MOJ STAV O JUČERAŠNJEM INCIDENTU U SREBRENICI

MOJ STAV O JUČERAŠNJEM INCIDENTU U SREBRENICI

Srpsko političko i vojno rukovodstvo u Srbiji i BiH je onda pripremilo i izvršilo organizovano genocid u Srebrenici. Juče na komemoraciji obilježavanja 20 godina od tog genocida narod je spontano i neorganizovano reagovao na predstavnika današnje srbijanske vlasti koji se nije pokajao i nije priznao taj genocid, i šta više, koji na svakom koraku veliča najodgovornije za taj zločin: Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Biti na obilježavanju godišnjice genocida, primiti srebrenički cvijet od majke koja je izgubila sinove i stati pored svjetskih zvaničnika koji su u svojim zemljama priznali genocid i u svojim govorima najmanje 5 puta pomenuli riječ genocid, je vrhunac cinizma i nečovječnosti...

Kod svih naroda svijeta, u svim religijama svijeta i u svim civilizacijama svijeta postoji nepisano pravilo, dobrodošao si na sahranu onog ili onih za čiju smrt si suodgovoran samo ako se iskreno pokaješ i iskreno tražiš oprost od rodbine. Aleksandar Vučić se nije pokajao i nije tražio oprost od rodbine, dakle nije dobrodošao na komemoraciju i dženazu u Srebrenicu i nije trebao tu da se nadje. On nije dobrodošao tamo ni kao čovjek a ni kao premijer Srbije. Kao čovjek jer ima ružnu ratnu prošlost, kao premijer Srbije jer njegova zemlja negira genocid i čini sve da svijet ubijedi da to nije genocid. Da bi bio jasan i Bošnjacima i Srbima, postoji linija odnosa u budućnosti izmedju Bošnjaka i Srba i ona se mjenja samo u pogledu časti i dostojanstva Bošnjaka...A ta linija se zove odnos prema genocidu u Srebrenici...

Svaki Srbin koji kaže da se u Srebrenici dogodio genocid je vrijedan poštovanja i sa njim Bošnjaci mogu graditi budući život, Svaki Srbin koji to negira, veliča zločin i činioce tog zločina, sa njima Bošnjaci nemaju šta pričati. Svaki Bošnjak koji prihvati Srbina za prijatelja a ovaj negira genocid u Srebrenici nema časti i dostojanstva i nije vrijedan pomena. Nije moj i nije svoj. Da je Čedomir Jovanović, kojim slučajem bio predstavnik Srbije i prošao kroz onaj koridor dobio bi na hiljade zagrljaja..Nisam sretan sto je narod izgubio sabur kada je vidio Aleksandra Vučića i reagovao onako kako jeste, bio bih najsretniji da je samo okrenuo ledja i tako mu dao do znanja sta misli o njemu i zemlji koju predstavlja...Ali reci ti onima koji stoje kraj tabuta očeva, braće i muževa da ostanu mirni kada vide čovjeka koji je javno u skupštini Srbije rekao da za 1 Srbina treba ubiti 100 muslimana i koji samo prije nekoliko mjeseci postavlja ponosno na jednu ulicu tablu sa nazivom te ulice : "General Ratko Mladić"...

  Ovaj incident je minoran i ne treba ga uzimati ispred onog sto je stvarno tamo bilo a to je da je dobri svijet došao da oda počast nevino ubijenim Bošnjacima Srebrenice u zločinu koji je nazvao genocid..I na kraju samo da napomenem prije nego što udje u Evropsku Uniju Srbija je dužna da prihvati sve njene rezolucije a to je da se u Srebrenici desio genocid i buduću rezoluciju da je Kosovo nezavisna država...Kada priznaju genocid u Srebrenici srbijanski rukovodioci su dobrodošli u Bosni i Hercegovinu a neka ih Albanci na Kosovu prime kako oni žele...I još nešto, ono što se kao bivši predsjednik Srbija Borisav Tadić izvinuo u Srebrenici je bio dobar početak ali još uvijek je samo početak jer njegova zemlja je ostala samo na tome.

SUTRA JE 20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

SUTRA JE 20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

Nihad Krupić, autor               

Vancouver, Canada,                             

10 juli 2015

Allahu Milostivi

“Podari majkama Srebrenice sabur,
Prijateljima našim volju i snagu
Da nasilnicima oduzmu mač,
Jer plač nevinog djeteta,
Je grijeh kojeg ne može podnijet
Plemenita savjest čovječanstva.”

U ovom dijelu srebreničke molitve se nalazi 20 godina života onih koji su izgubili u genocidu svoje očeve, onih koji su preživjeli, krvnika koji su planirali i ubijali, griješnika koji nisu spriječili genocid u Srebrenici , a mogli su,  i onih koji 20 godina govore da se život može nastaviti samo ako je pravda zadovoljena. Ovi zadnji znaju da bez istine nema pravde, a istina je da se u Srebrenici desio genocid nad Bošnjacima… Istina je da su ovaj genocid pripremali političko i vojno rukovodstvo Srbije, a izvršila vojska, policija i paravojska RS na čelu sa generalom Ratkom Mladićem i predsjednikom im Radovanom Karadžićem.

U ovih 20 godina do danas, nije prošao niti jedan dan da političko rukovodstvo Srbije i onog što je nastalo na tom genocidu, RS, nije negiralo zločin koji se desio u Srebrenici. Mogli bi se nakon ovog reći da su Srbi generalno genetski lažovi..mogli bi se reći da su Srbi retardirano izopačen narod jer i svoje poraze kroz istoriju pretvaraju u nacionalne praznike i tako ih slave. Moglo bi se do sutra nabrajati unikatne loše i pogane osobine Srba, ali u ovom momentu nam nije do toga.

Nije do Bošnjaka da danas priča o onima koji su u 3 dana ubili 8372 muškarca od dječijeg do duboko starosnog doba i onima koji 20 godina lažu sebe i druge da to nije genocid. Nije do Bošnjaka odavno bilo. Do Srba je kako zaustaviti svoju kataklizmu koja im je ove sedmice donijela najgoru titulu što se može zamisliti, da su genocidni narod… Rame uz rame sa nacistima, Crvenim Kmerima, pojedinim afričkim plemenima….itd. Najgorim ološom od kako je svijet nastao. A sve se to moglo spriječiti priznanjem genocida i otkrivanjem mjesta gdje su zakopavali pobijene samo koju godinu poslije genocida. I danas bi bila druga priča.

 Dan prije 20 godina od početka genocida u Srebrenici bi mogli reći da je pravoslavlje stotinama godina u koštacu između beskrupoloznog sveštenstva koje opija svoje podanike pokličom za osvajanje i uništavanje tuđeg imetka i života i onih časnih i iskrenih poklonika stvarnih poruka Biblije, koji su davno prepoznali loš put srpskog političkog i akademskog vodjstvo i zbog otpora prema njemu svakodnevno doživljavaju ponižavanje i maltretiranje. Danas bi mogli reći kao Bošnjaci, dragi Bože zašto si nam dao ove komšije da nemaju obraza i nakon 20 godina ne priznaju zločin koji je u njihovo ime urađen.

Svijet je ove sedmice potvrdio i u Njujorku i u Briselu da se u Srebrenici dogodio genocid. Tom svijetu Bošnjaci pripadaju i taj svijet žele za prijatelje. Nije Rusija spriječila rezoluciju o genocide u Bosni i Hercegovini, ona je spriječila da Srbija i Srbi u Bosni izadju iz duboke naconalističke, fašističke i šovinstičke kome… Danas takvi slave veto Rusije, a već juče je Evropa rekla svoje u vezi genocida…Sutra će možda njihov predstavnik Alakesandar Vučić, koji je izgubio i jezik i razum od negiranja genocida, stati pored onih koji su došli na komemoraciju koja se zove “20 godina srebreničkog genocida”. Dakle, on nema obraza, on nema ničega što se može nazvati karakternom osobinom. U stvari, on je produkt ružne Srbije prije i poslije srebreničkog genocida. Bošnjaci će se izvući iz blata Dejtona i doživjeće pravdu, da se ukine genocidna tvorevina zvana Republika Srpska. Srbiji i Srbima kako žele…Ili sa Rusijom i Grčkom podruku , ili sa onima koji znaju da samo skupa možemo bolje živjeti.

Na kraju da kažem najvažnije; kao čovjek kojem je stalo do humanizma, do čovječanstva i do prijatelja, Dan prije obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici, moram otvoreno reći, neka se zna: 
Istinski Bosanci i Hercegovci  se u ovom momentu ne dijele na Bošnjake, Srbe ili Hrvate nego na one koji javno kažu u Srebrenici se prije 20 godina desio genocid, poklanjam se žrtvama tog monstruznog zločina i želim da kazna stigne počinioce i one koji ovaj zločin i dalje negiraju. Ove dvije vrste ne mogu skupa jer prva pripada svjetlosti a druga pripada mraku.

SIR GEOFFREY NICE: ŽRTVE SREBRENICE-ŽIVI I MRTVI-ZASLUŽUJU ISTINU

SIR GEOFFREY NICE

ŽRTVE SREBRENICE-ŽIVI I MRTVI-ZASLUŽUJU ISTINU

Jedino zadovoljavajuće objašnjenje je da sam ja vodio slučaj

 Miloševića i time se našao u jedinstvenom položaju da utječem na  istragu i prikupljanje dokaza za sve krupne  zločine koje su počinili pripadnici srpskih oružanih snaga pod vodstvom Miloševića. To je značilo da sam imao pristup činjenicama i dokazima o zločinačkom planu koji je pripreman u Beogradu, i znam pravne teorije preko kojih su se ti dokazi iznosili. Sve ovo može biti vrlo korisno za reviziju slučaja Bosne na Međunarodnom sude pravde. Oni koji šire klevete o meni to dobro znaju.

Interviju vodio

Nihad Krupić, autor i publicist

30. marta 2010, Vancouver, Kanada

Sir Geoffrey Nice je rođen u Londonu 1945, gdje je studirao na St Dunstan's Collegeu u Catford, južnom Londonu i Keble College Oxford. Sir Geoffrey je bio glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, ali na žalost, nije dočekao kraj ovog posla, zbog iznenadne smrti bivšeg predsjednika Srbije. Također je od 1998 vodio više slučajeva na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, (ICTY), uključujući i slučajeve bosanskog Hrvata Darija Kordića, koji je osuđen na 25 godina, i Gorana Jelisića zvanog "Srpski Adolf”, osuđenog na 40 godina. On smatra, i danas kao i prije, da je tokom suđenja Miloševića na temelju optužbi za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja ratovanja, postojalo više nego dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, što se moglo zaključiti i na osnovu ponašanja sudaca tokom samog suđenja, dok je obrana malo ili gotovo ništa napravila što bi moglo ugroziti optužnicu.

Milošević je radio iza lanca vojne komande

1.  Milošević je umro prije presude od strane Haškog tribunala, da li je kod Vas kao tužitelja u tom predmetu postojalo dvojbe da bi ga sudsko vijeće moglo osuditi na temelju dokaza koje ste prezentirali?

Bilo bi pogrešno u ovom momentu pokušati suditi o krivnji ili nevinosti. No korisno je podsjetiti da je na kraju iznošenja dokaza od strane Tužilaštva donešena međupresuda u kojoj su suci presudila da postoji dovoljno dokaza za slučaj po gotovo svim točke optužnice - oslobađajući Miloševića samo za one dijelove optužbe za koje Tužilaštvo nije niti izvelo dokaze za vrijeme svog dijela suđenja. U nastavku suđenja ništa u dokazima njegove obrane, po mom mišljenju, nije ugrozilo optužnicu nego su u tom dijelu suđenja dokazi tužilaštva bili samo još bolje  potvrđeni i potkrepljeni. Ja nikada nisam niti očekivao da bi sudsko vijeće mogao osuditi Miloševića po svim točkama optužnice. Recimo, optužba za genocid je dovela do podijele mišljenja među sucima kod donošenja međupresude. Jedan sudac, u manjini, je smatrao da nije bilo dovoljno dokaza za najteži oblik odgovornost za genocid, ali dovoljno dokaza za jedan lakši oblik odgovornosti za genocida. Druga dva suca, znači većinskim principom, su odlučila da postoji dovoljno dokaza za nastavak suđenja za sve točke optužnice koje su ga teretila uključujući i sve oblike odgovornosti za genocid.

2.  Da li je bilo sumnje o krivičnoj odgovornosti za genociod i ratne zločine  režima u Beograda pod Miloševićevim vođstvom?

Individualna krivičnu odgovornosti kada su u pitanju masovni zločini i političko nasilje uvijek uključuju i krivičnu odgovornost i pojedinaca ali i same države odnosno državnih unstitucija. Nažalost Tužilaštvo Haškog tribunala nije optužilo sve najvažnije suradnike Miloševića iz samog vrha srpskog rukovodstva tokom rata u Bosni, dakle kada se genocid u Srebrenici dogodio. Tribunal je optužio Generala Momčila Perišića, načelnika štaba Vojske Jugoslavije, zajedno sa nekim drugim vojnim i paravojnim dužnosnicima. Ova suđenja još uvijek nisu završena, a pored toga oni nisu optuženi za sve oblika genocida u Bosni, pa im se sudi na ograničen način, uglavnom za pomaganje i podržavanje genocida. Zbog toga nije moguće navesti konkretan primjer iz sudske prakse kao odgovor na Vaše pitanje. Poznato je naravno i to da je Milošević radio ponekad iza leđa drugih na vlasti i tako zaobilazio vojni lanac zapovijedanja. No, nemoguće je zamisliti ovakav razmjer prisutnosti srpskih snaga u Bosni bez znanja i suglasnosti i Miloševića i njegovih političkih i vojnih suradnika. To je bilo izraženo i u njegovoj optužnici i u optužnicama njegovih najbližih suradnika preko pravne teorije o 'udruženom zločinačkom pothvatu' ('UZP'). Pojedinci koji su identificirani u optužnicama da su, de jure ili de facto, bili dio uskog kruga oko Miloševićeve, snose dio krivične odgovornosti kao članovi UZP. To su mahom pojedinci koji su radili u državnim institucijama na razini federacije, na razini republika Srbije i Crne Gore, ili pak na razini Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Neki od njih su imenovani u dvije od tri optužnice protiv Miloševića, ali samo neki su na kraju bili i optuženi. Iznimka je treća optužnica - ona za zločine počinjene na Kosovu u razdoblju od 1998-1999. Pored Miloševića, za  zločine na Kosovu su optuženi i visoko rangirani političari i vojni zapovjednici. U optužnici za Kosovo protiv Miloševića, naglašeno je da su oni bili udruženi u zločinačkom pothvatu (UZP) s njim, a u optužnicama protiv njih, isto tako stoji da je Milošević bio u UZP s njima. Nažalost optužnica za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj su drugačije koncipirane. Neki od ključnih članova UZP iz Beograda nisu bili niti spomenuti u recimo optužnici za Bosnu. Povrh toga, oni koji su spomenuti u optužnici kao članova UZP nisu bili svi i optuženi. Samo nekolicini od njih se sudi za zločine počinjene u Bosni, ali ne na tako obiman način na koji se teretio Milošević. Posljedice ovoga su prilično ozbiljne. Da je Miloševiću bilo suđeno zajedno sa visoko rangiranim političarima s nivoa SRJ, Srbije, Crne Gore, njegova smrt ne bi značila kraj sudskog procesa, jer bi se suđenje nastavilo za ostale suoptuženike. No, s obzirom da se  sudilo samo Miloševiću, suđenje odnosno izvođenje dokaza je ostavilo neiskorištenom veliku količinu prikupljnenog dokaznog materijala koji je upotrebljen na suđenju. ‘Spin-off’ suđenja ili suđenja izvedena iz Miloševićevog slučaja - poput slučajeva Stanišić/Simatović i Perišić - pokrivaju samo dio optužnice za koju se teretio Milošević. Niti jedan od ovih slučajeva ne obuhvaća kriminalnost plana u cjelini tj. od 1991. do 1999. godine.

3.  Zašto nisu svi relevantni dokazi izvedeni na suđenju Miloševića i nekih drugih kojima se sudi na Tribunalu bili dostupni Međunarodnom Sudu Pravde-MSP u tužbi za genocid BiH protiv Srbije i Crne Gore?

Materijal na koji Vi mislite, su u prvom redu materijali Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) koji su identificirani i na kraju dostavljeni timu  kao rezultat iznimnog i nadahnutog rada jednog vrhunskog istraživača u procesu protiv Miloševića.                                                                                (primjerak jednog zapisnika VSO-prilog N.K.) 

 Te materijale – jednom identificirane od strane tužilaštva je Srbija morala po nalogu suda dostaviti, i nije postojao niti jedan dobar razlog da se ti dokumenti kriju od očiju javnosti. Sporazumom između sad bivše glavne tužiteljice i Srbije najvažniji dijelovi dokumenta su zacrnjeni i time sakriveni od javnosti, tako da je cijelokupni sadržaj poznat samo malom broju odvjetnika, analitičara i sudaca na tribunalu, koji su bili u mogućnosti da imati uvid u te dokumenate u cijelosti. Korisno je naglasiti da bi u slučaju Milošević cjelokupni sadržaj tih dokumenata, uključujući zacrnjene dijelove, bio uzet u obzir kod donošenja presude da je slučaj završen.  Međunarodni sud pravde (MSP) je, vjerujem, mogao zatražili puni pristup dokumentima. Jednostavno mi je neshvatljivo da se umjesto radilo na reduciranim tj. zacrnjenim verziji kako je ih je već u javnost iznio

Haški tribunal. Naravno da je bilo logično da inicijativa za potraživanje cjelokupne kolekcija VSO dokumenata trebala potekne od strane pravnog tima Bosne. Ja ne znam da li se to dogodilo.

4.  Da li ima još dokaza za koje znate, a da su još skriveni od javnosti, a pomaže Beogradu, a možda i nekim drugima stranama da izbjegnu odgovornost za događaje u BiH, a posebno za izdaju Srebrenice?

Svakako. Prvo, važno je napomenuti da Srbija nije predala Tužilaštvu tribunal kompletne VSO zapise. Na primjer za 1995. godinu tužilaštvo je primilo zapise od samo pola održanih sjednica VSO-a. Nadalje, od ostalih zapisa VSO-a koje je tribunal dobio od Srbije nisu sve sjednice bile zabilježene u obliku stenograma, nego  su dostavljene u obliku sažetih bilješki. Znači u obliku kraćem od stenograma, a dužem od zapisnika. Po datumima sastanaka koji nisu uopće dostavljeni se da zaključiti da to značajni sastanci jer su se odnosili na razdoblje pred, za vrijeme i poslije masakra u Srebrenici. Potpuna dokumentacija  o tim sastancima tek treba da se locira. U isto vrijeme, ovi dokumenti, bez obzira na svoj neupitni značaj, ne predstavljaju samo dokazni materijal, koji će objasniti jednom i za sva vremena šta se u stvari dogodilo i tko je tačno kriv. Oni isto tako pružaju uvid u potpuniji kontekst u kojemu su se zločini događali, ali isto su to svjedočanstva o riječima izrečenim na sjednicama od strane  Miloševića i ostalih prisutni. Međutim i u svom nepotpunom obliku ovi materijali  će ukazivati svima zainteresiranim na druge dokumente koji se spominju na VSO sastancima, koji nisu ranije bili identificirani. Dalje, treba imati na umu da postoje i druge zaštićene kolekcije dokumenta kao i pojedinačni dokumenti koji su bili, i još uvijek su, zaštićeni direktnim dogovorom između Beograda i bivše glavne tužiteljice, odnosno te dokumente nije zaštitilo sudsko vijeća. Ove dokumente nije jednostavno identificirati, ali ako Bosna i Hercegovina odluči da ponovno otvori slučaju na MSP-u biti će  neophodno inventarizirati i tražiti bilo od Srbije bilo od Haškog tribunal sve relevantne dokumente.

5.  Da li mislite da postoji još više važnih dokaza kojima vi niste imali pristup?

Nesumnjivo da postoji. Osim dokumenata koji se spominju u VSO zapisima, od kojih su samo neki dostavljeni tribunalu, postoje i drugi dokumenti koji su potrebni da bi se došlo do pune istine. Svaki dokument relevantan za istine o  ratovima u bivšoj Jugoslaviji je vjerojatno sačuvan u nečijoj privatnoj kolekciji. Neki dokument koji bi mogao ići na štetu jednom pojedincu je možda u isto vrijeme od potencijalne vrijednosti za obranu nekoga drugog pojedinca. Postupak identificiranja onoga što svaki dokument pojedinačno predstavlja nipošto nije bio potpun ili bolje rečeno nije protekao savršeno na Haškom tribunalu iz više razloga. Ne izgleda vjerojatno da će bilo koji sudski proces na Haškom tribunalu ili bilo koja nova istraga nekog drugog pravnog tijela htjeti ili moći biti upotrebljena kao pravni mehanizam da se skine zaštita sa zaštićenih materijala. Neki drugi procesi su potrebni da bi se identificirali svi postojeći dokumenti koji jos nisu dostupni javnosti. To bi moglo uključiti i potrebu političke akcije od strane bosanskih državnih institucija preko Vijeća sigurnosti UN-a.

6.  Pokušali ste dovesti ambasadora Muhameda Šaćirbeja u Haag da svjedoči u procesu protiv Miloševićevu , ali ste izgleda bili suočeni sa opstrukcijama. Vjerujete li da znate  od koga i zašto?

Ne mogu reći da li smo bili suočeni sa stvarnim opstrukcije. Međutim, u  vrijeme dok je trajao dio suđenje za izvođenje dokaza Tužilaštva ambasadora Šaćirbeya je bilo vrlo teško dovesti u Haga zbog ograničenja slobode kretanja koje je nametnuto od bosanskih državnih vlasti koje su tražile njegovo izručenje. Mi, znači Tužilaštvo smo u isto vrijeme bili u velikom vremenskom ograničenju za izvođenje dokaza. Ambasador Šaćirbey je stavljen na listu svedoka za koje je sudsko vijeće moglo odlučuti da ih pozove čak i u slučaju da ga Tužilaštvo nema vremena zvati. Ni mi, a ni sudsko vijeće nije bilo u mogućnosti da ga dovede kao svjedoka ili da on svjedoči putem video veze.

7.  U vašem nedavnom intervjuu na BBC, na kojem je u istom program nastupio i ambasador Šaćirbey (dostupno na web portal Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000, Osnivač Kongresa Bošnjaka Svijeta http://www.kbsa2000kbs.org/

ste ponovili potrebu da izađu sve činjenica u vezi izdaju Srebrenice. Je li vrijeme za novu istragu o Srebrenici?

Sumnjam, da bi bilo koja formalna istraga ili bilo kakvo novo suđenje  moglo postići neki drastično novi rezultat. Iz raznih razloga svaka nova istraga bi vjerojatno bio ostala ograničen u svom opsegu i dosegu. Još uvijek je otvorena mogućnost revizije slučaja genocida od strane bosanske države pred Međunarodnim sudom pravde, no to će ovisiti o političkoj volju unutar Bosne i Hercegovine. Tek onda se slučaj može ponovo otvoriti  i početi raditi na razrađivanju novih pravnih strategija. Što se tiče dokaza potrebno je naći mehanizme da se prevladaju razni interesi koji su prepreka u pristupu dokazima, jer puno je relevantnih dokumenata koji se još uvijek skrivaju od očiju javnosti.

8.  U nedavnom intervju, dr. David Harland UN mirovna misija i autor originalnog UN-a "Izvješća o Srebrenici", (Intervju opet dostupan na Aneks TV http://www.kbsa2000kbs.org/

je izjavio da ostaje ključno pitanje zašto je zahtjev nizozemskih mirovnih snaga ", u pet navrata" bio ignoriran od strane političke vlasti. On je naveo da je to bila "politička odluka." Da li znamo tko je donio političku odluku da se ignorira zahtjeve za spašavanje Srebrenicu i pružanje potrebnu vojne podršku za nizozemskih vojnika?

Žao mi je, ali ne znam razlog. Odluka da se ignorira nizozemski zahtjev se skriva od javnosti već 15 godina. To pokazuje da se ta odluka o ignoriranju nizozemskih zahtjeva ne može opravdati niti iz današnje perspektive. Također bi se moglo zaključiti da neke vrlo moćne strane imaju interes da procesi donošenja odluka ostanu u skriveni od javnosti.

9.  U intervju BBC spomenutom ranije, nizozemski ministar obrane Joris Voorhoeve je izjavio da su najmanje dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN imali predznanje o planiranju srpskog napada na Srebrenicu prije 11. jula1995. Ambasador Šaćirbey je rekao sličnu tvrdnju prije mnogo godina. Da li znamo koje su to zemalje i zašto su šutjeli i nisu ništa učinili?

Ne mogu ništa reći sa sigurnošću. Nagađati koje bi te dvije zemlje mogle biti je primamljivo i jednostavno - ali to be bilo jako neozbiljno. Ambasador Šaćirbey je izjavio da je zeleno svjetlo za zauzimanje Srebrenice došlo od strane Zapada. To nitko nije ozbiljno osporio, pa je čak i Sandy Vershbow, US State Department dužnosnik zadužen za politiku prema Bosni pri SAD-u Vijeću za nacionalnu sigurnost javno izjavio još u junu 1995 kako SAD razmatra opciju neke vrste razmjene teritorija koja bi se odnosila i na istočnobosanske enclave.

10. Da li oni još uvijek pokušavaju sakriti nešto i danas krive "homoseksualace u nizozemskim trupama" u Srebrenici? '

Objašnjenje o homoseksualcima u nizozemskim trupama zvuči poput izjave iz očaja i liči više kao argument nekoga tko sam ima nešto sakriti. Koliko ja znam, nikada ranije nije bilo ovakih navoda kao mogućeg razloga za vojni neuspjeh u Srebrenici. To zvuči isto tako apsurdno kao kad bi netko sugerirao da je srpska vojska bila uspješna u svojoj vojnoj akciji u Srebrenici protiv golorukih civila, jer u toj vojsci nije bilo homoseksualaca. Ovo sve više izgleda kao pokušaj pojedinih segmenata unutar međunarodne zajednice da upotrijebe DUCHBAT kao žrtvenog jarca za propuste i svih onih drugih koji bi se mogli smatrati odgovornim za to  što nisu zaštitili enklave. Pripisivati DUTCHBAT-u “nedostatke” ovakvog tipa, više liči na pokušaj da se istraga o Srebrenici zaustavi na nivou DUTCHBAT-i da se ne traži odgovornost na nivoima iznad koji bi obuhvatili više vojne i političke hijerarhije.

Sve optužbe da me se predstavi kao

britanskog špijuna su bizarne

10.              Da li ste vi za novu istragu?

Ne posebno. Iz razloga gore navedenih, općenito mislim da bi bilo koja istraga na ovu temu bila ograničena i vjerojatno bi ostala jednako zasjenjena nekim starim ili pak novim interesima. Ne vidim da ima razloga vjerovati da bi bilo koja nova istraga prošla drugačiji od svih prethodnih. Bilo je već toliko istraga, uključujući suđenja na haškom tribunal kao i ono na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Svi ti procesi doprinijeli su objelodanjivanju sve više detalja i činjenica, ali potpuna sliku o tome što, kako i zašto se sve to desilo još nije složena. Pored toga, koji bi bio interes da zemlje koje imaju razloga da ne objelodane informacije o tome što se dogodilo - na primjer, zašto nije pružena zračne i vatrena  podrške nizozemskim snagama ili pak otkuda ta suzdržanosti i pasivnosti prije i za vrijeme pada Srebrenice – da najednom napuste svoje svoje prijašnje pozicije i počnu odjednom surađivati u opet nekoj novoj istrazi?

12. De li je to možda razlog zašto vas neki sada pokušavaju oslikati kao pripadnika britanske obavještajne službe? Neki vas optužuju za sabotiranje svih napora za pronalazak istine? Što zapravo stoji iza tih priča i zašto su ovakve optužbe usmjerene protiv vas?

Ovi navodi su potpuno neistiniti i bizarni - kao što su neistinite i bizarne glasine koje je potakla Florence Hartmann tvrdeći da sam kao školarac bio pripadnik MI6, pri tome se navodno pozivajući na informacije dobivene od Azema Vllasija. On je tu njenu tvrdnju javno ismijao u emisiji uživo na FTV u Sarajevu u kojoj je učestvovala i sama Hartmann! Ja ne mogu biti siguran zašto je ova izmišljotina nedavno ponovo aktualizirana. Znakovito je da su se ove insinuacije na moj račun -  bez potpisa autora teksta ili navođenja bilo kakvog izvora – pojavile upravo u vrijeme kada je  Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na zahtjev Srbije zbog navodnih ratnih zločina. Ovu kampanju blaćenja vidim kao jedan orkestriran i proračunat pokušaj napada na moj kredibilitet i profesionalni ugled, kako bi se spriječilo moje uključenje u bilo koje buduće sudskih procesa u vezi kaznene odgovornosti srpske države za zločine počinjene u Bosni. Nije potrebno puno mašte da bi se shvatilo tko stoji iza ove organizirane kampanje blaćenja. Jedino moguće objašnjenje je da sam ja vodio slučaj Miloševića i time se našao u jedinstvenom položaju da utječem na  istragu i prikupljanje dokaza za sve krupne  zločine koje su počinili pripadnici srpskih oružanih snaga pod njegpvim vodstvom. To je značilo da sam imao pristup činjenicama i dokazima o zločinačkom planu koji je pripreman u Beogradu, i da znam pravne teorije preko kojih su se ti dokazi iznosili. Sve ovo može biti vrlo korisna za reviziju slučaja Bosne na MSP-u. Oni koji šire klevete o meni to dobro znaju. Interesentno je da je jedan broj pojedinaca iz institucija Bosne-Herzegovine vrlo aktivan u proizvodnji neistina protiv mene, ali iskreno govoreći ja mislim da to predstavlja veći problem bosanskoj državi nego meni, jer pitanje je za koga ti ljudi rade i kada će biti raskrinkani.

13. Kako vidite svoju uključenost u dohvatu konačne istine o Srebrenici i tko je sve odgovoran?

Projekt koji ja imam na umu pretpostavljanje stvaranje jedne baze podataka koja bi bila u neprestanom širenju, u procesu kojim bi se demokratiziralo prikupljanja i objavljivanja dokaza vezanih za Srebrenicu. Taj način bi trebao biti takav da ne može biti osujećen nacionalnim, međunarodnim ili bilo kakvim drugim interesima. Žrtve Srebrenice - živi i mrtvi - zaslužuju da se učini sve moguće kako bi se otkrili sve informacije i dokazni material o tome kako se zločin dogodo, tko ga je prouzročio i tko ga je mogao spriječiti. To što imam na umu je jedan sistem pomoću kojeg bi se mogao korisiti svaki raspoloživi metod prikupljanja informacija, i preko kojeg bi se eventualno moglo tražiti skidanje 'zaštitnih mjera' sa “zacrnjenih” dijelove dokumenata poput VSO zapisa, npr.preko zakona o slobodi dostupa informacijama. Suštini ovog projekta bi bila da bi se stvorio sistem otvoren za javnost u kojem identifikacija i prikupljanje materijala korisnih za razumijevanje srebreničke tragedije ne bi više bili ostavljeno nacionalnim i međunarodnim institucijama koje nisu sve ovo vrijeme pokazale da to rade ispravno, samim tim što je puno informacija unutar njihovih zidova ostalo zatvoreno za javnost.

English version

SIR GEOFFREY NICE

THE VICTIMS OF SREBRENICA − LIVING AND DEAD − DESERVE THE TRUTH

The only plausible explanation I have is that prosecuting Milosevic I found myself in the unique position of investigating and collecting evidence on all major crimes committed by the Serbian armed forces under Milosevic's leadership. This meant that I had access to facts and evidence about the criminality of plans hatched in Belgrade. And I know the legal theories to which this evidence would relate. All of this can be very helpful for Bosnia in its reopening of the ICJ case. Those spreading this smear must know that.

        

Interview by Nihad Krupic,

author, freelance writer and publisher

 March 30, 2010, Vancouver, Canada

Sir Geoffrey Nice was born in London in 1945, attending St. Dunstan's College in Catford, South London and Keble College Oxford.  Sir Geoffrey was lead prosecutor in the trial of Slobodan Milosevic at the Hague, unfortunately never seeing the end of his efforts, due to the sudden death of the former Serbian president. Sir Geoffrey also prosecuted several cases for the International Criminal Tribunal (ICTY) from 1998 onward, including the cases of the Bosnian Croat Dario Kordic who was subsequently jailed for 25 years and the successful prosecution of Goran Jelisic, the self-styled "Serbian Adolf,” jailed for 40 years. Today as then, he notes that the judges ruled at the end of the prosecution’s presentation that there was enough evidence for the case to proceed against Milosevic on charges of genocide, crimes against humanity and violations of customs of war, with more than ample evidence for conviction and little or nothing presented by the defence that would undermine the prosecution's case.

Milosevic worked behind military chains of command

1.    Milosevic died before judgment by the ICTY Tribunal Judges but as Prosecutor in the case, do you have any doubt in your mind that the court would have convicted him on the basis of evidence?

It would be wrong for me to express any conclusive view about guilt or innocence.  It is worth recalling that at the end of the prosecution case the judges found that there was sufficient evidence for the case to continue on almost all counts in the indictment – acquitting Milosevic for the most part only of those allegations for which the Prosecution had not had time to call evidence.  Nothing in the defence evidence, in my view, dented the case we had presented and much of it actually supported and improved our case.  However, I would not have expected the chamber to have convicted Milosevic of everything charged.  At the end of the Prosecution case there was a split of opinion among the judges about the genocide charges.  One judge, in a minority, found there was insufficient evidence for the trial to continue for the worst form of genocidal culpability but sufficient evidence for lesser forms.  The other two judges, the majority, found that there was sufficient evidence for the trial to continue for all forms of that most serious of offences.

2.    Is there any doubt about the culpability for genocide and war crimes of the then Belgrade government under Milosevic?

It is true that individual criminality in the case of mass atrcoities and political violence will involve criminal culpability of individuals as well as of the state or, rather, state institutions.   Unfortunately, the ICTY Prosecutor did not indict all others at the top of Serb leadership in office when the Bosnian war was pursued, and thus when Srebrenica and the genocide there occurred.  The ICTY did indict General Momcilo Perisic as Chief of Staff of the Yugoslav Army (VJ), along with some other military and paramilitary officials.  These trials are still not concluded and, besides, they deal with the charge of genocide in Bosnia in a very limited way – mostly for aiding and abetting.  So it is not possible to turn to any judicial record for an answer to your question.  There was, of course, evidence that Milosevic sometimes worked behind the backs of others in government and behind military chains of command.  But it is hard to conceive that this extent of the  involvement of Serb forces in Bosnia could be without the knowledge and approval of Milosevic and his political and military collaborators.  This was reflected to some extent in his indictment and the indictments of his indicted collaborators through the application of the 'joint criminal enterprise' (JCE) theory. Individuals could be identified in the three Milosevic indictments who were, de jure or de facto, part of Milosevic’s power circle and who could be held criminally responsible for things that happened by reason of their membership of the JCE.  These individuals worked at the federal level, at the republican levels of Serbia and Montenegro, or at the level of Republika Srpska Krajina and Republika Srpska.  Many of them were mentioned in one or other of the three indictments against Milosevic but not all of them were indicted. The best – or at least the most comprehensive – indictment was for crimes committed in Kosovo in the period between 1998 and 1999 by Serbian forces.  For those crimes several other high level politicians and military leaders were indicted and tried at the ICTY.  In the Milosevic indictment, although he was tried alone, it was said that these collaborators were in the JCE with him.  Similarly the indictment against them said Milosevic was in the JCE with them. Unfortunately, indictments for crimes committed in BiH were differently constructed. Some of the crucial members of the Belgrade JCE were not even mentioned in the Bosnian indictment against Milosevic.  Very few others were to be tried for the crimes committed in Bosnia that were charged against Milosevic.  The consequences of this would be serious.  Had Milosevic been tried together with the highest level Federal politicians from Serbia and Montenegro, his death would not have meant the end of the trial.  But since Milosevic stood alone in the indictment alleging these crimes, his death ended his trial and left unused the mass of evidence that had been gathered and presented to the court.  The 'spin-off' trials – such as those of Stanisic/Simatovic and Perisic – would cover only a part of the indictment periods for which Milosevic was charged.  None of these cases could explore or prove the criminality of the plan in its totality, i.e. in the time period from 1991 to 1999, which a Milosevic judgment would have achieved.

3.     Why was the evidence admitted in the prosecution of Milosevic and others not available to the ICJ in the genocide claim made by BiH v. Serbia & Montenegro?

The evidence to which you refer, the SDC records, was obtained as a result of outstanding and inspired work by the Milosevic team's top researcher.  The material once identified had to be handed over by Serbia pursuant to the court’s decision, and there was no good reason for hiding any significant part of it from pubic view.  Yet by a deal struck between the now former Chief Prosecutor and Serbia the most important parts of the documents are ‘blacked out’ from being seen by anyone except the lawyers and judges in our case, who were able to read them in full, although in private, in order to make arguments and to reach verdicts.  The ICJ could, I believe, have asked for access to the full documents.  It is simply incomprehensible to me that they did not ask for such access and chose instead to work with the redacted – the 'blacked out' – versions that were made public by the ICTY. Of course it would have been only logical that the initiative to request the full SDC collectuion should come from the side of the Bosnian legal team.  I do not know if it actually happened.

(One of the SDC records presented by N.K)

4.    Is there any evidence that you are aware of but that still remains confidential and helps Belgrade or perhaps others avoid facing responsibility for events in BiH and in particular betrayal of Srebrenica?

Certainly.  First, it is important to note that Serbia did not hand over to the Prosecution (OTP) the complete collection of SDC records.  For example, for the year 1995 the OTP received recordings for only about half of all the sessions held by SDC. Further, some of  the SDC records were not handed over in their full stenografically recorded form but were produced as extended minutes. That means that they were shorter than steno-notes but longer than the regular minutes. The dates of the missing meetings or the meetings where this lesser form of record was provided, as I recall, were significant – namely dates leading up to, surrounding and in the aftermath of the Srebrenica massacre.  The full records of those meetings need yet to be provided.  At the same time, these documents, significant as they are, do not constitute a single body of evidence that will explain once and for all what happened and who was culpable.  They do provide a much fuller context and provide some very valuable testimonials of things that were said by Milosevic and others.  In their un-redacted form they would point all who are interested (not just governments and lawyers) to other documents that have never been provided and that might well be more candid than the words of those at the SD Council meetings who knew they were being recorded by a stenographer. Second, it should also be remembered that there are other protected document collections and individual documents which were, and still are, protected by direct agreements between Belgrade and the former OTP Prosecutor, i.e. they were not protected by the Trial Chamber.  These documents are difficult now to identify but if and when Bosnia-Herzegovina decides to reopen the ICJ case it will be essential to require Serbia and/or the ICTY to produce all those documents for the ICJ.

5.    Do you think that there is more critical evidence that even you were not given access to?

Without a doubt.  Apart from the documents that would be revealed by exploring the SDC records, there are many documents that would show a fuller truth.  Every document relevant to the truth about the wars in former Yugoslavia is likely to have been preserved in someone's private collection.  Every document that may damage one individual will be of potential value to someone else.  The process of identifying what those documents are is by no means complete and was, at best, very imperfectly dealt with at the ICTY, for many reasons.  It seems now unlikely that any ICTY trial or any fresh inquiry by any other legal body will or could be used as the legal mechanism to 'unprotect' the already protected material.  Another process may be required to identify what documents exist and then to have them made publicly available.  This might involve political actions by the Bosnina state institutions through the UN Security Council.

  

6.    You tried to bring Ambassador Muhamed Sacirbey to The Hague to testify in Milosevic's prosecution but it appears you faced obstruction. By whom and why do you believe? 

I cannot say that we faced real obstruction.  However, at the time it would have been very difficult to bring him to The Hague because of the restrictions on his liberty imposed by Bosnian state authorities.  We were very pressed for time in the prosecution case.  Ambassador Sacirbey was placed on a list of those whom the chamber might want to hear, even if the Prosecution did not call him.  In the end, neither we nor the chamber was able to bring him over as a witness or to have him heard by video link.

7.    In your recent interview on the BBC, on which same program Ambassador Sacirbey was featured (available on Kongres of North American Bosniaks, Founder of World Congress of Bosniaks website http://www.kbsa2000kbs.org/ , you echoed the need for all facts to come out regarding the betrayal of Srebrenica. Is it time for a new inquiry on Srebrenica?

I doubt whether any formal inquiry or any criminal trial would achieve a drastically different result.  For various reasons, all such processes are likely to be limited in scope and in reach.  There is always the possibility of the re-opening of the case at the ICJ.  Doing this would require the political will within Bosnia and Herzegovina to reopen the case and after that the development of a new legal strategy to deal with the issue could start.  Where evidence is concerned, it will be necessary to find the mechanisms to overcome the obstacles of access to the evidence, because there are many documents that are hidden from public view.

8.    In a recent interview, Dr. David Harland of UN peacekeeping and author of original UN "report on Srebrenica" (Interview again available on Annex TV of http://www.kbsa2000kbs.org/ ), stated that a key question remains as to why the request by Dutch peacekeepers "on 5 separate occasions" was ignored by political authorities. He stated that this was a "political decision." Do we know who made political decision to ignore requests to save Srebrenica as well as provide the needed support for Dutch troops?

I regret that I do not know the reason.  The decisions to ignore the Dutch request have been kept secret for 15 years.  That may suggest that the decisions are still seen as hard to justify.  It might also suggest that very powerful entities have an interest in keeping the decisions secret

9.    In the BBC interview previously alluded to, the Dutch Defence Minister Joris Voorhoeve stated that at least 2 of the 5 permanent members of the UN Security Council had foreknowledge of the planned Serbian attack on Srebrenica way before July 11, 1995. Ambassador Sacirbey made similar allegation for many years. Do we know which countries these are and why they kept silent and did nothing?

I do not know with any certainty.  Guessing who the possible members are is tempting and easy – but unreliable.  Ambassador Sacirbey has pronounced that the green light was given by the West for the taking of Srebrenica. This was never seriously challenged and even Sandy Vershbow, the US State Department official in charge of Bosnia policy on the National Security Council staff, said publicly in June 1995 that the US was considering some kind of territory swap that would also include the eastern Bosnian enclaves.

10. Are they still trying to hide something and instead blame "gays in Dutch troops" in Srebrenica?

The 'Gays in Dutch troops' explanation sound desperate and looks like the argument of someone with something to hide.  There was never any such earlier suggestion to this effect so far as I know.  It is likely by far to be more revealing of the person, or of the entity behind that person, making the accusation than of  the DUTCHBAT.  It is as absurd a claim as it would be to suggest that the Serb army was successful in its military action in Srebrenica against defenseless civilians because it was an army without gays.  This looks like an attempt by certain segments within the international community to use DUTCHBAT as a scapegoat for the failings of others to protect the enclave.  Investing the DUTCHBAT with the ‘shortcomings’ of this sort seems more like an attempt to prevent the inquiry leading beyond DUTCHBAT up the international military and political hierarchies.

All allegations to paint me as British intelligence are bizarre

11. Would you call for a new inquiry?

Not specifically.  For the reasons given above in general terms, I think it likely that any inquiry would always remain obscured by old or new interests.  But what reasons do we have to believe that any new inquiry would be different from all previous ones?  There have been so many inquiries already, including the trials at the ICTY and ICJ.  All these processes contributed more details and some facts, but no full picture has yet emerged.   Further, why should any interests of governments that might be harmed by a full revelation of what happened – for example by explaining the failure to give air and firepower support to the Dutch or by acquiescing in advance to the take over of Srebrenica – suddenly be abandoned for the benefit of yet another inquiry?

 

12. Is this perhaps why some have now tried to paint you as British intelligence? Some have claimed that your motive is to sabotage efforts at truth? What is the real story and why are such allegations directed at you?

The allegations are extraordinary, totally untrue and bizarre – about as bizarre as those made by Florence Hartmann that had me as a member of MI6 when I was a schoolboy, an allegation her alleged source Azem Vllasi publicly laughed off, denying it in a live FTV broadcast in Sarajevo in the presence of Hartmann!  I can not be sure why the recent un-sourced smear has been made.  It is significant that it emerged with great vigour – but with no name of the author signing the text and no source of the information referenced – at precisely the same time Ejup Ganic was detained in London on behalf of Serbia for allegedly committing war crimes.  I see the smear as probably an orchestrated and calculated attempt to attack my credibility and professional reputation in order to prevent my being involved in any future legal processes concerning the criminal responsibility of the Serbian state in the atrocities committed in Bosnia.  It does not take a lot of imagination to work out who must have organised the smear campaign.  The only plausible explanation I have is that prosecuting Milosevic I found myself in the unique position of investigating and collecting evidence on all major crimes committed by the Serbian armed forces under Milosevic's leadership.   This meant that I had access to facts and evidence about the criminality of plans hatched in Belgrade.  And I know the legal theories to which this evidence would relate.  All of this could be very helpful for Bosnia in its reopening of the ICJ case.  Those spreading this smear must know that.  It is interesting that a number of individuals from the insitutions of Bosnia-Herzegovina are very active in manufacturing untruths about me, but frankly speaking I think that this fact represents a bigger problem for the Bosnain state than for me, because the ultimate question is for whom these people work and when will they be unmasked.

13 How do you see yourself involved in reaching the final truth regarding Srebrenica and who is responsible?

What I have in mind would allow the development of an ever expandable knowledge base by a process that would democratise the gathering and publication of Srebrenica-related evidence in a way that could not be thwarted by national, international or other oblique interests.  The victims of Srebrenica – living and dead – deserve the best effort to be made to uncover the maximum evidence about how the massacre happened, about who caused it and about who could have averted it.  That effort may no longer be trusted to countries or international organisations, all of whom may have something to hide. What I have in mind would use every available method of gathering information  and would also provide the mechanism to seek the lifting of protections from the protected documents by applying, for example, Freedom of Information statutes.  But essentially what I have in mind is to create a system where the identification and gathering of all material helpful for an understanding of the Srebrenica tragedy will no longer be entrusted to institutions that cannot be relied on to do the work properly, as much information within their walls remains closed from the public.