DVA SVIJETA JEDNOG BOSANSKOG GRADIĆA

DVA SVIJETA JEDNOG BOSANSKOG GRADIĆA

Piše: Nihad Krupić
Pisac i publicist
Bosanska Dubica, Republika Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada







     Kada odem u svoj rodni grad Bosansku Dubicu ja ne očekujem da bude ni jedan posto kao što je prije bilo. Ja tu obnavljam svoju dušu. Tamo ne zagledam u lica ljudi koje nisam prije poznavao jer me i ne interesuju. Oni imaju svoju muku sada. Izvor njihove muke je zapečaćen u novom nazivu grada Kozarska Dubica kojeg su dali majstori zločina po svom nahodjenju i željama, bez našeg pitanja. Novim imenom grada su stavili veliki zid izmedju onih koji vole svoj grad sa ranijim komšilukom i onih koji vole grad sa sadašnjim novomodifikovanim komšilukom. Nikad neće normalno zaživjeti dva svijeta koja sebe prepoznavaju sa jedne strane u Kozarskoj nasuprot drugog koja sebe samo vidi u Bosanskoj Dubici. Prvi je svijet nepravde, poniženja i sramote. Drugi je svijet koji može i dalje promjeniti nabolje ovaj prvi ali pod uslovom da se taj prvi odrekne nečasne prošlosti od prije dvadesetak godina.

Ta muka sadašnjih zaljubljenika u Kozarsku Dubicu ima težinu prošlosti i na njima je kako će to savladiti. U istini ili zabludi. Istina će zaboljeti ali ne zadugo a zabluda će otupiti za sva vremena sve što je najbolje u ljudskoj duši. Isto tako kada šetam svojim gradom prolazim bez pozdrava ili trunke razumijevanja kraj onih koje znam po neljudstvu koje su pokazali onda kada je bila najpotrebnije da se izdignu iznad svega i kažu da im je žao sto nam se čini nepravda. Gadi mi se od njih.Ne dam im blizu sebe jer mi kvare dan i mjesto gdje stojim. Nasuprot tih još uvijek ima onih koji nisu pripadali zločinačkom hiru svojih sunarodnjaka. Mi znamo odlična imena tih ljudi i kod nas imaju posebno mjesto. I tako će biti dok živim. Bez obzira na ovo, rodni grad Bosanska Dubica je opet moj centar svijeta. Onaj duhovni, patriotski i domovinski. Ja nisam industrijalac poput Filipa Zeptera, ili Milana Jankovića kako mu je pravo dubičko ime, da i rodni grad gledam kroz profit. On je meni bitniji od toga. Koliko god imam zabluda ili nerealnih snova ako je u pitanju rodni grad ja ih pustim da žive. Najveći uspjeh u svemu tome što moji snovi i sreća kada se nadjem u svom gradu nisu zasnovani na interesu, mržnji ili potrebi da se dokazujem nekom. Nisu mene zanijeli i previše očarali ni zemlje ni silne svjetske metropole koje sam video, jer svugdje žive ljudi sličnih sklonosti i običaja. Mi se od njih samo razlukujemo što su nas prije poznavali po ratu a danas po fudbalu. Želim za sva vremena da nas pamte po fudbalu i ljepoti naše zemlje, ljudi i običaja. To i možemo ako svi budemo dostojni ambasadori svog ognjišta.

I dalje ću, nadam se, vidjeti još mnogo svijeta.Taj svijet će me staviti u iskušenja ali sigurno znam da ću i dalje u svoj grad dolaziti čist kao suza, bez trunke prljavštine,još bolji i uspravniji od onog kakav sam ga u progonu morao napustiti...I to je valjda presudno da se čovjek tamo i osjeća potpuno slobodan unutar i van sebe, jer to je svijet moje časti, čistog obraza i dostojanstva koje mi i dalje pruža potpunu slobodu. A nema veće od toga. Svijet okova,poniženja i zločina koje se stvara za drugog uvijek se na kraju o glavu obije organizatorima i počiniocima takvog zla. Daleko im kuća od moje. Na kraju, kada sve ovo kažem, znam da nisam usamljen u ovom razmišljanju. Ima nas dosta širom svijeta. To raduje i budi nadu da će i drugi voljeti svoj rodni grad, domovinu i sebe u njima na način kako to dolikuje pravim ljudima...

PS: Ovaj tekst sam prije dvije godine postavio na Facebook i ovih dana se nekako ponovo aktivirao uz dosta komentara. Za vaše znanje ako Vam nije mrsko, pogledajte skorašnji video iz mog rodnog grada i pustoš koji vlada tamo. Video Link: 

Na kraju da ne zaboravim načelnik grada se preziva Zlojutro

ZA BOSNU I HERCEGOVINU, NAŠU DOMOVINU, SE UVIJEK VRIJEDI BORITI

Razgovor sa povodom: Azem Dervišević Zenga

Ekskluzivno iz prve ruke: Šta je bilo ovih dana u Daytonu, Ohio?

22. novembar 2015                            

Razgovor vodio: Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH Vancouver, Canada

Sarajevo 1992 godina, Azem Dervišević Zenga, najmlađi sarajevski komandant Armije RBiH

Azem Dervišević Zenga je nevjerovatan lik. Heroj iz rata, heroj u miru. Nikad u drugom rovu, uvijek u prvom. I onda u Bosni i sada u Americi. U Sarajevo došao 5 aprila 1992, direktno sa hrvatskog fronta. Imao je tada u torbi dvije ratne uniforme i kada je obukao jednu od njih i stao pred naše prve borce koji su bili u civilnim odijelima, dobio je nadimak Zenga i tako postao najmlađi sarajevski ratni komandant. Slikao se u ratnom sarajevskom paklu ispod američke zastave, želeći da vidi tu veliku Ameriku…Onda…Kasnije došao u Boston ranjen, na štakama, osnovao familiju, školovao se, pokrenuo uspješan business, uključio se u BiH organizacije u Americi, ovih dana bio u Deytonu i stao hrabro odvažno i ponosno pred one koji su poslani da prestavljaju Bosnu a u stvarnosti govore da državne Bosne nema već postoje dva entiteta koji imaju državne ingerencije, ovlasti i pravnu i političku moć.“ ”.

Dok je juče čekao avion za Boston u dugom razgovoru mi je pomenuo i ovo: “ U životu mi se mnogo želja ispunilo, a i borio sam se za njih, nisam čekao, ali imam još jednu posebnu veliku, a to je, da vidim Bosnu i Hercegovinu kao modernu, demokratsku i u stvarnosti ravnopravnu susjedima. Državu u kojoj će svi njeni narodi i gradjani imati ista prava na cjeloj teritoriji. Mi Bošnjaci želimo da budemo ravnopravni svim drugima narodima u regiji i ne želimo ništa za sebe što ne bi željeli da i drugi imaju.

Za to sam se sa puškom borio u ratu a u miru nastavljam borbu koristeći politička i ekonomska sredstva. Hvala Bogu nisam sam, ima nas na hiljade u domovini i u cjelom svjetu, od Australije do Sjeverne Amerike. Ako Bog da kad djecu iškolujem na Drinu se vracam jer mislim da se Bosna svuda brani a na Drini najvise.”

O Azemu sam pisao prije 5 godina u kolumni VRIJEME HEROJA http://www.orbus.be/aktua/2010/aktua2973.htm 

Pa da krenemo sa razgovorom:

Dayton , Ohio, 19. novembar 2015

Azem Dervišević Zenga u društvu vojnog atašea USA u Sarajevu pukovnika Mark Karas

Zbog čega si došao u Dayton?

Da vidim na licu mjesta gdje moja domovina i moj narod stoje, čemu se može nadati, šta govore oni koji vole i oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake u njoj, i pogotovo da onima koji ih ne vole pokažem da sam još uvijek vojnik domovine i da nisam sam. I da sam postajući član američkog društva naučio zbog čega je slobodna i demokratska država važna za svakog stanovnika u njoj i zbog čega ne treba posustati od puta koji vodi ka zajednici demokratskih i ekonomsko uređenih zemalja svijeta. Naravno, ovdje sam i da vidim ko nam smeta na tom putu i da takvima u lice kažem, pronađite drugu zemlju ako ne volite Bosnu, a nju nećete nigdje nositi sa sobom, nikad djeliti i nikad više zlostavljati, mučiti, progoniti, ubijati i okupirati. Meni je svakako sada puno lakše nego mnogima u Bosni, jer mi niko ne određuje šta trebam reći i kako se ponašati. Ja sam patriota iz svog džepa.

Delegacija Kongresa Bošnjaka Svijeta u Ohio, Ahmed ef. Cerić, Emina Cerić u društvu sa Valentinom Inckom

Bio si i član delegacije Kongresa Bošnjaka Svijeta na ovom skupu?

Da, i to mi je svakako bila i čast. Ja sam član Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta-KBS koji je osnovan u Sarajevu 16. jula 2011. Ovdje u Sjevernoj Americi smo radili godinama na pripremi osnivanja KBS. Od početka si bio sa mnom u tom timu i znaš da nije bilo lako. KBS se za obilježavanje 20. godišnjice Deytona pripremao mjesecima i u posebnoj Rezoluciji , koja je promovisana prije nekoliko dana, 19 novembra 2015 u hotelu Evropa u Sarajevu, rekao svoj stav i odnos prema Deytonskom ugovoru. (Pročitajte Rezoluciju KBS na ovom linku http://www.kbs-wcb.org/index.php/vijesti/142-kimeta ).

Predstavljanje rezolucije KBS o Deytonu: Sa lijevo na desno Prof. dr. Suad Kurtćehajić predsjednik Vijeća Bošnjačkih Intelektualaca, Mustafa Hajrić predsjednik UO KBS, Muris Pozderac, generalni sekretar KBS i General Sulejman Vranj član NO KBS

Uporedo sa aktivnostima u Sarajevu, velika delegacija KBS na čelu sa mnom je došla u Dayton. Osim mene tu su bili Suad Tica, član UO KBS iz Jaksonvilla, Ahmed ef. Cerić član GO KBS iz Jaksonvilla, Mujko Erović, član UO KBS iz Chicaga i Emina Cerić, prvi poslovni sekretar glavnog ureda KBS koja je ranije stigla iz Sarajeva.

Kako se inače moglo doći na ovaj skup?

Amerika je veoma organizovana zemlja i sve je mjesecima ranije isplanirano do u detalje. Svaki skup ima organizatore koji bez obzira na važnost skupa ne želi da troši novac od saveznog budžeta nego se financira iz profita sa tog skupa. Inače financije su i moja profesija pa znam kako to ide u USA. Bilo je nekoliko organizatora na čelu sa University of Dayton koji su pripremili plan i program i poslali ga zvaničnicima država učesnika u ovim pregovorima, novinarima kao i organizacijama..

Više informacija se može naći na ovom linku https://udayton.edu/m/daytonpeaceaccordsat20/

Oni koji su pozvani da drže panele imaju poseban status, novinari i ostali su se morali registrovati i platiti da bi mogli prisustvovati panelima na kojima se diskutovalo o samom Daytonu. Registracija je koštala $300, a centralna večera gdje je govorio bivši američki predsjednik Bil Klinton je bila $700. Delegacija Kongresa Bošnjaka Svijeta je naravno sve troškove plaćala vlastitim novcima, dok su naši političari trošili budžetski novac građana BiH i na kraju kako je većina nastupila nije ni trebala da dođe u Dayton.Pogotovo Igor Crndak , ministar valjskih poslova BiH koji se raspričao kako mi (kao BiH) moramo sa Rusijom imati čvršće veze, nakon čega sam postavio pitanje koga on predstavlja; svoju partiju ili politički pravac naroda iz kojeg dolazi ili zemlju BiH kada ne govori u ime većine njenih građana koji znaju da im je Evropska Unija i Nato završni cilj tranzicije i integracije zemlje. Nakon mojih riječi potpuno se utišao, često me mjerio a i ja njega i sutradan se nije ni pojavio na ostalim panel diskusijama. Tražio sam da BiH dijaspora ima isti tretman kao što ima dijaspora susjedne Hrvatske i Srbije. Nama Bošnjacima prognanim po svjetu i nakon 20. Godina Daytona se sve čini da ne budemo ravnopravni u svojoj matičnoj državi. Zbog komplikovanog procesa vađenja BiH dokumenata i učešća u izborima dijaspora je dovedena u potpuno podređen položaj i politički ne može da utiče na odluke koje se donose u samoj BiH. Ali i to će se vjerujem promjeniti kada mnogi iz dijaspore shvate da se moraju uključiti u politički proces u domovini i da budu poštena i časna alternativa trenutnom političkom i ekonomskom beznađu.

Emina Cerić i Haris Hrle, ambasador BiH u USA

Ko je još od BiH Zvaničnika bio na ovom skupu?

Amerika je centar političke moći i mi smo iz tog razloga svoje djelovanje bazirali na saradnji sa našim BiH zvaničnicima u Njujorku i Washingtonu kao i na američkim senatorima i kongresmenima koji su do sada progurali u Senatu i Kongresu mnogo naših rezolucija. Iz Washingtona je došao ambasador BiH Haris Hrle, jedan fin i sposoban diplomata koji iza sebe ima uspješnu misiju. On je ujedno  svijetlija strana naše diplomatije u USA. Inače u našoj diplomatiji kao i drugim djelovima političkih struktura vlasti u BiH sjedi značajan broj političara koji primaju visoke plate od BiH građana a prestavljaju samo interese političkih ili business elita. I nisu postavljeni na te dužnosti zbog sposobnosti već zbog podobnosti i što će slijepo raditi po direktivama svojih partiskih vođa. Sami građani su djelom krivi za to jer se agresivnije ne bore za opšti interes. Ovakvi političari su nas doveli u vanredno stanje u kojem se nalazi naša država i iz ovoga se može izaći samo mobilizacijom velikog broja gradjana u aktivnije političko djelovanje i uvezivanje svih BiH patriota u zajednički front u borbi za BiH

Ko je došao iz BiH?

Osim tog Igora Crndaka bili su Ivo Komšić i Ljubo Bešlić gradonačelnici Sarajeva i Mostara, bio je i gradonacelnik Banja Luke Slobodan Gavranovic. Ova tri gradonačelnika su na jednoj konferenciji dogovorili suradnju tri grada, što je veoma pozitivno da gradovi u Bosni i Hercegovini imaju dobru suradnju izmedju sebe.

Ivo Komšić je imao fantastično predavanje. Rekao je sve što se trebalo reći sa pozicije bosanskog čovjeka i pravog Sarajlije i Bosanca, i ja mu odajem puno priznanje za njegov nastup. Dosta web portala je popratila Ivin govor.

Zenga u društvu Ivice Puljića novinara i Ljube Bešlića gradonačelnika Mostara

Takođe je obraćanje Muhameda Šaćirbeya izazvalo veliku pažnju jer je bio učesnik ovih pregovora 20 godina prije. Muhamed je briljatno obrazložio detalje vezano za pristanak naše strane kao i ucjene pod kojima je bila BiH delegacija. Istakao je da je Dayton cementirao etničke podjele i legalizovao sistem koji se temelji na etničkoj osnovi i rezultatu ratnih osvajanja, u prvom redu Srba. Očekivalo se da dođe neko iz BiH predsjedništva ali osobno mislim da ništa značajno ne bi ni rekli i da bi ovaj skup shvatili kao ceremoniju gdje treba proslaviti Daytonski sporazum a ne sahraniti ga. Za predstavnike Kongresa Bošnjaka Svijeta ovaj skup je prije svega predstavljao mjesto gdje ćemo početi da sahranjujemo Daytonski sporazum i krenemo ka rađanju normalnog građanskog ustava države Bosne i Hercegovine. To smo izričito i naglasili u našoj Rezoluciji.

Veoma prijatno me je iznenadio i govor Valentina Incka koji je istakao mnogo mana u Deytonskom dogovoru i posebno naglasio da on nije sveto slovo i da je vrijeme za bolje rješenje. Posebno je dao osvrt na veoma komplikovanu birokraciju, korupciju koja vlada u svim sferama BiH društva, blokiranje odluka koje idu ka snaženju centralnih državnih institucija od strane predstavnika RS i beskompromisnu medijsku borbu između različitih političara i političkih partija. Kroz njegove riječi sam mogao naslutiti da je i međunarodna zajednica spremna za veliko pospremanje u BiH, a jedino naši bošnjački političari još uvijek mudro šute o svemu tome i bespotrebno se troše na međusobnim obračunavanjima.

Emina Cerić i Maureen Cormack, ambasador USA u BiH

Kakvi su bili nastupi američkih zvaničnika u BiH?

Maureen Cormack, ambasador USA u BiH je naglasila da se mnogo reformi provodi u BiH ali da to ide sporo. BiH po njenim riječima ima budućnost i svaki pokušaj separatizma će biti sankcionisan. Inače znajući kako radi američka diplomatija dovoljan je podataka da ambasadorica Cormack već duže vrijeme ne želi da se sastane sa Miloradom Dodikom, što je najbolji znak šta misli zvanični Washington o Dodiku i njegovom referendumu. Ja sam mišljenja da naši politički predstavnici se uzaludno ne troše u tome da stave veto na odluku Skupštine RS o sprovođenju referenduma. Ovdje treba biti mudar i pustiti da separaisti sami sebe dovedu pred zid jer koliko mi se čini Milorad Dodika najviše radi na ukidanju onog čega je sada predsjednik , što ja i prave patriote zovem genocidna tvorevina zvana Republika Srpska.

Drugi američki predstavnik u BiH vojni ataše pukovnik Mark Karas je sa takvim oduševljenjem pričao o profesionalizmu vojnika BiH da ga je bilo milina  slušati. Rekao je da postižu izvanredne rezultate na vježbama, puno bolje od mnogih vojnika država koje su članice NATO saveza. Posebno je napomenuo da bi u bilo kojem ratu kraj sebe uvijek želio da ima naše vojnike.

Za koji momenat možeš reći da ti je obilježio boravak u Deytonu?

Svakako je to bilo predavanje američkog analitičara i stručnjaka za Balkan Edwarda P. Jospeha koji je nemilosrdno iznosio činjenice vezane za agresiju nad Bosnom i Hercegovinom i genocid nad Bošnjacima, posebno istakavši da je RS produkt nezapamćenog etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima i da je to svakako genocidna tvorevina. Nakon njegovog predavanja javio se predstavnik banjalučkih „Nezavisnih Novina“ i upitao zašto naziva RS genocidnu tvorevinom i kada će to prestati. On mu je odgovorio; „Kada Vi prihvatite istinu i prestanete obamnjivati svoj narod“. Kada sam vidio kako izgleda lice tog novinara nakon što mu je Edward odgovorio zašto naziva RS genocidnom tvorevinom shvatio sam da je svijet i te kako upoznat šta se sve dešavalo u BiH i da mu je puna kapa srpskih laži i obmana. Nakon toga je Edward dodao da bi najbolje bilo za srpsku političku elitu u BiH da prizna genocid i zločin koji su počinili i poput Njemaca nakon holokausta oslobode nove generacije bilo kakve odgovornosti. Svakako vrijedi istaći i nastup Bila Clintona koji kaže da je Dayton ispunio svoju svrhu i da se ovog ljeta u Srebrenici sreo sa mnogo mladih ljudi koji mogu i znaju kako prevazići trenutno političko beznađe. Spomenuo je i da američka vlada otvara fond za pomoć malim produzećima u BiH.

Zenga i Emina sa Edward P. Joseph direktorom američkog instituta za svjetska zbivanja.

Da li je bilo govora o nastupu BiH zvaničnika u Deytonu 20 godina prije?

Dosta američkih panelista od kojih su neki kreirali ovaj ugovor i bili u timu Richarda Holbrooka su napomenuli da je Alija Izetbegović u ovim pregovorima izvukao maksimum. Naročito daleko je otišao Peter Galbright nekadašnji američki ambasador u Hrvatskoj. On je rekao: „ Franjo Tuđman je bio potpuno nezainteresovan za bilo kakav ishod. Bilo mu je svejedno šta god da se odlučio i nestrpljivo je čekao da ide kući. Slobodan Milošević je želio da Srbiju izvuče iz tog blata neokaljanu i nije ga se ticala sudbina BiH Srba ali je želio da imaju svoju teritoriju. Alija Izetbegović je bio je u poziciji da pregovara sa svezanim rukama na leđima. Njegova pobjeda je bila da Brčko bude distrikt, Goražde u sastavu Federacije, Sarajevo nedjeljivo...njegov najveći poraz je bio naziv Republika Srpska i on je toga odmah bio svjestan..Veoma tužan i jedva na nogama je prihvatio tu odluku i razveselio Richarda Holbrooka koji je mogao ići kući da slavi američki porodični praznik Thanksgiving. Galbright je posebno istakao da je najveća greška američke administracije bila što se nije dozvolilo Armiji RBiH da nastavi napredovanje i oslobodi Banjaluku. Nakon toga nebi bilo Daytona i BiH bi bila mnogo bolja zemlja nego danas. Još nešto je rekao Peter  što nije prenešeno u medijima: „Slobodan Milošević je završio u Hagu i bio bi osuđen da nije umro. Franjo Tuđman da nije umro sigurno bi završio u Hagu i osuđen a Alija Izetbegović nikad ne bi bio u Hagu, jer ipak bio čovjek koji je imao posebna demokratska načela i da njega nije bilo pitanje je da li bi bilo uopšte BiH države“...

Peter Galbright u društvu člana delegacije KBS u Daytonu Ahmed ef. Cerića,

Na kraju šta dalje?

Ovo u Ohio se završilo..Zvaničnici ili oni koji donose odluku su bili diplomatski uvijeni, oni koji kreiraju donošenje odluka su bili otvoreni i rekli Dayton treba mjenjati. Svi se slažu da se mladi i novi neokaljajni ljudi u Bosni i Hercegovini trebaju uključiti u politički proces, istaknuti svoje kandidature na izborima, svoju platformu djelovanja i preokrenuti mišljenje da u BiH više niko od političara nije pošten. Kao član Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta (web link http://www.kbs-wcb.org/) ponavljam zaključak naše rezolucije povodom 20 godišnjice Dejtonskog sporazuma:

“Tražimo od svih odlučujućih faktora Međunarodne Zajednice da pripreme i odmah sazovu posebnu Međunarodnu Konferenciju na kojoj bi se postigao dogovor o zamjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma kvalitetnijim i funkcionalnijim rješenjem za unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, a koje će biti potpuno provedivo i u skladu sa svim evropskim standardima. Tražimo od međunarodnih faktora a posebno Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke i Francuske da podrže donošenje gradjanskog ustava po uzoru na ustav koje imaju ove zemlje. Sa tim rješenjem bi se zaštitio suverenitet Bosne i Hercegovine i omogućila vladavina građanskih a ne etničkih ili nacionalnih oblika prava. Kongres Bošnjaka Svijeta ne prihvata nikakvu etničku podjelu Bosne i Hercegovine i zalaže se za državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj žive gradjani a ne suprostavljene etničke zajednice.”

Ovo je stav organizacije koju predstavljam i očekujem da svi oni koji dijele naše mišljenje i platformu djelovanja uđu sa nama u zajednički front za bolju i prosperitetniju BiH. Samo da napomenem još jedan detalj: “Prije samog polaska iz Bostona u Washington dobio sam poruku iz Sarajeva da je uhapšen moj prijatelj i suborac…ratni komadant, general Ahmet Sejdić, koji je i podpredsjednik Kongresa Bošnjaka Svijeta. Došao sam u Dayton zabrinut , tužan i ljut. Nakon što je pušten na slobodu sutradan mi je u razgovoru rekao :

“Ne brini se za mene. Nisam se bojao onda a pogotovo sada. Za svaki svoj postupak kao komadanta sam spreman odgovarati. Za Bosnu i Hercegovinu, našu domovinu, se uvijek vrijedi boriti”.

Njegove riječi su me ohrabrile i sa njima završavam ovaj razgovor

ZA BOSNU I HERCEGOVINU, NAŠU DOMOVINU, SE UVIJEK VRIJEDI BORITI…

PARIZ U MOJIM MISLIMA DANAS

PARIZ U MOJIM MISLIMA DANAS

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH                 Vancouver, Canada

Novembar 2015

Vjerski fanatici su u krugu ludila koje je neizlečivo. Dakle tu nema lijeka koji će ih učiniti normalnim jednog dana. Jedini način da se zaraze ne proširi masovno na društva je izolacija i uništenje zaraženih da nebi uradili recimo ovo što se desilo u Parizu prije dva dana. Koliko je ludilo vjerskog fanatizma jako svako od nas može da predpostavi jer poznaje najmanju jednu osobu iz svog života koju je zahvatio virus vjerskog fanatizma illi radikalizma. U njegovim ili njenim očima nema sjaja, u rukama nema smiraja, u duši zadovoljstva, u mislima razumjevanja. Koliko god se zaraženi branili da su napokon našli mir i sreću, u njema djavoli ili šejtani kolo vode.

Jeste, iskreni svijet se može složiti sa muslimanima i reći nepravda i zlo je nad narodom Palestine, Libije, Iraka, Sirije, Afganistana a Izrael je država koja čini teror najgore vrste nad palestinskim narodom, ali to neopravdava grupu zločinaca teške vrste da organiziraju kao neku "Islamsku državu" i sebi uzmu za pravo da kao brane čast i dostojanstvo islamskog svijeta. 80 i više posto onih koji su pripadnici ove države i ratuju za nju, su rodjeni i živjeli na Zapadu i postali su kriminalci već na Zapadu. Njihovo znanje Islama je minorno i čista forma. Suštinu oni zanemaruju. Za njih nema mjesta ni u muslimaskoj a ni u kršćanskoj državi i društvu i zato su odabrali pustinju i planinu.

Terorizam kulminira prvo u glavama ludjaka pa onda ide dalje. Šta je rješenje pitamo se?. Ako je to pitanje kao nekog "Islamskog terorizma", što je postala uobičajna zapadna fraza, rješenje treba tražiti prije svega ulema današnja (nikad ih više nije bilo sa najvišom školskom spremom i nikad bolje nisu bili plaćeni) u uspostavljanju kontakta sa Zapadom i edukovanju muslimana širom svijeta kako bi ovi imali odogovore na medijske i svake druge napade koje svakodnevno doživljavaju a I na pokušaj vrbovanja od članova terorističkih grupa... Ako je ulema licemjerna, ako su arapske kraljevske monarhije licemjerne, ako je sve ostavljeno Palestincima, Iracanima, Libijcima i Afganistancima da kao oni sami to rješe, bojim se da ovome nema kraja. Ludjaci prvo ubijaju svoje koji ne misle kao oni pa onda ostale.. A što je najgore šizofrenija i vrhunska inteligencija su veoma bliske. Kada kažem vrhunska inteligencija mislim na upotrebu najmodernije tehnologije za izvodjenje terorističkih napada poput onog u Njujorku 2001 godine i ovog u Parizu preključe. U jednom šatoru negdje u pustinji ili planini ludjaci desnom rukom jedu rižu (uz objašnjenje da je to sunet) a lijevom na laptopu hakiraju tokijsku ili njujoršku burzu (koje nije ni sunet a ni farz,ali je za njih u redu). U Njujorku napadnut Svjetski trgovački centar avionima, u Parizu napadnuti ljubitelji grupe sa nazivom “Eagles of Death Metal”. Koje li ironije i za pomisliti ali ludjaci su sve isplanirali do u detalje! Takođe, svijetu se mora reći da muslimanski fanatici ubiju više od 1000 muslimana, dakle pripadnika svoje vjere i naroda,  pa tek onda zapadnjaka ili kršćana

Vjerska i svaka druga tolerancija u Evropi je odavno narušena. Sloboda govora nije isto što i sloboda vrijedjanja nečijih vjerskih i drugih osjećaja i nadzora. Normalan čovjek će na uvredu odgovoriti argumentom, ludjak će odgovoriti oružjem. Ne na bojnom polju nego na civilima. To je kukavičluk za koji oni ne mare. Masovna ubijanja civila se desilo nad mojim bošnjačkim narodom u Bosni. Srećom taj narod nije došao u iskušenje da vrati istom mjerom i bombarduje i teroriše Beograd i Podgoricu. A mogao je. Iz tog razloga savjetujem čitavom svijetu i svim narodima od Istoka do Zapada, ako želite da naučite nešto o ljubavi prema komšiji, sugrađanu, o uvažavanju prema njegovim vjerskim i drugim nadzorima, o toleranciji, o suživotu i toplini stiska ruke i kršćanu i židovu..vjerniku, poluvjerniku i nevjerniku ..dodjite u Sarajevo..dodjite u Bosnu i Hercegovinu kod Bošnjaka, kod muslimana da to naučite. Pa onda dodjite i u multikulturalnu Kanadu , gdje trenutno živim, da to isto naučite. I biće vam lakše. Pronaćete odgovor na vaš nemir, sumnju i optužbe da oni drugi rade ovo jer nas mrze i žele nas iskorijeniti a ovi kao moji rade ovo jer moraju osvetiti nekoga. Grozim se života u kojem može da zavlada netolarancija i grozim se života u kojem bi se izvinjavao unaprijed za nešto što ne mogu promjeniti i zašto se ne smatram odgovornim.

Moje misli su danas uz familije koje su izgubile svoje najmilije u Parizu i mojim srcem i dušom tiho žamori molitva:

Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija najviši stupanj moći , a želja za osvetom prvi znak slabosti.

POLITIKA JE ZAISTA KURVA AKO POSTANE PROFESIJA BANDITIMA

POLITIKA JE ZAISTA KURVA AKO POSTANE PROFESIJA BANDITIMA

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH                  

Vancouver, Canada

Oktobar 2015

Pablo Emilio Escobar Gaviria je bio najbogatiji bandit koji je ikada živio na ovom svijetu. U najboljim danima svog prljavog posla je isporučivao iz Kolumbije 15 tona droge dnevno, zarađivao 60 miliona dolara od te isporuke, da bi bogastvom od 50 milijardi dolara, kako je izračunao Forbes,  osamdestih godina bio sedmi najbogatiji čovjek na svijetu. I danas u šumama oko Madellina, kolumbijskog grada u kojem je živio Pablo, je na njegovu zapovjed zakopano desetine miliona dolara, jer ni sam narko bos nije znao šta će sa tolikim parama. Oni koji su zakopavali nisu više živi i može se samo nagadjati ispod kojeg drveta su vreća pune dolara.

Pablo Escobar je kupio tada skoro sve ljude koji su imali vlast u Kolumbiji, od policije, vojske do političara. I nije mu bilo dosta. Njegova stalna želja je bila postati predsjednikom Koumbije jednog dana. 1982 tokom predizborne kampanje su njegovi ljudi dijelili na milione dolara narodu da glasa za Escobara. I zaista je izabran u Parlament Kolumbije, ali je nedugo poslije toga pritisnut dokazima za ubistva napustio javni život i nastavio posao iz ilegale. Ubijao je svakog ko mu se suprostavio. Od portira do predsjedničkog kandidata Louisa Galana..  Auto eksplozije, rušenje aviona, ubistva po noći , danu, izumio metodu ubijanja sa motora u kretanju. Za njega je Al Kapone bio mala maca. Po nekim saznanjima su njegove ubice su smaknule preko 3500 ljudi. To je radio više od 20 godina, dovodeći Kolumbiju do zemlje neizmjernog straha i terora. I onda je 1990 godine na čelo države došao Cezar Augusto Gaviria Trujjilo, jedan od rijetkih političara kojeg Escobar nije uspio kupiti. Predsjednik Gaviria je imenovao brigadira policije Hugo Martineza, za zapovjednika snaga koje će ubiti Escobara i prekinuti više od dvadeset godina terora u Kolumbiji. I brigadir Martinez je 2. decembra 1993 godine svoj posao uspješno završio na krovu jedne zgrade u Madellinu nakon čega se skupa sa svojim policajcima uslikao više mrtvog tijela najvećeg bandita što je ikada svijet zapamtio, Carlosa Escobara.

Escobar nije bio običan glupi bandit nego osoba nadprirodne inteligencije  poznat po svojim čuvenim izjavama. Da pomenem neke:

1.   Svako ima cijenu, a najvažnija stvar je pronaći koliko iznosi

2.   Postoje 200 miliona idiota, sa kojima manipulišu milion inteligentnih

3.   Ja sam pristojan čovjek koji izvozi cvijeće

Kada se sastao 1992 sa zamjenikom ministra paravde Kolumbije u zatvoru kojeg je napravio da bi u njemu bio i zatvorenik i zapovjednik, rekao mu je:

         „Između nas razlike nema. Obojica smo banditi, samo što ja to znam i kažem otvoreno, a ti nikad nećeš priznati jer si usrani političar.“

Politika nije zamišljena da se njome bave banditosi

Da, ako se politikom bave banditi onda ona zaista postaje kurva kako naš narod voli reći.  Bandit ili kako se na španskom izgovara banditos je roman najgorih osobina čovjeka. Banditos je gori od kriminalca, teroriste, zločinca jer u njemu ne postoji savjest i moral. Banditos ne mora biti kriminalac, ni terorista a ni zločinac da bi opet bio nazvan banditosom jer je recimo ukrao kozu siromašnoj seoskoj familiji kojima je ona značila život. Banditosi su danas na Balkana postali profesionalni političari. Oni koriste političku moć i funkciju da prikriju korupciju, svoje nemoralne radnje  i ljudi oko njih. Oni su možda i  gori od banditosa jer je za njih narod uglavnom stado ovaca kojem treba pastir i dobar pas čuvar. Iz tog razloga su se BiH političari pretvorili u pastire a njihovi najodaniji ljudi u pse čuvare. Njima štap ne treba jer sa vremena na vrijeme bace narodu kruha i prikažu na TV Pinku Zvezde Granda. A onda bošnjačka Bosna poludi do kraja jer neki nepoznat momak iz Visokog ili Srebrenika je pokazao Šabanu, Zorici, Draganu, Mariji.. i čitavoj mrskoj Srbiji...kako Bosanac peva.    

BiH politička scena je izgubila ozbiljne političare koji su bili ili mogli biti državnici. Biti čak i predsjednik najveće partije i državnik nije isto. To su dva različita nivoa svijesti, znanja, htjenja i na kraju uticaja. Državnici su bili samo Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Po znanju su to mogli biti Zlatko Lagumdžija i Nijaz Duraković. Zlatka je spriječio u tome grč boljševičkog obračuna sa neistomišljenicima i liberalnog modernog socijalnog pristupa društvu...Komunističkim metodama je rješavao stvari, čistio oko sebe sve dok nije ostao sam i onda sam sebe počistio. Tu se ipak pokazao dostojan sebi. Nijaz Duraković je bio čovjek kojeg je trebalo slušati ali ne i pratiti jer ponekad nije znao ni gdje se sam nalazi.Izetbegović je vidio da mnogo toga nema više smisla i otišao tiho u penziju. Siljadžić, Lagumdžija i Duraković nisu do kraja iskoristili svoj potencijal. Zbog svoje narcisoidnosti ili sebičnosti ili podcjenjivanja glasačkog tijela su postali odbačeni i neshvaćeni. Tako je BiH politička scena ostala i bez srca i bez mozga i bez savjesti, a i bez vizije. U njoj su zavladali banditosi i oni koji i ne znaju da služe banditosima. I tako je ukupna BiH pa i balkanska politika šire postala kurva.Najžalosnije od svega je što je većina političara ubjeđena  da su oni ti koji će zemlju dovesti do nekog pomaka, pri tome ne shvaćajući da nema napred dok u glavama običnog čovjeka postoji sumnja da je onaj kojeg je izabrao na izborima bandit.

Susret Izetbegovića i Radončića

         Vrhunac političkog cinizma Bakira Izetbegovića je kvalifikovanje susreta sa Fahrudinom Radončićem kao historijsko bošnjačko pomirenje. I opet se ni tu nije mogao izdići u prevrtljivosti nego je dodao da će se koalicija proširiti sa državne na kantonalne nivoe vlasti. Sa tim je nesvjesno priznao da je vlast ipak važnija od svega. I od čišćenja države od banditosa i od bezrazložnih i brutalnih uvreda rahmetli i oca i majke koje je godinama proizvodio Avaz, pri čemu je njegov šef mjenjao urednike samo ako je prošao jedan dan bez pljuvanja po SDA, Bakiru, Aliji i familiji užoj i široj.  Ti Avazovi urednici od Seada Numanovića, Faruka Vele do Fadila Mandala bi u svakoj normalnoj državi bili u zatvoru do kraja života jer ne bi bili u stanju da plate oštetu za javno iznošenje neistina i uvredu časti mnogih koje su popljuvali. Nikad neću zaboraviti St. Louis 2008 godine kada je Sead Numanović na poziv svog kolege iz Amerike došao iz Bosne kao počasni gost , i čitav dan od džamije pa do hotelskog hola i svečane večere proveo u crvenom dresu Manchester Uniteda sa brojem pet na ledjima. I danas se nasmijem kada se sjetim crvene petice kako šparta između stolova punih gospode i dami u skupocjenim haljinama i odijelima. Od tada je za mene taj Sead običan seoski ćilkoš koji se na zna ponašati u skladu sa momentom.

Dakle, smatram da je susret i dogovor Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića susret dvojice ljudi koji su sa politikom, pogotovo državničkom, u velikom neskladu, Njihov stisak ruke je obilježavanje linije preko koje se ne pljuje i ne vrši nužda, velika i mala. Avaz neće više polivati govnima Bakira i SDA (da izvinu djeca i dame) a zauzvrat će dobiti malo vlasti. To je zaokruživanje teritorije pišakom kako to lavovi u Africi rade.  Naravno i nakon ovog susreta bez osmjeha, utisci su različiti. Slave ga, oni koji i u tome vide svoju korist poput Dr. Mustafe Cerića, socijalno nepoželjne osobu u BiH društvu, kako ga je okarekterisao njegov kolega iz uleme Rešid Hafizović. Javnost, ona ozbiljna, uglavnom je sve popratili smiješkom i odmahnuli rukom gledajući i nevjerujući svojim očima kako se u Sarajevu ponovo na javnim mjestima sastaju nekadašnji vrli ahbabi iz SDA koji su prije godinu dvije preko noći postali zadrti SDA-SBB neprijatelji.

Kada sam 2007 godine u Seattlu na Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike susreo Bakira Izetbegovića interesovalo me kakav je duševno čovjek. Šta je naslijedio od oca?...I tada mi se dojmio. Kasnije je ušao u višu politiku i postao čovjek koji je zaboravio očev amanet. Svetinju, što se kod nas kaže. Ja i danas ne mogu i ne želim reći da je Bakir Izetbegović nepošten ili ne daj Bože banditos, ali sigurno se može reći da je umnogome okružen takvima i da je politiku doveo do prostitucije. On je u stvari dokusurio državničku politiku SDA i doveo je do lokalne mejhane.

Pravog predsjednika odavno nema. Za utjehu i dobro sjećanje na njega  ostaje video snimak sa 2. Kongresa SDA, iz daleke 1997 godine ,na kojem Alija Izetbegović nabraja četiri vrste ljudi za koje ne treba glasati na izborima. Pa da ih napomenem ponovo:

1.   Nemojte glasati za one koji su se pretvorili u lokalne moćnike

2.   Nemojte glasati za one koji su stekli bogastva pa im se ne zna porijeklo

3.   Nemojte glasati za one koji mnogo govore a rade privatne poslove

4.   I nemojte glasati za one koji za sebe agituju

Evo i tog video linka da se uvjerite sami šta je od SDA članstva tražio predsjednik  prije skoro 20 godina 

Šta nam je dalje raditi uvijek se postavlja pitanje.!?

 Izgleda da jedino preostaje da se ne glasa na budućim izborima za četiri vrsti ljudi koje je Alija Izetbegović pomenuo. Otežavajuća okolnost je da ni na pomolu nema političko alternative unutar BiH. Ostaje da se vidi u bližoj budućnosti ko će od ove naše pametne i uspješne djece djece širom svijeta smoći hrabrosti i neukaljan, čistog obraza, bez banditske prošlosti i punim srcem se ponuditi glasačima i biti izabran, i časno zakletvu položiti držeći ruku na novom ustavu gradjanske Bosne i Hercegovine. Koliko god ovo izgledalo naivno, dovoljno sam star da spoznam da su snovi poštenog čovjeka na usluzi čitavom čovječanstvu, a snovi banditosa u funkciji onih koji su živi a kao da su mrtvi.

MOJ STAV O JUČERAŠNJEM INCIDENTU U SREBRENICI

MOJ STAV O JUČERAŠNJEM INCIDENTU U SREBRENICI

Srpsko političko i vojno rukovodstvo u Srbiji i BiH je onda pripremilo i izvršilo organizovano genocid u Srebrenici. Juče na komemoraciji obilježavanja 20 godina od tog genocida narod je spontano i neorganizovano reagovao na predstavnika današnje srbijanske vlasti koji se nije pokajao i nije priznao taj genocid, i šta više, koji na svakom koraku veliča najodgovornije za taj zločin: Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Biti na obilježavanju godišnjice genocida, primiti srebrenički cvijet od majke koja je izgubila sinove i stati pored svjetskih zvaničnika koji su u svojim zemljama priznali genocid i u svojim govorima najmanje 5 puta pomenuli riječ genocid, je vrhunac cinizma i nečovječnosti...

Kod svih naroda svijeta, u svim religijama svijeta i u svim civilizacijama svijeta postoji nepisano pravilo, dobrodošao si na sahranu onog ili onih za čiju smrt si suodgovoran samo ako se iskreno pokaješ i iskreno tražiš oprost od rodbine. Aleksandar Vučić se nije pokajao i nije tražio oprost od rodbine, dakle nije dobrodošao na komemoraciju i dženazu u Srebrenicu i nije trebao tu da se nadje. On nije dobrodošao tamo ni kao čovjek a ni kao premijer Srbije. Kao čovjek jer ima ružnu ratnu prošlost, kao premijer Srbije jer njegova zemlja negira genocid i čini sve da svijet ubijedi da to nije genocid. Da bi bio jasan i Bošnjacima i Srbima, postoji linija odnosa u budućnosti izmedju Bošnjaka i Srba i ona se mjenja samo u pogledu časti i dostojanstva Bošnjaka...A ta linija se zove odnos prema genocidu u Srebrenici...

Svaki Srbin koji kaže da se u Srebrenici dogodio genocid je vrijedan poštovanja i sa njim Bošnjaci mogu graditi budući život, Svaki Srbin koji to negira, veliča zločin i činioce tog zločina, sa njima Bošnjaci nemaju šta pričati. Svaki Bošnjak koji prihvati Srbina za prijatelja a ovaj negira genocid u Srebrenici nema časti i dostojanstva i nije vrijedan pomena. Nije moj i nije svoj. Da je Čedomir Jovanović, kojim slučajem bio predstavnik Srbije i prošao kroz onaj koridor dobio bi na hiljade zagrljaja..Nisam sretan sto je narod izgubio sabur kada je vidio Aleksandra Vučića i reagovao onako kako jeste, bio bih najsretniji da je samo okrenuo ledja i tako mu dao do znanja sta misli o njemu i zemlji koju predstavlja...Ali reci ti onima koji stoje kraj tabuta očeva, braće i muževa da ostanu mirni kada vide čovjeka koji je javno u skupštini Srbije rekao da za 1 Srbina treba ubiti 100 muslimana i koji samo prije nekoliko mjeseci postavlja ponosno na jednu ulicu tablu sa nazivom te ulice : "General Ratko Mladić"...

  Ovaj incident je minoran i ne treba ga uzimati ispred onog sto je stvarno tamo bilo a to je da je dobri svijet došao da oda počast nevino ubijenim Bošnjacima Srebrenice u zločinu koji je nazvao genocid..I na kraju samo da napomenem prije nego što udje u Evropsku Uniju Srbija je dužna da prihvati sve njene rezolucije a to je da se u Srebrenici desio genocid i buduću rezoluciju da je Kosovo nezavisna država...Kada priznaju genocid u Srebrenici srbijanski rukovodioci su dobrodošli u Bosni i Hercegovinu a neka ih Albanci na Kosovu prime kako oni žele...I još nešto, ono što se kao bivši predsjednik Srbija Borisav Tadić izvinuo u Srebrenici je bio dobar početak ali još uvijek je samo početak jer njegova zemlja je ostala samo na tome.

SUTRA JE 20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

SUTRA JE 20 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI

Nihad Krupić, autor               

Vancouver, Canada,                             

10 juli 2015

Allahu Milostivi

“Podari majkama Srebrenice sabur,
Prijateljima našim volju i snagu
Da nasilnicima oduzmu mač,
Jer plač nevinog djeteta,
Je grijeh kojeg ne može podnijet
Plemenita savjest čovječanstva.”

U ovom dijelu srebreničke molitve se nalazi 20 godina života onih koji su izgubili u genocidu svoje očeve, onih koji su preživjeli, krvnika koji su planirali i ubijali, griješnika koji nisu spriječili genocid u Srebrenici , a mogli su,  i onih koji 20 godina govore da se život može nastaviti samo ako je pravda zadovoljena. Ovi zadnji znaju da bez istine nema pravde, a istina je da se u Srebrenici desio genocid nad Bošnjacima… Istina je da su ovaj genocid pripremali političko i vojno rukovodstvo Srbije, a izvršila vojska, policija i paravojska RS na čelu sa generalom Ratkom Mladićem i predsjednikom im Radovanom Karadžićem.

U ovih 20 godina do danas, nije prošao niti jedan dan da političko rukovodstvo Srbije i onog što je nastalo na tom genocidu, RS, nije negiralo zločin koji se desio u Srebrenici. Mogli bi se nakon ovog reći da su Srbi generalno genetski lažovi..mogli bi se reći da su Srbi retardirano izopačen narod jer i svoje poraze kroz istoriju pretvaraju u nacionalne praznike i tako ih slave. Moglo bi se do sutra nabrajati unikatne loše i pogane osobine Srba, ali u ovom momentu nam nije do toga.

Nije do Bošnjaka da danas priča o onima koji su u 3 dana ubili 8372 muškarca od dječijeg do duboko starosnog doba i onima koji 20 godina lažu sebe i druge da to nije genocid. Nije do Bošnjaka odavno bilo. Do Srba je kako zaustaviti svoju kataklizmu koja im je ove sedmice donijela najgoru titulu što se može zamisliti, da su genocidni narod… Rame uz rame sa nacistima, Crvenim Kmerima, pojedinim afričkim plemenima….itd. Najgorim ološom od kako je svijet nastao. A sve se to moglo spriječiti priznanjem genocida i otkrivanjem mjesta gdje su zakopavali pobijene samo koju godinu poslije genocida. I danas bi bila druga priča.

 Dan prije 20 godina od početka genocida u Srebrenici bi mogli reći da je pravoslavlje stotinama godina u koštacu između beskrupoloznog sveštenstva koje opija svoje podanike pokličom za osvajanje i uništavanje tuđeg imetka i života i onih časnih i iskrenih poklonika stvarnih poruka Biblije, koji su davno prepoznali loš put srpskog političkog i akademskog vodjstvo i zbog otpora prema njemu svakodnevno doživljavaju ponižavanje i maltretiranje. Danas bi mogli reći kao Bošnjaci, dragi Bože zašto si nam dao ove komšije da nemaju obraza i nakon 20 godina ne priznaju zločin koji je u njihovo ime urađen.

Svijet je ove sedmice potvrdio i u Njujorku i u Briselu da se u Srebrenici dogodio genocid. Tom svijetu Bošnjaci pripadaju i taj svijet žele za prijatelje. Nije Rusija spriječila rezoluciju o genocide u Bosni i Hercegovini, ona je spriječila da Srbija i Srbi u Bosni izadju iz duboke naconalističke, fašističke i šovinstičke kome… Danas takvi slave veto Rusije, a već juče je Evropa rekla svoje u vezi genocida…Sutra će možda njihov predstavnik Alakesandar Vučić, koji je izgubio i jezik i razum od negiranja genocida, stati pored onih koji su došli na komemoraciju koja se zove “20 godina srebreničkog genocida”. Dakle, on nema obraza, on nema ničega što se može nazvati karakternom osobinom. U stvari, on je produkt ružne Srbije prije i poslije srebreničkog genocida. Bošnjaci će se izvući iz blata Dejtona i doživjeće pravdu, da se ukine genocidna tvorevina zvana Republika Srpska. Srbiji i Srbima kako žele…Ili sa Rusijom i Grčkom podruku , ili sa onima koji znaju da samo skupa možemo bolje živjeti.

Na kraju da kažem najvažnije; kao čovjek kojem je stalo do humanizma, do čovječanstva i do prijatelja, Dan prije obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici, moram otvoreno reći, neka se zna: 
Istinski Bosanci i Hercegovci  se u ovom momentu ne dijele na Bošnjake, Srbe ili Hrvate nego na one koji javno kažu u Srebrenici se prije 20 godina desio genocid, poklanjam se žrtvama tog monstruznog zločina i želim da kazna stigne počinioce i one koji ovaj zločin i dalje negiraju. Ove dvije vrste ne mogu skupa jer prva pripada svjetlosti a druga pripada mraku.