali zla kob se oduži i može biti vječna. Niko ne može prekinuti i preusmjeriti tu mržnju u nešto drugo do samih Srba... I do njih je, nije do nas...

Na kraju nije moje da o tome puno govorim, mogu  istaknuti u svom razmišljanju i ostaviti  da se oni sami pobrinu za to. Naravno, nisam idiot da kažem 100 posto srpskog naroda mrzi Bošnjake jer znam sa koliko hrabrosti su časni srpski pojedinci i javno izlazili onda a i sada. Takvi, poput generala Jovana Divjaka su izloženi još većoj srpskoj mržnji nego mi sami. Uglavnom, časnim primjerima srpskog naroda uvijek dajem javno poštovanje  i podršku. I na kraju da kažem; Ja vjerujem da je Amerika toliko moćna i snažna da u ime osnovnih postavki svoje konstitucije SLOBODA, PRAVDA I DEMOKRATIJA, prevaziđe krizu stereotipa straha od drugog i drugačijeg i nađe načina da ne gleda nikog sa visine i sa pozicije sile...To je u stvari jedina dobra budućnost ove zemlje i vjerujem da će je američki građani što prije prihvatiti. Prvo interno pa onda i globalno...

ILIJAZ

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada
Mart 2020.

Naseobina pod imenom Dubica i kasnije Bosanska Dubica se prvi put spominje od 970. godine. Uglavnom uz Unu.Desetak kilometara prije uliva najljepše rijeka na svijetu u Savu. Prvo veće naselje izvan grada je bilo Krivdića Brdo. Kilometar i po udaljenosti od centra čaršije. U spisima Krivdića stoji da su tri brata sa familijama davno, davno,doselili negdje iz okoline Varcar Vakufa i postali prvi stanovnici tog brdašca poviše Dubice, na putu prema Prijedoru. I sve ove godine opstajali jer su bili posebni. Nisu dali na sebe i svoje…Da su bili romantičari i ljubavnici kao Binjačari ili Leptihorci, Dubički Francuzi, vjerovatno bi davno izumrli. Izvan zaštite gradskih zidina. Ostavljeni da se brane kako znaju i umiju.

"Drvo koje hoda" Honolulu, Hawaii  2020

Ispočetka su Krivdići bili jedino prezime na tom brdu. Jedan korijen i jedno stablo..Sa dosta grana…I onda više korijena, još više drva i pogotovo grana. Nedavno sam u jednom parku na Havajima vidio drvo sa stotine odvojenih korijenja čije grane se u zraku sjedinjuju i formiraju ogromnu krošnju..Saznao sam da se zove “Drvo koje hoda”. Donešeno iz Indije da pravi štit od sunca a i od kiše i oluje stanovnike ovog rajskog otoka. To me i podsjetilo na Krivdića Brdo i Brđane…Oni su baš poput tog drveta.

Krivdići su se ženili  iz Puhala, sa Prijedorske ceste, manje iz Leptihora i ostalih dijelova čaršije, koja ih i nije fino gledala, a najviše iz Orahove, Kozarca, Sane, Prijedora, Novog…Dolaskom novih nevjesta iz tih čaršija, pođoše za njima doseljavati i rodbina im. Puniti sokake. Lijevo i desno.. 

Prije svake prodaje placeva ili zemlje na samom Brdu je postojalo pravilo. Moralo se dati na znanje kome se prodaje . I onda zasjedalo vijeće staraca. I odobravali ili branili da se zemlja proda onom koji nije ispunjavao njihove zakone, običaje, tradiciju, vjeru i kulturu. Taman se i kapara morala vratiti. To je i bio razlog što na Krivdića Brdu nije bilo nemuslimanskih familija. Takav je kod njih bio red stotinama godina unazad. Od drugih prezimena i familija je formiran najveći sokak od Makelića, Murćehajića, kasnije pridošlih i Kaltaka. Ovaj sokak je bio centar dobrih fudbalera, vrijednih poljoprivrednika i zanatlija. Na kraju je jedna čitava generacija našla posao u Hrvatskoj, i sedamdesetih počela graditi velike i divne kuće, na mjestima starih ognjišta.
 

U centru Brda je bila familija Ćelam, kao i u podnožju pored Hašića, nizastranu prema gradu. Bili mirni, radni i strpljivi…U samom centru Brda, na raskršću za Vrnješevac je kamenom zidana česma. Preko puta mezarluci.. U stotinama godina postojanja ovih nevelikih mezarluka se i dan danas  u njima ukopavaju merhumi.

Od ovog centra je put uzbrdo prema Vrnješevcu…V, pa, R, pa, NJ, u početku imena naselja.. Može li zapetljanije? Da li znate ijedan naziv na kugli zemaljskoj koji počinje sa ova 3 slova zajedno? Ali kako god je naziv zagonetan i reklo bi se ružan, na taj Vrnješevac, od 60tih u nerodnim i zapuštenim krčevinama kako su lokalci voljeli reći njive na kojima samo bujad i korova raste, se počeli doseljavati oni koji su izgleda selili iz još gorih pustara oko Sane, Krupe.. Pravili male riglovane kuće, usput  jačajući natalitet, da je djece bilo za jednu osnovnu školu. Nakon protjerivanja 90tih i povratkom 20tih ta djeca su sazidali velike i lijepe kuće odakle je bio najljepši pogleda na moj rodni grad..Sa Vrnješevca je pogledati lijepo..Baš tako, po onoj staroj sevdalinki “Sa Igmana pogledati je lijepo”…

Ilijaz Krivdić a nije bio Krivdić

Ilijaz Krivdić , je slučajno rođen na Krivdića Brdu. Koju godinu pred Drugi Veliki Svjetski Rat. Na kraju Brda, gdje se put spuštao prema Horozovcu. Od oca Muharema Muhe, partizana iz onog rata, i majke Mine. Najstariji od 4 djece. Otac mu rano umro.On preuzeo brigu oko majke, koja je u svojih 90 godina nadživjela supruga i dva sina. Iljaza i Ferida.

Možda malo i pretjerujem kada kažem slučajno, ali po svim osobinama Ilijaz je odudarao od prosječnog Brdjanina, ili Grka, kako su ih zvali širom moje rodne čaršije.  Pokušao sam više puta da dokučim zašto su ih zvali Grci, i nakon desetina verzija koju sam čuo, ostao još više zbunjen. Rastezao se od starosti kao Grčka, umijeće filozofiranja, politike, mešetarenja, opstojnosti, naduravanja, pa sve do ostati dužan nekome. Ili propao kao Grčka, a to nikako nije dolazilo u obzir jer Krivdićani nisu ostajali nikome dužni. Na kraju sam odustao od traženja motiva, godina, i tačnog razloga zašto su ih zvali Grci. I dan danas u čudu ostao, kako se Ilijaz mogao roditi i živjeti u sredini koja je bila sve što on nije. Oštra, na dijelu i jeziku. U sočnoj psovci. U tuči, U ljutnji, ružnoj riječi i prijetnji. A niko za života od Ilijaza Krivdića nije čuo ružnu riječ, psovku i prijetnju.

Poslije tog Velikog rata, u kojem Brđani nisu bili nikako fašisti, ali nisu ni Bog zna kakvi antifašisti, uglavnom im je ideologija služila za umijeće preživljivanja svih svjetskih poredaka. Oni su čak bili i muslimani koliko je to potrebno. Ništa preko mjere. Ilijaz Krivdić je možda među prvima sa Brda krenuo školovanje dalje od Osnovne Škole..Tada, početkom 60 tih…Tih, nenametljiv, učtiv, opšte obrazovan, više je slušao nego pričao; su bile osobine koje su jednostavno nepoznate na Krivdiću Brdu. Među Grcima, Ilijazove generacije. Tamo se vrijednovala snaga, brzina nogu i zamah šake. U sekundi na kvadrat. Ko jači, taj kobači..Ko obara druge, on je poglavica i drugi ga slušaju sve do onog momenta dok ne dođe onaj koji će ga sa trona smaknuti dobrim krošejem ili brzinom hvatanja divljeg zeca..

Tako je vas cijeli svijet u gradu i okolini znao da je brži od divljeg zeca bio Mušaga. Ne Krivdić, nego Ćehajić. Njegov brat Safet Čokun uzgajao najbolje lovačke pse u pet okolnih gradova. Najjačeg udarca Kemal Krivdić, najorganizovaniji Sulejman Krivdić, dugogodišnji službenik dubičke poste a najposlovniji i najprogresivniji Ejub Krivdić. Stravstveni lovac.

Najbolji poznavalac rasne stoke; konja, krava, bikova i ovaca Idriz Krivdić. Kada se sjetim dida Idriza, neumornog pješaka, kupca dobre stoke iz sela podno Kozare, čovjeka oštrog uma i duha, jednog oka bijelog bez vida u njemu, na um mi padne tekst stare sevdalinke “Kraj pendžera Jusuf Stari”. 

Kraj pendžera Jusuf stari

kahvu srče, čibuk žari
gleda šeher grad
i sjeća se davnih dana
onog vakta i zemana
kad je bio mlad

K'o jelen je nekad bio
konje jah'o, vino pio
Jusuf soko siv
s djevojkama sevdisao
uz sargiju pjevat znao
kao niko živ

O mladosti, zlatni dani
đulistane poharani
divna li si, haj
džul-beharu ime slatko
Zehro, Suhro, Lejlo Hatko
vaj, sevdahu, vaj

Šta je život, dva koraka
od avlije do sokaka
kratak kaljav put
šapće Jusuf mutna cela
a niz bradu mu suza vrela
kanu na dlan žut

Ovi ljudi su bili vrhovi tih kristala društvene lještvice na Brdu. Gdje se niko previše nije miješao u posao drugog. Rakija se pila lagano, mezilo još lakše, a Ramazanom sve stajalo. Postilo se, išlo na teravije i iftare. Milina i meleci su tada titrali više Brda. U svakoj generaciji je bio neko ko je dobro svirao harmoniku i još bolje pjevao. A i neko ko je znao uzviknuti, da ga je i istočno Albašića Brdo čulo. Na Brdu se hijerarhija poštivala. Ništa preko kimeta. Sve što se može podnijeti. Na Brdu je bilo i narodnih pjesnika. Tokom gladne 50 te godine did Adema Atka i Ibrahima Kulija, Jusuf Krivdić  je ispjevao i jednu šaljivu pjesmu:

Kad se ženi pirmič pilav
Hošaf agin sin
On uzima halvu pitu
Baklavinu kći
Kum bijaše omač aga
Hošaf agin sin
A kumica hurmičica
Baklavina kći

Brdjane je najviše žestila prijetnja. Osim Allaha se nikoga nisu bojali. Ni vremena, ni vojske , ni sistema. Početkom septembra 1992. godine su nakon iznenadnog noćnog napada srpskih vojnika na dio grada koji se zove Polje, paljenja kuća i protjerivanje nevinog civilnog stanovništva, primili na desetine familija, koje dubička čaršija uglavnom nije htjela pomoći. To su Brdjani učinili pod prijetnjom da će i oni biti bombardovani. Ali kao što napisah ranije, njih prijetnjom samo možeš naljutiti.

Kemal Krivdić

Momci su bili lijepi. Stas uspravan, duguljastih lica, bijelih zuba, ramena širokih, glasa razgonetnog. Sa dobrom psovkom ili bez nje..Nešto poput Ivon Hoa ili Robina Hooda. Zaštitnika siromašnih. Pravednika onog svijeta. Za njih je haos i gužva bila domaća radinost. Kada se braća ili amidžici dobro pomarišu, zbog međe ili ženinih podmetanja, ne rastavljaj ih, jer će se svi okrenuti protiv tebe. Tuča je donosila belaj trenutno a i dolazak mirnijeg perioda na duže vrijeme. Tada su majke, nane i didovi postajali Plavi Šljemovi ili Štrumfovi, kako se kolokvijalno kod nas kaže…Ženama onih koji su učestvovali u tuči nisu dali blizu prići. Nakon hiljade popijenih fildžana kahve i ispušen vagon Drave bez filtera, strane su se mirile. I opet po starom. Po ženidbi su se mladoženje opuštale i uslijed težeg rada i grubostima koji su bili izloženi, rano starili i preko noći gubili sve one vanjske osobine po kojima su bili poznati.

Djevojke im, obraza rumenih, zdravih…Kod kuće vrijedne, Brzinom munje, kuća cakum pakum. U sekundi utegnuta. Ćilimi i ponjave rukom tkane su ukrašavali svaku kuću. Pendžeri puni cvijeća. Avlije široke i čiste. Po njima nisu ni kokoši nerede pravili. Svakog proljeća se vas cijela kuća iznutra krečila. Nije bilo izuzetka. Ženskinje to radile. Sve imalo svoje. Brđanke su imale poseban način hoda. Pogotovo kada su dubičkim korzom špancirale. Kao da su pod brenzom usporene, ali dugog koraka. Ne naviknuti na neku preveliku ljubaznost, kompliment. Uvijek u gardu. Ako im je neko zviznuo na korzu, ni sekunda nije prošla da ne odvrate “Zvizni svojoj materi”. A momci iz ostalih erija Dubice kapak. Ni riječi više. Kasnije udajom bile čestite i lojalne žene svojim muževima. Odlične majke, čija djeca se ih se nikad nisu postidjela. 

“Došle” sa Prijedorske ceste.

Moj otac, sa svojom majkom, sestrom i najmlađim bratom, se 1957. godine doselio u podnožje Krivdića Brda…Na Prijedorsku cestu…Vangrad, se tada zvalo. Samo što je došao iz one Jugoslovenske Narodne Armije, i posjetom sestri Fatimi, udatoj Kaltak, mu je ponuđeno da kupi imanje odmah pored. Kapara u trenu pala. Kupljeno od nekog Radiše, a ovaj opet nedugo prije od Eminagić udovice, koja je imala toliko miraza da je prodavala plac za placom…Poniže moje kuće, prema gradu je živjela familija Eminagića,  čija nane je bila veleposjednik. U ta vremena.

Te godine nisu bile lake za novodošle. Puna raznih iskušenja. Mentalna se nisu bendala. Tada nije bilo trauma od ružnih riječi i prijetnji. Moja nane Nura je bila udovica Ibrahima Bega, kapetan one stare jugoslovenske vojske koji je sa svojom jedinicom zadnji kapitulirao i vratio se u svoju banjalučku magazu. Mog djeda ni jedan unuk nije upoznao. Nestao 1945. godine, istog dana kada je Banjaluka oslobođena. Do nane Nure došao vaz da se skrasio negdje u Kanadi i ona poslije svakog namaza učila dovu za svog Ibrahima. Dida mog, negdje u Kanadi, po njenom uvjerenju…Ibrahim je bio za Nuru živ do zadnjeg njenog daha. Rahmet mu nikad za života nije predala… I naravno, Ibrahim se nikad nije pojavio. Dolaskom u Kanadu, 20 godina od preseljenja moje nane sam našao dva stara imigranta imenom Ibrahim Krupić. Nijedan od njih nije bio moj djed.

Nane Nura se dobro snašla preseljenjem iz Sane..Prihvatile je komšinice, iako je bila drugačija od njih. Nije tračala, ogovarala, lagala, izmišljala i podmetala. Uvijek dobro preporučivala. Klanjala svaki vakat namaza. Niko nije upamtio da je nane Nura izgovorila ružnu riječ, psovku i kletvu. Nikada. Bila je melek na ovom dunjaluku.

Na drugoj strani, otac Mehmed, je počeo bekrijati..Visok, mlad, lijep… Na pogled svakoj curi. I naravno, u onamo kaubojskom vremenu u Bosni, našao sebi u startu novog života problem. Pročulo se za njegov kratak fitilj. Riječ mu je bila brza a šaka još brza…Ovo sa šakama je usavršio u Zenici, u lokalnom bokserskom klubu, pedesetih. Najstariji brat Esad, kao 15. godišnjaka poveo sa rodne Glavice pored Kamengrad, da radi u zeničkom rudniku. A Zenica bila centar svog mangupluka u Bosni. Gdje je preživljivanje bilo snagom i brzinom. Nogu i ruku.Mozak je bio sporedan.

Tako je moj otac Mehmed, radio naporno čitav dan u lokalnom građevinskom preduzeću “Put”, poslije posla nije išao direktno kući nego u kafanama častio dubičance i poslije mrkih pogleda ili ružnih riječi, od koje je smatrao najružnijom “Došlo” bacao na kafanske prljave podove lokalne momke. Prvim, a neke i drugim udarcima šake.Dubičanci su bili istrajne meraklije. Znalo se gdje ko sjedi. U koji vakat i u kojoj kafani. Od starijih vremena ostala i neka navika dubičanaca da su bili majstori u izbjegavanju plaćanja ceha na kraju jače pijanke. Tu su se “Došle” jače isticale. U nekom manikijalnom traženju svog mjesta u dubičkim kafanskim kružocima, časteći ne samo sve goste u kafanama, nego i konobare.  

Ta opasna očeva kafanska odiseja je trajala i dvije godine dok nije upoznao moju majku. I dan danas spominje da je njegovu ženidbu odlučio majčin šamar koji mu je lice zapalio, nakon što ju je sjedeći pored Binjačke, uhvatio za nogu. Blizu kuće poznatog dubičkog trgovca Miralema Lađarevića. Ako je tako bilo, onda raniji zagrljaji lokanim curama su morali prolaziti bez protivljenja. I nećkanja. Nešto mislim.

Kako je majka brzo došla u posjetu svojoj sestri Hafi iz Bihaća, još brze se udala.. Miralem im bio vjenčani kum. I ostala u Bosanskoj Dubici, gdje sam se ja , opet slučajno, rodio kao drugo dijete. Nakon smrti starijeg brata Denijala. I onda za mnom još četvoro.Troje i danas živo. Hvala Bogu.

Ženidbom se otac umirio, ali ne posve. Dok nije zaglavio u zatvor poslije opšte tuče poviše naše kuće. U vrhu bašte. Koja je završila krvavo. Sa povredama opasnih po život jednog od braće Krivdića koji su ga napali. Bilo kako bilo, reputacija mog oca je bila dobra za jake i one koji su cijenili njegove bokserske sposobnosti ali sve lošija u familiji, dok nane Nura nije rekla : “Sine, dosta je, imaš familiju.. Mijenjaj život…Neću da doživim da nekoga ubiješ ili da te neko ubije. I tako je bilo. Otac nikad svojoj majci nije rekao NE.



Moj otac Mehmed na kranu, Izgradnja spomenika na Kozari 1972 godine

Otišao je u Zagreb, našao posao na građevini. Postao terenac. Iz Zagreba ili drugog hrvatskog grada gdje je radio kao rukovodilac visokih kranova, kući dolazio sedmično, a ponekad i mjesečno. Na divnom engleskom motoru Trimuph. Kožne jakne, visokog šopa, cipela špicoki, ručno napravljenih na Ilici. Kada danas pomislim na taj period života, oca nije bilo a kao da je bio sa nama. Sve smo imali…

Vinetu i Komandant Mark

Na barama, udolini između Krivdića Brda i manjeg brda prema Parnicama, gdje su stoljećima živjeli Mikezi, stara dubička katolička familija, su bila dva ratna poligona za treniranje gerilskih osobina mladih brđana…Prvi poligon je bila velika njiva omeđena vrbama, presječena po sredini potokom. Drugi na brdašcu poviše, Ejubov Gaj… Na pašnjaku je bila bitka Indijanaca i Kaubojaca..A u Ejubovom Gaju je bila bitka Ontarijskih trapera protiv Engleza.

Nakon trube, od vrbove kore ili one plastične sa vašera, na barama se okupljala skupina ratnika.Naoružani lakim oružjem..Većinom strijelama i kopljima. Dvojica najjačih su birali svoje vojske.Ko nije znao, pa bahno slučajno u ovaj ritual, mogao je samo pomisliti da je na djelu snimanje novog filma “Orlovi Rano Lete” ili “Ko to tamo peva”. Da je ikad vidio ratnike brđane, Branko Ćopić ne bi mogao odoljeti a da ne napiše bar još jedan roman. Nadimke nije mora izmišljati, na Krivdića Brdu ga dobiješ čim prohodaš. Kasnije u ovim ratovima u ovisnosti jesi li indijanac ili kaubojac imaš novo ime “Oblak”, "Pataljon" ili “ Pogača , Žuki”. Ako se bitka proširi i na Ejubov Gaj, Komandant Mark je bio Kuli. Ibrahim Krivdić, visoki, žgoljavi, ne toliko snažan, na prvi pogled, ali super vješt brđanin..Brzo izrastao, nadvisio svoju generaciju, hrabar svugdje, ali u školi nesiguran..

Kuli je samo mogao biti Komandant Mark u Ejubovom Gaju a Vinetu na barama.  Ostali neka biraju. Skoro niko nije htio biti “Žalosna Sova”. Kada ovo pišem, ne mogu a da prešutim kako nije bilo borbe između partizana i švaba. Najomiljenijih bitaka ex YU dječaka. Ni do dan danas mi nije jasno zašto Brđani nisu voljeli Joju. A kupovali romane Mirko i Slavko. I uzvikivali “Mirko , pazi Metak”..”Hvala Slavko”.

I ta dječija borba je imala svoja pravila. Sa generacije na generaciju. Komandanti su odlazili ženidbom, dolazili novi sa dokazanim vještinama. Ostaje upamćeno da je u jednoj borbi omaleni Bilajac ostao bez oka… Pogođen strijelom koja je na vrhu imala metalni šiljak. Mladji Brđani nisu bili gostoljubivi i rado puštali kroz njihove mahale dječake iz drugih čaršijskih dijelova…Kako je u dolini radila strijela, tako je u mahali zatezana praćka.. Dobiješ kamen u leđa a ne znaš iz kojeg je pravca došao…Đaci pješaci iz okolnih srpskih sela Novoselci i Aginaca su preko Brda imali najkraću distancu do škole. Ali je uglavnom nisu koristili , bojeći se za svoja leđa ili nešto još gore. Ne daj Bože.

Rastući u takvoj sredini, nalazio sam način da ne budem mimo svijet, iako potpuno različit od tih brđanskih heroja. Nisam učestvovao u borbama, ali jesam u fudbalskim turnirima na toj bari..I svoje učešće mogu zahvaliti Hazimu Haku, možda u tom vremenu i najjačim i najvišim medju djecom, ali ne tako spretnim i brzim kao Kuli. Hazimu nije išla škola i počesto sam mu pomagao na licu mjesta, pišući mu zadaće prije samog časa.…Pogotovo iz srpsko-hrvatskog kod nastavnice Cvite. Ova Cvita je bila zrno. Najniži nastavnik u Osnovnoj Skoli “Fadil Šerić”. Kada je dolazila do Hazima i ispitivala ga, Hazim je po običaju skakao na noge, duplo nadvisio nastavnicu, koja se u strahu vraćala za tablu.

I tako sam lagano preko Hazima i izbjegao da me jako stisne za ruku. Uživao je u tome. Prvo merhaba , pa stisne jezik zubima i svojom šaketinom te tako jako stisne da ne mereš nigdje. Politički sam lagano kupio Haka i niko me nije smio mrko pogledati.Hazim je i dalje ostao jak i visok i naravno bez srkleta za školu. Zastao na, čini mi se 5. razredu Osnovne,  dok je dosta kasnije njegov sin bez problema završio mašinski fakultet u Banjaluci i sa svojih 210 cm visine možda bio i najviši student ikada na banjalučkom univerzitetu.

U kompletnom trajanju osnovne skole, ja sam u razredu imao jednu trećinu brđana. Osim mog školskog Mirsada Miće Krivdića i starijih generacija, komšije Muharema Murćehajića poviše i Safeta Varcara poniže, dobitnika one zlatne značke, što znači da u Osnovnoj školi osim petica nijednu drugu ocjenu nije dobio; skoro da i ne pamtim odlikaše…Bila je to intelektualna skala od upozorenja nastavniku biologiju tokom ispita o  Darwinovoj teoriji evolucije, da njegov babo nikako nije mogao nastati od majmuna, do briljantnih odgovora u težim predmetima od fizičkog, likovnog i domaćinstva.

Sa Brđanina u školi nikad nije bilo dosadno. Voljeli su muzičko i naročito pjevanje u horu. Puštali snažne glasove da je nastavnik muzičkog Muhamed Talić ili dubički Klerk Gable  morao zaustavljati pjesmu i upozoravati momčiće sa brda da nisu na bari..”Ovdje se horski pjeva”; naglašavao je Muhamed jedan od najomiljenih ljudi u mom gradu. …

Opet, u 5 i 6 razredu, 73’ i 74’ godine,  razrednik nam bio Zaim Čejvan…Voljeli ga svi..Bio lijep, iz Hatipovića mahale, fino odgojen i iškolovan. Pjevao ko’ Zaim Imamović. Volio Unu i ribolov iznad svega…Zaim je znao šta se očekuje od djevojčica sa Brda, Vrnješevca, Leptihora kada dođe proljeće. Prvim visibabama i ljubičicama, i toplijim zrakama sunca, kuća ide na potpunu dezinfekciju..Krečenje. Dvije ruke. Pranje stepeništa, ponjava, ćilima, zareva. Da sija ko' sunce. Jer tada se u kućama dugim zimama i sijelima, za tablićem ili žandarom, natjecalo ko može više cigara popušiti u sat vremena. I naravno niko nije čuo za neke viruse ili bakterije. Poput ove sadašnje korone. U školi se pojave sa vremena na vrijeme one gnjide i uši.. Dođe bolnički Reno 4 sa dva bijela mantila, iznesu one dugačke puhe, zapraše sve odreda u razredu. I koje je imo i ko nemo baji u glavi. I Bog te veselio. Ideš kući ko’ mlinar iz vatrenog mlina. 

Kada su se počele ljubičice stidljivo promaljati, ko je bio hrabriji i imao skim, išao ih brati na 2. kilometar. A moj razred poluprazan. Hava, Nura, Fatima, Zijada, Hanifa, Ramiza, Esma…Kreče kuće…Sedam dana ih škola ne vidi.

Ovako je taj scenarij bio: Nema Have čitavu sedmicu u školi. Došao razredni čas. Pita razrednik Zaim gdje je bila.                                                          “Druže nastavniče, uređivala kuću, krečila, prala ponjave, stepenište, store. Dolaze nam pohađani”

Zaim je imao neobičan osmijeh.Gledao u Havu i ona u njega.Hava imala krupne oči koje skoro da nije zatvarala.                                                                “Pa šta ćemo sada Hava, znam da su pohađani ozbiljna stvar. Opravdano ili neopravdano”.                                                                                     “Opravdano, druže razredniče”                                                                          “A jesi li dobro okrečila i uredila kuću?”

“Jesam Allaha mi razredniče”.                                                                    
Svi mi prasnuli u smijeh. I Zaim, moj razrednik.                                                                                               
“Dobro, kada je tako, nije šala se Allahom kunuti, opravdano Hava“.               To je bio moj razred.Bez Brđana nije bilo ni šale, a ni sevdaha.                
Još od malih nogu.

Sve se ovo izmijenilo kada nam je u 7. razredu za razrednika određen Vujanović, nastavnik matematike. Dosta onih što su imali proljećno krečenje nisu dosegli 7. razred. A i da jesu bilo bi im neopravdano jer Vujanović nije poznavao tu vrstu tradicije Bosanskih muslimana. Bio je visok, nastranu zalizane kose, u plavom mantilu, nekih buljavih očiju, sa kiselim polu-osmijehom. Tih, organizovan, dobar predavač, ali bez ikakvih značajnih osobina da bi ga čovjek baš upamtio. Niti je smrdio, niti mirisao. Što se kod nas kaže. Tada. Kasnije, je postao direktor škole koji je naziv “Bratstvo Jedinstvo” pretvorio u “Sveti Sava”. Maja 1992. godine sproveo direktivu “Srpskog Kriznog Štaba Kozarske Dubice“, preimenovanog grada, i iz škole istjerao sve nastavnike i učitelje Ne Srbe. Medju njima i moju suprugu. Na komadu papira sa pečatom škole u tom fašističkom progonu je pisalo “Nivelisanje Kadrova” i dole potpis tog Vujanovića. Moja supruga i danas čuva taj komad papira.

Ilijaz između Gandhija I Che Gevare

Ilijaz Krivdić je rodjen u svom tom šarenilu rodne sredine i prezimena mu, da bude drugačiji i na mnogo načina obilježi živote generacija rodjenih 60tih. Pogotovo moje. Nakon srednje poljoprivredne škole, jedine škole te vrste u daljoj okolini, otišao je u Učiteljsku školu i postao nastavnik fiskulturnog obrazovanja. Početkom šezdesetih u svim dubičkim osnovnim školama su već bili popunjena mjesta. Ilijaz je dobio posao u Medjuvodju, pitomom mjestu između Bosanske Dubice i Prijedora. Na obližnjoj livadi  sletio prvi partizanski avion sa narodnim herojem Rudi Čajevcem kao pilotom. I dan danas pored puta stoji maketa tog aviona.. Obnovljena 90tih i kasnije oštećena. Ali opet na svom mjestu.

I danas živi generacija kojoj je bio učitelj Ilijaz. Nikad niko ružno  rekao o njemu kao čovjeku i pedagogu, iako je njegovo učiteljevanje trajalo samo koju godinu.Nakon jedne teške nahlade pluća, Ilijaz je završio u bolnici sa dijagnozom možda i tuberkuloze.To je bio kraj rada sa djecom.Više nikad nije dobio posao u školi. I nikad o tome nije pričao. Bolest ga je i fizički izmijenila. Od krupnog i razvijenog čovjeka, ostavila polovinu. Ali ljudski još više ojačala i nije uništila Ilijazov divan način hodanja. Uzdignute glave, ravnog postura, sa osmijehom na usnama prilikom svakog susreta.

U mojim kasnim osmoškolskim danima smo počeli omladinsko organizovanja u našem dijelu grada. Ilijaz je počeo volonterski okupljati omladinu i organizovati čišćenje ulica, potoka i izvora na Horozovcu, malom udubljenju iza Krivdića Brda , prema Novoselcima. I sa nama dijeliti san o sportskom centru pored tog izvora.. Tih godina, smo čak počeli da skidamo zemlju sa okolne brine, za ravniju plohu, koja bi poslužila kao sportski teren za mali fudbal i košarku.Naravno, narod, ko narod mu se kradom podsmijavao. I nikad ozbiljno prihvatio. Od bande nestašnih brđanskih i podbrđanskih dječaka i finih kućanskih  djevojčica, je Ilijaz  napravio odličnu generaciju omladine koja je iza sebe ostavila dosta projekata od koristi našem gradu.

Počele su lokalne radne akcije.Kopao se kanal u mojoj ulici za novi vodovod i kanalizaciju. Organizovali se pješačenja na vrh Kozare, Mrakovicu. Kampovanja, Moštanica, Pašini Konaci…Ilijaza su počeli pratiti u drugim dijelovima grada, i od lokalnih akcija se došlo do formiranje prve Omladinske Radne Brigade “Franjo Kluz”. 1975 godine krenulo na  ORA Niš ‘75…Bez Ilijaza je to bilo nezamislivo, iako je gradsko partijsko rukovodstvo dalo vođenje brigade budućim socijalističkim kadrovima Miri Batosu i Mirsadu Kalabiću. Dvojici momaka koji su svojom vedrinom nama akcijašima učinili ORA NIŠ ‘75 jednim od najljepših iskustava u životu. Ilijaz je bio najstariji akcijaš, energije mladića.

Bio je primjer svima nama. Nikad umoran, njegovo mršavo lice je bilo, ako ne u širokom osmijehu , onda u polu-osmijehu.Činio je to stidljivim manirima kao da se je izvinjavao za nekad i brezobraznije riječi od ostalih akcijaša. Mi, akcijaši iz čitave Jugoslavije smo, živjeli život iz sna. Nove djevojke, momci.Sve se nekako spajalo, ali Ilijaz je ostajao sam.Kao da se je pomirio sa takvim načinom života. Nikad se nije ženio. I nije mu smetalo. On je bio jedan od ljudi  koji je svoj život uglavnom dao drugima…

Nakon dvije savezne omladinske akcije, i masovnog odaziva omladine na sva okupljanja, velikom broju fudbalera u gradu je bio malo jedan fudbalski klub “Borac”. Teško se je bilo izboriti za mjesto u prvom timu. Majstori su igrali u Borcu. Postojala su još dva kluba u okolnim mjestima. “Ravan” iz Draksenića i “Sloga” iz Suvaje.Nekad aktivni a nekad i ne. 1979. godine Ilijaz skupa sa još jednim aktivistom Sulejmanom Krivdićem organizuje formiranje Fudbalskog Kluba “Krivdića Brdo”. Uz Ilijaza, Sulejmana i Muharema Murćehajića u startu je organizator bio  Hazim Eminagić, koga su svi znali kao “Hazim na kolicima”. Hazim je napadom šećera izgubio obe noge u kasnim tridesetim. I njegovo kretanje gradom je bilo u jednoj modernoj trokolici motoru, koju je specijalno naručivao odnekuda.

FK "Krivdića Brdo" 
Sulejman Krivdić predsjednik
Muharem Murćehajić, sekretar
Ilijaz Krivdić, trener

Ubrzo su se počeli organizovati i druge sredine. U okolinim selima je nastalo 6 novih fudbalskih klubova. Formirala Opštinska Fudbalska Liga i počela nova faza u historiji dubičkog sporta. Ilijaz Krivdić je što posredno, što neposredno čitav grad uveo u najljepše doba njegove historije.Na hiljade omladine se bavilo raznim sportovima. Organizovali se susreti bratskih gradova: Svetozarevo, Bela Palanka, Podravska Slatina… Išlo na radne akcije…Prve godine opštinske lige je “Krivdića Brdo” je osvojilo prvo mjesto. Kao 18. godišnjak sam odigrao tu sezonu. Ilijaz je bio i trener, oružar, i onaj koji nosi i pere dresove. Čovjek za sve…Prepoznali su to i opštinski službenici i napokon mu nakon 15 i više godina bez posla dali i radno mjesto u omladinskom komitetu. Ilijaz je sve te godine živio od penzije svoje majke i njene bašče, nikad se ne žaleći na vlast.

Mi djeca, smo uvijek vjerovali Ilijazu. I dijelili sa njim san, da će se na Horozovcu jednog dana napraviti Omladinski Sportski centar. Taj san su ostvarili nova djeca Krivdića Brda…Povratkom iz progona 20tih. Unučadi i praunučadi od Ejuba, Idriza, Kemala…I drugih Krivdića iz ove moje priče. 40 godina od prvih akcija ravnanja brina na Horozovcu. Nakon što nas je većina protjerana širom svijeta. Ilijaz je to dočekao u staračkom domu u Sanskom Mostu.. Napadnut gubitkom memorije…Boraveći u domu sa svojom majkom Minom, koja ga je na kraju i nadživjela.Tiho je otišao sa ovog svijeta. Skoro se iskrao od nas. Kao što je i hodao po njemu. Nakon njegove smrti je na Horozovcu postavljena ploča sa natpisom "Idejni tvorac omladinskog centra Krivdić Ilijaz".

Njegovo Krivdića Brdo, Bosanska Dubica, narod, djeca sada žive neki drugi život. Bez strasti koju smo mi nekada imali. Vodeći računa o drugim temama. Ne čineći dovoljno za sebe, okolinu, svoju ulicu, grad. Volonterski. Od sebe. Za nove generacije.

Ništa više nije kao prije. Ni mi nismo isti. I ne trebamo biti isti. Valjda je to naša sudbina. Ali sjećanja i uspomene!? Njih čuvamo kao nešto najvrednije. Ilijaz Krivdić je bio sa neke druge planete, nadrastao svoje Krivdića Brdo, grad, nas i vrijeme. Nemoguća kombinacija Gandija i Che Gevare.     Narodni tribun i junak mog vremena.